Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3444/13 (P. K.)

Odluka donesena 09. 10. 2013.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Lišavanje slobode
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Vanparnični postupak
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3444/13

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3444/13, rješavajući apelaciju Petra Kovačevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 9. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Petra Kovačevića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Vareš da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa ovom odlukom.

Nalaže se Općini Vareš da Petru Kovačeviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Vareš i Općini Vareš da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Petar Kovačević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, trenutno smješten u ustanovu socijalne zaštite Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 2. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog «lišavanja slobode» i smještaja u Zavod. Apelant je 7. augusta 2013. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda, Javne ustanove Centar za socijalni rad Vareš (u daljnjem tekstu: Centar) i Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 20. augusta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Centar je 29. augusta 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju, Zavod 30. augusta 2013. godine, a Općinski sud 4. septembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 10. septembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Klinički centar Univerziteta u Sarajevu - OJ Psihijatrijska klinika (u daljnjem tekstu: Psihijatrijska klinika) je dopisom od 8. novembra 2004. godine obavijestio Centar da se na ovoj klinici nalazi apelant na ispitivanju i liječenju, primljen 14. oktobra 2004. godine u pratnji policije, zbog teškog pogoršanja osnovne bolesti kada je apelant ispoljavao agresivnost prema sebi i okolini. Nakon kratkog opisa apelantovog stanja, preporučeno je pokretanje postupka za oduzimanje poslovne sposobnosti i stavljanje apelanta pod starateljstvo, te je istaknuto da postoje medicinski i socijalni razlozi za zbrinjavanje apelanta u ustanovu socijalne zaštite tipa zavoda. Kako je apelantov tretman završavao 14. decembra 2004. godine, zamoljeno je da Centar preduzme potrebne mjere kako bi apelant bio blagovremeno premješten u ustanovu socijalne zaštite.

7. Postupajući na osnovu člana 200. Zakona o upravnom postupku i člana 42. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (u daljnjem tekstu: Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite), Centar je Rješenjem broj 02-35-28-317/06 od 2. februara 2006. godine uputio apelanta na smještaj u Zavod, počev od 6. februara 2006. godine, te je odredio da će troškove smještaja snositi Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu saglasnosti za smještaj u socijalnu ustanovu broj 09-35-297- 1/05 od 25. januara 2006. godine.

8. U obrazloženju rješenja Centar je naveo da je, u skladu sa preporukom Psihijatrijske klinike, pokrenut postupak za smještaj apelanta u Zavod, jer je utvrđeno da apelant nije imao uvjete za liječenje u porodici, zbog čega je smještaj u ustanovu neophodan.

9. Nakon toga Centar je, na osnovu Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom (u daljnjem tekstu: Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti), tri puta ponovo donosio rješenja br. 01-35-28-2301/08 od 12. septembra 2008. godine, 01-35-28-714/11 od 28. aprila 2011. godine i broj 01-35-28-1908/11 od 29. novembra 2011. godine, kojim je apelantu i dalje priznavano pravo na smještaj u Zavodu, a radi promjena u finansiranja troškova apelantovog smještaja.

10. Rješenjem Općinskog suda broj 41 0 V 001631 08 V od 6. oktobra 2010. godine apelantu je potpuno oduzeta poslovna sposobnost, te je Rješenjem Centra broj 01-35-1-1003/11 od 8. jula 2011. godine apelant stavljen pod starateljstvo i dužnost staratelja je preuzela Nihada Gondžo, direktorica Centra.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant u navodima apelacije nije eksplicitno naveo koje mu je ustavno pravo povrijeđeno. Apelant navodi da je 6. februara 2006. godine prisilno lišen slobode od Centra i Ministarstva unutrašnjih poslova Vareš, te smješten u Zavod. Tvrdi da se može uključiti u normalan život, te traži obeštećenje u visini od 50.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

12. Centar je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da je za apelanta trenutno najbolje i jedino rješenje smještaj u ustanovu zavodskog tipa s obzirom na to da je riječ o osobi koja, prema mišljenju vještaka neuropsihijatra, boluje od teške i neizlječive šizofrenije, te da, prema izvještaju Zavoda, nema promjena vezanih za apelantovo socio-zdravstveno stanje. Dalje navodi da su u apelantovom slučaju sve poduzete radnje bile isključivo u njegovom interesu i interesu njegove porodice, te da u konkretnom slučaju ne postoji kršenje prava propisnih zakonom i međunarodnim konvencijama koje je Bosna i Hercegovina ratificirala.

13. Zavod je u odgovoru na apelaciju naveo činjenično stanje u predmetu.

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je na prijedlog Centra proveo postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti apelantu. U navedenom postupku apelantu je bio postavljen privremeni staratelj, te je provedeno vještačenje vještaka neuropsihijatra. Na osnovu provedenog postupka, Općinski sud je donio rješenje da se apelantu potpuno oduzima poslovna sposobnost usljed duševne bolesti. Općinski sud je istaknuo da je postupak proveden u skladu sa zakonskim odredbama.

V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.

16. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 13/07 i 13/11) relevantne odredbe glase: Član 55. stav 1.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili u drugoj porodici ili na drugi način pod uvjetima i na način predviđen ovim i federalnim zakonom.

17. U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98, 39/04 i 73/05) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

18. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine FBiH» br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:

Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 23. stav 1.

Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

[…] Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. Ustavni sud zapaža da se apelant obratio Ustavnom sudu, navodeći da je prinudno lišen slobode, bez svoje volje, još 2006. godine, i smješten u Zavod, te da nije eksplicitno naveo koje mu je ustavno pravo povrijeđeno. Međutim, imajući u vidu navode apelacije i činjenično stanje u predmetu, Ustavni sud smatra da apelacija pokreće pitanja povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Stoga, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant tvrdi da je 6. februara 2006. godine prisilno lišen slobode od Centra i policije, te da je smješten u Zavod. Stoga iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je na taj način povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

5. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili narkomana ili skitnica[...]

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

26. Ustavni sud podsjeća da je o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu odlučio u svojoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, a tu odluku su slijedile i druge odluke (npr., AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U ovim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije (vidi, npr., AP 2472/11, tač. 39-40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom smještaja apelantice u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica), koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita opravdavaju li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ prisilno zatvaranje takvog lica. Također, Ustavni sud je ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupa u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, ali da nije postupao u skladu sa navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelanticinog prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, ocijenivši da njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije „zakonito“, kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).

27. Ustavni sud je, dalje, u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako predviđa Evropska konvencija. Zatim je obrazloženo da, nasuprot tome, odredbe Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

28. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant, također, lišen slobode i smješten u Zavod primjenom odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, a ne primjenom odredbi i procedure propisane Zakonom o zaštiti lica, te da se kontinuirano nalazi u Zavodu, bez ikakvog sudskog preispitivanja produženja njegovog smještaja u smislu odredaba Zakona o zaštiti lica. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama primjenljivi i na konkretni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenoj Odluci broj AP 2472/11, budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

29. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 50.000,00 KM. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

30. Ustavni sud smatra da u ovom izuzetnom slučaju, s obzirom na sve njegove okolnosti, apelantu treba dosuditi novčani iznos od 3.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Općina Vareš, kao osnivač Centra, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da je apelant prisilno smješten, odnosno lišen slobode u smislu Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom, te smješten u Zavod. Naime, time nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije, pri činjenici da u konkretnom slučaju nije primijenjen Zakon o zaštiti lica s duševnim smetnjama, koji definira mogućnost, uvjete, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima.

32. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju, odnosno produženju prisilnog smještaja odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3444/13 (P. K.) | Sudska praksa | Aktio