Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2224/10 (S. I.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2224/10

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2224/10, rješavajući apelaciju Sene Imširevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 4, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sene Imširevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-000218 od 7. januara 2009. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sene Imširevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kžk-09-00002 od 25. januara 2010. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Seno Imširević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika podnio je 7. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Kžk-09-00002 od 25. januara 2010. godine i broj 070-0-Kž-07-000218 od 7. januara 2009. godine.

2. Apelant je 6. septembra 2011. godine i 20. februara 2012. godine zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk- 09-000002 od 25. januara 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.

3. Apelant je dopunio apelaciju 9. novembra 2012. godine i 3. jula 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

4. Ustavni sud je odlukama o privremenoj mjeri broj AP 2224/10 od 12. oktobra 2011. godine i 18. aprila 2012. godine odbio kao neosnovane apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te Kantonalnog tužilaštva u Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo), zatražen je odgovor na apelaciju 1. jula 2011. godine. Od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda je zatraženo i 7. oktobra 2011. godine da dostave dostavnicu o uručenju apelantu presude Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine. Najzad, od Kantonalnog suda je zatraženo 12. augusta 2013. godine da dostavi Presudu broj K-4/04 od 15. novembra 2006. godine.

6. Vrhovni sud je odgovor dostavio 10. juna 2011. godine i 19. oktobra 2011. godine. Kantonalni sud je odgovor dostavio 20. juna 2011. godine i 3. oktobra 2011. godine. Kantonalni sud je traženu presudu dostavio 19. augusta 2013. godine.

7. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 5. septembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Kantonalni sud je Presudom broj K-4/04 od 15. novembra 2006. godine apelanta, pored ostalog, proglasio krivim da je radnjama opisanim u izreci presude, u sticaju počinio krivična djela: produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. i krivično djelo pronevjere u službi iz člana 384. stav 3. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH iz 2003. godine), krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. u vezi stava

1. „ranijeg“ Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH iz 1998. godine), kao blažeg zakona za počinioca, te krivično djelo poreske utaje iz člana 273. stav 1. KZ FBiH iz 2003. godine.

10. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da se u apelantovim radnjama stiču bitna obilježja krivičnog djela pronevjere u službi iz člana 384. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH iz 2003. godine, kao blažeg zakona. Također, ukazano je da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno da se u apelantovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH iz 2003. godine koje je zajedno s ostalim opisanim radnjama ušlo u konstrukciju produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. istog zakona kao blažeg zakona za počinioca u odnosu na zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a sve prema određenim cenzusima kojim se propisuju kvalifikovani oblici ovog krivičnog djela.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kž-07-000218 od 7. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu protiv presude Kantonalnog suda u dijelu kojim je apelant proglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. KZ FBiH iz 2003. godine, te u odnosu na produženo krivično djelo pronevjere iz člana 384. stav 3. KZ FBiH iz 2003. godine, te preinačio presudu Kantonalnog suda.

12. Vrhovni sud je utvrdio da je apelant kriv što je: 1.a) postupajući u označenom svojstvu radnjama bliže opisanim u izreci presude 19. decembra odnosno 27. novembra 1997. godine, 6. decembra 1997. godine, 20. januara 1998. godine, 2. februara 1998. godine, 14. januara 1998. godine pribavio za sebe protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 47.704,00 KM; b) u drugoj polovini 1996. godine u označenom svojstvu i navedenim radnjama pribavio za sebe vrijednost od 117.399,36 KM; c) u označenom svojstvu i opisanim radnjama 16. augusta 1997. godine, te u novembru i decembru 1997. godine, kao i martu 1998. godine, pribavio ukupnu protivpravnu imovinsku korist od 30.306,00 KM; g) 10. oktobra 1996. godine u označenom svojstvu i kao lice ovlašteno za zastupanje „Sarajevske pivare“ Sarajevo prekoračio ovlaštenja zastupnika, a na štetu „Sarajevske pivare“ tako što je sačinio i ovjerio svojim pečatom zahtjev za dodjelu građevinskog zemljišta, na temelju kojeg je 19. maja 1997. godine nadležni općinski organ zemljište dodijelio „Sarajevskoj pivari“, pa je na temelju tog rješenja u 1997. godini podnio i zahtjev za izdavanje građevinske dozvole za izgradnju poslovnog objekta, po kojem je nadležni općinski organ odobrio „Sarajevskoj pivari“ 19. maja 1997. godine izgradnju poslovnog objekta, da bi apelant 28. maja 1997. godini podnio zahtjev za ispravku rješenja od 19. maja 1997. godine tražeći da se pravo korištenja dodijeljenog zemljišta radi izgradnje poslovnog objekta prenese na njegovo preduzeće, a po kojem je i donijeto rješenje o ispravci na osnovu kojeg je to pravo uknjiženo u zemljišnim knjigama i izgrađen poslovni objekt, na koji način je povrijedio pravo „Sarajevske pivare“. Navedenim radnjama apelant je počinio u sticaju krivična djela, i to radnjama iz tačke 1.a) i g) produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. KZ FBiH iz 2003. godine, a radnjama opisanim u tačkama 1. b) i c) produženo krivično djelo pronevjere iz člana 384. stav 3. KZ FBiH iz 2003. godine. Apelantu je primjenom člana 49. stav 1. člana 50. tačka b), člana 51. stav 1. tačka b) te člana 54. stav 1. KZ FBiH iz 2003. godine za navedena krivična djela utvrđena kazna zatvora za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. KZ FBiH iz 2003. godine kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za produženo krivično djelo pronevjere iz člana 384. stav 3. KZ FBiH iz 2003. godine kazna zatvora od jedne godine, pa mu je, primjenom člana 54. stav 1. i 3. KZ FBiH iz 2003. godine izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci.

13. Istom presudom apelantova žalba je djelimično uvažena i u osuđujućem dijelu izreke prvostepene presude kojim je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tačkama 2, 3, 4, 5. i 6. počinio produženo krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. KZ FBiH iz 1998. godine, te radnjama opisanim u tački 7. krivično djelo poreske utaje iz člana 273. stav 1. KZ FBiH iz 2003. godine, prvostepena presuda je ukinuta i određeno održavanje pretresa pred ovim sudom.

14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant prvostepenu presudu osporavao zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se osporena presuda ukine i odredi održavanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom. Vrhovni sud je, cijeneći apelantove žalbene navode, zaključio da se u opisanim apelantovim radnjama stiču obilježja navedenih krivičnih djela za koje je apelanta i proglasio krivim, da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na pojedinačno pobrojanim dokazima koji su provedeni u vezi s radnjama koje su apelantu stavljane na teret i u kojim se stiču obilježja navedenih krivičnih djela, te najzad da su u prvostepenoj presudi ponuđeni razlozi i obrazloženja koji nisu dovedeni u pitanje apelantovim žalbenim navodima. Također, ukazano je da su apelant i njegov branilac na javnoj sjednici osporavali pojedine odlučne činjenice u pogledu krivičnih djela koje nisu bile istaknute u podnesenim pismenim žalbama, kao i da je nova dokumentacija predata na javnoj sjednici, što je cijenjeno u granicama istaknutih žalbenih navoda u skladu s članom 321. ZKP FBiH.

15. Najzad, Vrhovni sud je ocijenio da su osnovani apelantovi žalbeni navodi kojim se dovodi u pitanje utvrđenje prvostepenog suda da je apelant počinio krivične prevare iz člana 282. stav 2. ranijeg KZ FBiH, te krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 2. KZ FBiH iz 1998. godine. Prvostepena presuda je u ovom djelu ukinuta i određeno je održavanje glavnog pretresa pred ovim sudom.

16. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Kžk-09-00002 od 25. januara 2010. godine odbio optužbu da je apelant počinio krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. a u vezi sa stavom 1. KZ FBiH iz 1998. godine, te krivično djelo poreske utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH iz 2003. godine. Najzad, istom presudom apelant je oslobođen od optužbi da je počinio krivično djelo prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH iz 1998. godine.

17. U obrazloženju presude je, pored ostalog, ukazano da je Vrhovni sud, imajući u vidu datume izvršenja pojedinih djela koja su ušla u konstrukciju produženog krivičnog djela prevare iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH iz 1998. godine, te produženog krivičnog djela poreske utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH iz 2003. godine, zaključio da je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja pa je optužbu protiv apelanta odbio. Zatim, Vrhovni sud je zaključio da od djela koja su ušla u konstrukciju produženog krivičnog djela iz člana 282. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH iz 1998. godine zastarjelost nije nastupila u odnosu na radnju koja je preduzeta 3. juna 2000. godine, odnosno 5. juna 2000. godine. Međutim, cijeneći dokaze koji su se odnosili na ovo djelo Vrhovni sud je zaključio da oni nisu dovoljni da bi potvrdili da je apelant počinio i navedeno djelo, pa je u ovom djelu apelant oslobođen od optužbi.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant u apelaciji navodi da mu je Vrhovni sud svojom odlukom br. 070-0-Kžk-09-000002 od 25. 1. 2010. godine u osuđujućem dijelu broj 070-0-Kžk-07-000218 od 7. januara 2009. godine povrijedio pravo na pravično suđenje jer je u istom optužnom predmetu za krivično djelo iz člana 272. stav 2. i člana 282. stav 2., član 384. stav 3. i član 383. stav 2. KZ FBiH, u presudi od 25. januara 2010. godine donio presudu kojom se optužba odbija za djela iz člana 282. stav 2. kao i člana 272. stav 2. a sve na osnovu člana 298. tačka f) ZKP FBiH, a u istoj presudi potvrđuje i ostaje na snazi osuda za krivično djelo iz člana 383. stav 2. kao i člana 384. stav 3. KZ FBiH.

19. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud trebao primijeniti član 298. tačka f) ZKP FBiH i u odnosu na krivična djela iz člana 383. stav 2. i člana 384. stav 3. KZ FBiH, jer je i u odnosu na ova krivična djela nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja koja su počinjena 1996. godine, a presuda u osuđujućem dijelu je donesena 7. januara 2009. godine, te da je Vrhovni sud „bio u obavezi po zakonu“ da citiranu odredbu ZKP FBiH primijeni i u odnosu na navedena djela.

20. Zatim, apelant tvrdi da je Vrhovni sud bio u obavezi „po službenoj dužnosti voditi računa o tome da li je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja po svim tačkama optužbe“, da je pri tom trebao primijeniti član 121. stav 1. tačka 5. ranijeg KZ FBiH, koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i koji je blaži za njega, a što mu je garantirano i članom 5. KZ FBiH. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud primijenio odredbe o zastari krivičnog gonjenja iz KZ FBiH iz 2003. godine, kojim je također propisano da za navedena djela zastara nastupa za deset godina, pa s obzirom da su djela počinjena 1996. godine a presuda u osuđujućem dijelu donijeta 7. januara 2009. godine jasno je da je proteklo 13 godina od dana učinjenja krivičnih djela, pa da je apsolutna zastarjelost nastupila i po odredbama novog KZ FBiH.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da iz apelantovih navoda proizlazi da su mu osuđujućim djelom presude ovog suda od 25. januara 2010. godine povrijeđena prava iz člana 6. stav 1. i člana

7. Evropske konvencije. U vezi s tim je ukazano da navedena presuda ovog suda uopće nema osuđujući dio. Zatim, ukazano je da se apelant u obrazloženju apelacije poziva i na Presudu ovog suda od broj 070-0-Kžk-07-218 od 7. januara 2009. godine. S tim u vezi je ukazano da takva presuda ne postoji, te da je u odnosu na apelanta ovaj sud 7. januara 2009. godine donio Presudu broj 070-0-Kž-07- 000218 koja se ne osporava apelacijom. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da iz nejasnih apelantovih navoda proizlazi da smatra da je ovom presudom proglašen krivim za krivična djela iz člana 383. stav 2. i član 384. stav 3. KZ FBiH iz 2003. godine iako je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja. U vezi s tim je ukazano da su, imajući u vidu zakonom propisane kazne zatvora za navedena djela, te odredbe člana 15. stav 1. i člana 16. stav 6. KZ FBiH, kojim su određeni rokovi zastarjelosti, apelantovi navodi neosnovani.

22. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da apelant osporava presudu Vrhovnog suda od 25. januara 2010. godine tvrdeći da je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja za krivična djela za koja je proglašen krivim, ali da je na temelju uvida u spis ovog suda utvrđeno da su ovi navodi neosnovani.

23. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja za krivično djelo iz člana 383. stav 2. KZ FBiH nastaje kad protekne 30 godina od izvršenja krivičnog djela, a za krivično djelo iz člana 384. stav 3. KZ FBiH apsolutna zastarjelost nastaje kada protekne 20 godina od izvršenja krivičnog djela. Zatim, ukazano je da je vrijeme izvršenja produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. KZ FBiH period od 10. marta 1997. godine do 14. januara 1998. godine i 22. jun 1998. godine, a produženog krivičnog djela pronevjere iz člana 384. stav 3. KZ FBiH period od druge polovine 1996. godine i 16. augusta 1997. godine, te je zaključeno, imajući u vidu navedene zakonske rokove zastarjelosti, da su apelantovi navodi o zastarjelosti neosnovani. S tim u vezi je ukazano i da zastarjelost nije nastupila ni po odredbama člana 15. ranijeg KZ FBiH („Službene novine FBiH“ broj 34/98), ni po odredbama člana 15. KZ FBiH („Službene novine FBiH“ broj 36/03).

V. Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br.

43/98, 2/99, 15/99 i 29/00) u relevantnom dijelu glasi:

Obavezna primjena blažeg zakona Član 4.

(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije izvršenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.

Vrijeme izvršenja krivičnog djela Član 31.

Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kada je učinilac radio ili bio dužan da raedi, bez obzira na to kada je posljedica nastupila.

Zastarjelost krivičnog gonjenja Član 121.

(1) Ako u ovom zakonu nije drugačije određeno, krivično gonjenje ne može se poduzeti kad protekne:

(…) 3) deset godina od izvršenja krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći zatvor preko pet godina;

(2) Ako je za krivično djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj propisanoj kazni.

Tok i prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja Član 122.

(1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kada je krivično djelo učinjeno. (…) (3) Zastarijevanje se prekida svakom procesnom radnjom koja se preduzima radi gonjenja učinitelja zbog učinjenog krivičnog djela.

(5) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći.

(6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Zloupotreba položaja ili ovlasti Član 358.

(1) Službena ili odgovorna osoba koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračenjem granica svog službenog ovlaštenja ili nevršenjem svoje službene dužnosti pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 3.000 KM, učinitelj ce se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu preko 10.000 KM, učinitelj će se kazniti zatvorom najmanje tri godine.

Pronevjera Član 359.

(1) Ko u namjeri da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretne stvari koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u državnom organu ili pravnom licu, kaznit ce se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist cija vrijednost prelazi 3.000 KM, učinitelj ce se kazniti zatvorom od jedne do deset godina.

(3) Ako je djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist čija vrijednost prelazi 10.000 KM, učinitelj ce se kazniti zatvorom najmanje tri godine.

25. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br.

36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Vremensko važenje Krivičnog zakona (1) Prema počiniocu krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije počinjenja krivičnog djela zakon jednom ili više puta izmijeni, primijenit će se zakon koji je blaži za počinitelja.

Član 15.

Zastarjelost krivičnog gonjenja (1) Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano, krivično se gonjenje ne može poduzeti kad od učinjenja krivičnog djela protekne:

(…)

c) petnaest godina za krivično djelo s propisanom kaznom zatvora preko pet godina; (…).

(2) Ako je za krivično djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj propisanoj kazni.

Član 16.

Tok i prekid zastarjelosti krivičnog gonjenja (1) Zastarijevanje krivičnog gonjenja počinje od dana kada je krivično djelo učinjeno. (…) (6) Zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost krivičnog gonjenja.

Član 23.

Vrijeme počinjenja krivičnog djela Krivično djelo je počinjeno u vrijeme kad je počinitelj radio ili bio dužan raditi, bez obzira kad je posljedica činjenja ili nečinjenja nastupila.

Član 383.

Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, (…) (2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 384.

Pronevjera u službi (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist prisvoji novac, vrijednosne papire ili druge pokretnine koje su mu povjerene u službi ili uopće na radu u institucijama u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ( „Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 311.

Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:

a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

b) zbog povrede Krivičnog zakona,

c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.

Član 313.

Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

(...)

c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili (…) (…) Član 321.

Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

VI. Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25.

januara 2010. godine

29. Apelant je osporio Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 6. aprila 2010. godine, a apelacija je podnesena putem e-maila 7. juna 2010. godine, te preporučenom poštom 8. juna 2010. godine.

30. U skladu s članom 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva ako je protekao rok za podnošenje apelacije.

31. U skladu s članom 18. Pravila Ustavnog suda zahtjev o pokretanju postupka upućen Ustavnom sud šalje se poštom ili se predaje neposredno Ustavnom sudu. Podnesak se smatra primljenim danom prijema u Ustavnom sudu, odnosno danom predaje podneska pošti preporučeno. S tim u vezi Ustavni sud naglašava da se kao datum podnošenja apelacije ne može smatrati 7. juni 2010. godine (tog dana apelacija je podnesena putem e-maila) jer podnošenje apelacije na ovaj način nije predviđeno članom 18. Pravila Ustavnog suda.

32. U konkretnom slučaju osporena presuda apelantu je uručena 6. aprila 2010. godine, a Ustavnom sudu apelacija je upućena, na jedan od načina utvrđenih članom 18. Pravila Ustavnog suda (preporučenom poštom), 8. juna 2010. godine, tj. 63 dan od prijema osporene presude. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelanti primio osporenu presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Kžk-09-000002 od 25. januara 2010. godine.

33. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je podnesena nakon proteka roka za podnošenje apelacije, Ustavni sud je o ovom dijelu apelantovih navoda odlučio kao u dispozitivu ove odluke. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000218 od 7.

januara 2009. godine

34. Ustavni sud ukazuje da iz apelantovih navoda proizlazi da osporava i Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Kž-07-000218 od 7. januara 2009. godine. Apelant u apelaciji nije naveo kada je primio osporenu presudu. Na traženje Ustavnog suda, Vrhovni sud i Kantonalni sud su obavijestili Ustavni sud da u spisima ovih sudova nije uložena dostavnica o uručenju osporene presude apelantu.

35. Ustavni sud primjećuje da je u izreci kao i u obrazloženju osporene presude Vrhovnog sud od 7. januara 2009. godine izričito navedeno da je presuda donesena na sjednici vijeća ovog suda održanoj 7. januara 2009. godine, a u prisustvu federalnog tužioca, te apelanta i njegovog branioca, advokata M.H. Ustavni sud podsjeća da se, u skladu s članom 181. ZKP FBiH odluke saopćavaju osobama usmenim proglašavanjem, ako su prisutne, a dostavom ovjerenog prepisa odluke ako nisu prisutne. S obzirom da, u skladu s članom 301. stav 2. ZKP FBiH, sud u prisustvu stranaka i branioca ima obavezu da javno pročita izreku presude i ukratko da razloge presude, to bi se kao moment apelantovog saznanja za osporenu presudu mogao uzeti datum 7. januar 2009. godine. Međutim, apelantu je osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine izrečena kazna zatvora. U skladu s članom 185. ZKP FBiH presuda kojom je izrečena kazana zatvora mora se dostaviti optuženom i njegovom braniocu ako ga ima.

36. Shodno navedenom, u konkretnom slučaju, a u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine, imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku kojom je utvrđena apelantova krivična odgovornost protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će ići u korist apelantu jer se apelantu ne može staviti na teret nedostatak dostavnice o uručenju u predmetnom sudskom spisu, te je apelaciju u ovom dijelu proglasio dopustivom.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti

VI. Meritum

38. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

(...).

41. Apelantovi navodi u se suštini svode na tvrdnju da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Po apelantovom mišljenju Vrhovni sud je propustio, iako mu je to bila obaveza po zakonu, da po službenoj dužnosti pazi da li je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. S tim u vezi apelant tvrdi da je trebalo da Vrhovni sud primijeni rokove zastarjelosti iz član 121. stav 1. tačka 5. KZ FBiH iz 1998. godine, a ne rokove zastarjelosti propisane KZ FBiH iz 2003. godine, po kojem je, po njegovom mišljenju, također nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. U dopuni apelacije od 9. novembra 2012. godine apelant je ukazao na činjenice koje, kako tvrdi, nisu bile uzete u obzir prilikom donošenja presude Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine. Najzad, u dopuni apelacije od 3. juna 2013. godine apelant je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 564/10 od 22. marta 2013. godine, tvrdeći da je ova odluka dokaz da je nevin i da izdržava kaznu zatvora za djelo koje nije počinio, a za koje je osuđen presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine.

42. U vezi s apealntovim tvrdnjama da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

43. Ustavni sud primjećuje da je apelant presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine proglašen krivim za produžena krivična djela iz člana 383. stav 2. i član 384. stav 3. KZ FBiH iz 2003. godine. Osporena presuda Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine donesena je u postupku po žalbi na presudu Kantonalnog suda koju je apelant osporavao, kako je u presudi i navedeno, zbog povrede odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

44. Navedenom presudom apelant je proglašen krivim za produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. KZ FBiH iz 2003. godine. U konstrukciju ovog produženog krivičnog djela ušle su pojedinačno pobrojane radnje od kojih je prva preduzeta 10. oktobra 1996. godine, a posljednja 14. januara 1998. godine. Prema KZ FBiH iz 2003. godine za navedeno krivično djelo je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina.

45. Zatim, istom presudom apelant je proglašen krivim i za produženo krivično djelo pronevjere iz člana 384. stav 3. KZ FBiH iz 2003. godine. U konstrukciju ovog produženog krivičnog djela ušle su pojedinačno pobrojane radnje preduzete u drugoj polovini 1996. godine do marta 1998. godine. Prema zakonu propisana kazna zatvora za osnovni oblik je od šest mjeseci do pet godina, a za kvalifikovani oblik do deset godina, odnosno najmanje tri godine.

46. Ustavni sud podsjeća da je članom 15. KZ FBiH iz 2003. godine propisano da se krivično gonjenje ne može preduzeti kada od učinjena krivičnog djela protekne 15 godina ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazana zatvora preko pet godina. Pri tom, u skladu sa stavom 2. istog člana, kada je za krivično djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti se određuje po najtežoj propisanoj kazni. Najzad, u skladu s članom 16. KZ FBiH zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost krivičnog gonjenja.

47. Iz navedenih relevantnih odredbi KZ FBiH iz 2003. godine proizlazi da je apelant proglašen krivim za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora do deset godina. Shodno članu 15. odnosno 16. KZ FBiH zastarjelost pokretanja i vođenja krivičnog postupka nastupila bi protekom 15 godina (relativna zastarjelost), odnosno u svakom slučaju protekom roka od 30 godina (apsolutna zastarjelost) od kada je djelo počinjeno. Zatim, apelant je proglašen krivim za produžena krivična djela. Ustavni sud primjećuje da iz presude Vrhovnog suda od 25. januara 2010. godine proizlazi da je stav Vrhovnog suda da se kod produženog krivičnog djela apsolutna zastarjelost pokretanja i vođenja krivičnog postupka utvrđuje posebno za svaku od radnji izvršenja koja je ušla u konstrukciju produženog krivičnog djela.

48. Ustavni sud primjećuje da je prva radnja koja je ušla u konstrukciju produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 2. KZ FBiH iz 2003. godine preduzeta 10. oktobra 1996. godine. S obzirom na zaprijećenu kaznu zatvora do deset godina, pokretanje i vođenje krivičnog postupka, u skladu s članom 15. KZ FBiH iz 2003. godine, zastarjelo bi za 15 godina od preduzimanja radnje, odnosno u skladu s članom 16. KZ FBiH iz 2003. godine, u svakom slučaju za 30 godina. S obzirom da je apelant proglašen krivim za ovo krivično djelo osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine kao konačnom odlukom, a imajući u vidu prvu radnju koja je ušla u konstrukciju ovog krivičnog djela i koja je preduzeta 10. oktobra 1996. godine, to znači da je od preduzimanja prve radnje do donošenja osporene presude proteklo 12 godina, 2 mjeseca i 27 dana. Ostale radnje koje su ušle u konstrukciju ovog krivičnog djela preduzete su nakon 10. oktobra 1996. godine. S obzirom na apsolutni rok zastarjelosti od 30 godina, proizlazi da je neosnovana apelantova tvrdnja da je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja u odnosu na ovo krivično djelo prema KZ FBiH iz 2003. godine.

49. Dalje, prva radnja koja je ušla u konstrukciju produženog krivičnog djela pronevjere iz člana 384. stav 3. KZ FBiH iz 2003. godine preduzeta je u drugoj polovini 1996. godine, a posljednja u novembru i decembru 1997. godine. S obzirom da nije određen tačan datum preduzimanja prve radnje Ustavni sud je, pri ocijeni apelantovih navoda u odnosu na ovo krivično djelo, kao vrijeme izvršenja radnje uzeo 1. juli 1996. godine (prvi dan druge polovine 1996. godine). S obzirom na zaprijećenu kaznu zatvora do 10 godina, to znači da bi pokretanje i vođenje krivičnog postupka zastarjelo za 15 godina od preduzimanja radnje, odnosno u svakom slučaju za 30 godina. S obzirom da je apelant proglašen krivim za ovo krivično djelo presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine kao konačnom odlukom, a polazeći od 1. jula 1996. godine kao najpovoljnijeg datuma po apelanta u računanju roka zastarjelosti (s obzirom da je prva radnja za ovo djelo preduzeta u drugoj polovini 1996. godine) proizlazi da je od preduzimanja prve radnje pa do donošenja osporene presude Vrhovnog suda proteklo 12 godina, 6 mjeseci i 6 dana, pa da, suprotno apelantovim tvrdnjama, nije nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja ni za ovo krivično djelo prema KZ FBiH iz 2003. godine.

50. Apelant dalje tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je pri računanju rokova zastarjelosti krivičnog gonjenja trebao primijeniti član 121. stav 1. tačka 5. KZ FBiH iz 1998. godine.

51. Ustavni sud primjećuje da je članom 121. KZ FBiH iz 1998. godine bilo propisano da zastarjelost krivičnog gonjenja za krivična djela za koja se može izreći kazana zatvora preko pet godina nastupa protekom 10 godina od izvršenja krivičnog djela, da se u slučaju kada je za krivično djelo propisano više kazni rok zastarjelosti određuje po najtežoj propisanoj kazni, odnosno članom 122, da zastarjelost u svakom slučaju nastupa protekom dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži. Zatim, članom 358. KZ FBiH iz 1998. godine bilo je propisano krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti za koje je, kao maksimalna, bila propisana kazna zatvora do 10 godina, te u članu 359. krivično djelo pronevjere, za koje je, kao maksimalna kazna, također bila propisana kazna zatvora do 10 godina.

52. Kao što je već ukazano u ovoj odluci, pravna radnja koja je ušla u konstrukciju produženog krivičnog djela zloupotrebe položaja preduzeta je 10. oktobra 1996. godine. Prema KZ FBiH iz 1998. godine zaprijećena maksimalna kazna za ovo krivično djelo je bila do 10 godina. U skladu s članom 121. KZ FBiH iz 1998. godine zastarjelost pokretanja i vođenja krivičnog postupka za ovo krivično djelo nastupila bi za 10 godina od njegovog izvršenja (relativna zastarjelost), odnosno u svakom slučaju, u skladu s članom 122. tog zakona, za 20 godina. Apelant je proglašen krivim presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine, pa s obzirom na vrijeme preduzimanja prve radnje koja mu se stavlja na teret, tj. 10. oktobar 1996. godine, proizlazi da je od njenog preduzimanja pa do donošenja navedene presude koja predstavlja konačnu odluku o apelantovoj krivici za ovo krivično djelo proteklo 12 godina, 2 mjeseca i 27 dana.

53. Zatim, apelant je proglašen krivim i za produženo krivično djelo pronevjere za koje je prema ranijem KZ FBiH kao maksimalna mogla biti izrečena kazna zatvora do 10 godina. U skladu s članom 121. KZ FBiH iz 1998. godine zastarjelost pokretanja i vođenja postupka za ovo krivično djelo nastupila bi za 10 godina od njegovog izvršenja, odnosno u svakom slučaju, u skladu s članom 122. tog zakona, za 20 godina. Apelant je proglašen krivim presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine, pa s obzirom na vrijeme preduzimanja prve radnje koja mu se stavlja na teret a koja je preduzeta u drugoj polovini 1996. godine (1. jul 1996. godine) proizlazi da je od njenog preduzimanja pa do donošenja navedene presude, koja predstavlja konačnu odluku o apelantovoj krivici za ovo krivično djelo, proteklo 12 godina, 6 mjeseci i 6 dana.

54. Shodno navedenom proizlazi, suprotno apelantovim tvrdnjama, da apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja za navedena krivična djela nije nastupila ni kada bi se na računanje roka zastarjelosti primijenile odredbe KZ FBiH iz 1998. godine. Pri tom, Ustavni sud ukazuje da je za računanje zastarjelosti krivičnog gonjenja relevantna kazna zatvora propisana zakonom, odnosno ako je za krivično djelo propisano više kazni, rok zastarjelosti određuje se po najtežoj propisanoj kazni, a ne, kako apelant smatra, prema kazni zatvora koja je izrečena u osuđujućoj presudi uz primjenu pravila o ublažavanju kazne.

55. Najzad, Ustavni sud primjećuje da je relativni rok zastarjelosti prema KZ FBiH iz 1998. godine u pogledu konkretnih krivičnih djela iznosio 10 godina. U konkretnom slučaju, od počinjenja krivičnih djela koja su apelantu stavljana na teret pa do donošenja osporene presude Vrhovnog suda iz 2009. godine je nešto više od 12 godina. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je članom 122. KZ FBiH iz 1998. godine bilo propisano da se zastarjelost krivičnog gonjenja prekida svakom procesnom radnjom koja se u postupku preduzima radi gonjenja učinitelja zbog učinjenog krivičnog djela, pa da sa svakim prekidom zastarjelost počinje ponovo teći.

56. Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je optužnica protiv apelanta za navedena krivična djela, koja nesumnjivo ima učinak procesne radnje kojom se prekida rok zastarjelosti, podnesena na potvrđenje 12. decembra 2003. godine, da je ova optužnica djelimično potvrđena 30. januara 2004. godine, da se apelant na ročištu održanom 26. februara 2004. godine izjašnjavao o krivnji po navedenoj optužnici, da je izmijenjena optužnica podnesena na potvrđenje 15. jula 2004. godine, da je izmijenjena optužnica potvrđena 24. augusta 2004. godine, da je ročište na kojem se apelant izjasnio o krivnji po izmijenjenoj optužnici održano 13. septembra 2004. godine. Presuda Kantonalnog suda donesena je 15. novembra 2006. godine, a osporena presuda Vrhovnog suda 7. januara 2009. godine. Sve ove radnje imale su učinak procesnih radnji koje su prekidale zastarjelost, odnosno njihovim preduzimanjem zastarjelost je počinjala teći od početka. Stoga, čak i kada bi se kao prva procesna radnja kojom je prekinut rok zastarjelosti cijenila optužnica od 12. decembra 2003. godine, s obzirom na datum preduzimanja prve radnje koja je ušla u opis krivičnog djela zloupotrebe položaja (tj. 10. oktobar 1996. godine) odnosno krivičnog djela pronevjere (1. jun 1996. godina), proizlazi da je bilo proteklo sedam godina, dva mjeseca i dva dana, odnosno da nije protekao relativni rok zastarjelosti od 10 godina koji se primjenjivao za navedena krivična djela. S obzirom da je od ovog datuma zastarjelost počela teći od početka, te da je sa svakom od naprijed navedenih radnji prekidana i ponovo počinjala teći od početka, proizlazi da u trenutku donošenja presude Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine nije nastupila ni relativna zastarjelost krivičnog gonjenja za konkretna krivična djela iako je u trenutku njenog donošenja od vremena izvršenja konkretnih krivičnih djela proteklo ukupno nešto više od 12 godina.

57. U vezi s dopunama apelacije od 9. novembra 2012. godine i 3. juna 2013. godine, u kojim apelant prezentuje, kako tvrdi, nove činjenice kao što je i Odluka Ustavnog suda broj AP 564/10, Ustavni sud podsjeća da postupak po apelacionoj nadležnosti pred Ustavnim sudom nije nastavak postupka koji je okončan presudom koja se apelacijom osporava, te da apelantu stoji na raspolaganju da, kako navodi, nove činjenice iskoristi u skladu sa zakonom

58. Shodno navedenom Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

59. Apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

60. Član 7. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

(…)

61. U prilog tvrdnje o povredi navedenog prava apelant je istako da je trebalo da Vrhovni sud pri računanju rokova zastarjelosti primijeni član 121. stav 1. tačka 5. ranijeg KZ FBiH, kao zakon koji je po njega bio povoljniji i koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnih djela.

62. Ustavni sud podsjeća da član 7. Evropske konvencije propisuje pravilo da samo zakon može definirati krivično djelo i propisati kaznu. Član 7. zabranjuje proširenje okvira postojećih krivičnih djela na radnje koje prethodno nisu bile određene kao krivična djela i postavlja princip da krivični zakon ne smije biti ekstenzivno tumačen na štetu okrivljenog, na primjer analogijom. Najzad, Ustavni sud ukazuje da se zastarjelost može definirati kao zakonsko pravo počinioca krivičnog djela da ne bude krivično gonjen ili kažnjen nakon proteka određenog vremena od počinjenja krivičnog djela. Rokovi zastarjelosti, koji su uobičajena karakteristika domaćih pravnih sistema država članica Evropske konvencije, služe različitim ciljevima koji uključuju pravnu sigurnost i konačnost i sprečavaju kršenje prava počinioca krivičnog djela (vidi Evropski sud, Coëme i drugi protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, st. 145. i 146).

63. U konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za radnje koje je preduzeo u periodu od 1996. godine do 1998. godine, a koje su kvalificirane kao krivično djelo. Sudovi su zaključili da se u navedenim radnjama stiču obilježja krivičnih djela propisanih KZ FBiH iz 2003. godine.

64. Shodno navedenom, proizlazi da je u apelantovom slučaju KZ FBiH iz 2003. godine retroaktivno primijenjen, te da je krivično zakonodavstvo od vremena izvršenja krivičnih djela pa do donošenja konačne odluke mijenjano.

65. Ustavni sud podsjeća da član 7. stav 1. ne garantira samo princip zabrane retroaktivne primjene strožeg krivičnog zakona, već također, implicitno, princip retroaktivne primjene blažeg krivičnog zakona. Taj princip je sadržan u pravilu da, kada postoji razlika između krivičnog zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela i krivičnih zakona koji su doneseni i stupili na snagu nakon toga, a prije donošenja pravosnažne presude, sudovi moraju primijeniti zakon čije odredbe su najpovoljnije za optuženog (vidi Evropski sud, Scoppola protiv Italije No 2, presuda od 17. septembra 2009. godine, točka 109).

66. Ustavni sud podsjeća da je članom 5. stav 1. KZ FBiH iz 2003. godine propisano da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Stavom 2. istog člana propisano je da, ako se krivični zakon nakon izvršenja krivičnog djela promijeni jednom ili više puta, „ima se primijeniti zakon koji je blaži za učinioca“. Navedeno pravilo o vremenskom važenju krivičnog zakona u službi je principa legaliteta prema kojem niko ne može biti osuđen i kažnjen za djelo koje u vrijeme kada je počinjeno zakonom nije bilo određeno kao krivično i za koje zakonom nije bila utvrđena sankcija.

67. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u prvostepenoj presudi, kojom je apelant proglašen krivim za navedena krivična djela, a koja je u ovom dijelu i potvrđena osporenom presudom Vrhovnog suda od 7. januara 2009. godine, ukazao da je u apelantovm slučaju primijenjen KZ FBiH iz 2003. godine kao blaži zakon za počinioca u odnosu na „zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela“, a sve prema određenim cenzusima kojim se propisuju kvalificirani oblici krivičnih djela.

68. Ustavni sud primjećuje da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe položaja iz člana 383. stav 2. KZ FBiH iz 2003. godine, odnosno za kvalificirani oblik ovog krivičnog djela (krivičnim djelom pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM) za koje je propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina. Također, Ustavni sud primjećuje da je KZ FBiH iz 1998. godine propisivao isto krivično djelo u članu 358. i kvalificirani oblik u stavu 2. ako je pribavljena imovinska korist preko 3.000 KM, za koji je bila propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina.

69. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je apelant proglašen krivim i za krivično djelo pronevjere iz člana 384. stav 2. KZ FBiH iz 2003. godine, odnosno kvalificirani oblik ovog krivičnog djela (krivičnim djelom pribavljena imovinska korist koja prelazi 10.000 KM) za koje je propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina. Također, Ustavni sud primjećuje da je KZ FBiH iz 1998. godine propisivao isto krivično djelo u članu 359. odnosno u stavu 2. kvalificirani oblik ovog djela, ako je pribavljena imovinska korist preko 3.000 KM, za koje je bila propisana kazna zatvora od jedne do 10 godina.

70. Ustavni sud primjećuje da iz citiranih zakonskih odredbi nedvosmisleno proizlazi zaključak da je KZ FBiH iz 2003. godine, s obzirom na propisane cenzuse, kao objektivne uvjete kažnjivosti, „blaži zakon“ jer za konkretna krivična djela kao uvjet kažnjivosti propisuje 10.000 KM, u odnosu na KZ FBiH iz 1998. godine po kojem je za konkretna krivična djela propisani cenzus iznosio 3.000 KM. S obzirom da je u apelantovom slučaju primjena KZ FBiH iz 2003. godine kao blažeg zakona zasnovana upravo na propisanim cenzusima kao objektivnim uvjetima kažnjivosti, te imajući u vidu da je u ovoj odluci već zaključeno da je apelant proglašen krivim za krivična djela u odnosu na koja nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su u apelantovom slučaju dovedene u pitanje garancije iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije.

71. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi člana 7. Evropske konvencije neosnovani.

VIII. Zaključak

72. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji ništa što bi uputilo na zaključak da je proizvoljnom primjenom materijalnog prava redovni sud propustio da utvrdi da je, s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela i donošenje konačne odluke o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti, nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja za konkretno krivično djelo i konkretnog učinioca.

73. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7. Evropske konvencije kada je nakon izvršenja krivičnog djela krivični zakon u više navrata promijenjen, pa je, u okolnostima konkretnog slučaja, redovni sud u skladu sa zakonskom obavezom, kao blaži, s obzirom na propisane uvjete kažnjivosti za konkretno krivično djelo, retroaktivno primijenio zakon koji je donesen nakon izvršenja konkretnog krivičnog djela, a u odnosu na kojeg u vrijeme donošenja osporene odluke nije nastupila apsolutna niti relativna zastarjelost krivičnog gonjenja.

74. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 4, te člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

75. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2224/10 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio