Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4196/13 (E. L.)
Odluka donesena 15. 01. 2014.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4196/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4196/13, rješavajući apelaciju Ešrefa Lekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ešrefa Lekića, podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 01 2674 13 Krn 29 od 26. septembra 2013. godine i S1 2 K 01 2674 13 Kv 2 od 4.
oktobra 2013. godine u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ešref Lekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 01 2674 13 Kv 2 od 4. oktobra 2013. godine i S1 2 K 01 2674 13 Krn 29 od 26. septembra 2013. godine. Apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio da Sud BiH dostavi apelantu dokazni materijal na kojem se zasniva postojanje osnovane sumnje.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 22. oktobra 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužiteljstvo je dostavilo odgovor na apelaciju 1. novembra 2013. godine, a Sud BiH 30. oktobra 2013. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 19. decembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 01 2674 13 Krn 29 od 26. septembra 2013. godine, koje je donio sudija za prethodni postupak u krivičnom predmetu protiv osumnjičenih S. K. i dr. zbog postojanja osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav
1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), apelantu i još trojici osumnjičenih je, iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca, koji po tom rješenju apelantu može trajati do 24. oktobra 2013. godine. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je Tužiteljstvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu i još trojici osumnjičenih zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivična djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 2. KZ BiH, a apelant u vezi s krivičnim djelom protivzakonitog posredovanja iz člana 219. istog zakona. Sud BiH je istakao da je nakon razmatranja prijedloga i navoda Tužiteljstva za određivanje pritvora, saslušanja apelanta i ostalih osumnjičenih i njihovih branitelja, te izvršenog uvida u dokaze materijalne prirode koje je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavilo Tužiteljstvo, utvrdio da je prijedlog u cijelosti osnovan, kako u odnosu na postojanje osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili inkriminirane radnje, tako i u odnosu na posebne pritvorske razloge iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. To proizlazi iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog, a naročito u odnosu na apelanta proizlazi iz Zapisnika o ispitivanju osumnjičenog broj T20 0 KTPO 0006724 13 od 10. septembra 2013. godine, Zapisnika o saslušanju svjedoka broj 16-14/1-3-219/13 od 11. septembra 2013. godine, Zapisnika o prepoznavanju lica broj 16-14/1-3-1631/13 od 11. septembra 2013. godine, te tri službene zabilješke SIPA-e broj 16-14/1-3-1699/13 od 23. septembra 2013. godine. Naime, Sud BiH je obrazložio da navedeni dokazi pružaju dovoljno osnova za zaključak suda da postoji osnovana sumnja da je apelant postao pripadnikom grupe za organizirani kriminal, koju su organizirali K. S. i D. S., te da je on u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi, kako sebi, tako i drugim članovima organizirane grupe, od organizatora D. S. periodično preuzimao iznose novca od 1.000 KM do 3.000 eura kojim je nezakonito plaćao usluge visokim dužnosnicima UIO i policijskih agencija u BiH koji su njemu poznati, a sve s ciljem pružanja zaštite navedenoj organiziranoj grupi zbog nelegalnog načina uvoza tekstilne robe iz Mađarske u BiH. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da iz zapisnika o saslušanju svjedoka od 3. septembra 2013. godine i drugih materijalnih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je koverte s novcem apelantu od D. S. više puta donosio S. R. Također iz sadržaja službenih zabilješki SIPA-e, sačinjenih na okolnosti provođenja naredbe Suda BiH za provođenje posebnih istražnih radnji, proizlazi osnovana sumnja da je apelant bio u stalnoj telefonskoj komunikaciji s D. S., a u vezi s dogovorom oko slanja i preuzimanja novca D. S. za apelanta. Budući da je na osnovu dokaza koje je uz prijedlog dostavilo Tužiteljstvo utvrđeno da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili inkriminirane radnje koje su im stavljene na teret, Sud BiH je zaključio da je ispunjen opći uvjet za određivanje mjere. S tim u vezi Sud BiH je obrazložio da zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret sud nije bazirao isključivo na iskazima osumnjičenih koji su priznali izvršenje krivičnog djela, već ih je cijenio kao potkrepljujuće dokaze i doveo ih u vezu s drugim dokazima, i to saglasnim iskazima saslušanih svjedoka, te materijalnom dokumentacijom dostavljenom Sudu BiH uz prijedlog za određivanje pritvora, koja je prikupljena provođenjem posebnih istražnih radnji na osnovu naredbe Suda BiH.
7. U odnosu na prigovore apelantove odbrane i odbrane ostalih osumnjičenih kojima se ukazuje da su povrijeđena njihova prava iz člana 14. stav 1. i člana 47. stav 1. ZKP BiH, kao i apelantova prava iz člana 78. stav 2. ZKP BiH, Sud BiH je zaključio da su oni neosnovani. Naime, Sud BiH je ukazao na odredbu člana 14. ZKP BiH kojom je propisana obaveza suda da stranke i branitelje tretira na jednak način i da im pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima. Također, Sud BiH ukazao na odredbu člana 47. stav 1. ZKP BiH kojom je propisano da branitelj ima pravo da razmatra spise i pribavljene dokaze koji idu u korist osumnjičenom, osim ako se na taj način može dovesti u opasnost cilj istrage. Pri tom Sud BiH je ukazao da je zakonsko pravo suda, odnosno Tužiteljstva, da odbrani uskrati pravo uvida u dokaze ukoliko bi njihovo otkrivanje dovelo u opasnost cilj istrage, kako je odlučeno u konkretnom slučaju. S tim u vezi Sud BiH je istakao da je Tužiteljstvo u konkretnom slučaju dostavilo sudu dokaze koji potkrepljuju prijedlog za određivanje pritvora, zatim je prijedlog za određivanje mjere pritvora dostavljen apelantovoj odbrani i odbrani ostalih osumnjičenih, a u prilogu je dat izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, te nakon toga je zakazano ročište kako bi se apelant i ostali osumnjičeni i njihovi branitelji izjasnili o osnovanosti tog prijedloga. Zatim, Sud BiH je također istakao da, u skladu s odredbom člana 47. stav 1. ZKP BiH, apelantu i ostalim osumnjičenim kao i njihovim braniteljima nije dostavio određene dokaze na uvid jer je riječ o dokazima za koje je ocijenio da bi njihovo otkrivanje odbrani u toj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage.
8. Sud BiH je također ocijenio neosnovanim prigovore apelantove odbrane kojima se ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 78. stav 2. ZKP BiH, budući da je sud nakon što je izvršio uvid u zapisnik o ispitivanju apelanta u Tužiteljstvu od 25. septembra 2013. godine utvrdio da je apelantu saopćeno za koje se krivično djelo tereti, kao i osnove sumnje protiv njega, te da je u skladu sa zakonom poučen o svojim pravima i da je nakon toga apelant u prisustvu branitelja Dauta Bibića, advokata iz Sarajeva, iznio svoju odbranu.
9. U odnosu na pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH - ometanje krivičnog postupka, Sud BiH je istakao da se radi o obimnoj i složenoj istrazi koja se nalazi u početnoj fazi sa velikim brojem osoba, kako osumnjičenih tako i saučesnika i pomagača, koje tek trebaju biti otkrivene i eventualno lišene slobode. Sud BiH je također istakao da u konkretnom slučaju treba saslušati veliki broj svjedoka, prije svega zaposlenike carine i špediterskih kuća s kojima su apelant i ostali osumnjičeni radili, pa su im čak neki od njih bili neposredno nadređeni. Također, Sud BiH je istakao da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi utjecati na svjedoke i na saučesnike, posebno imajući u vidu da se osnovana sumnja zasniva na iskazima osumnjičenih koji su priznali izvršenje krivičnog djela, te iskazima svjedoka koje osumnjičeni poznaju, te da bi u slučaju eventualnog puštanja na slobodu osumnjičeni mogli lako stupiti u kontakt s ovim licima i izvršiti uticaj na njih kako bi izmijenili svoje iskaze u daljem toku krivičnog postupka, a sve s ciljem umanjenja ili izbjegavanja vlastite odgovornosti.
10. Sud BiH je istakao da je cijenio i činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o dobro organiziranoj grupi ljudi, „komunikacijski i koordinacijski“ dobro povezanoj, s tačno određenim ulogama i zadacima svakog od pripadnika grupe. Zatim, budući da se radi o obimnoj i složenoj istrazi, s velikim brojem osumnjičenih lica koja se još uvijek nalaze na slobodi a koja se terete za teška krivična djela, te da Tužiteljstvo namjerava preduzeti istražne radnje s ciljem otkrivanja lica iz policijskih agencija i organa krivičnog gonjenja s kojima je komunicirao apelant s ciljem ostvarivanja pogodnosti za D. S. i kojima je eventualno davao novac, kao i drugih saučesnika u izvršenju predmetnih krivičnih djela, Sud BiH je naveo da su ovo okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora po ovom osnovu. Pored navedenog, Sud BiH je ukazao da je prihvatio kao osnovane i navode tužioca iznesene u prijedlogu, ali i na ročištu, da će Tužiteljstvo u narednom periodu morati preduzeti niz istražnih radnji i saslušati sve carinske službenike carinske ispostave u Tuzli i Bijeljini, izvršiti vještačenje oduzetih mobilnih aparata te analizu presretnutih razgovora i dokumentacije koja je prilikom pretresa oduzeta od apelanta i ostalih osumnjičenih, kao i Uprave za indirektno oporezivanje BiH, te provesti finansijsku istragu s ciljem da utvrdi porijeklo imovine osumnjičenih, budući da je došlo u posjed dokaza koji potvrđuju da osumnjičeni posjeduju veliku imovinu i enormne količine novca na svojim bankovnim računima i štednim knjižicama. Sud BiH je pritom prihvatio i navode tužioca da postoji određen stepen vjerovatnoće da su apelant i osumnjičeni predmetnu imovinu i novac stekli izvršenjem krivičnih djela za koja se terete, budući da odbrane osumnjičenih nisu pružile sudu niti jedan dokaz kojim bi osporile i dovele u sumnju ovakve navode tužioca. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je istakao da nije prihvatio prigovore apelantove odbrane i odbrane ostalih osumnjičenih o nepostojanju, odnosno nedovoljnoj konkretizaciji pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, jer su po mišljenju suda u suprotnosti s ratio legis člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.
11. Odlučujući o žalbama branitelja apelanta i ostalih osumnjičenih protiv prvostepenog rješenja, Vijeće Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 01 2674 13 Kv 2 od 4. oktobra 2013. godine kojim je žalbe odbilo kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Sud BiH je, u pogledu žalbenih prigovora koji se odnose na postojanje sumnje, kao opće pretpostavke za zakonitost određivanja mjere pritvora, utvrdio da je prvostepenim rješenjem pravilno ocijenjeno da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na osnovanu sumnju da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja su im stavljena na teret, te da je u prvostepenom rješenju za postojanje osnovane sumnje dato detaljno obrazloženje uz precizno navođenje dokaza na kojima se takvo utvrđenje temelji za svakog osumnjičenog, pa i apelanta. U tom smislu Sud BiH je cijenio iskaze osumnjičenih, pa i apelanta, od 26. augusta, 17. septembra i 24. septembra 2013. godine, iskaze svjedoka od 16. aprila i 24. septembra 2013. godine, te zapisnike o prepoznavanju osoba od 24. septembra 2013. godine, kao i druge dokaze dostavljene uz prijedlog za određivanje pritvora. Sud BiH je zaključio da navedeni dokazi opravdavaju zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivično-pravne radnje koje im se stavljaju na teret, čime je, nasuprot tvrdnjama odbrane, u toj fazi postupka ispunjen pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. ZKP BiH.
12. Sud BiH je također naveo da se ne mogu prihvatiti žalbene tvrdnje apelanta i ostalih osumnjičenih da njihovoj odbrani nisu predočeni dokazi koji bi potkrijepili zaključak suda o postojanju osnovane sumnje o počinjenju krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Naime, Sud BiH je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o dosta složenoj istrazi, kojom je obuhvaćen veliki broj osumnjičenih, te da istražne radnje još uvijek traju zbog čega su, po mišljenju suda, ciljevi istrage zahtijevali da je Tužiteljstvo, u skladu s odredbom člana 47. stav 2. ZKP BiH, dostavilo sudu dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora, o čemu je apelantova odbrana kao i odbrana ostalih osumnjičenih obaviještena. S tim u vezi Sud BiH je istakao da je odbrani dostavljen izvještaj o počinjenim krivičnim djelima, iz kojeg su vidljive krivično-pravne radnje koje se apelantu i ostalim osumnjičenim stavljaju na teret. Međutim, iako navedeni izvještaj o počinjenom krivičnom djelu nije dokaz u procesno-pravnom smislu, Sud BiH je ukazao da je isti rezultat analize prikupljenih dokaza i poduzetih istražnih radnji, te da u sklopu s ostalim dokazima, koje je ponudilo Tužiteljstvo, na jasan i nedvosmislen način pridonosi utvrđenju da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Stoga, Sud BiH je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori apelantove odbrane kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu člana 47. ZKP BiH, te povredu prava na odbranu iz čl. 6. i 14. ZKP BiH koje je prvostepeni sud pravilno cijenio, kao i izjašnjenja odbrane u tom pravcu.
13. Sud BiH je dalje istakao da iz osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud i u odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH pravilno ocijenio da ti razlozi postoje u odnosu na sve osumnjičene. Ovaj zaključak Sud BiH je temeljio na dokazima koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje da se u konkretnom slučaju očigledno radi o dosta složenoj istrazi, koja obuhvata veći broj osumnjičenih koji se terete za ozbiljna i teška krivična djela, da se osnovano sumnja da se radi o dobro organiziranoj grupi lica, s podijeljenim ulogama, te da su istražne radnje još uvijek u toku, a među njima je i analiza presretnutih telefonskih razgovora i dokumentacije koja je prilikom pretresa oduzeta od osumnjičenih i Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Također, Sud je ukazao i na finansijsku istragu s ciljem da se utvrdi porijeklo apelantove imovine i imovine ostalih osumnjičenih, a s obzirom da se dovode u vezu s vršenjem inkriminiranih radnji s ciljem da se stekne protivpravna imovinska korist. Dalje, okolnosti kao što su: veliki broj lica čija identifikacija još uvijek traje; osnovana sumnja se zasniva na iskazima osumnjičenih koji su sarađivali s organima gonjenja i priznali izvršenje krivičnog djela, te iskazima svjedoka koje osumnjičeni poznaju; Tužiteljstvo tek treba da sasluša određeni broj svjedoka, prije svega zaposlenike carina i špediterskih kuća s kojima su osumnjičeni radili, imajući pri tom u vidu da su u toku istražne radnje u vezi s otkrivanjem i identifikacijom lica iz policijskih agencija i organa krivičnog gonjenja s kojima je apelant komunicirao s ciljem da ostvari pogodnosti za D. S. i kojima je eventualno davao novac, Sud BiH je zaključio da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti čine „naročite okolnosti“ koje opravdano upućuju na zaključak da su apelant i ostali osumnjičeni bili umiješani u takvo nedozvoljeno ponašanje, te da u svojoj ukupnosti opravdavaju ovaj pritvorski razlog. S tim u vezi, Sud BiH je ukazao da se ovaj pritvorski razlog može zasnivati i na okolnostima koje „stvaraju razumnu i jasnu sumnju“ da će do takvog zabranjenog utjecaja doći i prema drugim svjedocima u predmetu, kao i da bi apelant i ostali osumnjičeni mogli imati koristi od tog uticaja neovisno od toga ima li direktnih dokaza da su uključeni u pokušaje vršenja uticaja na svjedoke i saučesnike i ometanje krivičnog postupka, zbog čega je Sud BiH zaključio da su neosnovani prigovori kojim se osporava postojanje pritvorskog osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.
14. Na kraju je Sud BiH naveo da je razmatrao i mogućnost primjene blaže mjere osiguranja nesmetanog vođenja krivičnog postupka u skladu s članom 123. stav 2. ZKP BiH, te da je zaključio da se željena svrha može postići samo mjerom pritvora i da ni jedna druga blaža mjera ne bi bila svrsishodna.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je također ukazao i na povredu prava iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant smatra da je Sud BiH proizvoljno utvrdio postojanje osnovane sumnje u odnosu na djela koja se apelantu stavljaju na teret, jer je apelantovoj odbrani, suprotno odredbi člana 47. stav 1. ZKP BiH, uskraćeno pravo da izvrši uvid u dokaze iz kojih proizlaze osnove sumnje da je počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Naime, apelant je istakao da mu je uz prijedlog za određivanje pritvora dostavljen Izvještaj o izvršenom krivičnom djelu i počiniocima od 24. septembra 2013. godine, kao i Zapisnik o njegovom ispitivanju od 25. septembra 2013. godine, koji po apelantovom mišljenju nisu niti mogu biti dokaz u krivičnom postupku. Zbog nepoznavanja drugih dokaza apelantu je uskraćena mogućnost da se izjasni šta su osnovi sumnje koje mu se stavljaju na teret. Ovakvim postupanjem Suda BiH, po apelantovom mišljenju, povrijeđeno je njegovo pravo na odbranu jer mu je onemogućeno da se izjasni o dokazima koji mu idu na teret. Apelant je također istakao da je Sud BiH u osporenim rješenjima samo prihvatio stav Tužiteljstva da se radi o dokazima takve prirode da bi se, omogućavanjem odbrani da se upozna s njihovim sadržajem, mogao dovesti u opasnost cilj istrage i njen dalji tok shodno odredbi člana 47. stav 1. ZKP BiH, a da pri tom ne daje konkretne razloge za svoj nalaz o postojanju osnovane sumnje. S tim u vezi apelant je istakao da radnju izvršenja koja mu se stavlja na teret nije mogao učiniti kao uposlenik Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, te niti iskoristiti ili zloupotrijebiti svoj službeni položaj ili status kako bi uticao na visoke dužnosnike UIO i policijske agencije u BiH, s obzirom da su potpuno odvojene i zasebne institucije BiH. Pored navedenog, apelant je istakao da se u pogledu pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH ne navode konkretne činjenice i okolnosti na osnovu kojih je Sud BiH izveo zaključak o postojanju navedenog pritvorskog razloga, niti na koji način te okolnosti predstavljaju ozbiljan rizik, odnosno „koluzionu“ opasnost da će apelant boravkom na slobodi ometati krivični postupak.
b) Odgovor na apelaciju
16. Sud BiH smatra u cijelosti neosnovanim apelantove prigovore da je donošenjem osporenih rješenja povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost zbog nepostojanja „osnovane sumnje“ kao uvjeta za određivanja mjere pritvora, kao i prigovore da mu je povrijeđeno pravo na osporavanje zakonitosti mjere pritvora uskraćivanjem prava na uvid u dokaze. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je osporenim rješenjima pravilno utvrđeno da je u skladu s članom 47. st. 1. i 2. ZKP BiH zakonska mogućnost i diskreciona ocjena tužioca koje će dokaze odbrana imati na raspolaganju, prvenstveno imajući u vidu zaštitu ciljeva same istrage, koja još uvijek nije završena. Naime, Sud BiH je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o dosta složenoj istrazi, kojom je obuhvaćen veliki broj osumnjičenih, te da se istražne radnje još uvijek preduzimaju. Sud BiH također smatra da zaštita legitimnih ciljeva istrage opravdava ovakvo postupanje Tužiteljstva, te je s tim u vezi sud istakao da je u skladu s odredbom člana 47. stav 2. ZKP BiH Tužiteljstvo dostavilo sudu dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i da ih je sud cijenio prilikom donošenja svoje odluke. Sud BiH je također ocijenio neosnovanim i apelantove navode da u rješenju o određivanju pritvora nisu navedeni razlozi iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, jer je sudija za prethodni postupak u obrazloženju osporenog rješenja jasno i detaljno obrazložio razloge i okolnosti koje ukazuju da bi apelant i ostali osumnjičeni boravkom na slobodi ometali krivični postupak.
17. Tužiteljstvo BiH smatra da navodi apelacije nisu osnovani budući da nisu utemeljeni i ničim potkrijepljeni. Naime, Tužiteljstvo je istaklo da je u konkretnom slučaju, postupajući u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 47. ZKP BiH, apelantovoj odbrani kao i odbrani ostalih osumnjičenih uskratio pravo uvida u određene dokaze zbog interesa istrage, o čemu je Sud BiH imao u vidu i posebno analizirao u osporenim rješenjima.
V. Relevantni propisi
18. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 250. stav 2.
(2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kana zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
19. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 47. st. 1. do 3.
(1) U toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. (2) Izuzetno od stava (1) ovog člana, tužilac će istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja.
(3) Nakon podizanja optužnice, osumnjičeni, optuženi odnosno branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze.
Član 132.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, [...] Član 135. stav 1.
(1) Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak će preispitati osnovanost zahtjeva za određivanje pritvora. Po rješenju sudije za prethodni postupak, pritvor može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode. Poslije tog roka osumnjičeni se može zadržati u pritvoru samo na osnovu rješenja o produženju pritvora.
Član 216. st. 1. i 2 (1) Tužitelj naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
(2) O sprovođenju istrage donosi se naredba, koja sadrži: podatke o učinitelju krivičnog djela ukoliko su poznati, opis djela iz kojeg proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje za sprovođenje istrage i postojeće dokaze. U naredbi Tužitelj će navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba sprovesti.
VI. Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 01 2674 13 Kv 2 od 4. oktobra 2013. godine. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima.
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
26. U konkretnom slučaju apelant je osoba koja je lišena slobode i nalazio se u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o određivanju pritvora, pa se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na slobodu i sigurnost ličnosti prekršeno zato što u postupku određivanja pritvora nije utvrđeno da postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret i zbog kojih mu je određen pritvor. S tim u vezi, apelant je istakao da dokazi na temelju kojih je utvrđeno postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKP BiH u odnosu na krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret nisu dostavljeni apelantu i njegovoj odbrani.
27. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje kada je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. Također je navedeno da ovi standardi ne pretpostavljaju da policija, u vrijeme hapšenja, ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičene osobe koja je pritvorena po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode, ne trebaju biti istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr. za podizanje optužnice (vidi Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c. zahtijeva da postoji „osnovana“ a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid, Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
28. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja kojim je apelantu određen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantu odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelant i drugi osumnjičeni, kao i njihovi branitelji. Dalje Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog za određivanje pritvora na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje su mu stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKP BiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti s odredbama ZKP BiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKP BiH.
29. Ustavni sud dalje podsjeća da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
30. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, utvrdio da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opće pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, ispunjen i drugi kumulativni uvjet, odnosno da u konkretnom slučaju postoji koluzijska opasnost kao pritvorski osnov iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH ukazao da se u konkretnom slučaju radi o obimnoj i složenoj istrazi koja obuhvata veći broj osumnjičenih, da se radi o njihovoj međusobnoj povezanosti, da određen broj saučesnika i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani. Ustavni sud smatra da je Sud BiH argumentirano obrazložio razloge iz kojih proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati istragu utjecanjem na svjedoke i saučesnike. U takvom zaključku Suda BiH, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelant i ostali osumnjičeni u konkretnom slučaju lišeni slobode u postupku propisanom zakonom kada postoji opravdana sumnja da su izvršili krivično djelo, u okviru značenja člana 5. stav 1.c. i stav 3. Evropske konvencije.
31. U pogledu apelantovih navoda da mu prije određivanja pritvora nisu dostavljeni dokazi koje je Tužiteljstvo dostavilo Sudu BiH, Ustavni sud primjećuje da je odredbom člana 47. stav 1. ZKP BiH regulirano kao opće pravilo da branitelj osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji su u korist osumnjičenog, ali mu se i to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, dok mu je potpuno slobodan pristup spisima i dokazima omogućen nakon podnošenja optužnice, kako je regulirano u stavu 3. ovog člana. Ustavni sud, dalje, zapaža da je stavom 2. istog člana propisano da će izuzetno od stava 1. ovog člana tužitelj istovremeno s prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branitelja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Sud BiH, nakon što je izvršio uvid u dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog a koje je decidno naveo u obrazloženju, postupio u skladu s odredbama ZKP BiH, te da su apelant i njegov branitelj, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, suprotno apelacionim navodima, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je ta odluka zasnovana. Naime, iz stanja spisa proizlazi da je Sud BiH povodom prijedloga Tužiteljstva za određivanje pritvora apelantu održao ročište na kojem su apelant i njegov branitelj bili upoznati s dokazima na kojima je ta odluka zasnovana, budući da je tužitelj prilikom obrazlaganja prijedloga za pritvor obrazložio i sadržinu dokaza u mjeri u kojoj je to bilo dovoljno da se ciljevi istrage ne dovedu u opasnost. Zatim, Ustavni sud zapaža da je ove apelantove navode Sud BiH razmotrio i u žalbenom postupku, u smislu garancija člana 5. stav 4. Evropske konvencije, i dao razloge zašto je odluka o određivanju pritvora u konkretnom slučaju zakonita, odnosno zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. S obzirom na navedeno, te odredbu člana 47. stav 1. prema kojoj se branitelju može uskratiti razmatranje spisa i razgledanje predmeta ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi nikakvu proizvoljnost u postupanju Suda BiH budući da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da je, u smislu stava 2. navedenog člana, Tužiteljstvo sudiji za prethodno saslušanje dostavilo i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora i radi obavještavanja branitelja. S druge strane, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da apelant praktično traži da mu se omogući uvid u sve dokaze koji se tiču merituma spora, što ulazi u okvir garancija iz člana 6. Evropske konvencije, a koji apelantu, u smislu odredbe člana 47. stav 3. ZKP BiH, trebaju biti dostupni nakon podnošenja optužnice. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući vlastitu praksu u predmetu koji je pokretao gotovo identična pitanja u vezi s primjenom odredbe člana 47. ZKP BiH (vidi Ustavni sud, Odluka AP 591/11 od 7. aprila 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovog prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelant se pozvao i na povredu člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Budući da navedeni članovi, također, garantiraju pravo na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavni sud smatra da je bespredmetno razmatranje ovih apelacionih navoda.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada odluka o određivanju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge, kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora tako i posebnih pritvorskih razloga, te kada su apelant i njegov branitelj, iako im dokazi nisu bili dostavljeni, bili upoznati, u mjeri neophodnoj za osporavanje odluke o određivanju pritvora, sa sadržajem dokaza na kojima je sud utemeljio svoju odluku.
34. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić