Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3775/10 (Z. B.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3775/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3775/10, rješavajući apelaciju Zorice Blagojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. stav 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013 godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOST I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zorice Blagojević.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku povrata u posjed stana u Sarajevu po zahtjevu Zorice Blagojević od 27. aprila 1999. godine, a koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Kantonalnim sudom u Sarajevu u predmetu broj 09 0 U 016900 13 U.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe podnesene protiv Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-3659/12 od 17.

decembra 2012. godine, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sam članom 76.

stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Zorici Blagojević u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke isplati iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana prijema ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zorica Blagojević (u daljnjem tekstu: apelantica) koju zastupa Goran Gerin, advokat iz Sarajeva, podnijela je 2. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja pravosnažne odluke u postupku za povrat u posjed stana u Sarajevu, Ulica Kulina bana broj 6/priz. (u daljnjem tekstu: predmetni stan) po njenom zahtjevu od 2. aprila 1999. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 25. i 29. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 8. novembra 2012. godine, Uprava 16. novembra 2012. godine, a Ministarstvo 4. novembra 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 3. decembra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je uz pomoć punomoćnika 27. aprila 1999. godine, kao član porodičnog domaćinstva ranije nositeljice stanarskog prava Nine Solovjev, apelanticine bake, podnijela zahtjev Upravi za povrat stana.

7. U međuvremenu, Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba (u daljnjem tekstu: CRPC) je Odlukom broj 512-2629-1/1 od 22. januara 2002. godine, potvrdila da je Nina Solovjev bila nositeljica stanarskog prava na spornom stanu 1. aprila 1992. godine. Apelantica je 25. aprila 2002. godine podnijela Upravi zahtjev za izvršenje odluke CRPC-a.

8. Odlučujući o apelanticinom zahtjevu za povrat stana od 27. aprila 1999. godine, Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-894/99 od 22. aprila 2002. godine, kojim je odbijen njen zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu, koju je Ministarstvo Rješenjem broj 27/02-23-2865/02 od 31. decembra 2002. godine uvažilo, pobijano rješenje poništilo i predmet vratilo na ponovni postupak.

9. Nezadovoljan rješenjem Ministarstva, privremeni korisnik stana F.H. (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) je tužbom pokrenuo upravni spor kod Kantonalnog suda, koji je Presudom broj U-102/03 od 10. jula 2003. godine tužbu uvažio i osporeno rješenje poništio. Postupajući po presudi Kantonalnog suda, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-2865/02 od 21. oktobra 2003. godine poništilo rješenje Uprave od 22. aprila 2002. godine i predmet vratilo na ponovni postupak.

10. Kantonalni sud je Presudom broj U-632/03 od 17. marta 2004. godine odbio tužbu privremenog korisnika stana izjavljenu protiv rješenja Ministarstva od 21. oktobra 2003. godine. Odlučujući o žalbi privremenog korisnika stana, Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je donio Presudu broj Už-319/04 od 12. januara 2005. godine, kojom je žalbu odbio.

11. Postupajući u ponovljenom postupku, Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-894/99 od 7. aprila 2005. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje spornog stana u posjed. Protiv navedenog rješenja apelantica je izjavila žalbu, koju je Ministarstvo Rješenjem broj 27/02-23-9156/05 od 20. maja 2005. godine odbilo kao neosnovanu.

12. Apelantica je tužbom od 4. jula 2007. godine pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj U:1616/05 od 13. novembra 2006. godine uvažio apelanticinu tužbu, rješenja Uprave i Ministarstva poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

13. Odlučujući u ponovljenom postupku, Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-894/99 od 19. decembra 2007. godine kojim je potvrđeno da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva Nine Solovjev kao nositeljice stanarskog prava na tom stanu, te je utvrđeno da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Istim rješenjem je određeno da privremenoj korisnici stana E.H., supruzi privremenog korisnika (u daljnjem tekstu: privremena korisnica) prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana, te je naloženo da privremena korisnica napusti predmetni stan bez prava na alterenativni smještaj.

14. Odlučujući o žalbi Općine Centar izjavljene putem Pravobraniteljstva, te žalbi privremene korisnice izjavljene putem punomoćnika, Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-879/08 od 15. veljače 2008. godine poništilo rješenje Uprave od 19. decembra 2007. godine i predmet vratilo na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je, između ostalog, istaklo da u konkretnoj pravnoj stvari egzistiraju dvije odluke po zahtjevu za povrat predmetnog stana, odnosno Odluka CRPC-a i Rješenje Uprave, što je pravno nedopustivo i u suprotnosti sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakonom o izvršenju CRPC odluka.

15. Uprava je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj 23/1-372-894/99 od 11. marta 2008. godine izvršila spajanje postupka za vraćanje u posjed stana povodom zahtjeva kojeg je apelantica podnijela 27. aprila 1999. godine i zahtjeva od 25. aprila 2002. godine za izvršenje Odluke CRPC-a broj 512-2629-1/1 od 22. januara 2002. godine. Navedenim rješenjem je utvrđeno da Odluka CRPC-a od 22. januara 2002. godine postaje izvršna, da apelantici pripada pravo na povrat spornog stana u posjed, da privremenoj korisnici prestaje pravo privremenog korištenja spornog stana te joj je naloženo da napusti stan bez prava na alternativni smještaj.

16. Nezadovoljna navedenim rješenjem, privremena korisnica je uz pomoć punomoćnika izjavila žalbu, koja je odbijena Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-2603/08 od 22. aprila 2008. godine.

17. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-U-08-000 568 od 2. juna 2008. godine odloženo je izvršenje Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-2603/08 od 22. aprila 2008. godine.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 0002229 08 U od 13. januara 2010. godine uvažena je tužba privremene korisnice, te je određeno da se rješenja Ministarstva od 22. aprila 2008. godine i zaključak Uprave od 11. marta 2008. godine poništavaju i predmet vraća prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

19. Odlučujući u ponovljenom postupku, Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-894/99 od 8. novembra 2012. godine kojim je potvrđeno da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva Nine Solovjev kao nositeljice stanarskog prava na spornom stanu, te je utvrđeno da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed. Istim rješenjem je određeno da privremenoj korisnici prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana, te joj je naloženo da napusti predmetni stan bez prava na alterenativni smještaj.

20. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-3659/12 od 17. decembra 2012. godine odbijena je žalba privremene korisnice podnesena protiv Rješenja Uprave od 8. novembra 2012. godine.

21. Protiv navedenog rješenja privremena korisnica je tužbom od 18. januara 2013. godine pokrenula upravni spor pred Kantonalnim sudom. Odlučujući o zahtjevu privremene korisnice za odlaganje izvršenja osporenog rješenja, Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 U 016900 13 U od 25. januara 2013. godine do okončanja upravnog spora odložio izvršenje rješenja Ministarstva od 17. decembra 2012. godine.

22. Nezadovoljna rješenjem Kantonalnog suda apelantica je Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje odluke, koju je Vrhovni sud rješenjem broj 09 0 U 016900 13 Uvp od 11. jula 2013. godine, odbacio kao nedozvoljen.

23. Prema stanju spisa, taj postupak nije okončan.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelantica smatra da je zbog dužine trajanja postupka, odnosno, zbog neokončanja postupka za povrat stana došlo do povrede njezinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ona, između ostalog, navodi da su propusti prvostepenog organa u primjeni jasnih odredbi relevantnih propisa i propusti da se donesu odgovarajuće odluke u skladu sa Zakonom o upravnom postupku, rezultirali sukcesivnim ukidanjem odluka i vraćanjem predmeta na ponovno odlučivanje, pa posljedično tome i nedonošenja odluke po apelanticinom zahtjevu u periodu od 11 godina. Imajući u vidu navedeno, apelantica potražuje i naknadu štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to za svaku godinu čekanja u iznosu od po 300,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

25. Kantonalni sud se u odgovoru na apelaciju izjasnio samo na upravni spor koji je korisnica stana pokrenula tužbom radi poništenja Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-9156/05 od 20. maja 2005. godine, navodeći da u postupku po tužbi po mišljenju Kantonalnog suda apelantici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

26. U odgovoru na apelaciju, Ministarstvo je, ne izjašnjavajući se na navode o dužini postupka, izložilo tok postupka nakon podnošenja apelacije koji je, u skladu s dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju.

27. Uprava je u svom odgovoru detaljno navela hronologiju postupka do podnošenja apelacije, kao i tok postupka nakon podnošenja apelacije koji je, u skladu s dostavljenim podacima, naveden u činjeničnom stanju. Uprava je istakla da joj je podnesen veliki broj zahtjeva za vraćanje u posjed stana (31.957 zahtjeva) koje je riješila u prvom stepenu, ali da je dužina trajanja svih postupaka, pa tako i ovog, uvjetovana i dužinom postupka po upravnim sporovima kod Kantonalnog suda. Uprava, dalje, navodi da je u ovom postupku nekoliko puta donosila odluke koje su poništavane odlukama Ministarstva ili presudama Kantonalnog suda. Također, Uprava je istakla da je s ciljem utvrđivanja relevantnih činjenica u toku navedenog postupka saslušan veliki broj svjedoka na raspravama održanim 19. maja, 7. jula, 15 septembra i 28. oktobra 2004. godine, a potom i 11. aprila i 9. septembra 2007. godine, koje su predlagale kako apelantica tako i korisnik stana, što je uvelike doprinijelo dužini trajanja postupka pred navedenim organom.

V. Relevantni propisi

28. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvaća dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

Član 216.

(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je to u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.

Član 244.

(1)Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje žalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.

(...)

29. U Zakonu o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98, 8/00 i 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 22.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni u daljnjem roku od sedam dana po pismenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio nikakvo rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da se obrati svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Član 34.

Zakonitost pobijanog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tome je vezan razlozima tužbe.

[...] Član 36.

Sud rješava spor presudom.

Presudom se tužba uvažava ili odbija kao neutemeljena.

[...] Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

30. Zakon o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89; «Službeni list RBiH» broj 2/93 i «Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99):

Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovoga zakona, smatraju se: nositelj stanarskog prava i članovi njegovog porodičnoga domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i osobe koje su prestale biti članovima tog domaćinstva a ostale su u istom stanu.

Članovima porodičnoga domaćinstva nositelja stanarskog prava, u smislu ovoga zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili izvan braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojitelj), braća ili sestre, unučad bez roditelja, kao i osobe koje je nositelj stanarskog prava dužan po zakonu izdržavati ili su te osobe dužne po zakonu izdržavati nositelja stanarskog prava, a koje zajedno s njim trajno stanuju i žive, kao i osobe koje sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselile u stan na temelju ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava.

Odlukom Ustavnog suda Jugoslavije br. 409/87 i 213/88 od 29. juna 1988. godine prestao je važiti dio odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima koji glasi «bez roditelja» (vidi «Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine» broj 36/89). Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nositeljem stanarskog prava imaju pravo trajno i nesmetano koristiti taj stan pod uvjetima koji su propisani ovim zakonom. Članovima porodičnoga domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nositelja stanarskog prava, kao i kada nositelj stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane koristiti stan, osim ako je prestao koristiti stan na temelju otkaza ugovora o korištenju stana, odnosno raskida tog ugovora ili na temelju ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada je stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnoga domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovoga zakona.

31. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01, 56/01, 15/02, 24/03, i 29/03): Član 3.

(1) Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnoga domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nositelj stanarskog prava), ima pravo na povratak u skladu s Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

(2) Stav 1. ovoga člana primjenjuje se samo na nositelje stanarskog prava koji se imaju pravo vratiti u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim osobama prema Aneksu VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

[...] IV.Dopustivost

32. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je apelacija podnesena zbog toga što nije okončan postupak za povrat stana kojeg je apelantica pokrenula zahtjevom od 27. aprila 1999. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. stav 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

V.Meritum

36. Apelantica smatra da je, zbog dužine trajanja postupka povodom njenog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije

39. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje prava na povrat stana. Ustavni sud je ranije usvojio stav da svi zahtjevi koji se odnose na sporove u vezi s ovim pitanjem potpadaju pod pojam «građanskih prava i obaveza» (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 2/99 od 24. septembra 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.

a) Period koji se uzima u obzir

40. Ustavni sud prvenstveno smatra da je neophodno podsjetiti da su apelanti, u smislu člana 19. stav 5. Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestiti Ustavni sud o svim promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi s apelacijom, koje su se desile nakon podnošenja apelacije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju apelantica nije obavijestila Ustavni sud da li je u međuvremenu Kantonalni sud donio odluku povodom tužbe korisnice stana podnesene protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3659/12 od 17. decembra 2012. godine, odnosno nije obavijestila Ustavni sud da je postupak okončan. S obzirom na navedeno Ustavni sud će, rukovodeći se odredbom člana 32. Pravila Ustavnog suda, dužinu postupka cijeniti isključivo prema navodima apelanta i raspoloživim dokazima iz spisa.

41. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticinog zahtjeva za povrat stana u posjed započeo 27. aprila 1999. godine i da je, prema stanju spisa, taj postupak još u toku pred Kantonalnim sudom. Dakle, postupak povodom apelanticinog zahtjeva traje 14 godina i sedam mjeseci i još nije okončan, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati.

b) Analiza dužine trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju se radi o postupku za povrat u posjed stana u kojem je bilo neophodno utvrditi da li je apelantica blagovremeno podnijela zahtjev za povrat stana i da li je bila član porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava na tom stanu, te da li joj, u zavisnosti od te odlučne činjenice, pripada pravo na vraćanje tog stana u posjed. Imajući u vidu da je, radi utvrđivanja ovih činjenica, bilo neophodno izvesti brojne dokaze, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom predmetu.

43. Cijeneći dužinu trajanja postupka koji traje od 27. aprila 1999. godine i još nije okončan, Ustavni sud primjećuje da je Upravi trebalo skoro tri godine da donese prvu odluku u ovom postupku, dok je naredne odluke, zavisno od uputa drugostepenog organa odnosno Kantonalnog suda, donosila u relativno primjerenim periodima (tri mjeseca, godinu dana i jedan mjesec, jedan mjesec, godinu dana i 10 mjeseci). S druge strane, Ministarstvo je svoje odluke donosilo u relativno kratkim periodima (osam mjeseci, tri mjeseca, jedan mjesec, dva mjeseca, jedan mjesec te jedan mjesec) kojima je u tri slučaja poništilo prvostepenu odluku i predmet vratilo na ponovni postupak, a u tri slučaja odbijalo žalbe kao neosnovane. Također, Ustavni sud uočava da je i Kantonalni sud u upravnom sporu odlučivao u vrlo kratkom periodu povodom tužbi (sedam mjeseci, osam mjeseci, godina i pet mjeseci, godinu i osam mjeseci). Međutim, svojim odlukama Kantonalni sud je samo u jednom slučaju tužbu odbio kao neosnovanu, dok je u tri slučaja poništavao rješenja organa Uprave i predmet vraćao prvostepenom sudu na ponovni postupak, a u dva navrata donosio rješenja kojima se do okončanja upravnog spora odlaže izvršenje rješenja Ministarstva. Također, predmet se u vrijeme odlučivanja o apelaciji nalazi pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja povodom tužbe privremene korisnice protiv Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-3659/12 od 17. decembra 2012. godine, dakle, približno godinu dana. Prema stanju spisa, Ustavni sud primjećuje da se navedeni predmet u dva navrata nalazio i pred Vrhovnim sudom koji je donosio odluke po žalbi, odnosno zahtjevu za vanredno preispitivanje (devet mjeseci i šest mjeseci).

44. Sumirajući ovaj postupak, Ustavni sud smatra da i pored složenosti postupka ne postoji opravdanje za ovako dugo postupanje upravnih organa posebno što je prvostepenom organu trebalo tri godine da donese odluku o apelanticinom zahtjevu, o čemu nije dao nikakvo obrazloženje u svom odgovoru. Također, Ustavni sud primjećuje da su prvostepene odluke Uprave u tri navrata poništene odlukom Ministarstva, a u tri navrata odlukama Kantonalnog suda i da je predmet vraćen Upravi na ponovni postupak uslijed nedostataka u tim odlukama i zbog nepostupanja po primjedbama i uputama Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od odlučne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da odgovornost za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi prvenstveno prvostepeni upravni organ, koji je prvu odluku donio nakon proteka tri godine, te je u nastavu postupka, zajedno s drugostepenim organom, počinio propuste koji su prouzrokovali poništavanje njihovih odluka i vraćanje predmeta na ponovni postupak, čime su u pretežnom dijelu doprinijeli dužini postupka.

45. Stoga, ocjenjujući ponašanje organa Uprave i Kantonalnog suda, te imajući u vidu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini postupka, Ustavni sud smatra da se dužina postupka koji traje 14 godina i sedam mjeseci i još nije okončan može u najvećem dijelu pripisati organima Uprave. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji povreda apelanticinog prava na suđenje u «razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

46. Iako nije utvrdio odgovornost Kantonalnog suda u pogledu dužine trajanja postupka koji se trenutno vodi, Ustavni sud smatra svrsishodnim naložiti Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u navedenom predmetu posebno zbog toga što je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada ne bi, bez daljnjeg odgađanja, bila donesena konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila bi dovedena u pitanje.

c) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

47. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja postupka za povrat stana. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu na ime nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

48. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud ukazuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, stav 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Imajući u vidu da navedeni postupak traje 14 godina i sedam mjeseci, apelantici se određuje naknada u visini od 2.100,00 KM, koji joj je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VII. Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na «donošenje odluke u razumnom roku» u situaciji kada postupak za povrat stana nije okončan ni 14 godina i sedam mjeseci od dana podnošenja zahtjeva, a takvo neopravdano trajanje postupka se može pripisati ponašanju nadležnih organa uprave.

50. Na osnovu člana 61. stav 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić