Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3885/10 („Euromag“ d.o.o. Ilijaš Podlugovi)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3885/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3885/10, rješavajući apelaciju „Euromag“ d.o.o. Ilijaš Podlugovi, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Euromag“ d.o.o.

Ilijaš Podlugovi, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 001880 10 Uvp od 12. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 070 0 U 001880 08 U od 27. novembra 2009. godine i Rješenja Federalnog ministarstva saobraćaja i komunikacija broj 08-27- 41-121-1/07 od 12. novembra 2007. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Euromag“ d.o.o. Ilijaš Podlugovi (u daljnjem tekstu: apelant) iz Podlugova, kog zastupa Ljubiša Živadinović, advokat iz Beograda, podnio je 6. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 001880 10 Uvp od 12. maja 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 001880 08 U od 27. novembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva saobraćaja i komunikacija (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj 08-27-41-121-1/07 od 12. novembra 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog ministarstva zatraženo je 8. novembra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. novembra 2012. godine, Kantonalni sud 21. novembra 2012. godine i Federalno ministarstvo 7. decembra 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantovom punomoćniku 27. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Rješenjem Direkcije cesta FBiH (u daljnjem tekstu: Direkcija) broj 11-27-2987/02 od 21. oktobra 2002. godine odbijen je apelantov zahtjev za izdavanje saglasnosti priključka na auto-cestu Zenica-Sarajevo za benzinsku pumpu u Luci - opština Ilijaš. U obrazloženju je navedeno da je apelant uz zahtjev dostavio dokumentaciju iz 1991. i 1992. godine koja se odnosi na izgradnju auto-ceste Sarajevo-Zenica, odnosno magistralnog puta M17. S obzirom da postojeća projektna dokumentacija nije aktualizirana i da do konačnog usvajanja Elaborata o razmještaju pratećih uslužnih objekata ne mogu da se grade uslužni (prateći) objekti, apelantu nije mogla da se izda saglasnost za priključak na auto-cestu. Osim toga, u obrazloženju je ukazano na akt Federalnog ministarstva od 19. novembra 1997. godine kojim je Direkciji zabranjeno izdavanje saglasnosti po zahtjevima za priključenje na auto-cestu do njenog konačnog definisanja i definisanja pratećih objekata uz auto-cestu.

7. Rješenjem Federalnog ministarstva broj 05-27-43/02 od 28. februara 2003. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja Federalne direkcije cesta od 21. oktobra 2002. godine.

8. Apelant je protiv rješenja Federalnog ministarstva pokrenuo upravni spor. Presudom Vrhovnog suda broj U-1128/03 od 22. novembra 2006. godine uvažena je apelantova tužba, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude je navedeno da je pobijano rješenje doneseno suprotno odredbi člana 207 stav 2 Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), budući da u obrazloženju rješenja nedostaje materijalni propis zbog kog je apelantov zahtjev odbijen.

9. U ponovnom postupku Direkcija je Rješenjem broj 11-27-190-1/07 od 16. avgusta 2007. godine odbila apelantov zahtjev za izdavanje saglasnosti za izgradnju benzinske pumpe i priključka na auto-cestu Zenica-Sarajevo, opština Ilijaš. U obrazloženju ovog rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku, shodno uputstvima iz presude Vrhovnog suda, izvršen uvid u dokumentaciju apelantovog pravnog prednika (PP „Damjanović“) kome je u decembru 1991. godine izdata saglasnost za izgradnju benzinske pumpe s pratećim objektima, te da je apelant u zahtjevu za izdavanje saglasnosti naveo da su radovi na izgradnji objekta prekinuti zbog ratnih okolnosti. Zatim je konstatovano da je apelantovom pravnom predniku, kao investitoru, rješenjem od 1991. godine odobreno izvođenje radova na izgradnji uslužnog objekta s benzinskom pumpom. Međutim, Zakonom o cestama nije regulisana oblast davanja saglasnosti i priključaka benzinskih pumpi na auto-cestu. Istaknuto je da je opštim aktom Federalnog ministarstva broj 01-27-1926-1/02 od 15. oktobra 2002. godine, koji je izdat s ciljem da se zaštiti auto-cesta Sarajevo-Zenica, utvrđeno da je neophodno da se spriječi bilo kakva gradnja objekata, bespravnih priključaka i svega drugog što bi moglo da ugrozi trasu, te da iz uputstva ovog organa proizilazi da do konačnog definisanja auto-ceste i pratećih objekata ne treba da se izdaju nikakve saglasnosti. Članom 8 Uredbe o auto-cestama FBiH utvrđen je zaštitni pojas uz autoput na kome važi poseban režim gradnje i uspostavlja se s ciljem da zaštiti auto-cestu i saobraćaj od štetnih uticaja različitih aktivnosti u prostoru pored auto-ceste. Stoga je stav Federalne direkcije da je u opštem interesu da se svi zahtjevi koji su podneseni za korišćenje cestovnog zemljišta odbiju do momenta donošenja propisa i sticanja pravnog osnova za postupanje po podnesenim zahtjevima.

10. Rješenjem Federalnog ministarstva broj 08-27-41-121-1/07 od 12. novembra 2007. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Federalne direkcije od 16. avgusta 2007. godine. U obrazloženju ovog rješenja se navodi da bez obzira što je apelant uz zahtjev dostavio fotokopiju dokumentacije na osnovu koje je zatražio obnovu saglasnosti za izgradnju benzinske pumpe, nakon izvršenog uvida u dokumentaciju utvrđeno je sljedeće: da je apelantovom pravnom predniku u decembru 1991. godine izdato rješenje opštine Ilijaš za izgradnju uslužnog objekta sa benzinskom pumpom u kom je između ostalog navedeno da rješenje prestaje da važi ukoliko se u roku od godinu dana ne otpočne s izvođenjem radova; da na osnovu dostavljene dokumentacije nije moglo da se utvrdi da li je apelant otpočeo da izvodi radove u naprijed navedenom roku; da je rješenjem Republičkog fonda za puteve BiH od 30. decembra 1991. godine data saglasnost apelantovom pravnom predniku za izgradnju benzinske pumpe uz magistralni put Lašva-Sarajevo i da je to rješenje trebalo da prethodi kao saglasnost u postupku izdavanja odobrenja za građenje kod nadležnog organa za građenje, jer kao samostalno rješenje nema nikakvo pravno značenje. Stoga, kako je zaključilo Federalno ministarstvo, uvidom u navedenu dokumentaciju utvrđeno je da se odobrenje za građenje uslužnog objekta sa benzinskom pumpom od decembra 1991. godine odnosilo na izgradnju benzinske pumpe uz magistralnu cestu M-5 Lašva Sarajevo, a ne na gradnju uz auto-cestu Sarajevo-Zenica. Odlukom o razvrstavanju javne ceste na navedenoj dionici, koja je do ove odluke (objavljena u „Službenim novinama FBiH“ broj 41/07) bila kategorisana kao magistralna cesta, razvrstana je u javnu cestu kategorije auto-cesta s oznakom A1, a organizacija i upravljanje zaštitnim pojasom uz auto-cestu je u nadležnosti Direkcije. Zaštitni pojas uz auto-cestu je zemljišni pojas na kojem važi poseban režim gradnje i uspostavlja se s ciljem zaštite auto-ceste i saobraćaja na njoj od štetnih uticaja različitih aktivnosti u prostoru pored auto-ceste. Federalno ministarstvo je naglasilo da je odredbom člana 66 Zakona o cestama regulisana oblast davanja odobrenja i saglasnosti za izgradnju objekata u zaštitnom pojasu auto-ceste, jer nisu doneseni odgovarajući zakoni i podzakonski akti koji bi regulisali ovu oblast, a opštim aktom Federalnog ministarstva od 15. oktobra 2002. godine je ukazano na zaštitu trase auto-ceste Sarajevo- Zenica i zabranjeno izdavanje bilo kakve saglasnosti do konačnog definisanja auto-ceste i pratećih objekata. Pored navedenog, kako je zaključilo Federalno ministarstvo, saglasnost Direkcije (kada se bude izdavala) treba da se tretira kao prethodna saglasnost koja se izdaje na zahtjev nadležnog organa za građenje u postupku izdavanja odobrenja za građenje, te se stoga ne izdaje na zahtjev stranke.

11. Apelant je protiv rješenja Federalnog ministarstva pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 001880 08 U od 27. novembra 2009. godine apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je zakonitost osporenog akta ispitao u granicama zahtjeva i razloga iz tužbe u smislu odredbe člana 34 stav 1 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). U obrazloženju presude je navedeno da bi rješenje Republičkog fonda za puteve od 30. decembra 1991. godine koje je izdato apelantovom pravnom predniku bilo validno da nije došlo do promjene kategorizacije te javne ceste. Kantonalni sud smatra da su upravni organi ispravno cijenili obavezu da se pridržavaju akta Federalnog ministarstva kojim je, s ciljem da se zaštiti buduća trasa auto-ceste Sarajevo-Zenica, utvrđena obaveza sprečavanja bilo kakve gradnje objekata, bespravnih priključaka i svega drugog što bi moglo da ugrozi trasu, te je utvrđeno da se do konačnog definisanja auto-ceste i pratećih objekata, ne izdaju nikakve saglasnosti za gradnju i priključenje na auto-cestu.

12. Protiv presude Kantonalnog suda apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 001880 10 Uvp od 12. maja 2010. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio. Vrhovni sud je, ispitujući zakonitost pobijane presude u granicama zahtjeva za preispitivanje i zahtjeva iz člana 41 stav 2 ZUP-a, imao u vidu da je članom 8 stav 1 Uredbe o auto-cestama u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 9/07) zaštitni pojas uz auto-cestu (zaštićeni cestovni pojas) zemljišni pojas na kom važi poseban režim gradnje i uspostavlja se s ciljem da se zaštiti auto-cesta i saobraćaj na njoj od štetnih uticaja različitih aktivnosti u prostoru pored auto-ceste. Shodno stavu 2 te odredbe, širina zaštitnog pojasa definisana je članom 64 Zakona o cestama i ona iznosi najmanje 100 m odnosno 40 m za u tom zakonu navedene objekte. Shodno stavu 3 citirane odredbe, organizacija i upravljanje zaštitnim pojasom uz auto-cestu je u nadležnosti Direkcije. Shodno podacima iz spisa i obrazloženja pobijane presude proizilazi nesporna činjenica da je u vrijeme izdavanja saglasnosti apelantovom predniku (decembar 1991. godine) za izgradnju benzinske pumpe, dio puta na kom je apelant zatražio ponovno izdavanje saglasnosti, predstavljalo magistralnu cestu. Odlukom Vlade FBiH ta magistralna cesta je razvrstana u javnu cestu kategorije auto-cesta s oznakom A1. Osim toga istaknuto je, kako je u pobijanoj presudi na osnovu dokumentacije utvrđeno, da projektna dokumentacija iz 1991. godine ne zadovoljava standarde za izgradnju benzinskih pumpi uz auto-cestu. S obzirom na odredbe Zakona o cestama i Uredbe o auto-cestama u FBiH Kantonalni sud je po ocjeni Vrhovnog suda pravilno postupio kada je apelantovu tužbu protiv osporenog rješenja odbio. Prvostepeni sud je po ocjeni Vrhovnog suda dao potpuno i valjano obrazloženje, a donošenjem presude nije povrijeđen federalni zakon niti pravila postupka, zbog čega je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje odbijen kao neosnovan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant ukazuje da mu je u postupku iz kog su proizašle osporene presude i rješenja povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, ukazao je na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije, ističući da u konkretnom postupku sudovi i upravni organi nisu imali u vidu njegovo „stečeno pravo“, a to pravo se odnosi na gradnju benzinske pumpe prema saglasnosti koja datira još od 1991. godine. U vezi s kršenjem ovog prava apelant je naveo neprovođenje presude Vrhovnog suda iz 2006. godine kojom su bila ukinuta prethodno donesena rješenja upravnih organa, jer su donesena uz nedostatak materijalnih propisa, a u ponovnom postupku je postupljeno na isti način. Kršenje prava na pravično suđenje apelant obrazlaže višegodišnjim upravno-sudskim postupkom (devet godina) u kojem državni organi BiH odluke donose na osnovu stavova – a ne na osnovu konkretnog materijalnog propisa i opšte usvojenih pravnih instituta kojim se garantuje pravo na pravično suđenje. S tim u vezi je istakao da pravo na pravično suđenje obuhvata niz prava, od kojih posebno mjesto ima pravo na sudsku odluku u razumnom roku i pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, što je nizom situacija tokom postupka dovedeno u pitanje načinom obrazlaganja odluka i razlozima zbog kojih su odbijani apelantovi zahtjevi. U pogledu prava na imovinu apelant je naveo iste razloge koji su navedeni i u pogledu prava na pravično suđenje, naglašavajući važnost „stečenog prava“ koje je u konkretnoj situaciji potpuno zanemareno.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u konkretnom predmetu nema kršenja odredbi Evropske konvencije i Ustava BiH na koje je apelant ukazao, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.

16. Kantonalni sud je u opširnom odgovoru na apelaciju isticanjem propisa na kojima je zasnovana presuda koju je apelant osporio, naveo da je mišljenje upravnih organa kojima je odbijen apelantov zahtjev ispravno i da stoga apelacija nije osnovana.

17. Federalno ministarstvo smatra da apelacija nije osnovana, da je postupak proveden u skladu s odredbama relevantnog prava uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o cestama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 6/02 i 18/02) relevantne odredbe glase:

Član 64.

Zaštitni pojas uz javne ceste (zaštitni cestovni pojas) je zemljišni pojas na kojem važi poseban režim građenja i uspostavlja se u cilju zaštite javne ceste i saobraćaja na njoj od štetnih uticaja različitih aktivnosti u prostoru pored javne ceste.

Širina zaštitnog pojasa u kojem se ne smiju graditi i podizati željezare, tvornice cementa ili vapna, kao i drugi industrijski objekti koji zagađuju okolinu (nečista industrija, otvoreni rudnici, kamenolomi i šljunkare) iznosi za:

auto-cestu najmanje 100 m, magistralnu cestu najmanje 60 m, regionalnu cestu najmanje 40 m, lokalnu cestu najmanje 30 m.

Širina zaštitnog pojasa u kojem se ne smiju graditi, podizati ili postavljati poslovni, pomoćni, stambeni i slični objekti i industrijski objekti koji ne zagađuju zrak i okoliš (čista industrija) i slični objekti, iznosi za auto-cestu najmanje 40 m.

Širina zaštitnog pojasa za objekte iz stava 2. ovog člana kao i dalekovode, iznosi za:

magistralnu cestu najmanje 20 m, regionalnu cestu najmanje 15 m, lokalnu cestu najmanje 10 m.

Širina zaštitnog pojasa za auto-cestu u kojem se ne smiju graditi, podizati ili postavljati nikakvi objekti, postrojenja ili uređaji, dalekovodi, podzemni kablovi, cjevovodi niti drugi objekti, postrojenja i uređaji iznosi 20 m. Širina zaštitnog pojasa računa se od cestovnog pojasa s obje strane ceste. Cjevovodi, kablovi i vodovi mogu se postavljati u zaštitnom cestovnom pojasu a samo izuzetno i u putnom pojasu, a mjesta ukrštanja sa željezničkom prugom, benzinske stanice i parkirališta mogu se postavljati i graditi u zaštitnom i putnom pojasu javne ceste samo na način i pod uslovima utvrđenim u odobrenju, odnosno saglasnosti nadležnog federalnog i kantonalnog organa.

Odredbe o širini zaštitnog pojasa iz ovog člana provodi Federalno ministarstvo prostornog uređenja i okoliša i kantonalna ministarstva prostornog uređenja i okoliša putem inspekcije, kao i nadležni federalni i kantonalni inspektori za ceste.

Član 65.

U već izgrađenom naseljenom mjestu ili gradu može se dozvoliti građenje objekata iz člana 64. stav 2. ovog zakona na građevinskoj liniji javne ceste, osim auto-ceste ukoliko je to predviđeno usvojenom prostornom planskom dokumentacijom.

Ukoliko za naseljeno mjesto ili grad nije usvojena planska dokumentacija, barem u minimalnom obimu, odnosno ako nije riješeno plansko priključivanje novih objekata na postojeće magistralne, regionalne i lokalne ceste, ne može se odobriti nikakva gradnja u zaštitnom pojasu tih cesta.

Član 66.

Pod priključkom i prilazom na javnu cestu, u smislu ovog zakona, smatra se spoj javne ceste i svih površina sa kojih se vozila direktno uključuju i isključuju u saobraćaj na javnu cestu.

Križanje javnih cesta međusobno ne smatra se, u smislu ovog zakona, priključkom i prilazom na javnu cestu.

Priključak i prilaz na javnu cestu smije se izvesti samo na osnovu odobrenja Direkcije cesta ili nadležnog kantonalnog organa.

Radove u cestovnom pojasu može izvesti samo preduzeće koje održava ceste ili specijalizovana organizacija, uz saglasnost Direkcije cesta ili nadležnog kantonalnog organa.

Odobrenje Direkcije cesta ili nadležnog kantonalnog organa izdaje se na osnovu zahtjeva nadležnog opštinskog organa prostornog uređenja koji je dužan dostaviti prijedlog priključivanja donesen u okviru provedbene prostorne planske dokumentacije.

Direkcija cesta i nadležni kantonalni organ nije dužan izdati odobrenje za priključivanje na magistralnu cestu za objekte izgrađene na osnovu građevinske dozvole za koju nije tražena saglasnost nadležnog organa.

Uvjete za projektovanje i izgradnju priključaka i prilaza iz stava 1. ovog člana propisuje federalni ministar saobraćaja i komunikacija.

Ako priključak na javnu cestu zbog povećanog saobraćaja ili upotrebe za drugačiji saobraćaj nego što mu je bila namjena po izdavanju saglasnosti za njegovo uređenje ne zadovoljava uslove sigurnog priključivanja, Direkcija cesta je ovlaštena da zahtijeva njegovo prilagođavanje promjenjenim okolnostima.

Troškove njegovog preuređenja plaća investitor priključka ili njegov pravni sljednik.

Ako se priključak na javnu cestu izvrši bez odobrenja Direkcije cesta i nadležnog kantonalnog organa ili suprotno uslovima iz odobrenja, nadležni organ će zatražiti od vlasnika odnosno korisnika priključka da izvrši rušenje dijela priključka koji je izgrađen u cestovnom pojasu, a ako vlasnik odnosno korisnik priključka to ne učini u ostavljenom roku, nadležni inspektor cesta će izdati nalog da organizacija koja vrši radove održavanja cesta izvrši rušenje priključka na teret vlasnika odnosno korisnika priključka.

19. ODLUKA VLADE FBiH O RAZVRSTAVANJU JAVNE CESTE M5 NA DIONICI SARAJEVO (JOŠANICA) - PODLUGOVI – VISOKO („Službene novine Federacije BiH“ broj 41/07) I.

Javna cesta M5, na dionici Sarajevo (Jošanica) - Podlugovi - Visoko, do ove Odluke kategorisana kao magistralna cesta, se razvrstava u javnu cestu kategorije auto-cesta sa oznakom A1.

II.

Razvrstavanje javne ceste iz tačke 1. ove Odluke je izvršeno u skladu sa investiciono-tehničkom dokumentacijom i odgovarajućim tehničkim propisima prema kojima je izvršena izgradnja javne ceste - auto-ceste na dionici Sarajevo (Jošanica) - Podlugovi - Visoko i definicije iz člana 2. Uredbe o auto-cestama u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 9/07).

III.

Za realizaciju ove Odluke zadužuje se Federalna direkcija za izgradnju, upravljanje i održavanje auto-cesta.

20. U Uredbi o auto-cestama FBiH („Službene novine FBiH“ broj 9/07) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Zaštitni pojas uz auto-cestu (zaštićeni cestovni pojas) je zemljišni pojas na kojem važi poseban režim gradnje i uspostavlja se s ciljem zaštite auto-ceste i saobraćaja na njoj od štetnih uticaja različitih aktivnosti u prostoru pored auto-ceste. Širina zaštitnog pojasa uz auto-cestu je definisana članom 64. Zakona o cestama Federacije BiH.

Organizacija i upravljanje zaštitnim pojasom uz auto-cestu je u nadležnosti Federalne direkcije za auto-ceste.

Za korištenje zaštitnog pojasa uz auto-cestu i obavljanje pratećih djelatnosti plaća se taksa (naknada) za korištenje koja je javni prihod Buddžeta Federacije BiH i koja se uplaćuje na poseban račun Trezora Vlade Federacije BiH.

21. U Zakonu o upravnim sporovima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 20. stav 1.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Član 26.

Ako nadležni organ za vrijeme sudskog postupka donese drugi upravni akt kojim se mijenja ili stavlja van snage upravni akt protiv kog je upravni spor pokrenut te ako u slučaju iz člana 20. Zakona naknadno donese upravni akt, taj organ je dužan pored tužitelja, istovremeno pisano obavijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut, s tim da sudu dostavi i novi upravni akt. Sud će u tom slučaju pozvati tužitelja da u roku od 1 dana pisano izjavi da li je naknadno donesenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obimu odnosno da li tužbu proširuje i na novi upravni akt.

Ako tužitelj izjavi da je naknadno donesenim upravni aktom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku iz stava 1. ovog člana, nadležni sud će donijeti rješenje o obustavi postupka.

Ako tužitelj izjavi da novim upravnim aktom nije zadovoljan, sud će nastaviti postupak.

Član 34. stav 1.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.

Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.

Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.

Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.

Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

VI. Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 001880 10 Uvp od 12. maja 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporenu Presudu broj 07 0 U 001880 10 Uvp od 12. maja 2010. godine apelant je primio 9. jula 2010. godine a apelacija je podnesena 6. septembra 2010. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

26. Apelant ukazuje da mu je osporenim presudama i rješenjima organa uprave povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i zabranu zloupotrebe prava iz čl. II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 17 Evropske konvencije.

27. U okviru prava na pravično suđenje apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, pravo na donošenje odluke u razumnom roku i pravo na nezavisan i nepristran sud.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

A) Nepristranost, činjenično stanje i primjena materijalnog prava

30. Apelant smatra da su i upravni organi u postupku koji se vodio povodom njegovog zahtjeva za izdavanje saglasnosti, a nakon toga tužbe i zahtjeva za vanredno preispitivanje, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo pri čemu su mu načinom na koji su obrazlagali svoje odluke povrijedili i pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom.

31. S obzirom na navedeno Ustavni sud ukazuje, prije svega, na svoj ranije usvojen stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

32. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U konkretnom slučaju apelant se poziva na nepravičnost postupka pred sudovima i upravnim organima zbog proizvoljne primjene zakona jer je zanemarena presuda Vrhovnog suda iz 2006. godine kojom su prethodna rješenja organa uprave ukinuta (zbog nedostatka materijalnog propisa), te u vezi s tim apelant problematizuje pristranost sudova zbog načina način na koji su obrazlagali svoje odluke.

33. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da u relevantnim zakonima postoje pravila odnosno procedura za osiguravanje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim slučajevima i da je to relevantan faktor koji mora da se uzme u obzir. Shodno pravnoj praksi Evropskog suda postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u nepristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost obezbijedi eliminisanjem uzroka koji bi mogli da rezultiraju takvom sumnjom. Međutim, shodno praksi Evropskog suda pa dakle i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da ispituju ta pravila ili praksu in abstracto, već način na koji su ta pravila primijenjena prema apelantu. Shodno utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristranosti, u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, mora da se ocijeni prema subjektivnom testu (lične predrasude sudije koji je sudio u određenom predmetu) i prema objektivnom testu, što znači da se utvrđuje da li je sud, između ostalog i svojim sastavom, pružio dovoljne garancije da se isključi opravdana sumnja u vezi s njegovom nepristranošću.

34. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju nije doveo u pitanje niti subjektivnu niti objektivnu nepristrasnost, već je kršenje ovog principa kojeg ničim nije konkretizovao doveo u vezu s načinom na koji su organi uprave i sudovi obrazložili odluke koje apelacijom osporava. Budući da u okolnostima konkretnog predmeta nije bilo moguće da se provede ni subjektivni ni objektivni test u odnosu na eventualnu sumnju u vezi s kršenjem ovog principa, niti apelantovi navodi u tom smislu, s obzirom na obrazloženja osporenih odluka, mogu da predstavljaju dovoljan osnov da bi se ova pretpostavka oborila, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja cijeni da osporenom presudom nije dovedeno u pitanje niti je prekršen princip prava na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom te zaključuje da su ovi apelantovi navodi neosnovani

35. Dalje, u vezi s apelantovim navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjenu materijalnog prava Ustavni sud zapaža da su organi uprave (Direkcija i Federalno ministarstvo), odlučujući o apelantovom zahtjevu za izdavanje saglasnosti za priključak na auto-cestu i gradnju benzinske pumpe, naveli detaljne, jasne i precizne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stana iz kog proizilazi da bi se predmetna pumpa nalazila u zaštitnom pojasu auto-ceste i u kontekstu toga detaljne razloge zašto je trebalo da se odbije apelantov zahtjev, pozivajući se pri tom na relevantne odredbe Zakona o cestama FBiH, Odluke Vlade FBiH o razvrstavanju javne ceste na relaciji Sarajevo (Jošanica) – Podlugovi - Visoko i Uredbe o auto-cestama. Pri tome Ustavni sud zapaža da su upravni organi razmotrili i apelantove navode da je njegovom predniku (PP „Damjanović“) u decembru 1991. godine bila izdata saglasnost za izgradnju benzinske pumpe s pratećim objektima, i iznijeli razloge zbog čega ta okolnost, s obzirom na promjenu karaktera saobraćajnice (iz magistralnog puta u auto-cestu), i u vezi s tim posebnog režima zaštite auto-ceste, ne može da dovede do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

36. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj tužbi i zahtjevu za vanredno preispitivanje, cijeneći zakonitost osporenog akta (rješenja Federalnog ministarstva) u granicama zahtjeva, pazeći na eventualnu povredu pravila postupka koja je mogla da bude od uticaja na rješenje konkretne pravne stvari (član 41 stav 2. ZUS), apelantovu tužbu i zahtjev za vanredno preispitivanje odbili, utvrđujući da je rješenje Federalnog ministarstva zakonito i pravilno, pri čemu su sudovi u osporenim odlukama dali iscrpne razloge zašto su odluke upravnih organa pravilne, a data obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja iz kojih proizilazi da nisu ispunjeni uslovi za izdavanje odobrenja za priključak na auto-cestu i gradnju benzinske pumpe, s obzirom na odredbe Zakona o cestama i Uredbe o auto-cestama u FBiH na kojim su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge zbog kojih je apelantov zahtjev odbijen, pa ne može da se zaključi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila pogrešna odnosno proizvoljna.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog pristranosti suda, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. B) Suđenje u razumnom roku

39. Apelant kršenje prava na suđenje u razumnom roku dovodi u vezu s činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

40. Ustavni sud podsjeća da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant nije jasno definisao u čemu se ogleda kršenje ovog prava, navodeći da je ono prekršeno višegodišnjim upravno-sudskim postupkom (devet godina) u kom državni organi BiH odluke donose na osnovu stavova – a ne na osnovu konkretnog materijalnog propisa i opšteusvojenih pravnih instituta kojim se garantuje pravo na pravično suđenje, iz čega proizilazi da se kršenje ovog prava dovodi u vezu s činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

42. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant 20. decembra 2001. godine, podnošenjem zahtjeva za izdavanje saglasnosti priključka na auto-cestu i izgradnje benzinske pumpe pokrenuo upravni postupak. Postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 12. maja 2010. godine, dakle nakon osam godina i pet mjeseci. U navedenom periodu od osam godina i pet mjeseci doneseno je ukupno sedam odluka od kojih četiri rješenja organa uprave i tri presude koje su proizašle iz upravnog spora. Takvo postupanje jasno ukazuje da organi uprave i sudovi nisu bili neaktivni ili nedjelotvorni, već da apelant, koristeći raspoložive zakonske pravne lijekove suštinski nije zadovoljan meritumom odluka odnosno njihovim sadržajem. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant, iako je imao adekvatna sredstva kojim je mogao da utiče na dužinu upravnog postupka u smislu njegovog ubrzanja (žalba i tužba zbog tzv. „ćutanja administracije“), ta sredstva nije koristio.

43. Imajući u vidu trajanje postupka kao cjeline, te imajući u vidu da je u periodu od osam godina i pet mjeseci doneseno ukupno sedam odluka i da je o apelantovom zahtjevu meritorno riješeno, proizilazi zaključak da u okolnostima konkretnog slučaja nije prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu neosnovana.

Ostali navodi

44. Apelant takođe navodi da mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17 Evropske konvencije. Kršenja ovih prava, u suštini, dovodi u vezu s navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava koje je Ustavni sud u prethodnom dijelu ove odluke već analizirao i iznio svoja stajališta i zaključke. Imajući u vidu prethodnu analizu i zaključke navedene u ovoj odluci u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 17 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada apelant nije doveo u pitanje niti subjektivnu niti objektivnu nepristranost suda, već je kršenje ovog prava doveo u vezu sa činjeničnim utvrđenjem i primjenom materijalnog prava a iz osporenih odluka proizilazi da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge zbog kojih je apelantov zahtjev odbijen, pa ne može da se zaključi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kom dijelu bila proizvoljna, odnosno da nije zadovoljila standarde prava na pravično suđenje koje su ustanovili organi Evropske konvencije.

46. Osim toga, nema kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku kada je postupak po apelantovom zahtjevu za izdavanje saglasnosti trajao osam godina i pet mjeseci u kom periodu je doneseno sedam odluka (četiri rješenja i tri presude), pri čemu su organi uprave i redovni sudovi, postupajući po pravnim lijekovima koje je apelant koristio, bili aktivni i djelotvorni, jer su o apelantovom zahtjevu riješili meritorno.

47. Takođe nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 17 Evropske konvencije, kada se navodi o kršenju ovog prava svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava za koje je utvrđeno da su neosnovani.

48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3885/10 („Euromag“ d.o.o. Ilijaš Podlugovi) | Sudska praksa | Aktio