Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3214/13 (H. D.)
Odluka donesena 22. 10. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3214/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu:predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine, u predmetu broj AP 3214/13, rješavajući zahtjev Hasana Družanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hasana Družanovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Hasan Družanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 18. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 K 010024 13 Kž od 18. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 K 010024 10 K od 28. februara 2013. godine. Apelant je podneskom od 7. septembra 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 20 0 K 010024 10 10 K od 28. februara 2013. godine apelant je oglašen krivim, što je način i u vrijeme, sve pobliže navedeno u izreci presude, počinio krivično djelo Krivitvorenje isprave iz člana 373. stav 2., u vezi sa članom 49. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom apelantu je izrečena i sugurnosna mjera oduzimanja predmeta krivičnog djela i to lažno svjedočanstvo o završenom III stepenu zanimanja tesar na ime Nedžad Mahmutagić, pobliže opisano u izreci presude, a koje će se po pravosnažnosti presude povjeriti nadležnom organu radi uništenja. Nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem svjedoka Nedžada Mahmutagića, te uvidom u materijalne dokaze koji su taksativno navedeni) Općinski sud je van svake sumnje utvrdio da je apelant, na zahtjev Nedžada Mahmutagića, nabavio lažno svjedočanstvo o završenom III stepenu zanimanja tesar od 26. juna 1991. godine, ovjereno lažnim pečatom, u sve u cilju upotrebe kao da se radi o originalnoj ispravi, čime su u radnjama apelanta ostvarena obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. U vezi sa traženjem apelanta da se tokom postupka izvedu dokazi čitanjem notarski obrađenih izjava Nedžada Mahmutagića, Izeta Jonuzovića, Fikreta Jonuzovića i Muhameda Hairlahovića Općinski sud je prije svega pojasnio da navedeni sud nije mogao da prihvati provođenje dokaza čitanjem notarski obrađene izjave Nedžada Mahmutagića iz razloga što je imenovani u toku postupka pod zakletvom saslušan u svojstvu svjedoka, te je u tom smislu apelantu omogućeno njegovo unakrsno ispitivanje. Što se tiče ostalih notarski ovjerenih izjava koje je apelant predložio kao dokaz Općinski sud je pojasnio da je apelant imao mogućnost da predloži njihovo saslušanje u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, a što apelant nije tražio, ali bez obzira na tu okolnost prvostepeni sud je takav zahtjev ocijenio nepotrebnim i suvišnim, jer je nejasno na koje okolnosti bi se imenovani referirali, kod nespornog da navedene osobe nisu bile prisutne kritične prilike.
3. Prilikom odmjeravanja kazne prvostepeni sud je cijenio sve okolnosti koje su bitne od značaja u tom pogledu, pa je od otežavajućih okolnosti, osim stepena odgovornosti apelanta, nalazeći da je kritičnog događaja postupao sa direktnim umišljajem, sud uzeo u obzir da se radi o povratniku u činjenju krivičnih djela, dok je od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta uzeo u obzir da se radi o porodičnoj osobi, ocu troje djece.
4. Odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepene odluke Kantonalni sud je Presudom broj 20 0 K 010024 13 Kž od 18. juna 2013. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ispitujući osporenu presudu u granicama žalbenih prigovora i po službenoj dužnosti zaključio da prvostepena presuda nema nedostataka na koje je apelant ukazao. Naime, za razliku od navoda žalbe, drugostepeni sud je ocijenio da je prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice koje su značajne da bi se na pravilan i zakonit način donijela sudska odluka, davši za svoje zaključke valjane razloge, koje je u cijelosti prihvatio i navedeni sud. Kantonalni sud je pojasnio da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, pri tome cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima kao i odbranom apelanta, kako to propisuje odredba člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Osim toga, kako je istakao Kantonalni sud, na temelju iskaza svjedoka, te ostalih dokaza objektivne prirode riješeno je krajnje određeno sporno pitanje koje se postavlja u predmetnoj krivičnoj stvari, a to je činjenica da je apelant na način i u vrijeme, kako je to činjenično opisano u izreci prvostepene presude, počinio krivično djelo za koje ga je prvostepeni sud oglasio krivim. Kantonalni sud je također ocijenio neosnovanim žalbene prigovore usmjerene na odluku o krivičnopravnoj sankciji obrazloživši da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne uzeo u obzir sve okolnosti predviđene odredbom člana 49. stav 1. KZ FBiH, koje utiču da kazna bude veća ili manja.
5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da prvostepeni sud nije izveo dokaz čitanjem notarski obrađenih izjava koje je predložio, ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i kršenje odredaba procesnog prava. Smatra pogrešnim stav sudova da u cijelosti prihvate iskaz svjedoka Nedžada Mahmutagića, jer se radi o osobi koje su se i roditelji odrekli, zbog njegovih laži, zaduženja i raznih spletki. Ukazuje i na pristrasnost redovnih sudova.
6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da predmetna apelacija otvara ozbiljna pitanja u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Navodi da je u apelaciji iznio argumente o kršenju ustavnih prava koji se analogno mogu primijeniti prilikom odlučenja o privremenoj mjeri. Uz to navodi da njegova sedmočlana porodica živi u teškim ekonomskim uslovima jer supruga i on ne rade, da njihovo troje djece pohađa školu, da su njegovi roditelji, o kojima se brine, stari i iznemogli, da njegova porodica preživljava od skromnih poljoprivrednih proizvoda i sezonskih nadnica. Ističe da je primio poziv od Općinskog suda da se 18. septembra 2013. godine javi radi izdržavanja kazne, što je njegovu ekonomsku situaciju pogoršali jer „kao nosilac izdržavanja porodice svoju porodicu nije pripremio za preživaljavanje“.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru, s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava, niti paušalni navodi o teškoj ekonomskoj situaciji u kojoj živi apelant sa svojom višečlanom porodicom o kojoj skrbi. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 44/98, 42/99 i 12/09; u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija). Ustavni sud zapaža da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija (odredba člana 27. stav 1. tačka 8. citiranog zakona) reguliše postupak odlaganja izvršenja kazne uključujući i slučaj odlaganja izdržavanja kazne zatvora osuđenoj osobi koja je hranilac porodice, kao u konkretnom slučaju. Međutim, apelant ničim nije dokazao da je iscrpio navedenu zakonsku mogućnost, niti tako što proizlazi iz apelantovih navoda.
10. Dakle, imajući u vidu okolnost da apelant nije pružio dokaze da je koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan..
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić