Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1228/10 (J. D.)

Odluka donesena 23. 12. 2013.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Zastara
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1228/10

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 12. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u predmetu broj AP 1228/10, rješavajući apelaciju Jovanke Duvnjak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 23. decembra 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Jovanke Duvnjak.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001217 od 4. aprila 2010. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jovanka Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora, koju zastupaju Miodrag Deretić i Draško Zec, advokati iz Prijedora, podnijela je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001217 od 4. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-176 od 9. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Livnu - Odjeljenja Suda Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 161 od 1. februara 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 28. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općine Kupres (u daljnjem tekstu: tužena) kao učesnika u postupku zatraženo je 30. jula 2013. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 11. januara 2011. godine, Kantonalni sud 17. januara 2011. godine, Općinski sud 24. januara 2011. godine i tužena 5. augusta 2013. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 7. juna 2011. godine, odnosno 31. oktobra 2013. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 068-2-P-07-000 161 od 1. februara 2008. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tužena na ime naknade štete za uništeni individualni stambeni objekt isplati ukupan iznos od 54.274,46 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. septembra 2000. godine do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka. Navedenom presudom apelantica je obavezana tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.

7. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je apelantica u tužbi navela da je 20. septembra 2000. godine na predmetnoj kući izbio očigledno podmetnuti požar, jer kuća nije bila useljena, niti priključena na elektromrežu, osim što su apelantici nepoznata lica kuću koristila u druge svrhe, a ne za stanovanje. Tom prilikom predmetna kuća je u potpunosti izgorjela. Dalje je navedeno da je apelantica istakla da je u više navrata odlazila u Policijsku upravu Kupres tražeći da se navedeni događaj rasvijetli i utvrdi počinilac ili počinioci predmetnog krivičnog djela kako bi mogla ostvariti svoja prava u pogledu naknade za pričinjenu štetu, ali navedena institucija ni do dana podnošenja tužbe nije utvrdila ko je odgovoran za nastalu štetu. Pošto tužena nije učinila ništa da pronađe počinioca krivičnog djela, apelantica je predložila da, u skladu sa članom 180. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), po načelu objektivne odgovornosti Općinski sud tuženu obaveže na naknadu štete. U odgovoru na tužbu tužena je istakla da nije pasivno legitimirana, te prigovor zastarjelosti potraživanja, kao i da je tužbeni zahtjev previsoko postavljen. Općinski sud je u dokaznom postupku saslušao apelanticu kao parničnu stranku, vještake građevinske struke, te izvršio uviđaj na licu mjesta na predmetnoj kući u prisustvu vještaka građevinske struke. Općinski sud je, također, pročitao i izvršio uvid u zapisnik o uviđaju Policijske uprave Kupres od 20. septembra 2000. godine u vezi sa požarom na predmetnoj kući, zapisnik o uviđaju od 20. septembra 2000. godine Općinskog suda u Tomislav-Gradu, izvještaj o kriminalističkoj pretrazi mjesta događaja od 20. septembra 2000. godine koji je sačinila Policijska uprava Kupres, krivičnu prijavu od 27. septembra 2000. godine koju je Policijska uprava Kupres podnijela OJT Tomislav-Grad, kao i u rješenje tužene od 2. aprila 2002. godine o vraćanju predmetne kuće u apelanticin posjed.

8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je utvrdio kao nesporno da je apelantica suvlasnica predmetne kuće u Kupresu, koja je apelantici vraćena rješenjem Odjela graditeljstva i prostornog uređenja tužene od 2. aprila 2002. godine na osnovu člana 12. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u vlasništvu građana (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), zatim, da objekt nije bio useljen, te da je u njemu bilo smješteno 2.500 balica upresanog sijena, vlasništvo Ivice Kuštre. Dalje je utvrđeno da je 20. septembra 2000. godine izbio požar u kojem je predmetna kuća potpuno izgorjela. Na osnovu zapisnika o uviđaju od 20. septembra 2000. godine Općinskog suda u Tomislav-Gradu utvrđeno je da su požar izazvala nepoznata lica ili više njih, te da se radilo o krivičnom djelu izazivanja opće opasnosti iz člana 304. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98, u daljnjem tekstu: KZFBiH). Također je utvrđeno da je, zbog postojanja osnovane sumnje da su navedeno krivično djelo počinila nepoznata lica ili više njih, Policijska uprava Kupres 27. septembra 2000. godine podnijela krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu.

9. U obrazloženju je, dalje, navedeno da je Općinski sud prihvatio kao osnovan prigovor tužene u pogledu utemeljenosti tužbenog zahtjeva, kao i prigovor pasivne legitimacije. Istaknuto je da je odredbom člana 154. stav 1. i člana 158. ZOO regulirana odgovornost za štetu po osnovu krivice, a da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala da postoji odgovornost tužene po osnovu navedenih članova ZOO. Također je utvrđeno da ne postoji ni odgovornost tužene po osnovu člana 180. ZOO, to jeste po osnovu objektivne odgovornosti, odnosno odgovornosti za štetu bez krivice. Prema odredbi člana 180. ZOO, tužena kao društveno-politička zajednica (odnosno jedinica lokalne samouprave) odgovara za oštećenje ili uništenje nečije imovine nastalo usljed akata nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija ili manifestacija ukoliko su njeni organi prema važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu. Član 180. ZOO, kako je zaključio Općinski sud, ne predviđa odgovornost tužene kada se radi o uništenju imovine usljed krivičnog djela - izazivanje opće opasnosti gdje je počinilac tog djela nepoznat, jer organi tužene svakako nisu u stanju spriječiti takvu vrstu krivičnih djela. Općinski sud je, dalje, naglasio da, u skladu sa Ustavom Federacije BiH, poslovi suzbijanja i sprečavanja terorizma su u isključivoj nadležnosti Federacije BiH, a ne tužene. Općinski sud je, dalje, smatrao da se postupak nepoznatog počinioca ili više njih u konkretnom slučaju ne može podvesti pod definiciju terorizma kao namjernog ugrožavanja i rušenja Federacije BiH, njenog ustavnog poretka ili njezinih najviših organa, kao što to propisuje član 146. KZFBiH koji je u to vrijeme važio. Štetni događaj u kojem je apelantica pretrpjela štetu predstavlja nesumnjivo akt nasilja. Međutim, kako je zaključio Općinski sud, takav akt nasilja koji je izvršilo nepoznato lice ili više njih u nenastanjenoj kući doista nije bilo moguće pretpostaviti, pa ni preduzeti aktivnosti radi otklanjanja njegovog nastajanja, pa se ne radi o aktu nasilja ili terora u smislu člana 180. ZOO (koji propisuje poseban slučaj odgovornosti usljed terorističkih akata, javnih demonstracija ili manifestacija) koji bi bili dužni predvidjeti organi društveno-političke zajednice, odnosno odgovarajući organi tužene, te spriječiti takvu štetu prema važećim propisima. Općinski sud je prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja odbio kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da prigovor tužene da je u konkretnom predmetu nastupila zastara propisana članom 376. stav 1. ZOO, jer su prošle tri godine od kada je apelantica saznala za štetu, Općinski sud nije prihvatio, jer je smatrao da se na konkretni slučaj može primijeniti član 376. stav 2. ZOO, to jeste objektivni rok od pet godina od dana nastanka štete do dana podnošenja tužbe. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan shodno članu 154. stav 1. ZOO, članu 180. ZOO, te odredbama čl. 7, 102, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Apelantica se žalila protiv navedene presude Kantonalnom sudu. U žalbi je navela da u toku postupka nikada nije tvrdila da je namjernim podmetanjem požara u predmetnoj kući izvršen teroristički akt. Navela je da se u pogledu materijalnog prava pozvala na odredbe člana 154. ZOO a u vezi sa odredbama Zakona o prestanku primjene. Istakla je da je Općinski sud zanemario činjenicu da je apelantica podnijela zahtjev za povrat svoje imovine nadležnom organu tužene 2. decembra 1999. godine pod brojem 7035912, koji je kao dokaz dostavila, dok je rješenje o vraćanju u posjed predmetne kuće doneseno 2. aprila 2002. godine. U žalbi je, također, istakla da je cilj paljenja njene kuće ubrzo nakon što je podnijela zahtjev za povrat imovine bio da joj se onemogući povratak, čime su povrijeđene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. Odlučujući o apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 010-0-Gž-08-000- 176 od 9. maja 2008. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke zaključio da je Općinski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije povrijedio niti jednu odredbu parničnog postupka.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001217 od 4. aprila 2010. godine apelanticina revizija protiv navedene presude Kantonalnog suda je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene su u odluci o troškovima postupka, tako što je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka, a u ostalom dijelu revizija je odbijena kao neosnovana.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da, suprotno navodima u reviziji, nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da za predmetnu štetu tužena ne može odgovarati prema općim propisima o naknadi štete sa stanovišta tih zakonskih normi, jer apelantica nije dokazala odgovornost tužene za predmetnu štetu, a pri utvrđenoj činjenici da su je prouzrokovala nepoznata lica ili više njih. Pošto je apelantica svoj tužbeni zahtjev utemeljila na članu 180. ZOO (izričito naveden u tužbi na strani dva), to su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su, zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene, odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Budući da je apelantica drugostepenu presudu pobijala u cijelosti, Vrhovni sud je, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava, preinačio odluku o troškovima postupka i odbio zahtjev tužene za naknadu troškova primjenom člana 395. ZPP u vezi sa članom 42. Zakona o pravobranilaštvu FBiH, kojim je propisano da pravobranilac za radnje zastupanja pred prvostepenim sudom ima pravo na naknadu troškova, dakle, ne i na nagradu u smislu odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantica je navela da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Istakla je da je svoj tužbeni zahtjev zasnovala na odredbi člana 154. ZOO a u vezi sa Zakonom o prestanku primjene, te da je tužena bila obavezna da čuva i vrati predmetni stambeni objekt u stanju u kakvom je bio prije nego što je dodijeljen trećim licima na privremeno korištenje. Istakla je da je Kupres napustila u novembru 1994. godine, te se kao izbjeglica nastanila u Prijedoru. Zahtjev za povrat predmetne kuće podnijela je tuženoj 2. decembra 1999. godine pod brojem 7035912. Dalje je istakla da tužena, iako je raspolagala relevantnim činjenicama, nikada nije utvrdila pod kojim uvjetima je Ivica Kuštro koristio predmetnu kuću i ko mu je omogućio da u njoj drži sijeno. Istakla je da iz izvještaja o kriminalističko-tehničkoj pretrazi događaja od 20. septembra 2000. godine nedvosmisleno proizlazi da je počinilac ili više njih 20. septembra 2000. godine zapalio uskladišteno sijeno u predmetnoj kući od čega se požar proširio na cijelu kuću. Također je navela da je Policijskoj upravi Kupres prijavila požar na svom stambenom objektu, tražeći da se taj događaj rasvijetli i utvrdi počinilac predmetnog krivičnog djela, a nakon što to nije učinjeno, podnošenjem tužbe sudu tražila je da sud prema načelu objektivne odgovornosti obaveže tuženu na naknadu nastale štete. Apelantica je dostavila iskaz Ivice Kuštre, koji je dao Policijskoj upravi Kupres 20. septembra 2000. godine, u kojem je potvrdio da već treću godinu u predmetnoj kući skladišti sijeno, da ne zna ko je vlasnik predmetne kuće, ali da mu je poznato da je srpske nacionalnosti.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da taj sud u revizijskoj presudi nije proizvoljno primijenio pravo i predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Kantonalni i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju istakli da u postupcima pred tim sudovima nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje i predložili da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Tužena je u odgovoru istakla da ponavlja prigovor pasivne legitimacije i s tim u vezi neosnovanost apelanticinog tužbenog zahtjeva.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) relevantne odredbe glase:

Član 12.

Nadležni organ je dužan u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva vlasnika za povrat nekretnine, donijeti rješenje kojim se određuje da se nekretnina predaje vlasniku u posjed. Zahtjev će biti rješavan hronološkim redoslijedom kojim je zahtjev primljen, ukoliko drugačije nije propisano zakonom.

Rješenje iz stava 1. ovog člana kojim se udovoljava zahtjevu vlasnika sadrži:

1. odluku o prestanku uprave općine nad nekretninom sa danom namjeravanog povratka vlasnika;

2. odluku kojom se nekretnina vraća u posjed vlasniku;

﴾...﴿ Član 17a stav 1.

Odredbe ovog zakona odnose se i na nekretnine u svojini građana koje nisu proglašene napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, ukoliko je vlasnik odnosnu nekretninu napustio prije 4. aprila 1998. godine.

Član 17d.

Osoba kojoj je prestalo pravo privremenog korištenja nekretnine prema članu 12. stav 2. tačka 3. ovog zakona a koja je uložila svoja osobna sredstva u nekretninu na ime neophodnih troškova, ima pravo na povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je vlasnik stupio u posjed nekretnine.

U slučaju kada je sud odredio naknadu sredstava osobi iz stava 1., vlasnik nekretnine može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa.

Nadležni organ je odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika, do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine u skladu sa ovim zakonom, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku.

19. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Osnove odgovornosti Član 154.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se u drugim slučajevima predviđenim zakonom. Član 158.

Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.

Član 172. stav 1.

Pravno lice odgovora za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem, odnosno uništenjem imovine fizičkog lica usljed akta nasilja ili terora, kao i prilikom javnih demonstracija i manifestacija, odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu.

Organizatori, učesnici, podstrekači i pomagači u aktima nasilja ili terora, javnim demonstracijama i manifestacijama koje su usmjerene na podrivanje ustavom utvrđenog društvenog uređenja, nemaju pravo na naknadu štete po ovom osnovu.

Društveno politička zajednica ima pravo i obavezu da zahtijeva naknadu isplaćenog iznosa od lica koje je štetu prouzrokovalo.

To pravo zastarijeva u rokovima propisanim za zastarjelost potraživanja naknade štete.

VI. Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-08-001217 od 4. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelanti su primili 31. marta 2010. godine, a apelacija je podnesena 8. aprila 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

24. Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Apelantica smatra da joj je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

28. Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom parničnom postupku tražila naknadu štete na njenoj napuštenoj kući zbog požara izazvanog 20. septembra 2000. godine. U postupku je, dalje, utvrđeno da je predmetna kuća apelantici vraćena u posjed rješenjem tužene od 2. aprila 2002. godine na osnovu člana 12. Zakona o prestanku primjene. Redovni sudovi su utvrdili da apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala da postoji odgovornost tužene prema odredbama čl. 154. stav 1. i 158. ZOO kojima je regulirana odgovornost za štetu po osnovu krivice, kao i da ne postoji niti odgovornost tužene po osnovu člana 180. ZOO, to jeste po osnovu objektivne odgovornosti, odnosno odgovornosti za štetu bez krivice.

29. Ustavni sud zapaža da je apelantica tuženoj podnijela zahtjev za povrat napuštene imovine u decembru 1999. godine a koja je apelantici vraćena rješenjem nadležnog organa tužene 2. aprila 2002. godine. S tim u vezi Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, imajući u vidu da je apelantica napustila predmetnu kuću u toku rata, da je podnijela zahtjev za povrat i da joj je tužena vratila imovinu svojom odlukom od 2. aprila 2002. godine shodno članu 12. Zakona o prestanku primjene, radi o apelanticinoj imovini koja podrazumijeva primjenu Zakona o prestanku primjene. Prema relevantnim odredbama tog zakona (čl. 12. i 17.d), nadležni organ je „odgovoran za sva oštećenja nekretnine od trenutka kada je napuštena od strane vlasnika do trenutka njenog vraćanja u posjed vlasniku ili članu njegovog porodičnog domaćinstva iz 1991. godine, ili do trenutka kada je nekretnina ispražnjena i zapečaćena i obavijest dostavljena vlasniku u skladu sa odredbama ovog zakona i Zakona o upravnom postupku“. Ustavni sud, dalje, zapaža da je, prema odredbi člana 12. Zakona o prestanku primjene, tužena bila obavezna da u roku od 30 dana od prijema zahtjeva za povrat imovine donese rješenje shodno navedenoj odredbi. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Odjel graditeljstva i prostornog uređenja, kao nadležni organ tužene, po apelanticinom zahtjevu podnesenom 1999. godine nakon dvije godine donio navedeno rješenje o povratu imovine. Ustavni sud, dalje, ističe da je u tom periodu tužena u odnosu na apelanticinu imovinu bila dužna da postupa s povećanom pažnjom s obzirom na obavezu propisanu zakonom da odgovara za sva oštećenja koja na predmetnoj kući nastanu od trenutka kada je napuštena pa do vraćanja nekretnine u posjed vlasniku. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da tužena nije reagirala iako je predmetnu kuću u dužem vremenskom periodu koristilo treće lice za skladištenje sijena. Ustavni sud, također, zapaža da redovni sudovi u svojim odlukama nisu dali nikakvo obrazloženje u vezi sa činjenicama da je predmetna kuća u režimu napuštene imovine koja je regulirana Zakonom o prestanku primjene. U tom kontekstu Ustavni sud, dalje, zapaža da je za pitanje naknade štete na predmetnoj imovini relevantan ZOO u vezi sa Zakonom o prestanku primjene, te da su članom 154. ZOO kao osnove odgovornosti predviđene subjektivna i objektivna odgovornost. Stavom 3. člana 154. ZOO propisano je da se „za štetu bez obzira na krivicu odgovara u drugim slučajevima predviđenim zakonom“. Dakle, navedenom odredbom propisana je objektivna odgovornost za štetu u drugim slučajevima predviđenim zakonom. U kontekstu navedenog Ustavni sud zaključuje da je pravni osnov objektivne odgovornosti tužene za štetu u konkretnom slučaju predviđen Zakonom o prestanku primjene.

30. Ustavni sud podsjeća da se princip objektivne odgovornosti kao deliktne građanskopravne odgovornosti temelji na samom faktu prouzrokovanja štete, odnosno da se pri takvom vidu odgovornosti ne zahtijeva postojanje krivice i da je u takvim okolnostima nužno samo dokazati da je određeno lice prouzrokovalo štetu. Dakle, pri objektivnoj odgovornosti odgovora se za štetu, a ne za krivicu. Sa druge strane, da bi se odgovorno lice po osnovu objektivne odgovornosti oslobodilo od odgovornosti, treba dokazati da je šteta prouzrokovana usljed više sile, da je štetu prouzrokovao isključivo oštećeni, odnosno da je u pitanju isključivo ponašanje trećeg lica pri čemu je nužno da se radnja trećeg lica nije mogla predvidjeti i čije posljedice se nisu mogle izbjeći ili otkloniti.

31. Ustavni sud zapaža da iz priloženih dokumenata nije vidljivo da je tužena u vezi sa tvrdnjama da se štetne posljedice nastanka štete nisu mogle izbjeći pružila relevantne dokaze u situaciji kada je evidentno da je tužena propustila da postupi u skladu sa svojim obavezama shodno Zakonu o prestanku primjene kako u pogledu neispunjavanja obaveze da donese rješenje o povratu predmetne kuće i od tog trenutka oslobodi se daljnje odgovornosti za eventualnu štetu, tako i u pogledu obaveze da s pojačanom pažnjom brine o upotrebi trećih lica napuštene imovine.

32. Na kraju, Ustavni sud smatra da je potrebno ukazati da nije posebno razmatrao pitanje zastarjelosti o kojem je odlučio prvostepeni sud, jer je taj sud prigovor zastarjelosti odbio kao neosnovan. Pošto nijedna stranka nije izjavila žalbu u tom pravcu, o odluci prvostepenog suda o ovom pitanju nije ni odlučivao drugostepeni sud, što znači da je ostala na snazi odluka prvostepenog suda o ovom pitanju.

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su tuženu ekskulpirali od objektivne odgovornosti za nastalu štetu a u vezi sa Zakonom o prestanku primjene zbog čega je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje zagarantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

34. Kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije postoji kada su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo time što su tuženu ekskulpirali od objektivne odgovornosti za nastalu štetu a u vezi sa Zakonom o prestanku primjene.

35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1228/10 (J. D.) | Sudska praksa | Aktio