Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2345/13 (S. V.)

Odluka donesena 22. 10. 2013.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2345/13

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 10. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2345/13, rješavajući apelaciju Seada Vehabovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Seada Vehabovića.

Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Maglaj da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa ovom odlukom.

Nalaže se Općini Maglaj da Seadu Vehaboviću, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava.

Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad Maglaj i Općini Maglaj da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sead Vehabović (u daljnjem tekstu: apelant), koji je trenutno smješten u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 29. maja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog, kako navodi, prisilnog liječenja u Zavodu.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda je zatraženo 11. juna 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Ustavni sud je od apelantovog staratelja Nedžada Vehabovića (apelantovog brata) 22. jula 2013. godine zatražio da se izjasni na navode apelacije.

3. Zavod je odgovor sa pratećom dokumentacijom dostavio 20. juna 2013. godine. Apelantov staratelj je 9. augusta 2013. godine dostavio izjašnjenje na navode apelacije.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Zavoda na apelaciju dostavljen je apelantu i njegovom staratelju 22. jula i 11. septembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalna bolnica Zenica-Služba za psihijatriju (u daljnjem tekstu: Kantonalna bolnica) je 21. marta 2002. godine uputila dopis JU Centar za socijalni rad Maglaj (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) kojim je navedeni centar obavijestila da se na odjeljenju njihove bolnice apelant liječi od 1999. godine. Dalje je navedeno da su apelanta u bolnicu uvijek privodili organi policije zbog agresivnog ponašanja, kao i da je sklon bjekstvu iz bolnice zbog čega je potrebno da ga ponovno privodi policija. Istaknuto je da se radi o odjelu akutne psihijatrije i da apelantov boravak na odjelu traje dok se ne dovede u stanje relativne socijalne i medicinske remisije, a potom se šalje na kućno liječenje. Ukazano je da apelant kod kuće ne uzima terapiju, niti ide na kontrole. Stoga, kako se radi o hroničnoj duševnoj bolesti, po mišljenju Kantonalne bolnice, apelanta treba smjestiti u ustanovu za dugotrajni ili trajni boravak uz dg. Shizophrenia.

7. Ministarstvo za rad, socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je dopisom od 24. maja 2002. godine dalo saglasnost Centru za socijalni rad da apelanta uputi u Zavod, ukazujući da je potrebno zavisno od socijalno-ekonomskih prilika u apelantovoj porodici razmotriti mogućnost eventualnog učešća porodice u snošenju dijela troškova zbrinjavanja u socijalnoj ustanovi.

8. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 04-35-3-26/03 od 31. jula 2003. godine Nedžad Vehabović (apelantov brat) je postavljen za apelantovog staraoca za posebne slučajeve, a u predmetu oduzimanja poslovne sposobnosti kod Općinskog suda u Maglaju i smještaja u socijalno-medicinsku ustanovu. Određeno je da nakon obavljenih poslova dužnost staraoca prestaje.

9. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 04-35-28-1-1/02 od 1. augusta 2003. godine apelantu se priznaje pravo na smještaj u Zavod. Određeno je da troškovi smještaja padaju na teret Ministarstva. Određeno je da je korisnik dužan u roku od 30 dana prijaviti svaku promjenu koja je od utjecaja na korištenje prava po ovom osnovu. Iz obrazloženja proizlazi da je Centar za socijalni rad u postupku utvrdio da je apelant nekoliko puta liječen bolnički, ali bez uspjeha pod dg. Psychosis chr. exacerbata i da je Ministarstvo dalo saglasnost za apelantov smještaj u Zavod.

10. Rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima broj R1-9/04 od 25. maja 2005. godine apelantu je u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. U obrazloženju rješenja se navodi da je vještak-specijalista neuropsihijatar naveo da je apelant psihički bolesnik i da je obolio od procesne psihoze-šizofrenije hroničnog karaktera, čija je mogućnost izlječenja u sadašnjem stepenu nauke isključena, te da je navedeno oštećenje psihičkih funkcija u značajnoj mjeri reduciralo sposobnost apelanta da adekvatno i logički razmišlja i rasuđuje. Po mišljenju navedenog vještaka, apelant nije sposoban da štiti svoja prava i interese i da u stanju pogoršanja bolesti može na vrlo direktan i neposredan način da ugrozi prava i interese drugih zbog čega predlaže da mu se oduzme poslovna sposobnost.

11. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 04-35-1-7/05 od 9. decembra 2005. godine apelantu je imenovan stalni staralac - njegov brat Nedžad Vehabović.

12. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 04-35-28-5/08 od 12. marta 2008. godine apelantu se i dalje priznaje pravo na smještaj u Zavod sa kojim je Ministarstvo zaključilo ugovor o smještaju korisnika. Određeno je da troškove smještaja u ustanovi snose srodnici u iznosu od 25% ukupnih primanja domaćinstva (porodična invalidnina, penzija i plaća), odnosno 100% pripadajućeg dijela prihoda za sina, odnosno brata Seada, a razliku do pune cijene smještaja snosi Kanton. Srodnici su obavezani da pripadajući dio prihoda za apelanta uplaćuju na transakcijski račun ustanove. Određeno je da je svaku promjenu koja je od utjecaja na ostvarenje i obim stečenog prava korisnik dužan prijaviti Centru za socijalni rad u roku od 15 dana od dana nastale promjene.Određeno je da navedeno rješenje podliježe reviziji Ministarstva koja odgađa izvršenje rješenja, te da se njime zamjenjuje Rješenje broj 04-35-28-1-1/02 od 1. augusta 2003. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je, u skladu sa odredbom člana 146. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom, ministar Ministarstva donio instrukciju broj 09-02-20685/07 kojom je propisana obaveza prvostepenih organa da po službenoj dužnosti provedu postupak zamjene postojećih rješenja novim rješenjima o priznatim pravima na smještaj u ustanove koje će uskladiti sa odredbama novog zakona.

13. Iz dokumentacije dostavljene od Zavoda proizlazi da je apelant imao kontrole kod neuropsihijatra 23. juna 2010. godine, 27. jula 2012. godine i 13. juna 2013. godine. Iz nalaza neuropsihijatra od 13. juna 2013. godine proizlazi da je sa apelantom obavljen razgovor u pogledu razloga njegovog boravka u Zavodu i o tome ko je nadležan za njegov otpust iz Zavoda. Navedeno je da se radi o osobi koja je oboljela od procesne psihoze shizofrenije prije više godina, što je dovelo do propadanja njene ličnosti posebno na voljno-nagonskom, afektivnom, kognitivnom i socijalnom planu, te da nema razloga za korekciju terapije.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant navodi da se u Zavodu nalazi na prisilnom liječenju već skoro 10 godina iako je imao malo depresije „prvu godinu, dvije“, te da je 10 godina previše. Navodi da je njegovo sadašnje duševno stanje dobro i stabilno i da osjeća da bi mogao ponovo normalno živjeti i funkcionirati u društvenoj zajednici. Navodi da su ga 8. augusta 2003. godine policija i socijalni radnici lišili slobode i priveli na prisilno liječenje u Zavod. Smatra da je u njegovom slučaju povrijeđen član 33. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama, jer je trebalo da ga pregleda bar jednom godišnje stručno lice a da je on za vrijeme svog boravka pozivan na razgovor samo jednom, odnosno dva puta. Navodi da nije u kontinuitetu dobijao dio penzije (20%), te traži da mu se i to isplati retroaktivno. Postavlja zahtjev da mu se isplati šteta u iznosu od 50.000 KM. U dopuni apelacije apelant navodi da ga je prije dva do tri mjeseca pozvao doktor na razgovor. Smatra da je to zbog podnesene apelacije, jer je u njoj naveo da nije redovno pregledan.

b) Odgovor na apelaciju

15. U svom odgovoru na apelaciju Zavod je naveo da je prije dolaska u Zavod apelant 14 puta hospitaliziran i da je svaki put samovoljno prekidao liječenje bjekstvom, te da, kada se nalazi u porodici, neredovno uzima terapiju zbog čega dolazi do pogoršanja njegovog psihičkog stanja. Istaknuto je da se pogoršanje manifestira u vidu fizičke i verbalne agresivnosti, haluciniranja a sklon je i paljenju (piromaniji), te da je dva puta u porodici palio imovinu. Istaknuto je da se od dolaska u Zavod apelant dobro stabilizirao, mada je u nekoliko navrata dolazilo do promjena njegovog psihičkog stanja i pokušaja bjekstva. Ukazano je da je apelant sklon izbjegavanju terapije, što je dovelo do pogoršanja njegovog psihičkog stanja u Zavodu, kao i da se tokom njegovog boravka u porodici dešavalo da se u Zavod vrati sa promijenjenim psihičkim stanjem. Zavod je naveo da je od prijema do danas primjetan napredak kod apelanta, tako da danas boravi na odjelu na kome je veoma mala podrška osoblja i visok nivo samostalnosti korisnika. Istaknuto je da je apelant redovno uključen u radnu terapiju za koju pokazuje mnogo interesa, kao i da je njegova saradnja sa osobljem i drugim korisnicima dosta dobra, mada je uglavnom povučen.

16. Dalje je Zavod naveo da je sa apelantovim primanjima od njegovog prijema raspolagao njegov brat koji je imao obavezu participacije u plaćanju smještaja u Zavodu i uplate apelantovih primanja za njegove lične potrebe. Međutim, kao stalni staratelj apelantov brat nije redovno ispunjavao svoje obaveze, te je apelantu imenovan staralac za posebne slučajeve Jasmina Hasanić, uposlenica Centra za socijalni rad (za podizanje penzije, uplate za participaciju smještaja, te uplate dijela penzije za njegove lične potrebe). Istaknuto je da je apelant odlazio u svoju porodicu više puta, te da je za svaki odlazak u porodicu neophodno mišljenje neuropsihijatra koji je apelanta pregledao više puta, kao i drugi ljekari, prema potrebi.

17. U svom izjašnjenju na apelaciju apelantov staratelj (apelantov brat) je naveo da se ne slaže da apelant bude trajno pušten kući zbog oboljenja koje ima zbog čega bi bila ugrožena njegova porodica. Ističe da apelant nije prisilno odveden u Zavod, te da je 14 puta bio smještan na liječenje u Kantonalnu bolnicu Zenica, ali da je svaki put bježao iz bolnice.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 1.

Ovim zakonom uređuje se:

osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, · [….] finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).

Član 3. stav 1.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.

Član 41.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.

O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.

Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 13/07 i 13/11) relevantne odredbe glase: Član 3. stav 1.

Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite i općinska služba za upravu.

Član 55. stav 1.

Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili u drugoj porodici ili na drugi način pod uvjetima i na način predviđen ovim i federalnim zakonom.

Član 56.

Troškove smještaja u Ustanovu snosi ili u njihovom snošenju učestvuje fizičko i pravno lice na način propisan članom 54 ovog zakona, a snošenje troškova smještaja za lice čiji ukupan prihod domaćinstva ne prelazi iznos minimalne penzije u Federaciji BiH utvrđuje se u visini 50% od pripadajućeg dijela prihoda lica koje se smješta.

Član 57.

Međusobni odnosi Ministarstva i Ustanove regulišu se ugovorom sa svakom Ustanovom posebno.

Ugovorom se reguliše način plaćanja usluga, pitanje od značaja za zaštitu štićenika, obaveza Ustanove prema Ministarstvu, općinskom prvostepenom organu i druga pitanja od značaja za zaštitu štićenika.

Član 61.

(1) Ako se radi o korisniku penzije smještenom u ustanovu koji nema obaveze izdržavanja članova užeg porodičnog domaćinstva, sredstva penzije se uplaćuju na račun Ustanove u kojoj je lice smješteno.

(2) Licu iz stava 1 ovog člana na ime zadovoljavanja ličnih potreba mjesečno pripada 20% iznosa od penzije.

Član 138. stav 1.

O pravima utvrđenim ovim i Federalnim zakonom u prvom stepenu rješava općinski prvostepeni organ.

Član 146. st. 1. i 2.

(1) Prvostepeno rješenje kojima se utvrđuju prava po ovom zakonu, povremeno podliježu reviziji.

(2)Reviziju po službenoj dužnosti vrši Ministarstvo, prema Instrukciji koju donosi Ministar.

U Porodičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine(«Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:

Član 160. stav 1.

(1) Starateljstvo je oblik zaštite [ ]i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.

U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:

Član 45.

U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.

Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.

U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.

O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.

Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.

Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.

Član 22.

Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.

Član 26.

Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.

Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.

Član 27. st.1, 2. i 3.

Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.

Član 29. stav 1.

U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 30.

Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.

Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.

Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.

Član 31.

Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].

Član 32.

Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.

O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.

Član 33.

Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.

Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.

Član 34.

Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.

Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.

Član 35.

Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.

Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.

Član 37.

Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.

[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.

Član 39.

Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.

Član 41.

Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.

O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju, u pogledu dopustivosti, Ustavni sud nalazi da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je prisilno smješten u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, prije svega njegova sloboda, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

VII. Meritum

22. Iz apelantovih navoda proizlazi da smatra kako mu je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

23. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer od 21. februara 1990. godine, serija A-170).

24. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“, u smislu navedene odredbe, mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A broj 46, stav 43, i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A broj 93, stav 44).

25. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da je činjenično i pravno pitanje lišavanja slobode i smještaja duševno oboljelog lica u Zavod razmatrao u već citiranoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, pa se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud posebno ukazuje na dio odluke u kojem je istaknuto da postoji razlika između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu sa članom 5. Evropske konvencije, i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Kako bi se utvrdilo da li je neko „lišen slobode“ u smislu člana 5. Evropske konvencije, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi i pritom se mora uzeti u obzir niz kriterija kao što su tip, trajanje, posljedice i način provođenja mjere o kojoj je riječ. Razlika između lišavanja slobode i ograničavanja slobode zapravo je samo razlika u stepenu i intenzitetu, a ne u samoj prirodi ili suštini (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 41). Ustavni sud je, dalje, u navedenoj odluci istakao da je apelantica prvo bila prinudno smještena u Psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga je Ustavni sud u tački 43. navedene odluke zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode apelantice.

26. Ustavni sud je, isto tako, u citiranoj odluci zapazio da je apelantica smještena u Zavod - ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti […] koji nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove. […] Odredbama čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama je propisano postupanje u odnosu na lice s težim duševnim smetnjama koje, zbog svoje duševne smetnje, ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život, zdravlje ili sigurnost, odnosno život, zdravlje ili sigurnost drugih lica. Ustavni sud je, također, primijetio da je odredbama člana 41. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama predviđeno da u slučaju otpusta osobe s duševnim smetnjama iz zdravstvene ustanove, koja zbog svojeg psiho-fizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi, niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite. Međutim, u tom slučaju, zdravstvena ustanova je bila dužna odmah o tome obavijestiti sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili otpustu (stav 2. prethodno navedenog člana). Ustavni sud je već naveo da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke pri prinudnoj hospitalizaciji u Psihijatrijsku bolnicu iako su bili dužni obavijestiti sud o tome u skladu sa odredbama člana 27. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama. Sve i kad bi se uzelo da je Služba socijalne zaštite imala zakonsku mogućnost da smjesti apelanticu u Zavod, njeno početno lišavanje slobode nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, niti je u naknadnom periodu od devet godina bila donesena sudska odluka. Na temelju navedenog Ustavni sud je u tački 46. navedene odluke zaključio da je prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, jer njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u Zavod, nije «zakonito», kako to zahtijeva Evropska konvencija.

27. Ustavni sud je, dalje, u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 naveo da apelacija pokreće i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je istakao da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. […] Ustavni sud je, također, u navedenoj odluci istakao da u konkretnom slučaju smatra da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. […] Ustavni sud smatra da odredbe čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. […] Zakonom o zaštiti lica je propisano koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, nego da je apelanticin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

28. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant na preporuku Kantonalne bolnice i uz saglasnost Ministarstva rješenjem Centra za socijalni rad smješten u Zavod. Kantonalna bolnica je obrazložila da se apelant liječi na odjeljenju te bolnice od 1999. godine uz dg. Shizophrenia, te budući da se radi o hroničnoj duševnoj bolesti, po mišljenju bolnice, apelanta treba smjestiti u ustanovu za dugotrajni ili trajni boravak. Ustavni sud zapaža da se apelant u Zavodu nalazi od augusta 2003. godine na temelju rješenja Centra za socijalni rad, da mu je Rješenjem Općinskog suda broj R1-9/04 od 25. maja 2005. godine u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost, te da mu je za staraoca imenovan njegov brat. Ustavni sud, također, zapaža da je Centar za socijalni rad, postupajući po instrukciji Ministarstva, donio novo rješenje 12. marta 2008. godine po kojem se apelantu, imajući u vidu okolnosti njegovog slučaja, i dalje priznaje pravo na smještaj u Zavod. Međutim, Ustavni sud konstatira da se u navedenom rješenju Centra za socijalni rad, uglavnom, raspravljalo o pitanju finansiranja apelantovog smještaja u Zavodu, bez bilo kakvih detaljnijih razmatranja apelantovog zdravstvenog stanja i eventualnoj mogućnosti njegovog puštanja iz Zavoda. Upravo navedeni segment, odnosno okolnost da je o smještaju i produžavanju smještaja apelanta u Zavod odlučivao i odlučuje isključivo i kontinuirano samo jedan organ, i to Centar za socijalni rad, sam po sebi vrlo je upitan promatra li se to sa aspekta prava garantiranih članom 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelantov boravak u Zavodu, u smislu navedenih stavova, nije bio u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona, konkretno Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, budući da odluku o smještaju apelanta u Zavod nije donio sud iako prema odredbama navedenog zakona isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz rješenja kojima je određen i produžavan apelantov smještaj u Zavod proizlazi da je on „potencijalno neograničen“ (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, tačka 40, i broj AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, tačka 38, dostupne na www.ustavnisud.ba), budući da je u konkretnom slučaju daljnji boravak apelanta u Zavodu razmatran isključivo sa aspekta finansiranja troškova apelantovog smještaja.

30. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, u pogledu «lišavanja slobode» i apelantovog smještaja i produženja smještaja u Zavodu, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

31. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete u visini od 50.000,00 KM zbog ugrožavanja njegovih ljudskih prava zbog bolesti. U smislu člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

32. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, s obzirom na posebne okolnosti konkretnog slučaja, apelantu treba dosuditi iznos od 3.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Općina Maglaj, s obzirom na sjedište Centra za socijalni rad, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da prilikom smještaja i boravka apelanta u Zavod nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.

34. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju u Zavod, odnosno produženju tog smještaja, odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ, već odluku o njegovom boravku u Zavodu donosi Centar za socijalni rad.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2345/13 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio