Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2556/13 (G. P.)
Odluka donesena 22. 10. 2013.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 4, 61
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom · čl. 3, 42
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjeni Zakona o vanparničnom postupku
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o vanparničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Zakon o dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Zakon o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2556/13
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 10. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2556/13, rješavajući apelaciju Gorana Podgorca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 22. oktobra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Gorana Podgorca.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo- Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa ovom odlukom.
Nalaže se Javnoj ustanovi Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo- Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke u skladu sa članom 74.
stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Podgorac (u daljnjem tekstu: apelant), koji je trenutno smješten u Javnu ustanovu Zavod za zbrinjavanje mentalno-invalidnih lica „Drin“ Fojnica (u daljnjem tekstu: Zavod), podnio je 10. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), navodeći da je „prisilno sproveden mimo poštivanja ljudskih prava“ u navedeni zavod u kojem se nalazi već osam godina.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda je zatraženo 15. augusta 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Javne ustanove Kantonalni centar za socijalni rad Kantona Sarajevo – Služba socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba socijalne zaštite) je to zatraženo 11. septembra 2013. godine.
3. Odgovor s pratećom dokumentacijom Zavod je dostavio Ustavnom sudu 30. augusta 2013. godine, dok su Općinski sud i Služba socijalne zaštite svoje odgovore dostavili Ustavnom sudu 19. i 20. septembra 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Zavoda na apelaciju dostavljen je apelantu 12. septembra 2013. godine, a odgovori Općinskog suda i Službe socijalne zaštite 24. septembra 2013. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Služba socijalne zaštite je 6. juna 2005. godine zatražila mišljenje od JU Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo, gdje se na liječenju nalazio apelant, koji je u navedenu ustanovu smješten uz asistenciju Policijske uprave Novo Sarajevo 2. juna 2005. godine, a radi preduzimanja daljnjih radnji ove službe za apelantovu zaštitu.
7. Služba socijalne zaštite je 6. jula 2005. godine, po preporuci JU Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo, podnijela Zavodu zahtjev broj 35/III-04-530-466/05 za smještaj apelanta u toj ustanovi. U zahtjevu je navedeno da je apelant dugogodišnji duševni bolesnik i da se trenutno nalazi u JU Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo, te je preporuka ljekara da se pokrene postupak oduzimanja poslovne sposobnosti apelantu i smještaj u ustanovu socijalne žaštite.
8. Služba socijalne zaštite je donijela Rješenje broj 35/III-04-550-511/06 od 1. augusta 2005. godine kojim se apelant smješta u Zavod. Rješenjem je određeno da će troškove smještaja apelanta u Zavodu snositi u cijelosti JU Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo putem ove službe, počev od 12. jula 2005. godine, te da se apelantu, kao korisniku iz tačke 1. ovog rješenja, daje mjesečno u novcu na ime ličnih potreba 10% od cijene smještaja.
9. Rješenjem Općinskog suda broj RO-884/05 od 21. februara 2006. godine je potpuno ograničena apelantova poslovna sposobnost. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 21. jula 2005. godine Služba socijalne zaštite kao predlagatelj podnijela prijedlog sudu radi oduzimanja apelantove poslovne sposobnosti. Dalje je navedeno da je u toku postupka utvrđeno (na osnovu nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, dr. Omera Ćemalovića) da je apelant duševno oboljela osoba koja se od 1974. godine liječi pod dijagnozom SCH hebefrena i da nije sposoban za rasuđivanje, niti je u stanju da se sam brine o sebi, kao ni o svojim pravima i obavezama, te je u njegovom interesu da mu se pomogne u njihovom ostvarivanju. Slijedom navedenog je, primjenom odredbe člana 333. u vezi sa odredbom člana 192. Porodičnog zakona, odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
10. Rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu stavljanja pod starateljstvo apelanta (po rješenju Općinskog suda od 21. februara 2006. godine), a na osnovu odredbe člana 4. Porodičnog zakona („Službene novine FBiH“ br. 35/05 i 41/05), Služba socijalne zaštite je donijela Rješenje broj 35/III-04-550-511/06 od 14. juna 2006. godine kojim je određeno da se apelant, kao lice kojem se potpuno ograničava poslovna sposobnost, stavlja pod starateljstvo. Za staratelja se postavlja dipl. scr. Mirsada Kaliman, uposlenica Službe socijalne zaštite. Rješenjem su, zatim, bliže precizirane dužnosti staratelja i određeno da starateljstvo nad apelantom prestaje ukoliko mu se u vanparničnom postupku vrati poslovna sposobnost. Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Federalnom ministarstvu za rad i socijalnu politiku, ali prema stanju spisa, žalba nije izjavljena.
11. Rješavajući po službenoj dužnosti u predmetu apelantovog smještaja a na osnovu odredbe člana 3. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine FBiH“ br. 36/99 i 54/04), Služba socijalne zaštite je donijela Rješenje broj 35/III-14-545-1315/07 od 16. oktobra 2007. godine kojim je određeno da se apelant smješta u Zavod počev od 12. jula 2005. godine, te da mu se priznaje i pravo na zdravstvenu zaštitu putem ove službe počev od 1. oktobra 2007. godine, jer je ne koristi po drugom osnovu. Dalje je navedeno da troškove apelantovog smještaja u Zavodu snosi u cijelosti JU Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo putem Službe socijalne zaštite počev od 12. jula 2005. godine. Zatim je određeno da se apelantu kao korisniku daje mjesečno u novcu, na ime ličnih potreba, 10% od cijene smještaja. Na kraju je navedeno da se ovim rješenjem stavlja van snage Rješenje Službe socijalne zaštite broj 35/III-04-545-935/05 od 1. augusta 2005. godine. Ovo rješenje (od 16. oktobra 2007. godine) je doneseno u skladu sa čl. 41. i 42. Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom i čl. 58, 59, 60. i 61. Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom („Službene novine FBiH“ br. 16/02 i 8/03). Protiv ovog rješenja bila je dopuštena žalba Ministarstvu za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo, a prema stanju spisa, žalba nije izjavljena.
12. Nakon donošenja rješenja od 16. oktobra 2007. godine, Služba socijalne zaštite je donijela još dva rješenja br. 35/III-14-545/11 od 19. aprila 2011. godine i 35/III-14-545-497/12 od 5. juna 2012. godine kojim je apelantu produžavala smještaj u Zavodu i definirala troškove njegovog smještaja u njemu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi da su ga 2. juna 2005. godine u jutarnjim satima lišili zakonske slobode MUP i socijalni radnici, te da je prisilno sproveden mimo poštivanja ljudskih prava u Zavod, navodeći da se tamo nalazi već osam godina. U tom smislu apelant je naveo povredu člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
b) Odgovor na apelaciju
14. Općinski sud je u svom odgovoru naveo da je donio rješenje kojim se apelantu oduzima poslovna sposobnost, ali da nije odlučivao o bilo kakvom apelantovom smještaju u Zavod, niti je po odluci tog suda apelant smješten u Zavod. Također je navedeno da o svim drugim podacima iz apelacije taj sud nema nikakvih saznanja i o njima se mogu potražiti potrebni podaci od Službe socijalne pomoći.
15. Služba socijalne zaštite je u svom odgovoru istakla da osporava navode apelacije iz razloga što je odluka ove službe da se apelant smjesti u Zavod donesena u skladu sa odredbom člana 42. st. 1. i 2. Zakona o socijalnoj zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom. V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službeni glasnik FBiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom uređuje se:
· osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, · [….] · finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 3. stav 1.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite, ili općinska služba za upravu.
Član 41.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljnjem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasle osobe kojima je potrebna stalna briga i potpora u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj obitelji ili na drugi način. Član 42. st. 1. i 2.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području osoba ima prebivalište, na temelju mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na temelju nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.
Centar za socijalni rad, koji je smjestio osobu u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja te osobe, pratiti njen tretman u ustanovi.
17. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine KS“ br. 16/02, 8/03, 2/06, 21/06 i 17/10), relevantne odredbe glase: Član 4. stav 1.
Poslove iz oblasti socijalne zaštite u prvom stepenu obavlja Javna ustanova Kantonalni centar za socijalni rad Sarajevo (u daljem tekstu: Centar) putem službi socijalne zaštite (u daljem tekstu: Služba).
Član 58.
Smještaj osoba u ustanove socijalne zaštite vrši se u skladu sa Federalnim zakonom i ovim zakonom.
Cijenu usluga koje pruža ustanova utvrđuje Vlada Kantona na prijedlog ustanove. Smještaj u ustanovu socijalne zaštite neće se osigurati osobi, kojoj po odredbama Porodičnog zakona srodnici obavezni na izdržavanje, mogu obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, o čemu zaključak donosi Stručni tim Službe. Član 59.
Ukoliko porodica ne može obezbijediti uvjete za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba donosi se rješenje o smještaju u ustanovu, kojim se utvrđuje:
•potreba smještaja, •ustanova u koju se smješta, •početak i eventualno trajanje smještaja, •troškovi smještaja.
Član 60.
O smještaju u ustanove socijalne zaštite zaključuje se ugovor između ustanove i Centra. Centar zaključuje ugovor sa korisnikom, odnosno srodnicima koji su po zakonu obavezni da ga izdržavaju.
Ugovorom iz prethodnog stava može se utvrditi da, ukoliko korisnik koji je vlasnik pokretne ili nepokretne imovine, nije u mogućnosti da plaća troškove smještaja ili osobe koje su po odredbama Porodičnog zakona obavezne da ga izdržavaju odbiju da plaćaju troškove smještaja ili ne uplaćuju ugovorenu cijenu smještaja, Centar troškove smještaja može namiriti iz njegove imovine.
Član 61.
Osobama smještenim u ustanovu socijalne zaštite daje se mjesečno u novcu na ime ličnih potreba 10% od cijene smještaja.
18. U Porodičnom zakonu («Službene novine Federacije BiH» br. 35/05 i 41/05) relevantne odredbe glase:
Član 160.
(1) Starateljstvo je oblik zaštite maloljetnih lica bez roditeljskog staranja i punoljetnih lica koja nisu sposobna, ili koja nisu u mogućnosti starati se o sebi, svojim pravima, interesima i obavezama.
(2) Štićenici su lica pod starateljstvom.
19. U Zakonu o vanparničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 2/98 i 39/04) relevantne odredbe glase:
Član 45.
U postupku zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi sud odlučuje o zadržavanju duševno bolesnog lica u zdravstvenoj ustanovi kada je zbog prirode bolesti neophodno da to lice bude ograničeno u slobodi kretanja ili kontaktiranja sa vanjskim svijetom, kao i njegovom otpuštanju kad prestanu razlozi zbog kojih je zadržano.
Postupak iz stava 1. ovog člana mora se završiti što prije, a najkasnije u roku od sedam dana.
20. U Zakonu o zaštiti lica sa duševnim smetnjama («Službene novine FBiH» br. 37/01, 40/02 i 52/11) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 10.
O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.
Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.
Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.
Član 22.
Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 23. stav 1.
Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.
Član 27.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.
[…] Član 29. stav 1.
U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.
Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
Član 41.
Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom (''Službene novine Federacije BiH'', broj 36/99).
O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju, u pogledu dopustivosti, Ustavni sud nalazi da se apelant obratio Ustavnom sudu zbog činjenice da je tokom 2005. godine smješten u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine i AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
24. Apelant ističe da je smješten u Zavod i time lišen osnovnih ljudskih prava, prije svega slobode, iz čega proizlazi da smatra kako mu je prekršeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode, izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: e. zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica [...].
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
27. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije u kojem su navedeni slučajevi u kojim je dopušteno lišavanje slobode. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A- 311, i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111, i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
28. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, „duševna poremećenost“ u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, „duševna poremećenost“ mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred „sudom“ koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi, Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A broj 46, stav 43, i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A broj 93, stav 44).
29. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa svojom dosadašnjom praksom, Ustavni sud podsjeća da je činjenično i pravno pitanje lišavanja slobode i smještaja duševno oboljelog lica u Zavod razmatrao u već citiranoj Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Ustavni sud posebno ukazuje na dio odluke u kojem je istaknuto da postoji razlika između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu sa članom 5. Evropske konvencije, i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Kako bi se utvrdilo da li je neko „lišen slobode“ u smislu člana 5. Evropske konvencije, polazna tačka mora biti konkretna situacija u kojoj se ta osoba nalazi i pritom se mora uzeti u obzir niz kriterija kao što su tip, trajanje, posljedice i način provođenja mjere o kojoj je riječ. Razlika između lišavanja slobode i ograničavanja slobode zapravo je samo razlika u stepenu i intenzitetu, a ne u samoj prirodi ili suštini (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 41). Ustavni sud je dalje u navedenoj odluci istakao da je apelantica prvo bila prinudno smještena u Psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz Psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga je Ustavni sud u tački 43. navedene odluke zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do lišavanja slobode apelantice.
30. Ustavni sud je, isto tako, u citiranoj odluci zapazio da je apelantica smještena u Zavod - ustanovu socijalne zaštite u skladu s Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnim zakonom o socijalnoj zaštiti, […] koji nikako ne propisuje postupak prisilnog smještaja lica s duševnim poremećajima u zdravstvene ustanove. […] Odredbama čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica je propisano postupanje u odnosu na lice s težim duševnim smetnjama koje, zbog svoje duševne smetnje, ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život, zdravlje ili sigurnost, odnosno život, zdravlje ili sigurnost drugih lica. Ustavni sud je, također, primijetio da je odredbama člana 41. Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti lica) predviđeno da, u slučaju otpusta osobe s duševnim smetnjama iz zdravstvene ustanove, koja zbog svojeg psiho-fizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi, niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom Federalnim zakonom o osnovama socijalne zaštite. Međutim, u tom slučaju zdravstvena ustanova je bila dužna odmah o tome obavijestiti sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili otpustu (stav 2. prethodno navedenog člana). Ustavni sud je već naveo da, prema stanju spisa, nije bilo sudske odluke pri prinudnoj hospitalizaciji u Psihijatrijsku bolnicu iako su bili dužni obavijestiti sud o tome u skladu sa odredbama člana 27. Zakona o zaštiti lica. Sve i kad bi se uzelo da je Služba socijalne zaštite imala zakonsku mogućnost da smjesti apelanticu u Zavod, njeno početno lišavanje slobode nije bilo u skladu sa Zakonom o zaštiti lica, niti je u naknadnom periodu od devet godina bila donesena sudska odluka. Na temelju navedenog Ustavni sud je u tački 46. navedene odluke zaključio da je prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, jer njeno lišavanje slobode, tj. prisilni smještaj u Zavod, nije «zakonito», kako to zahtijeva Evropska konvencija.
31. Ustavni sud je dalje u citiranoj Odluci broj AP 2472/11 naveo da apelacija pokreće i pitanje da li je apelantici omogućeno da o produžetku njenog lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja odlučuje „sud“ u određenim vremenskim intervalima, kako to propisuje član 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud je istakao da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode, tako i produženja trajanja te mjere. […] Ustavni sud je, također, u navedenoj odluci istakao da u konkretnom slučaju nalazi da Federalni zakon o osnovama socijalne zaštite i Kantonalni zakon o socijalnoj zaštiti, na osnovu kojih je apelantica smještena u Zavod, ne predviđaju obavezan nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode, odnosno prisilnog smještaja koji mora vršiti sud ili organ koji mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“, kako to predviđa Evropska konvencija. […] Ustavni sud nalazi da odredbe čl. 22. do 42. Zakona o zaštiti lica predviđaju obaveznu odluku suda, tj. da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica, zatim, da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove. […] Zakonom o zaštiti lica je propisano koji sud u kojem postupku može vršiti ispitivanje zakonitosti produženja prisilnog smještaja i u kojim vremenskim intervalima, koje su procesne garancije na raspolaganju, te u kojem roku se odluka o tome mora donijeti. Imajući u vidu činjenicu da je već prethodno konstatirao da Služba socijalne zaštite nije postupala u smislu navedenih odredaba Zakona o zaštiti lica, nego da je apelanticin prisilni smještaj izvršila u smislu odredaba Federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i Kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti koji ne predviđaju niti jedan kriterij koji mora biti ispunjen u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je u tački 50. navedene odluke zaključio da je na ovaj način prekršeno apelanticino pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
32. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je apelant na preporuku Psihijatrijske bolnice Kantona Sarajevo smješten u Zavod uz obrazloženje da se apelant liječi na klinici pod dijagnozom SCH hebefrena i da nije sposoban za rasuđivanje, niti je u stanju da se sam brine o sebi, kao ni o svojim pravima i obavezama, te je u njegovom interesu da mu se pomogne u njihovom ostvarivanju. Ustavni sud zapaža da se apelant u Zavodu nalazi od 12. jula 2005. godine, da mu je u februaru 2006. godine potpuno ograničena poslovna sposobnost, te da mu je za staratelja imenovana dipl. socijalna radnica Mirsada Kaliman, uposlenica Službe socijalne zaštite. Ustavni sud, također, zapaža da je Služba socijalne zaštite, u više navrata do sada (tri puta, i to 16. oktobra 2007. godine, 19. aprila 2007. godine i 5. juna 2012. godine), vršila reviziju rješenja o smještaju apelanta u Zavod. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da je u tim rješenjima Služba socijalne zaštite, uglavnom, raspravljala o pitanju finansiranja apelantovog smještaja u Zavod, bez bilo kakvih detaljnijih razmatranja o apelantovom zdravstvenom stanju i eventualnoj potrebi da se pusti iz Zavoda. Upravo navedeni segment, odnosno okolnost da je o smještaju i produžavanju apelantovog smještaja u Zavod odlučivao i odlučuje isključivo i kontinuirano samo jedan organ, i to Služba socijalne zaštite, samo po sebi vrlo je upitno pomatra li se to sa aspekta prava garantiranih članom 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.
33. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta sa stavovima Evropskog suda i Ustavnog suda navedenim u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantov boravak u Zavodu, u smislu navedenih stavova, nije bio u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona, konkretno Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, budući da odluku o apelantovom smještaju u Zavod nije donio sud iako, prema odredbama navedenog zakona, isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz rješenja kojima je određen i produžen apelantov smještaj u Zavod proizlazi da je smještaj "potencijalno neograničen" (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2038/11 od 12. juna 2013. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba), budući da se u konkretnom slučaju revizija rješenja o određivanju smještaja izvršila tri puta, i to isključivo s aspekta finansiranja troškova apelantovog smještaja.
34. Stoga, uzimajući u obzir činjenice konkretnog predmeta, te razloge navedene u Odluci broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, u pogledu «lišavanja slobode» i apelantovog smještaja u Zavod, te ispitivanja zakonitosti produženja smještaja, Ustavni sud iz istih razloga zaključuje da je i u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. i stav 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.
36. Također, postoji kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju u Zavod, odnosno produženju tog smještaja, odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ, pri čemu periodičnu reviziju rješenja o produženju apelantovog smještaja u Zavod vrši Služba socijalne zaštite isključivo sa aspekta finansiranja troškova smještaja.
37. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić