Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4142/13 (S. H.)
Odluka donesena 23. 12. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Krivično djelo
- Kazna
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Krivični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-4142/13
Apelacija
Odluka o meritumu
23. 12. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4142/13, rješavajući apelaciju Senada Hakalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Hakalovića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 K 007274 13 Iksž od 17. septembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 K 007274 13 Iks od 4. septembra 2013.
godine.
Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno dejstvo Odluke o privremenoj mjeri broj AP 4142/13 od 5. novembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Senad Hakalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 K 007274 13 Iksž od 17. septembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 K 007274 13 Iks od 4. septembra 2013. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
2. Apelant je dopunio apelaciju 7. oktobra 2013. godine, te ponovo istakao zahtjev za donošenje privremene mjere i hitno postupanje po njegovoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4142/13 od 5. novembra 2013. godine usvojio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere i istovremeno, na osnovu člana 24. stav 4. Pravila Ustavnog suda, usvojio apelantov zahtjev za prioritetno rješavanje apelacije.
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda je 17. oktobra 2013. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. oktobra 2013. godine, a Općinski sud 25. oktobra 2013. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 19. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Općinski sud je Rješenjem broj 56 0 K 007274 13 Iks od 4. septembra 2013. godine, koje je u cjelini potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 56 0 K 007274 13 Iksž od 17. septembra 2013. godine, odbio kao neosnovanu apelantovu molbu kojom je tražio odlaganje početka izvršenja izrečene kazne zatvora.
9. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da je apelantu presudom Općinskog suda od 1. jula 2008. godine, koja je postala pravosnažna donošenjem presude Kantonalnog suda od 2. septembra 2009. godine, za navedena krivična djela izrečena jedinstvena kazna zatvora od sedam mjeseci. Zatim, ukazano je da je članom 17. stav 1. tačka f) Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) propisano da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti kada je od pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena proteklo tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. Zatim, ukazano je da član 19. KZ FBiH propisuje da se zastara prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne, da sa svakim prekidom zastara počinje teći od početka, te da zastara izvršenja kazne u svakom slučaju nastupa kada protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastaru izvršenja kazne.
10. Dalje, ukazano je da je, nakon pravosnažnosti prvostepene presude 2. septembra 2009. godine, Općinski sud, kao sud nadležan za izvršenje zatvorske sankcije, preduzimao sljedeće radnje: 21. januara 2010. godine apelantu je upućen poziv da se javi u sud radi saopštavanja datuma kada će se uputiti na izdržavanje zatvorske kazne; 19. februara 2010. godine upućen je dopis i upit Sudu BiH, gdje se apelant nalazio u pritvoru, radi određivanja nadležnog suda koji će apelanta uputiti na izdržavanje kazne zatvora; 13. decembra 2010. godine ponovo je upućen dopis Sudu BiH gdje se apelant nalazio u pritvoru sa istim upitom; 2. februara 2012. godine od PU Konjic zatraženi su podaci iz kaznene evidencije za apelanta potrebni za upućivanje na izdržavanje kazne zatvora; 2. marta 2012. godine predmet je dostavljen Iks referentu Općinskog suda u Sarajevu radi upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora; 21. augusta 2013. godine apelantu je upućen poziv da se javi u sud radi upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Na temelju navedenog zaključeno je da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara izvršenja pravosnažne zatvorske kazne, odnosno da bi apsolutna zastarjelost nastupila tek 2. septembra 2015. godine. Zatim, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi o lošijem zdravstvenom stanju, te je ukazano da se iz predočene dokumentacije ne može zaključiti da je apelant obolio od neke teže akutne bolesti a na temelju čega je zaključeno da nisu ispunjeni uslovi za odlaganje početka izvršenja kazne zatvora iz člana 27. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija FBiH (u daljnjem tekstu: ZIKS FBiH)
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz člana 5. st. 1. i 2. i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Apelant navodi da mu je rješenjem Suda BiH od 19. septembra 2009. godine određen pritvor koji je ukinut rješenjem tog suda od 12. oktobra 2012. godine. Tvrdi da je 28. januara 2010. godine, tj. dok se nalazio u pritvoru, sam uputio zahtjev Općinskom sudu u Konjicu da mu, putem Suda BiH, dostavi uputni akt kako bi započeo izdržavanje izrečene kazne zatvora, ali da na ovaj zahtjev nije dobio odgovor, odnosno da mu nije uručen uputni akt do okončanja pritvora 12. oktobra 2012. godine. Zatim, apelant tvrdi da je tek 21. augusta 2013. godine primio poziv od Općinskog suda u Konjicu da se javi na izdržavanje kazne zatvora 30. augusta 2013. godine, i to nakon što je zatražio da se osuda briše jer je nastupila zastarjelost izvršenja izrečene kazne, a o tom zahtjevu sudovi nisu meritorno odlučili. Po apelantovom mišljenju, s obzirom da je presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora postala pravosnažna 2. septembra 2009. godine a da mu je uputni akt za izdržavanje izrečene kazne uručen tek 21. augusta 2013. godine, očigledno je da je prošlo više od tri godine koliko se traži za nastupanje zastarjelosti izvršenja izrečene kazne zatvora. Dalje, apelant tvrdi da pojedinačno pobrojane radnje na koje ukazuje Kantonalni sud ne mogu imati učinak prekida zastarjelosti. U vezi s tim, ukazuje da su ove radnje preduzimane u vrijeme kada se nalazio u pritvoru po rješenju Suda BiH, dakle u vrijeme kada je bio dostupan organima gonjena, ali da mu nikada nije lično uručen uputni akt da se javi na izdržavanje izrečene kazne zatvora. Apelant izričito navodi da nikad nije primio poziv od 21. januara 2010. godine da se javi na izdržavanje kazne, da mu dopisi suda od 19. februara i 13. decembra 2011. godine dostavljeni Sudu BiH nikad nisu uručeni, kao i da nikad nije obaviješten o dopisima upućenim PU Konjic i Općinskom sudu u Sarajevu. Apelant zaključuje da je od vremena kada je postala pravosnažna presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora uvijek bio dostupan organima gonjenja i da nije postojala niti jedna smetnja da mu bude uručen uputni akt, odnosno da mu je, iz sasvim nepoznatih razloga, bilo onemogućeno da primi uputni akt za izdržavanje kazne kako bi po njemu mogao i postupiti. Po njegovom mišljenju, protekom tri godine od izricanja kazne, s obzirom da mu akti koje je upućivao Općinski sud nikad nisu uručeni, nastupila je relativna zastarjelost izvršenja kazne, pa je bez značaja zaključak Kantonalnog suda da bi apsolutna zastarjelost nastupila tek 2015. godine.
13. U dopuni apelacije i zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je istakao da se 20. septembra 2013. godine obratio Općinskom sudu sa zahtjevom da bude upućen na izdržavanje kućnog zatvora s elektronskim nadzorom, ali da je rješenjem navedenog suda ovaj zahtjev odbijen. Apelant ukazuje da je u ovom rješenju navedeno da je uputni akt, koji je bio dostavljen Sudu BiH i Općinskom sudu u Sarajevu, vraćen Općinskom sudu nakon ukidanja mjere pritvora apelantu. Apelant smatra da ovo predstavlja još jedna dokaz da mu nikad nije uručen uputni akt, da su sudovi ti koji su ga zadržali ne prosljeđujući mu ga, niti ga obavještavajući o njemu, a za što ne postoji objašnjenje i zakonski osnov. Sve navedeno, po apelantovom mišljenju, ukazuje i na opravdanost već istaknutog zahtjeva za donošenje privremene mjere, čije usvajanje bi bilo od ogromnog značaja i za njegovu porodicu i njega jer ima četvoro djece i nezaposlenu suprugu, koje izdržava baveći se poljoprivrednim radovima. Najzad, apelant tvrdi da je u njegovom slučaju nastupila relativna zastara izvršenja izrečene kazne, a zbog čega je značajno da bude udovoljeno njegovom zahtjevu za donošenje privremene mjere ili da o njegovoj apelaciji bude odlučeno prioritetno.
b) Odgovor na apelaciju
14. Kantonalni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na relevantne odredbe KZ FBiH koje regulišu zastarjelost izvršenja kazne, ukazao na radnje koje je hronološki preuzimao Općinski sud u svrhu izvršenja kazne, te zaključio da su apelantovi navodi neosnovani. Pri tom, ukazano je i da ne postoji razlozi za odgađanje izvršenja kazne zatvora u skladu s članom 27. ZIKS FBiH zbog činjenice da je protiv apelanta u toku postupak pred Sudom BiH jer na suđenje može odlaziti i iz zatvora.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju ukazao na hronologiju i sadržaj radnji koje su preduzete u postupku izvršenja kazne zatvora koja je izrečena apelantu. Općinski sud je ukazao da je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam mjeseci, pa da relativna zastara nastupa, u skladu s članom 17. stav 1. tačka f) KZ FBiH, kada od pravosnažnosti presude protekne tri godine. Dalje, ukazano je da je presuda kojom je apelantu izrečena navedena kazna postala pravosnažna 2. septembra 2009. godine, da je na izvršenje dostavljena 20. januara 2010. godine, a kada se apelant već nalazio u pritvoru po rješenju Suda BiH od 17. septembra 2009. godine i koji je ukinut 12. oktobra 2012. godine, a zbog čega i nije mogao otpočeti sa izvršavanjem kazne zatvora. U vezi s tim je ukazano da je članom 57. ZIKS propisano da se samo prekida izdržavanje kazne zatvora koja je započeta u slučaju da se odredi mjera pritvora za drugo krivično djelo. Najzad, Općinski sud je ukazao da je rok zastare izvršenja kazne prekidan radnjama od 21. januara 2010. godine, 19. februara 2010. godine, 13. decembra 2010. godine, 2. februara 2012. godine, 7. marta 2012. godine, 8. marta 2012. godine i 21. augusta 2013. godine, s obzirom da se rok zastare izvršenja kazne, u skladu s članom 19. stav 3. KZ FBiH, prekida svakom radnjom nadležnog tijela preduzetom radi izvršenja kazne.
V. Relevantni propisi
16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br.
36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 43/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Svrha krivičnopravnih sankcija Svrha krivičnopravnih sankcija je:
a) zaštita društva od činjenja krivičnih djela preventivnim uticajem na druge da poštuju pravni sistem i ne počine krivična djela te sprječavanjem počinitelja da počini krivična djela kao i poticanje njegovog prevaspitanja;
b) zaštita i satisfakcija žrtve krivičnog djela.
Član 17.
Zastarjelost izvršenja kazne Ako u ovom zakonu nije drukčije propisano, izrečena se kazna neće izvršiti kad od dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena protekne:
(…) f)tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna Član 19.
Tok i prekid zastarijevanja izvršenja kazne i sigurnosnih mjera (1)Zastarijevanje izvršenja kazne počinje od dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena, a u slučaju opoziva uvjetne osude od dana pravosnažnosti odluke o opozivu uvjetne osude.
(2)Zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti.
(3)Zastarijevanje se prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne.
(4) Sa svakim prekidom zastarijevanje počinje ponovno teći.
(5)Zastarjelost izvršenja kazne nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost izvršenja kazne.
17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 152.
Pritvor poslije izricanja presude (...)
(4) Na zahtjev optuženog, koji se poslije izricanja kazne zatvora nalazi u pritvoru, sudija odnosno predsjednik vijeća može optuženog rješenjem da uputi u ustanovu za izdržavanje kazne i prije pravosnažnosti presude.
(...)
18. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 44/98, 42/99, 12/99 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi: Član 3.
Izvršenju sankcije pristupa se kad postane pravomoćna odluka kojom je sankcija izrečena i ako za izvršenje sankcije nema zakonskih smetnji.
S izvršenjem sankcije može se otpočeti i prije nego što je postala pravomoćna odluka kojom je sankcija izrečena samo ako je to zakonom posebno predviđeno.
Član 10.
Svrha izvršenja kazne zatvora, dugotrajnog zatvora i maloljetničkog zatvora (u daljem tekstu: kazna zatvora) je da osuđene osobe tokom izdržavanja kazne, kroz sistem savremenih odgojnih mjera, usvoje društveno prihvatljive vrijednosti u cilju lakšeg uključivanja u uvjete života na slobodi i da se ponašaju u skladu sa zakonom i ispunjavaju dužnosti građanina.
Član 23.
Sud je dužan preduzeti potrebne radnje radi izvršenja kazne zatvora odmah nakon prijama izvršne odluke, a najkasnije u roku od tri dana od dana njenog prijama. (...)
Član 24.
Sud poziva osuđenu osobu koja se nalazi na slobodi i saopštava mu dan kada treba da se javi radi izvršavanja kazne zatvora u određenu ustanovu.
(...)
Član 57.
(...)
Prekid izdržavanja kazne zatvora izvršiti će se i u slučaju kada sud odredi mjeru pritvora za drugo krivično djelo.
O prekidu izdržavanja kazne zatvora rješenjem odlučuje sud koji je izrekao prvostupanjsku presudu.
(...)
Član 59.
Vrijeme provedeno na prekidu izdržavanja kazne zatvora ne računa se u vrijeme izdržavanja kazne zatvora.
VI. Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 56 0 K 007274 13 Iksž od 17. septembra 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporeno rješenje je donijeto 17. septembra 2013. godine a apelacija je podnesena 4. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
23. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 2. i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
(...).
26. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja odluke kojim je odbijen apelantov zahtjev za odlaganje izvršenja izrečene kazne zatvora, a koju je apelant temeljio, pored ostalog, na tvrdnji da je nastupila zastarjelost izvršenja kazne koja mu je izrečena pravosnažnom presudom. Apelant i u apelaciji tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbe KZ FBiH kojim je regulisana zastarjelost izvršenja kazne.
27. Dakle, predmet osporavanja nisu odluke kojim je direktno odlučeno o krivičnoj optužbi protiv apelanta, niti apelant osporava vrstu i visinu kazne, što su činjenice koje Ustavni sud ne razmatra pri odlučivanju o kršenju prava na pravično suđenje. Međutim, apelacija se odnosi na primjenu materijalnog prava u aspektu izvršenja sankcije izrečene pri odlučivanju o krivičnoj optužbi protiv apelanta, dakle radi se o jedinstvenom postupku utvrđivanja krivične optužbe jer odluka o dopuštenosti izvršenja ili zastarjelosti izvršenja izrečene kazne predstavlja sastavni dio suđenja odnosno utvrđivanja krivične optužbe (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2402/08 od 25. marta 2011. godine, točka 24, dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju primjenjive garancije prava na pravično suđenje.
28. U vezi s apelantovim navodom da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
30. Ustavni sud ukazuje da je postupak izvršenja kazne zatvora regulisan ZIKS FBiH. Članom 3. ZIKS određeno je da se izvršenju sankcije pristupa kada je pravosnažna odluka kojom je izrečena sankcija. U skladu s članom 23. ZIKS sud je dužan da preduzme radnje izvršenja odmah nakon prijema pravosnažne presude, a najkasnije u roku od tri dana od njenog prijema. U skladu s članom 24. ZIKS sud poziva osuđenog koji se nalazi na slobodi da se javi sudu radi određivanja datuma izvršenja kazne, pribavlja izvod iz kaznene evidencije za osobu koja je u pitanju, istovremeno ili najkasnije u roku od tri dana obavještava ustanovu u koju osuđeni treba da se javi na izdržavanje kazne.
31. Sve navedene radnje, pored ostalih, predstavljaju radnje koje nadležni organ preduzima radi izvršenja kazne u smislu člana 19. KZ FBiH, a imaju za učinak prekid roka zastarjelosti. U tom smislu je neosnovana apelantova tvrdnja da radnje nadležnog organa moraju prema njemu biti preduzete, odnosno da on o njima mora biti obaviješten da bi imale učinak prekida roka zastarjelosti. Suprotno apelantovim tvrdnjama na ovakav zaključak ne upućuje ni član 19. KZ FBiH prema kojem se zastarijevanje prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne, odnosno na ovakav zaključak ne upućuju ni vrsta i sadržaj radnji koje se preuzimaju u postupku izvršenja kazne, shodno ZIKS FBiH.
32. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju presuda kojom je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora od sedam mjeseci postala pravosnažna 2. septembra 2009. godine. U skladu s članom 19. stav 1. KZ FBiH od ovog momenta je počeo teći i rok zastarjelosti izvršenja kazne, koji u konkretnom slučaju, u skladu s članom 17. KZ FBiH, iznosi tri godine. U skladu s članom 19. KZ FBiH zastarjelost bi u svakom slučaju nastupila protekom šest godina od pravosnažnosti presude.
33. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Općinski sud 21. januara 2010. godine apelantu uputio poziv da se javi sudu radi određivanja dana otpočinjanja izvršenja kazne zatvora. Međutim, apelantu poziv nije uručen jer se nalazio u pritvoru još od 17. septembra 2009. godine po rješenju Suda BiH zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio drugo krivično djelo.
34. Zatim, apelant se, preko svoga branioca, 28. januara 2010. godine obratio Općinskom sudu tražeći da mu se dostavi uputni akt za izdržavanje kazne zatvora. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 152. stav 4. ZKP FBiH, osuđeni koji se nalazi u pritvoru može biti upućen na izdržavanje izrečene kazne i prije pravosnažnosti presude kojom mu je kazna izrečena ako to sam zahtijeva. Međutim, u konkretnom slučaju, presuda kojom je apelantu izrečena kazna zatvora postala je pravosnažna 2. septembra 2009. godine a apelantu je određen pritvor 17. septembra 2009. godine. Također, apelant se nije nalazio u pritvoru u povodu postupka koji je okončan presudom kojom mu je izrečena kazna zatvora, već po rješenju Suda BiH u povodu krivičnog postupka protiv njega pokrenutog pred tim sudom u povodu drugog krivičnog djela. U tom smislu, apelantov zahtjev od 28. januara 2010. godine da mu se dostavi uputni akt ne može se smatrati zahtjevom osuđenog, koji se nalazi u pritvoru, da bude upućen na izdržavanje kazne zatvora i prije pravosnažnosti presude kojom mu je kazna izrečena u smislu člana 154. stav 4. ZKP FBiH.
35. Zatim, Ustavni sud ukazuje da je svrha mjere pritvora da osigura prisustvo osumnjičenog odnosno optuženog u krivičnom postupku, da se ova mjera izriče samo kada na drugi način nije moguće ostvariti navedenu svrhu, pod uslovima i u postupku propisanom zakonom, te da mora biti ukinuta čim su prestali razlozi za njeno postojanje. Svrha krivično-pravne sankcije, odnosno kazne zatvora, tiče se ne samo osuđene osobe kojoj je kazna izrečena, već i društva kao cjeline. Naime, kroz nju se ostvaruje preventivno i vaspitno djelovanje ne samo na počinioca krivičnog djela, nego na sviju da ne čine krivična djela, te se osigurava zaštita i satisfakcija žrtvi krivičnog djela. U skladu s članom 10. ZIKS svrha izvršenja kazne je da osuđene osobe tokom izdržavanja kazne, kroz sistem savremenih vaspitnih mjera, usvoje društveno prihvatljive vrijednosti s ciljem da se lakše uključe u uslove života na slobodi i da se ponašaju u skladu sa zakonom. Shodno navedenom, iako se i u jednom i u drugom slučaju radi o lišavanju slobode, mjera pritvora i kazna zatvora se ne mogu poistovjetiti, jer se razlikuju ne samo po svrsi kojoj služe već i po uslovima i postupku propisanim zakonom u kojim mogu da budu izrečene, te kao takve podliježu i posebnom režimu izvršenja. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da je članom 57. ZIKS FBiH određeno da se prekida izdržavanje kazne zatvora i kada je osuđenom licu za drugo krivično djelo određena mjera pritvora, a na temelju rješenja suda koji je izrekao prvostepenu presudu o kazni zatvora. Najzad, u skladu s članom 59. ZIKS vrijeme provedeno na prekidu izdržavanja kazne zatvora se ne računa u vrijeme izdržavanja kazne zatvora. Shodno navedenom, proizlazi da lice koje se već nalazi u pritvoru ne može biti upućeno na izdržavanje kazne zatvora koja mu je izrečena u drugom krivičnom postupku pravosnažnom presudom, a što, u skladu s članom 19. stav 2. KZ FBiH predstavlja vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti i u kojem zastara ne teče. U tom smislu, suprotno apelantovim tvrdnjama, bez značaja je da li radnje koje je sud preduzimao u ovom periodu imaju učinak prekida roka zastarjelosti jer u ovom periodu zastarjelost nije ni tekla.
36. Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju apelantu mjera pritvora određena 17. septembra 2009. godine i trajala je do 12. oktobra 2010. godine, a u tom periodu zastarjelost nije tekla. S obzirom da je presuda kojom mu je kazna izrečena postala pravosnažna 2. septembra 2009. godine, to znači da je do početka izvršenja mjere pritvora bilo proteklo 16 dana. Nakon prestanka mjere pritvora, zastarjelost je nastavila teći od 13. oktobra 2010. godine. Apelantu je poziv da se javi sudu radi određivanja izdržavanja kazne zatvora upućen 24. augusta 2013. godine. U tom trenutku od pravosnažnosti presude je proteklo dvije godine, 10 mjeseci i 26 dana (16 dana, koliko je proteklo od pravosnažnosti presude do početka izdržavanja mjere pritvora plus dvije godine 10 mjeseci i 11 dana od prestanka mjere pritvora, kada je zastarjelost nastavila teći, pa do ponovnog upućivanja poziva). Shodno navedenom, proizlazi da od pravosnažnosti presude pa do poziva od 24. augusta 2013. godine nije protekao rok zastarjelosti izvršenja kazne od tri godine koji je propisan članom 17. KZ FBiH. Zatim, preduzimanjem radnje suda od 24. augusta 2013. godine tok zastarjelosti je prekinut i ona je počela teći od početka. Najzad, imajući u vidu sve navedeno, očigledno je da u konkretnom slučaju nije proteklo ni dva puta onoliko vremena koliko se za zastarjelost izvršenja kazne traži u skladu s članom 19. stav 5. KZ FBiH, odnosno da nije proteklo šest godina od pravosnažnosti presude (2. septembar 2009. godine) kojom je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora od sedam mjeseci, a na taj rok ne utiču prekidi zastarjelosti kao ni činjenica da zastarjelost u nekom periodu nije ni tekla.
37. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, a suprotno apelantovim tvrdnjama, nema ništa što upućuje na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da nije nastupila zastarjelost izvršenja kazne zatvora.
38. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Ostali navodi
39. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje identične navode apelanata u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Donošenjem ove odluke prestaje da važi Odluka Ustavnog suda o privremenoj mjeri broj AP 4142/13 od 5. novembra 2013. godine.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić