Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2888/13 (I. Č.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Lišavanje slobode
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2888/13

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2888/13, rješavajući apelaciju Indire Čukurija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Indire Čukurija.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“ – Služba socijalne zaštite općine Novi grad da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantičinih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu s ovom odlukom.

Nalaže se Javnoj ustanovi „Kantonalni centar za socijalni rad“ Služba socijalne zaštite općine Novi grad da, u skladu s članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Indira Čukurija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, trenutno smještena u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod) podnijela je 1. jula 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) radi otpusta iz Zavoda „Drin“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda, Javne ustanove „Kantonalni centar za socijalni rad“ - Služba socijalne zaštite općine Novi grad (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 12. jula, odnosno 5. augusta 2013. godine, da dostave odgovore na apelaciju.

3. Odgovor na apelaciju su dostavili Zavod 22. jula 2013. godine, Centar za socijalni rad 19. augusta 2013. godine, a Općinski sud 2. septembra 2013. godine. Zavod i Centar su odgovor na apelaciju potkrijepili relevantnom dokumentacijom.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnositeljici apelacije 24. septembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Na prijedlog Centra za socijalni rad, tada Općinski sud II u Sarajevu donio je Rješenje broj RO-284/02 od 12. septembra 2002. godine, kojim je apelantici potpuno oduzeta poslovna sposobnost. U obrazloženju je navedeno, između ostalog, da je iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra proizašlo da apelantica duži niz godina ispoljava znakove hroničnog shizofrenog poremećaja, te da je do sada bila hospitalizirana u više psihijatrijskih ustanova (Psihijatrijska bolnica u Sarajevu, gdje se trenutno nalazi i Psihijatrijska klinika KCU Sarajevo). Dalje je, u vezi s apelantičinim zdravstvenim stanjem, utvrđeno da se kod apelantice radi o malignom i na terapiju rezistentnom poremećaju koji je uzrokovao izrazita oštećenja apelantičine ličnosti, tako da se dostupnim terapijskim i rehabilitacijskim mjerama ne mogu postići nikakva značajnija poboljšanja, uključujući i socijalnu funkcionalnost. S obzirom na navedeno, prihvatajući prijedlog sudskog vještaka da se apelantici oduzme poslovna sposobnost, prvostepeni sud je, prema odredbi člana 38. Zakona o vanparničnom postupku, odlučio kao u izreci rješenja.

7. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 35/IV-06-550-1502/02 od 11. novembra 2002. godine apelantica je stavljena pod starateljstvo navedenog Centra, odnosno njegove djelatnice, Ume Koso.

8. Dopisom broj 880/02 od 29. novembra 2002. godine JU Psihijatrijska bolnica u Sarajevu je zatražila od Centra za socijalni rad da se apelantica, bez odlaganja, smjesti u dom za socijalno zdravstveno zbrinjavanje osoba s invaliditetom i drugih osoba. U dopisu je navedeno, između ostalog, da je kod apelantice, zahvaljujući dugotrajnoj hospitalizaciji, uspostavljena vrlo dobra remisija i motivacija za liječenje, te da takve okolnosti treba iskoristiti tako da se apelantica, bez odlaganja, smjesti u neku od ustanova za smještaj ovakvih osoba.

9. Izjavom od 27. decembra 2002. godine apelantičina starateljica Uma Koso je izjavila da je saglasna da se apelantica smjesti u KJU „Dom za socijalno zdravstveno zbrinjavanje osoba sa invaliditetom i drugih osoba“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: Dom za zbrinjavanje Sarajevo).

10. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 35/IV-08-545-921/02 od 20. januara 2003. godine apelantica je smještena u Dom za zbrinjavanje Sarajevo, počevši od 27. decembra 2002. godine. Istim rješenjem je precizirano da će troškove smještaja u cijelosti snositi navedeni Centar, s tim što će apelantica vlastitom penzijom u iznosu od 140,00 KM učestvovati u troškovima smještaja, shodno ugovoru zaključenom između Doma za zbrinjavanje Sarajevo i Centra za socijalni rad. U obrazloženju su navedeni podaci o apelantičinim ličnim i porodičnim prilikama, kao i to da apelantica zbog zdravstvenih problema nije u mogućnosti da se sama brine o sebi, pa je primjenom odredbe člana 42. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama socijalne zaštite), te člana 58. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zakon o socijalnoj zaštiti) odlučeno kao u izreci.

11. Kako se apelantica nije mogla adaptirati na kolektivni način života u Domu za zbrinjavanje Sarajevo, navedeni Dom je uputio zahtjev Centru za socijalni rad da se apelantica smjesti u socio-medicinsku ustanovu azilantskog tipa u Bakovićima kod Fojnice, budući da joj se u navedenom Domu ne može pružiti adekvatna zaštita.

12. Izjavom od 15. septembra 2003. godine apelantičina starateljica Uma Koso je izjavila da je saglasna da se apelantica smjesti u Zavod.

13. Nakon hospitalizacije u Psihijatrijskoj bolnici u Sarajevu u periodu od 16. augusta 2003. godine do 15. septembra 2003. godine apelantica je Rješenjem Centra za socijalni rad broj 35/IV- 08-545-1579/03 od 7. oktobra 2003. godine smještena u Zavod, počevši od 15. septembra 2003. godine, uz preciziranje da će troškove smještaja u cijelosti snositi navedeni Centar uz učešće apelantice, u skladu s njenim primanjima, a u skladu s ugovorom zaključenim između Zavoda i Centra za socijalni rad. Istovremeno je odlučeno da se apelantici na ime ličnih potreba daje mjesečno u novcu 10% od cijene smještaja. U obrazloženju je navedeno da je apelantici u Domu za zbrinjavanje Sarajevo prestao smještaj sa 18. augustom 2003. godine, zbog pogoršanja zdravstvenog stanja, nemogućnosti da joj se pruži adekvatna zaštita u okviru navedenog Doma, te neophodne hospitalizacije, pa je ocjenom svih provedenih dokaza, uz primjenu relevantnih odredaba Zakona o osnovama socijalne zaštite i Zakona o socijalnoj zaštiti, odlučeno kao u izreci rješenja.

14. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 35/IV-06-550-463/04 od 17. juna 2004. godine apelantici je imenovan novi staratelj Sifa Mulalić, socijalni radnik navedenog Centra, dok je raniji staratelj razriješen te dužnosti.

15. Prema dostupnim podacima apelantica se još uvijek nalazi u Zavodu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelantica u navodima apelacije nije eksplicitno navela koje joj je ustavno pravo povrijeđeno. Navodi da je rođena u Sarajevu 1967. godine gdje je završila Srednju medicinsku školu s odličnim uspjehom, da je za vrijeme rata u BiH sa sinom, koji je rođen 1987. godine, izbjegla u Njemačku, gdje se i razboljela zbog stresa jer je u ratu izgubila oca i brata. Također, navodi da joj je tadašnji muž ostao u Sarajevu, da su se razveli, te da se 1997. godine sa sinom vratila iz Njemačke, da su se smjestili u napuštenu garsonijeru iz koje su deložirani, da joj se zdravstveno stanje pogoršalo nakon čega joj je muž sudskim putem oduzeo sina, koji trenutno živi u Sarajevu kao podstanar. Ističe da se od dolaska u Zavod nalazi u stanju stabilne remisije, da je naslijedila majčinu penziju i da bi mogla napustiti Zavod, ali da nema riješeno stambeno pitanje. Ističe da je apelaciju podnijela radi otpusta iz Zavoda.

b) Odgovor na apelaciju

17. Zavod je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantica dugogodišnji duševni bolesnik, da je često agresivna, kako fizički, tako i verbalno, zbog čega je više puta bila hospitalizirana na Psihijatrijskoj klinici u Sarajevu. Kako se radi o osobi s destruktivnim ponašanjem briga o apelantici iziskuje stalni nadzor i brigu što nije bilo moguće ostvariti unutar njene porodice, budući da joj je sin bio maloljetan a ona nije bila stambeno situirana, pa je smještaj u Zavodu bio jedino rješenje. Apelantica povremeno (dva do tri puta godišnje) ima promjene psihološkog stanja koje se manifestiraju kroz verbalnu agresiju i kroz pokušaje favoriziranja svoje osobe u odnosu na druge, one koji su slabiji od nje. Zavod je još naveo da je apelantici omogućena komunikacija s osobama i institucijama izvan Zavoda, zatim da je članovi njene porodice redovno posjećuju, ali da i sama ide u posjetu njima i to jedan do dva puta godišnje na period od sedam dana. Na kraju je istaknuto da Zavod vrši zakonom definiranu djelatnost, a za sva ostala pravna i statusna pitanja nadležan je njen zakonski staratelj.

18. Centar za socijalni rad je u odgovoru na apelaciju sumirao postupak apelantičinog zbrinjavanja u Dom za zbrinjavanje Sarajevo, odnosno Zavod, ocijenivši da je apelacija neosnovana, te da je treba odbaciti, odnosno odbiti.

19. Općinski sud je naveo da je po prijedlogu Centra za socijalni rad proveo postupak oduzimanja apelantičine poslovne sposobnosti, te da prema podacima kojima raspolaže navedeni sud nije odlučivao o prisilnom smještaju apelantice u Zavod. Istaknuto je da takvim podacima eventualno raspolaže nadležni Centar za socijalni rad, budući da sud nije nadležan da licima kojima je oduzeta poslovna sposobnost izriče bilo kakve mjere prisilnog zadržavanja i smještaja. V.Relevantni propisi

20. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, [….] finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.

21. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 16/02, 8/03, 2/06, 21/06, 17/10, 26/12 i 15/13) relevantne odredbe glase:

Član 58.

Smještaj osoba u ustanovu socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.

Cijenu usluga koje pruža ustanova utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ustanove. Smještaj u ustanovu socijalne zaštite neće se osigurati osobi, kojoj po odredbama Porodičnog zakona srodnici obavezani na izdržavanje, mogu obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, o čemu zaključak donosi Stručni tim Službe. Kantonalno ministarstvo donijeće pravilnik kojim će se definisati kriteriji za utvrđivanje visine učešća srodnika u troškovima smještaja u ustanovi.

Član 60.

O smještaju u ustanove socijalne zaštite zaključuje se ugovor između ustanove i Centra. Centar zaključuje ugovor sa korisnikom, odnosno srodnicima koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju.

Ugovorom iz prethodnog stava može se utvrditi da, ukoliko korisnik koji je vlasnik pokretne ili nepokretne imovine, nije u mogućnosti da plaća troškove smještaja ili osobe koje su po odredbama Porodičnog zakona obavezne da ga izdržavaju odbiju da plaćaju troškove smještaja ili ne uplaćuju ugovorenu cijenu smještaja, Centar troškove smještaja može namiriti iz njegove imovine.

22. U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine(«Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 160. stav 1.

(1) Starateljstvo je oblik zaštite [ ]i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

23. U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

24. U Zakonu o zaštiti lica s duševnim smetnjama («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27. st. 1., 2. i 3.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI.Dopustivost

25. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U konkretnom slučaju, u pogledu dopustivosti, Ustavni sud nalazi da se apelantica obratila Ustavnom sudu zbog činjenice da se od 2003. godine nalazi u Zavodu, iako se već duži period nalazi u stanju stabilne remisije, čime su joj ugrožena osnovna ljudska prava, prije svega sloboda, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII.Meritum

27. Apelantica smatra da je smještajem u Zavod, i pored okolnosti da se njeno zdravstveno stanje poboljšalo, lišena osnovnih ljudskih prava, prije svega slobode iz čega proizlazi da smatra da joj je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju odlučio u svojoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, a potom i druge odluke (npr. AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine i AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, sve odluke objavljene na www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je detaljno ukazao na kriterije koji, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije (vidi npr. AP 2472/11, tač. 39-40, te 42. i 44). Dalje, primjenjujući te kriterije na situaciju koja je razmatrana u navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, niti prilikom apelantičinog smještaja u Zavod. Ustavni sud je naročito ukazao da je u tom slučaju apelantica smještena u Zavod na osnovu Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakonom o socijalnoj zaštiti, ali da nisu uzete u obzir odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, koji propisuje način i postupak za utvrđivanje duševne poremećenosti pred nadležnim domaćim organom, kao i potrebu da se ispita opravdavaju li vrsta i stepen „duševne poremećenosti“ prisilno zatvaranje takvog lica. Također, Ustavni sud je ukazao da odredbe tog zakona propisuju ograničeno trajanje pritvora, odnosno prisilnog smještaja uz obavezu da zdravstvena ustanova u kojoj se lice nalazi, po potrebi, dostavlja sudu izvještaje o zdravstvenom stanju tog lica. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da je Centar za socijalni rad imao mogućnost da postupa u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, ali da nije postupao u skladu s navedenim zakonom, pa je utvrdio kršenje apelantičinog prava iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, ocijenivši da njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u ustanovu, nije „zakonito“, kako to zahtijeva Evropska konvencija (idem, tačka 46).

30. Ustavni sud je, dalje, u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 razmatrao i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja, odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u navedenoj odluci istakao da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. Nasuprot tome, obrazloženo je da odredbe Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, nego da je apelantičin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelantičino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

31. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da je apelantica smještena u Zavod rješenjem Centra za socijalni rad iz 2003. godine, dakle rješenjem donesenim prije 10 godina, kojim je apelantica „trajno“ smještena u Centar, i to primjenom odredaba Zakona o osnovama socijalne zaštite i Zakona o socijalnoj zaštiti, a ne primjenom odredbi i procedure propisane Zakonom o zaštiti lica s duševnim smetnjama. Uz to, rješenje Centra za socijalni rad kojim je apelantica „trajno“ smještena u Zavod nije preispitao nadležni sud, u smislu relevantnih odredaba Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama. Stoga, Ustavni sud smatra da se, budući da predmetna apelacija pokreće gotovo identična pravna pitanja s aspekta zaštite ljudskih prava, stavovi koji su izneseni u Odluci AP 2472/11, u cijelosti odnose i na apelantičin slučaj pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na razloge date u navedenoj odluci. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantičinog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da prilikom smještaja i boravka apelantice u Zavod nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.

33. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantičinom prisilnom smještaju u Zavod odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ, pri čemu je rješenje o „trajnom“ smještaju apelantice u Zavod doneseno prije 10 godina, a da ga naknadno nije preispitivao nadležni sud.

34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić