Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3193/10 (L. A., S. A., V. A., D. A., Š. A., F. A., K. B. i drugi)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3193/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3193/10, rješavajući apelaciju Lile Alagić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Lile Alagić, Safeta Alića, Vasije Alić, Danice Andrić, Štefice Anđelić, Fatime Avdibegović, Krešimira Blaževića, Senada Bibera, Ferde Borasa, Hamde Borića, Mirsade Borić, Aide Bubalo, Jasmine Buturović, Dušice Ćukle, Halida Ćosića, Ramiza Didika, Halila Duvnjaka, Hamida Duvnjaka, Nermine Duvnjak, Rašida Džajića, Sade Džombe, Adnana Džumhura, Denisa Đelme, Hase Đelme, Mine Fišić, Velida Gagule, Maide Golić, Nijaza Guske, Admira Guske, Irmiste Hadžajlić, Harisa Hadžizukića, Kasima Halilovića, Have Hodžić, Fate Husić, Kasima Ihtijarevića, Nadžide Jahić, Dževahire Jelešković, Maide Jusufbegović, Dženadina Junuza, Zdenka Karačića, Enise Karkelja, Donise Kasalo, Hameda Kovačevića, Biljane Kovačić, Mahmuta Krivića, Ismeta Kršina, Jele Kuljanian, Zoijadete Landžo, Esdine Lepara, Mustafe Lepare, Amele Maćić, Emine Macić, Azre Masleša, Zahide Mehanoli, Elvedine Mujala, Vedada Mujaka, Ejuba Mujića, Almase Muratbegović, Kerime Nikšić, Saime Nikšić, Džulse Novalić, Nezira Nuhića, Nijaza Omerovića, Jasmine Pačariz, Mehmeda Pirkića, Samira Prevljaka, Vahida Prevljaka, Azre Prohić, Sulejmana Ravljaka, Elhice Rizvanbegović, Hajrudina Sarajlića, Nusreta Sarajlića, Dževada Šehića, Bekira Šere, Amire Tinjak, Hikmeta Trnke, Mirhe Vajzović i Sonje Vranić.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0P011512 09Rev od 27. aprila 2010. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan po hitnom postupku donijeti odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Lila Alagić, Safet Alić, Vasija Alić, Danica Andrić, Štefica Anđelić, Fatima Avdibegović, Krešimir Blažević, Senad Biber, Ferdo Boras, Hamdo Borić, Mirsada Borić, Aida Bubalo, Jasmina Buturović, Dušica Ćukle, Halid Ćosić, Ramiz Didik, Halil Duvnjak, Hamid Duvnjak, Nermina Duvnjak, Rašid Džajić, Sada Džomba, Adnan Džumhur, Denis Đelmo, Haso Đelmo, Mina Fišić, Velid Gagula, Maida Golić, Nijaz Guska, Admir Guska, Irmista Hadžajlić, Haris Hadžizukić, Kasim Halilović, Hava Hodžić, Fata Husić, Kasim Ihtijarević, Nadžida Jahić, Dževahira Jelešković, Maida Jusufbegović, Dženadin Junuz, Zdenko Karačić, Enisa Karkelja, Donisa Kasalo, Hamed Kovačević, Biljana Kovačić, Mahmut Krivić, Ismet Kršin, Jela Kuljanian, Zijadeta Landžo, Esdina Lepara, Mustafa Lepara, Amela Maćić, Emina Macić, Azra Masleša, Zahida Mehanoli, Elvedina Mujala, Vedad Mujak, Ejub Mujić, Almasa Muratbegović, Kerima Nikšić, Saima Nikšić, Džulsa Novalić, Nezir Nuhić, Nijaz Omerović, Jasmina Pačariz, Mehmed Pirkić, Samir Prevljak, Vahid Prevljak, Azra Prohić, Sulejman Ravljak, Elhica Rizvanbegović, Hajrudin Sarajlić, Nusret Sarajlić, Dževad Šehić, Bekir Šero, Amira Tinjak, Hikmet Trnka, Mirha Vajzović i Sonja Vranić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Konjica, koje zastupa Emir Greda, advokat iz Konjica, podnijeli su 26. jula 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0P011512 09Rev od 27. aprila 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-GŽ-08-000 034 od 15. januara 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog javnog pravobranilaštva iz Mostara, koje je zastupalo tuženi Hercegovačko-neretvanski kanton – Ministarstvo finansija Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 17. decembra 2012. godine, te 10. oktobra i 18. novembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 28. decembra 2012. godine, a Kantonalni sud i tuženi nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Vrhovnog suda je dostavljen opunomoćeniku apelanata 26. novembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Prethodni postupak

6. Općinski sud u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je, odlučujući o tužbi apelanata podnesenoj protiv tužene JU Srednja škola Konjic (u daljnjem tekstu: tužena ili Škola), donio Presudu na osnovu priznanja broj P-190/05 od 4. februara 2006. godine kojom je obavezao tuženu da apelantima isplati neisplaćene plaće (60%) za maj i juni 2002. godine i honorare, u pojedinačnim iznosima za svakog od apelanata, kako je to navedeno u izreci navedene presude. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužena u odgovoru na tužbu priznala tužbeni zahtjev u cijelosti i predložila da sud bez raspravljanja donese presudu na osnovu priznanja.

7. Budući da im nisu isplaćeni dosuđeni iznosi, apelanti su Općinskom sudu podnijeli prijedlog za izvršenje u kojem su kao izvršenika označili Školu, a u prijedlogu su tražili da se isplata po navedenoj izvršnoj ispravi provede pljenidbom novčanih sredstava na transakcijskom računu označenom u prijedlogu [račun Hercegovačko-neretvanskog kantona, u daljnjem tekstu: HNK]. Općinski sud je Rješenjem broj 07 56 P 001818 06 I od 30. maja 2006. godine odredio predloženo izvršenje na koje je prigovor izjavio HNK, kao treće lice. Općinski sud je Rješenjem broj 07 56 P 001818 06 I od 28. septembra 2006. godine prigovor Hercegovačko-neretvanskog kantona odbio kao neosnovan.

8. Kantonalni sud je Rješenjem broj 007-0-Gž-07-000 162 od 7. februara 2007. godine žalbu HNK-a uvažio i pobijano rješenje preinačio na način da je prigovor uvažio i Rješenje Općinskog suda broj 07 56 P 001818 06 I od 30. maja 2006. godine ukinuo. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 30. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražitelj izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenoj privatnoj ispravi dokaže da je lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Dalje je navedeno da, ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku. Slijedom toga, Kantonalni sud je istakao da, ukoliko apelanti zahtijevaju da se izvršenje provede na računu HNK-a, kao trećeg lica, oni moraju u parničnom postupku dokazati da je obaveza škole kao glavnog dužnika prešla na HNK, pa tek onda, nakon pravomoćnosti takve presude, u izvršnom postupku tražiti izvršenje sa računa Hercegovačko-neretvanskog kantona.

Parnični postupak okončan osporenim presudama

9. Odlučujući o tužbi apelanata, Općinski sud je donio Presudu broj 07 56 P 0115112 07 P od 16. novembra 2007. godine čija izreka glasi: “Utvrđuje se da je tuženi HNK - Ministarstvo finansija Mostar, dužan izvršiti obavezu isplate neisplaćenih plaća [apelantima] za maj i juni 2002. godine, umjesto JU Srednja škola Konjic, kako je to bilo određeno pravomoćnom i izvršnom Presudom Općinskog suda Konjic broj P-190/05 od 4. februara 2006. godine.“ Istom presudom tuženi je obavezan da apelantima isplati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.818,00 KM. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti uposlenici Škole i da im nisu u cijelosti isplaćena potraživanja po osnovu rada. Sporno u predmetnom postupku je bilo, kako je dalje navedeno u presudi, ko je obavezan da apelantima isplati utuženo potraživanje. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da član 54. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) predviđa postojanje pravnog interesa [apelanta] da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, te da u konkretnom slučaju apelanti nemaju druge mogućnosti za utvrđivanje svojih prava na što ukazuje i Rješenje Kantonalnog suda broj Gž. 07-000-162 od 7. februara 2007. godine u kojem se navodi da tražitelji izvršenja u parničnom postupku moraju dokazati da je obaveza sa Škole, kao glavnog dužnika, prešla na tuženog, pa tek nakon pravomoćnosti takve presude, a na osnovu nje, u izvršnom postupku tražiti izvršenje sa računa HNK-a.

10. Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju zaključio da su osnovani navodi apelanata, da su finansijske obaveze sa budžetskih korisnika prešle na tuženog, te da se u konkretnom slučaju radi o zakonskoj obavezi. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da je Zakon o trezoru u članu 2. tačka o) definirao da je transakcijski račun račun koji je otvorio trezor u poslovnoj banci koji se drži u ime ministarstva finansija i preko kojeg se vrše svakodnevne transakcije vezane za troškove budžetskih korisnika, a da je u tački g) propisao da se svi ovi računi moraju držati u ime ministarstva finansija i da se svi pojedinačni računi budžetskih korisnika zatvaraju, a njihova salda prebacuju na jedinstveni račun trezora (u daljnjem tekstu: JRT). Član 8. stav 1. istog zakona propisuje da trezori vrše centraliziranu isplatu plaća za nadležna ministarstva i budžetske korisnike, pa u skladu sa članom 24. stav 1. Zakona o trezoru koji propisuje da se svi javni prihodi Federacije i kantona moraju uplatiti na JRT, a da se on nalazi pod isključivim pravom ministarstva finansija, te da nijedno drugo lice ili institucija nemaju pravo raspolaganja ovim računima, i stavom 4. istog člana i Zakona u kojem se kaže da ministarstva i korisnici budžeta koji imaju vlastite prihode moraju te prihode uplaćivati na JRT. Općinski sud je naveo da je na osnovu ovih odredaba i popisa budžetskih korisnika koje su priložili kao dokaz apelanti utvrdio da je Škola budžetski korisnik, koji nema vlastiti žiroračun sa kojeg bi mogla vršiti bilo kakve isplate, te da sve finansijske obaveze Škole prema uposlenicima, u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o trezoru, izvršava trezor po nalogu ministarstva finansija, a prema obračunskim listama koje dostavlja Škola. Sva potraživanja uposlenika Škole po osnovu rada uplaćuju se direktno sa JRT na njihove žiroračune. Iz svega navedenog, kako je istakao Općinski sud, jasno je da Škola nema mogućnosti da izvrši isplate po Presudi Općinskog suda broj P. 190/05 od 4. februara 2006. godine, te da navedena potraživanja apelanata mogu i moraju biti isplaćena isključivo sa JRT.

11. Navedeno je da je tuženi momentom donošenja Zakona o trezoru, odnosno momentom izdavanja naloga za gašenje žiroračuna Škole, a u skladu sa članom 1. stav 2. tačka 1) Zakona o trezoru, u okviru svojih ovlaštenja preuzeo „sva sredstva javnog sektora i finansijske transakcije“ , a u skladu sa tačkom 5) istog člana i Zakona, i „odgovornost za ukupan dug“ a da se, u skladu sa članom 2. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Hercegovačko-neretvanskog kantona, „pod unutrašnjim dugom Hercegovačko-neretvanskog kantona podrazumijevaju novčane obaveze nastale na teret sredstava budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona nastale u razdoblju od osnivanja Hercegovačko-neretvanskog kantona do 31. decembra 2002. godine“. Prema odredbama člana 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Hercegovačko-neretvanskog kantona, unutrašnji dug Kantona proizlazi iz evidentiranih a neizmirenih potraživanja nastalih na osnovu neisplaćivanja plaća, poreza i doprinosa na plaće, naknada zaposlenih, izdataka za materijal i usluge korisnika budžeta. Navedeno je i da su u „Narodnim novinama HNK“ broj 3/2002 od 12. septembra 2002. godine, na strani 38, pod brojem 1755-106, Srednja škola Konjic, naznačeni izdaci za brutoplaće i naknade iz čega je vidljivo da se radi o evidentiranom a neizmirenom potraživanju koje je nastalo na osnovu valjanog pravnog odnosa - ugovora o radu zaključenog između apelanata i njihovog poslodavca, a za koje je, po osnovu odredbi člana 1. stav 2. tačka 5. Zakona o trezoru i člana 4. u vezi sa članom 2. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Hercegovačko-neretvanskog kantona, obaveza isplate prešla na tuženog.

12. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud je 15. januara 2009. godine donio Presudu broj 007- 0-GŽ-08-000 034 kojom je žalbu uvažio i pobijanu presudu preinačio na način da je odlučio da se odbija tužbeni zahtjev apelanata. U obrazloženju presude je navedeno da je, prema stavu Kantonalnog suda, Općinski sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da predmet utvrđenja ne može biti onakav kako su ga apelanti postavili u tužbi, jer predmet utvrđenja može biti samo postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa. Prema stavu Kantonalnog suda, apelanti traže isplatu plaća za maj i juni 2002. godine od HNK-a a da u tužbenom zahtjevu nisu označili iznose, pa je takav tužbeni zahtjev „neizvršiv“. Također, kako je dalje istakao Kantonalni sud, sve i da su apelanti označili tražene iznose, tuženi im nije dužan isplatiti neisplaćene plaće umjesto Škole, koja je po pravomoćnoj Presudi Općinskog suda broj P-190/05 od 4. februara 2006. godine obavezana apelantima isplatiti plaće. Navedeno je da tuženi nije preuzeo dug Škole, niti ispunjenje duga, jer se preuzimanje duga vrši ugovorom (član 446. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), a niti je na to obavezan po zakonu. Navedeno je da Škola, kao pravno lice prema Zakonu o ustanovama, odgovara za sve svoje obaveze prema svojim uposlenicima pa da je stoga dužna isplatiti i apelantima neisplaćene plaće i honorare.

13. Dalje je navedeno da Ministarstvo finansija nije ni u kakvom pravnom odnosu sa apelantima, već pravni odnos egzistira između Škole i HNK-a. Škola je budžetski korisnik, a način izvršenja budžeta uređuje se Zakonom o izvršenju budžeta. Prema Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK-a („Narodne novine HNK“ broj 2/05), pod unutrašnjim dugom HNK-a podrazumijevaju se novčane obaveze nastale na teret sredstava budžeta HNK-a u razdoblju od osnivanja HNK-a do 31. decembra 2002. godine, a za koje je Vlada Kantona utvrdila da su nastale i preuzete na osnovu valjanog pravnog osnova. Unutrašnji dug Kantona proizlazi iz evidentiranih a neizmirenih potraživanja nastalih na osnovu neisplaćenih plaća, poreza i doprinosa na plaće, naknada zaposlenih, izdataka za materijal i usluge korisnika budžeta, kao što je to navedeno u članu 4. navedenog zakona. U članu 7. ovog zakona je navedeno da će kantoni izmiriti ove obaveze u roku od četiri godine, počev od fiskalne 2005. godine. Stoga je Kantonalni sud, na osnovu odredaba člana 229. stav 1. točka 4. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

14. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanata protiv Presude Kantonalnog broj 007-0-GŽ-08- 000 034 od 15. januara 2009. godine, donio Presudu broj 56 0P011512 09 Rev od 27. aprila 2010. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Općinskog i Kantonalnog suda, te istakao da revizija nije osnovana. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja, koje među parničnim strankama nije bilo sporno, proizlazi da je Općinski sud donio presudu kojom je obavezao tuženog na isplatu plaća apelantima za maj i juni 2002. godine, bez navođenja pojedinačnih iznosa za svakog od apelanta, premda se radi o formalnim suparničarima (član 362. stav 1. tačka 2. ZPP), te da je u izreci presude navedeno da tuženi istu obavezu ima umjesto Škole pri čemu se referira na pravomoćnu i izvršnu Presudu Općinskog suda broj P-190/05 od 4. februara 2006. godine. Dalje je Vrhovni sud istakao da smatra osnovanim konstataciju apelanata da oni imaju zakonsko i ustavno pravo na isplatu neisplaćenih, a zarađenih plata, kao i da su na osnovu ukinutog rješenja Kantonalnog suda od 7. februara 2007. godine, a u smislu odredbe člana 30. stav 2. ZIP-a, upućeni da prethodno u parničnom postupku dokažu pasivnu legitimaciju tuženog.

15. Međutim, imajući u vidu Rješenje Kantonalnog suda broj 007-0-GŽ-07-000162 od 7. februara 2007. godine, kojim je žalba tuženog uvažena i Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 07 56 001818 06 od 30. maja 2006. godine ukinuto, apelanti su u ovom postupku trebali dokazati da je obaveza sa Škole prešla na tuženog, odnosno da je tuženi pasivno legitimiran u ovom postupku. Po mišljenju Vrhovnog suda, apelanti se nisu mogli pozivati na odredbu člana 30. stav 2. ZlP-a sa uspjehom, jer nisu ispunjene pretpostavke iz odredbe člana 446. ZOO, niti je tuženi po zakonu obavezan na isplatu neisplaćenih plaća i honorara apelantima. Ispunjenje obaveze neisplaćenih plaća u odnosu na apelante je, prema Zakonu o ustanovama, upravo na Školi, čiji su apelanti uposlenici, a ne na HNK - Ministarstvu finansija, koje nije ni u kakvom pravnom odnosu sa njima. Škola je budžetski korisnik i ona je u pravnom odnosu sa HNK. Slijedom toga, prema stavu Vrhovnog suda, Kantonalni sud je usvojio ispravan pravni stav kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata i za to dao valjane razloge.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje (pristup sudu) iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti opisuju hronologiju predmetnog postupka, te ističu da su u cijelosti postupili po uputi Kantonalnog suda iz Rješenja broj Gž-07-000 162 od 7. februara 2007. godine, kojim je rješenje o izvršenju ukinuto, a u obrazloženju dato decidirano uputstvo apelantima da pokrenu parnicu, prema odredbama člana 30. stav 2. ZIP-a. Apelanti su u potpunosti postupili po uputama iz obrazloženja Kantonalnog suda, pa je Općinski sud usvojio njihov tužbeni zahtjev, ali su potom Kantonalni i Vrhovni sud usvojili drugačiji pravni stav. Apelanti smatraju da su osporene presude rezultat arbitrarnog suđenja i da u njima nije dato obrazloženje u kontekstu važećeg Zakona o trezoru i uputstava koje je kantonalno Ministarstvo finansija davalo korisnicima budžeta u HNK-u. Arbitrarnost apelanti vide i u činjenici da redovni sudovi u osporenim presudama uopće nisu razmatrali i obrazložili konkretnu situaciju u kontekstu važećeg Zakona o trezoru, a u vezi sa odredbom člana 30. stav 2. ZIP-a, iz kojih jasno proizlazi da obaveza isplate zaostalih plaća, nakon ukidanja transakcijskih računa budžetskim korisnicima, prelazi na ministarstvo finansija, tako da se sve finansijske transakcije imaju izvršavati preko računa trezora. U kontekstu odredaba Zakona o trezoru, nakon ukidanja transakcijskih računa budžetskim korisnicima HNK-a, tuženi je lišen svih finansijskih transakcija, pa je stoga, prema mišljenju apelanata, suvišno pozivanje Kantonalnog i Vrhovnog suda na odredbe člana 446. ZOO. Smatraju da oni ne treba da snose posljedice zbog komplicirane regulative finansijskog sistema, a do čega apelanti svojim postupcima nisu doveli, niti su mogli utjecati na to.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da je osporena presuda donesena u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

18. Zakon o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Poslodavac je, u smislu ovog zakona, fizičko ili pravno lice koje zaposleniku daje posao, te mu za obavljeni rad isplaćuje plaću i izvršava druge obaveze prema zaposleniku, u skladu sa ovim zakonom, propisom kantona, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu.

19. Zakon o trezoru u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 19/03 i 79/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Definicije i izrazi koji se koriste u ovom zakonu imaju sljedeća značenja:

a) Trezor je osnovna organizaciona jedinica unutar Federalnog ministarstva finansija i ministarstava finansija kantona, u kojima se u skladu sa ovim zakonom i drugim propisima obavljaju poslovi koji se odnose na planiranje izvršenja i izvršenje budžeta Federacije, kao i budžeta kantona; vođenje računovodstva i računovodstvenih politika; upravljanja novcem i vođenje jedinstvenog računa trezora; otplate duga, izdavanja garancija, nova zaduživanja, upravljanje neangažiranim sredstvima i imovinom.

[...]

i) Budžetski korisnici su nadležna ministarstva i ostala tijela uprave koji se finansiraju iz budžeta. Nadležno ministarstvo koje u svom budžetskom razdjelu sadrži potrošačke jedinice, koje su u budžetu označene kao budžetske glave, budžetski je za njih nadležno. [...]

g) Jedinstveni račun trezora (u daljnjem tekstu: JRT) sastoji se od depozitnog računa otvorenog u komercijalnoj banci, računa za investiranje i zaštitu sredstava, jednog ili više transakcijskih računa, i po potrebi, transakcijskih računa za gotovinu. Svi ovi računi se moraju držati u ime ministarstava finansija. Svrha JRT-a je da se centralizira kontrola nad svim javnim prihodima u ministarstvima finansija. Federalno ministarstvo će pripremiti sve neophodne procedure i odredbe kojima se uspostavlja sistem JRT-a. Kada sistem JRT-a postane efektivan, svi pojedinačni računi budžetskih korisnika će biti zatvoreni i njihova salda će biti prebačena na JRT.

[...]

o) Transakcijski računi su bankovni računi koje je trezor otvorio u poslovnim bankama, a koji se drže u ime ministarstava finansija i preko kojih se vrše svakodnevne transakcije vezane za troškove budžetskih korisnika.

[...] Član 8.

Trezori vrše centraliziranu isplatu plaća za nadležna ministarstva i budžetske korisnike, na način da:

a) uspostave i održavaju centralizirani sistem obračuna plaća,

b) procjenjuju potrebna sredstva bazirana na utvrđenom nivou plaća i ostalim neophodnim informacijama koje osiguraju budžetski korisnici, kao i iznosima obaveza na osnovu poreza i doprinosa i

c) izvršavaju isplatu plaća i obaveza na osnovu poreza i doprinosa.

Nadležna ministarstva i budžetski korisnici su dužni da trezoru, u odgovarajućem platnom ciklusu, podnesu dokaz o zasnivanju i prestanku radnog odnosa svih zaposlenih za koje plaće osiguravaju u budžetu.

Dodatne procedure će propisati ministarstvo finansija.

Član 24.

[...] JRT se nalazi pod isključivim pravom ministarstava finansija. Nijedno drugo lice ili institucija nema pravo raspolaganja nad ovim računima, ukoliko drugačije nije utvrđeno u općim ili pojedinačnim instrukcijama koje daju ministarstva finansija. Član 26.

Ministarstva finansija otvaraju transakcijske račune u poslovnim bankama.

Transakcijski račun se koristi za plaćanje svih izdataka. Stanje na ovim transakcijskim računima se smatra i vodi kao sastavni dio JRT-a.

20. Zakon o ustanovama («Službeni list RBiH» br. 6/92, 8/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi: Član 39.

Ustanova stječe sredstva za rad iz sredstava osnivača, budžeta...

Član 41.

Ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže.

Osnivač je supsidijarno odgovoran za obaveze ustanove, ako aktom o osnivanju nije drukčije određeno.

Kada je osnivač odgovoran za obaveze ustanove dužan je da:

pokrije višak rashoda nad prihodima ustanove, u roku od 60 dana od dana usvajanja godišnjeg obračuna.

21. Zakon o srednjoškolskom odgoju i obrazovanju («Službene novine HNK» br. 8/00, 4/04,5/04 i 8/06) u relevantnom dijelu glasi:

1. Srednja škola Član 34.

Srednju školu kao javnu ustanovu osniva općina uz saglasnost Ministarstva.

Dvije ili više općina mogu zajednički osnovati srednju školu uz saglasnost Ministarstva. Vlada Kantona može biti osnivač srednje škole u ekonomski i privredno nerazvijenm općinama.

Srednja škola se osniva uz saglasnost s odgovarajućim programom razvoja i koncepcijom srednjoškolskog odgoja i obrazovanja.

IX. POTREBE I INTERES KANTONA U FINANSIRANJU SREDNJOŠKOLSKOG

ODGOJA I OBRAZOVANJA

Član 105.

Potrebe i interesi općina i Kantona srednjoškolskog odgoja i obrazovanja u smislu ovog zakona jesu:

1. organizovanje općeg i posebnog stručnog obrazovanja kao redovne djelatnosti srednje škole na dostignućima savremene nauke, tehnologije i društvenog razvoja za sticanje znanja i vještine za rad ili nastavak daljnjeg školovanja, 2. unapređivanje djelatnosti srednjoškolskog odgoja i obrazovanja i osiguravanja uslova rada prema zahtjevima programskih sadržaja, […] Navedene i druge potrebe i interesi općina i Kantona realizuju se izvođenjem srednjoškolske djelatnosti za koju se osiguravaju sredstva u kantonalnom Budžetu i drugim izvorima po mjerilima i kriterijima koje uređuje Ministarstvo.

Član 106.

Sredstva osigurana u skladu sa stavom 2. člana 105. ovog Zakona za finansiranje srednjoškolske djelatnosti izdvajaju se na račun Ministarstva koje obavlja obračun i doznaku tih sredstava za potrebe srednjih škola.

U kantonalnom Budžetu mogu se osigurati i sredstva za nastale vanredne (neplanirane) potrebe srednjih škola koje na prijedlog srednjih škola iskazuje Ministarstvo kantonalnoj Vladi.

[…]

22. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga HNK («Službene novine HNK» broj 8/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Pod unutrašnjim dugom Hercegovačko-neretvanskog kantona podrazumijevaju se novčane obaveze nastale na teret sredstava Budžeta Hercegovačko-neretvanskog kantona u razdoblju od osnivanja Hercegovačko-neretvanskog kantona do 31.

decembra 2002. godine, a za koje je Vlada Kantona utvrdila da su nastale i preuzete na osnovu valjanog pravnog osnova.

Unutrašnji dug Kantona je dug evidentiran godišnjim popisom sredstava, potraživanja i obaveza i jedini je evidentirani dug Kantona nastao od njegovog osnivanja.

Član 4.

Unutrašnji dug Kantona proizilazi iz evidentiranih a neizmirenih potraživanja nastalih na osnovu neisplaćivanja plata, poreza i doprinosa na plate, naknada zaposlenih, izdataka za materijal i usluge korisnika Budžeta, grantova nižim razinama vlasti, grantova pojedincima i grantova neprofitnim organizacijama.

23. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 32/03 i 33/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 30. stav 2.

Prelaz potraživanja ili obaveze (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 28. maja 2010. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. Apelanti tvrde da su im navedena prava povrijeđena zbog činjenice da u obrazloženju osporene presude nije dat niti jedan razlog o odlučnim činjenicama na kojima je sud zasnovao zaključak da nije dopuštena isplata iz trezora iznosa dosuđenih pravosnažnom i izvršnom presudom prema osnovu neisplaćenih plaća i drugih primanja prema osnovu rada apelanata kod tužene kao budžetskog korisnika. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

31. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, slučajevi zarađenih, a neisplaćenih plaća su predmeti građanskopravne prirode, pa i kada se kao poslodavac pojavljuje javna ustanova (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Darnell v. VB, presuda od 26. oktobra 1993. godine, serija A broj 272). Dalje, postupak se odnosi na izvršenje pravomoćne presude u izvršnom postupku, dakle, na nastavak predmeta koji je građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Ustavni sud, dalje, smatra da država ima pravo i obavezu da funkcionalno organizira svoj pravni sistem. Pravni sistem mora biti efikasan i omogućiti svakome da iskoristi prednosti toga sistema prilikom utvrđivanja, između ostalih, građanskih prava u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. To znači da pravo pristupa sudu predstavlja element inherentan pravu iskazanom u članu 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36).

33. Ipak, postoji opravdano ograničenje prava pristupa sudu, kao i ograničenje ostvarivanja građanskih prava u određenim slučajevima koji su potrebni da bi pravni sistem pravilno funkcionirao. Koja će se ograničenja nametnuti zavisi od konkretnog pravnog sistema države, uzimajući u obzir, prije svega, mogućnosti i potrebe zajednice i pojedinaca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A broj 6, stav 5).

34. U okviru tih ograničenja, u ostvarivanje građanskih prava ubrajaju se i norme koje određuju subjekte koji su odgovorni za poštivanje građanskih prava - u konkretnom slučaju subjekte od kojih se može zahtijevati isplata zarađenih, a neisplaćenih plaća, odnosno aktivna legitimiranost u procesnopravnom postupku. To pitanje treba da bude efikasno i jasno regulirano pravnim propisima, a tumačenje i primjena tih propisa je zadatak redovnih sudova u svakom konkretnom slučaju. Ovo ograničenje ima cilj da se fokusira odgovornost kod određenih subjekata i da postupak za ostvarivanje građanskih prava bude olakšan. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nosilac građanskih prava ima obavezu da ostvaruje svoja prava isključivo u odnosu na odgovorne subjekte. Ustavni sud je, pri tome, ograničen na pitanja kontrole eventualne zloupotrebe tog prava i obaveze redovnih sudova zbog toga što Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje utvrđeno činjenično stanje ili tumačenje i način na koji redovni sudovi primjenjuju zakon, osim u slučaju kada je to potrebno da bi se utvrdilo da li su prekršena ustavna prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

35. U vezi sa apelacionim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je slično pravno pitanje već razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1472/07 kojom je utvrdio povredu prava na pravično suđenje apelanta - uposlenika srednje škole, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 070-Rev-06-000996 od 15. februara 2007. godine (na koju se u obrazloženju osporene odluke pozvao Kantonalni sud) i naložio donošenje odluke u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. U predmetnoj odluci Ustavni sud je zaključio da je arbitrarno obrazloženje presude Vrhovnog suda, prema kojem Zeničko-dobojski kanton u vođenim postupcima nije bio pasivno legitimiran, te da je zbog toga izvršenje na njegovom transakcijskom računu nezakonito, jer je učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke, koje predstavlja integralni dio «suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 23/10, stav 50).

36. Naime, u predmetu iz citirane odluke radilo se o parničnom postupku koji je pokrenuo Zeničko-dobojski kanton protiv uposlenika Opće gimnazije Zavidovići, kojima su isplaćena sredstva na ime naknade plaće, toplog obroka i regresa pljenidbom novčanih sredstava Opće gimnazije Zavidovići sa transakcijskog računa Zeničko-dobojskog kantona u kojem je Općinski, odnosno Kantonalni sud ovaj zahtjev Zeničko-dobojskog kantona odbio. Međutim, ukinutom presudom Vrhovni sud je reviziju djelomično uvažio, presudu Kantonalnog suda preinačio tako što je utvrdio da je nedopušteno izvršenje radi namirenja novčanih tražbina na novčanim sredstvima na transakcijskom računu Zeničko-dobojskog kantona. Ovakav stav Vrhovni sud je obrazložio tako što je naveo da Zeničko-dobojski kanton nije bio pasivno legitimiran u parničnom postupku u kojem je Opća gimnazija Zavidovići obavezana na isplatu utvrđenih iznosa apelantima. S obzirom na to da apelanti nisu bili u radnom odnosu sa Zeničko-dobojskim kantonom, nego sa Općom gimnazijom Zavidovići, koja je javna ustanova, odnosno pravno lice koje samostalno odgovara za svoje obaveze, nije mogla postojati obaveza izvršenja s računa Zeničko-dobojskog kantona. Vrhovni sud je naveo da na ovakav zaključak ne utječe činjenica da Zeničko-dobojski kanton finansira javne ustanove, te se pozvao na stav koji je iskazao i Ustavni sud u Odluci broj AP 384/03 od 21. januara 2004. godine (op. cit., AP 1472/07, st. 42-44).

37. Ustavni sud, međutim, ukazuje na to da je u citiranoj odluci konstatirao da je neutemeljeno pozivanje Vrhovnog suda na Odluku Ustavnog suda broj AP 384/03, jer je u toj odluci definirano načelo i usvojen stav prema kojem javna ustanova, kao pravno lice, samostalno odgovara za svoje obaveze, te da na takav zaključak ne utječe činjenica da kanton finansira javne ustanove, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija nužna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravomoćnoj presudi. Dalje, Ustavni sud je konstatirao da je Odlukom o preuzimanju Zeničko-dobojskog kantona prava i obaveza osnivača prema srednjim školama kao javnim ustanovama od 29. jula 2004. godine Zeničko-dobojski kanton preuzeo sva prava i obaveze prema srednjim školama koje su nastale nakon stupanja na snagu ove odluke. S tim u vezi, Ustavni sud je uočio da je, u skladu sa odredbama Zakona o ustanovama i Zakona o srednjoj školi, u pogledu načina finansiranja i odgovornosti osnivača za obaveze ustanove koju su osnovali pravilan stav sudova koji je pobio Vrhovni sud ukinutom presudom, tj. da čak i u slučaju da su sredstva na JRT sredstva trećeg lica, tj. Zeničko-dobojskog kantona, a ne tužene, odnosno izvršenika, prema članu 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku, Zeničko-dobojski kanton kao osnivač bio bi odgovoran za izvršenje obaveze tužene Opće gimnazije Zavidovići, odnosno izvršenika (op. cit., AP 1472/08, st. 44. i 45).

38. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u postupku koji je predmet ove apelacije (vođenom prvobitno po prijedlogu apelanata za izvršenje presude Općinskog suda kojom su im dosuđene naknade iz radnog odnosa), a koji je prethodio parničnom postupku koji je okončan osporenim presudama, Kantonalni sud u izvršnom postupku žalbu tuženog (kao trećeg lica) uvažio i rješenje o izvršenju ukinuo, te u obrazloženju rješenja istakao da, ukoliko apelanti zahtijevaju da se izvršenje provede na transakcijskom računu tuženog kao trećeg lica treba da dokažu da je treće lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave. Slijedom toga, apelanti su pokrenuli parnični postupak u kojem su tražili da se utvrdi da je obaveza Škole prešla na tuženog. Međutim, konačnom odlukom Vrhovnog suda takav zahtjev apelanata je odbijen, jer je Vrhovni sud zaključio da se apelanti nisu mogli pozivati na odredbu člana 30. stav 2. ZIP-a, jer nisu ispunjene pretpostavke iz odredaba člana 446. ZOO, niti je tuženi po zakonu obavezan da isplati neisplaćene plaće i honorare apelantima. Dalje je Vrhovni sud istakao da je obaveza Škole da isplati neisplaćene plaće apelantima, u skladu sa odredbama Zakona o ustanovama, budući da su apelanti uposlenici Škole a ne na tuženom koji nije ni u kakvom pravnom odnosu sa apelantima.

39. Dovodeći u vezu stavove Ustavnog suda iznesene u predmetu broj AP 1472/07 sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su razlozi kojim su se rukovodili Kantonalni i Vrhovni sud povodom tužbe apelanata identični razlozima osporene presude Vrhovnog suda koju je Ustavni sud ukinuo svojom Odlukom broj AP 1472/07. S obzirom na to da apelanti u ovoj apelaciji pokreće ista pravna pitanja koja su bila predmet ocjene u citiranoj odluci, Ustavni sud smatra da se razlozi izneseni u Odluci broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu apelaciju, te zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata na pravično suđenje, budući da su redovni sudovi na način na koji su u predmetnom parničnom postupku primijenili materijalno pravo učinili iluzornim izvršenje pravomoćne presude koje predstavlja «integralni dio suđenja» u smislu člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je arbitrarnom odlukom redovnih sudova onemogućeno izvršenje ranije donesene pravomoćne i izvršne presude.

42. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić