Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2512/11 (B. D.-J.)
Odluka donesena 12. 02. 2014.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Disciplinska mjera
- Disciplinski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o izmjenama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine
- Poslovnik o izmjeni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Poslovnik o dopuni poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2512/11
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 02. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2512/11, rješavajući apelaciju Bogdanke Dabić-Jovičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 12. februara 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bogdanke Dabić-Jovičić podnesena protiv odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća br. 04- 02-312-10 2011 - DŽBDJ (sudije) 2/2011 od 5. aprila 2011. godine i 04-02-312-8/11 - DCBDJ (sudije) 11/2010 od 17. februara 2011.
godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bogdanka Dabić-Jovičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Istočnog Sarajeva, koju zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv odluka Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljnjem tekstu: VSTV), i to Drugostepene disciplinske komisije za sudije (u daljnjem tekstu: Drugostepena disciplinska komisija) broj 04-02-312-10/2011, predmet broj DŽBDJ (sudije) 2/2011 od 5. aprila 2011. godine i Prvostepene disciplinske komisije za sudije (u daljnjem tekstu: Prvostepena disciplinska komisija) broj 04-02-312-8/11, predmet broj DCBDJ (sudije) 11/2010 od 17. februara 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od VSTV, odnosno Prvostepene i Drugostepene disciplinske komisije, te Ureda disciplinskog tužioca (u daljnjem tekstu: UDT) zatraženo je 14. jula 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. VSTV i UDT su odgovore na apelaciju dostavili 1. augusta 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su podnositeljici apelacije 25. augusta 2011. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Odlukom Prvostepene disciplinske komisije broj 04-02-312-8/11, predmet broj DCBDJ (sudije) 11/2010 od 17. februara 2011. godine apelantica je proglašena odgovornom što je počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 23. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV) – bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva, opisan u tački III 1, 2. i 3. diciplinske tužbe, pa joj je primjenom odredaba čl. 58. i 59. Zakona o VSTV izrečena disciplinska mjera – javna opomena, a istovremeno odbijena je tužba da je počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 9. Zakona o VSTV, na način opisan u tački III 1. do 4. disciplinske tužbe i člana 56. tačka 23. Zakona o VSTV na način opisan u tački III 4.
7. U obrazloženju je istaknuto da je UDT 26. jula 2010. godine podnio disciplinsku tužbu protiv apelantice, sutkinje Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), za počinjene disciplinske prekršaje iz člana 56. tačka 9. Zakona o VSTV „Donošenja odluka kojima se očigledno krši zakon ili uporno i neopravdano kršenje pravila postupka“ i tačka 23. Zakona o VSTV „Bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva“.
8. U tužbi je navedeno da je apelantica, obavljajući funkciju predsjednice Okružnog suda, u suprotnosti sa procedurom propisanom zakonima Republike Srpske i Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Okružnom sudu (u daljnjem tekstu: Pravilnik) u periodu od 20. augusta 2008. godine do 30. juna 2009. godine primila na radno mjesto sekretar suda Željku Tomić, na radno mjesto vozač Dragišu Grgića i na radno mjesto spremačica na održavanju čistoće Anu Čarkić.
9. U navodima tužbe je još istaknuto da je apelantica, obavljajući funkciju predsjednice Okružnog suda, u suprotnosti sa Zakonom o sudovima u Republici Srpskoj, te uputstvom VSTV broj VSTV-08-0811-05072006 od 5. jula 2006. godine, u periodu od 1. januara 2007. godine do 1. oktobra 2009. godine primila na radno mjesto stručni saradnik Milku Vaselić, Sonju Avlijaš i Dušana Đuričića iako je za izbor i imenovanje stručnih saradnika isključivo nadležno VSTV.
10. U obrazloženju je navedeno da je apelantica na pripremnom ročištu predložila dokaze (koji su taksativno navedeni na strani 3. stav 1. obrazloženja osporene odluke) za izvođenje na glavnoj raspravi. Prvostepena disciplinska komisija je, rješavajući o dokaznim prijedlozima stranaka, odbila apelanticin prijedlog da se po službenoj dužnosti zatraži od svih sudova u RS i FBiH na svim nivoima vlasti izvještaj i dokazi na okolnosti koliko su radnika i prema kom osnovu primili u rad (određeno i neodređeno vrijeme), da li su raspisivali oglase za popunu radnih mjesta na određeno vrijeme, i to za period od 2007. godine do danas, a od okružnih sudova RS i izvještaj na koji način su vršili izbor, odnosno prijem stručnih saradnika u istom periodu, kao i apelanticin prijedlog da se sasluša bivši disciplinski tužitelj Anđelko Marjanović, kao i zajednički prijedlog obje stranke da se sasluša predsjednik Okružnog suda Senaid Ibrahimefendić, jer, prema ocjeni Prvostepene disciplinske komisije, predloženi dokazi nisu relevantni za predmet disciplinske tužbe.
11. Obrazlažući, dalje, razloge zbog kojih nije prihvaćen apelanticin prijedlog da se službenim putem zatraže podaci od svih sudova RS i FBiH, Prvostepena disciplinska komisija je navela da eventualno nepravilno postupanje drugih nositelja pravosudnih funkcija prilikom prijema u radni odnos radnika ne može dovesti do oslobađanja od disciplinske odgovornosti apelantice za učinjeni disciplinski prekršaj ako se njime ozbiljno krši službena dužnost i dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. Osim toga, navedeno je da je od dokaza koje je predložila apelantica saslušan svjedok Branko Perić i apelantica, a od materijalnih dokaza apelantice na ročištu za glavnu raspravu izvedeni su: obavijest VSTS u pogledu statusa stručnih saradnika od 9. marta 2006. godine, dopis Ministarstva pravde RS u pogledu statusa stručnih saradnika od 3. februara 2010. godine, prijedlog Udruženja stručnih saradnika i savjetnika u sudovima i tužilaštvima u BiH za ujednačavanje položaja i postupanja stručnih saradnika i savjetnika u sudovima i tužilaštvima u BiH putem harmonizacije propisa od 4. septembra 2009. godine. Još je istaknuto da, iako je Prvostepena disciplinska komisija na pripremnom ročištu prihvatila da se kao zajednički dokaz stranaka u postupku izvede dokaz saslušanjem svjedoka Džeralda Selmana, na ročištu za glavnu raspravu od 14. februara 2011. godine, navedena komisija je prijedlog, ipak, odbila, jer je ocijenjeno da se odluka u predmetnom disciplinskom postupku može donijeti na temelju već saslušanih svjedoka i izvedenih materijalnih dokaza.
12. Na temelju svih provedenih dokaza Prvostepena disciplinska komisija je zaključila da su se u apelanticinim radnjama stekla sva obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 23. Zakona
o VSTV.
13. Na temelju izvedenih dokaza Prvostepena disciplinska komisija je utvrdila da je Željka Tomić primljena u radni odnos na određeno vrijeme na radno mjesto sekretar suda na osnovu rješenja koje je donijela apelantica 30. juna 2009. godine, koje je produžavano u više navrata. Istaknuto je da je apelantica primila imenovanu na radno mjesto sekretar suda iako Željka Tomić nije ispunjavala uvjete u pogledu radnog iskustva od pet godina iz pravilnika br. Su-140/04 od 30. juna 2004. godine, Su-330/04 od 26. novembra 2004. godine, 014-0-Su-000269 od 27. juna 2006. godine, 014-0-Su-000212 od 28. augusta 2007. godine i 014-0-Su-08-000194 od 15. aprila 2008. godine koji su bili na snazi u vrijeme prijema imenovane radnice. Navedeno je da je i sama Željka Tomić u svom iskazu potvrdila da nije ispunjavala posebne uvjete za zasnivanje radnog odnosa, te da je u radni odnos primljena bez raspisivanja javnog konkursa, protivno odredbama člana 9A1 Pravilnika broj 014-0-Su-08-00657 od 29. decembra 2008. godine, koji propisuje da se sekretar suda prima u radni odnos putem konkursa. Dalje, Prvostepena disciplinska komisija se pozvala na odredbu člana 49. Zakona o sudovima RS koja propisuje da se pod radnicima suda, u smislu navedenog zakona, podrazumijevaju sva lica koja su zaposlena u sudu, osim sudija, a član 55. istog zakona propisuje da se propisi o položaju, pravima i obavezama radnika u organima uprave shodno primjenjuju i na radnike suda ako navedenim zakonom nije drugačije određeno. Prvostepena disciplinska komisija se pozvala i na odredbe Zakona o državnim službenicima prema kojima sekretar suda nije državni službenik, tako da se na njegov radnopravni status primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. U tom pravcu je, dalje, pojašnjeno da je odredbom člana 10. Zakona o zapošljavanju propisano da poslodavac dostavlja Zavodu za zapošljavanje (u daljnjem tekstu: Zavod) prijavu o potrebi za radnicima, a da je odredbom člana 11. istog zakona propisano da poslodavac može zahtijevati da mu Zavod, umjesto javnog objavljivanja potrebe za radnicima, neposredno ponudi izbor kandidata za zasnivanje radnog odnosa. Istaknuto je da poslodavac sam odlučuje o izboru kandidata za zasnivanje radnog odnosa između onih koje je ponudio Zavod ili agencija i drugih kandidata koji su se neposrednim putem obratili poslodavcu radi zasnivanja radnog odnosa. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, kako je u obrazloženju navedeno, poslodavac ima pravo da samostalno odluči o izboru kandidata za zasnivanje radnog odnosa, ali taj izbor predstavlja izbor između više prijavljenih kandidata. Kako je istaknuto u obrazloženju, prijavljivanje slobodnih radnih mjesta nadležnoj organizaciji za zapošljavanje je dužnost poslodavca i nepoštivanje ove obaveze predstavlja prekršaj u smislu člana 64. Zakona o zapošljavanju i člana 180. stav 1. tačka 1. Zakona o radu RS, kako je navedeno, iz razloga poštivanja principa jednake dostupnosti svih radnih mjesta svim građanima pod jednakim uvjetima. Osim toga, Prvostepena disciplinska komisija je naglasila da prilikom prijema u radni odnos poslodavac mora voditi računa o tome da lice koje traži zaposlenje ne može biti stavljeno u neravnopravan položaj pri ostvarivanju prava po osnovu rada i prava na zaposlenje i javnosti u postupku zapošljavanja, što je apelantici, kao sudiji i predsjedniku suda, bilo poznato, pa se stoga ne može raditi o tumačenju propisa koji bi apelanticu oslobodili odgovornosti za počinjeni disciplinski prekršaj.
14. Dakle, imajući u vidu sve navedeno, zaključeno je da je apelantica postupila protivno odredbama Zakona o zapošljavanju RS i Pravilnika, jer nije provela propisanu proceduru prilikom prijema u radni odnos sekretara suda koja bi ostavila poslodavcu mogućnost izbora između više prijavljenih kandidata.
15. Prvostepena disciplinska komisija u obrazloženju iscrpno se izjasnila i u vezi sa zapošljavanjem vozača Dragiše Grgića i spremačice Ane Čarkić. Na temelju materijalnih dokaza, te saslušanjem imenovanih radnika utvrđeno je, prije svega, da apelantica nije podnijela prijavu o potrebi za radnicima nadležnom Zavodu iako to proizlazi iz odredbe člana 10. Zakona o zapošljavanju RS, pa Zavod nije bio u mogućnosti da obavijesti nezaposlena lica o uvjetima i mogućnostima zapošljavanja, pa je na taj način apelantica, obavljajući službenu dužnost, stavila u neravnopravan položaj druga lica koja traže zaposlenje, što je suprotno odredbi člana 5. Zakona o radu RS. U vezi sa prijemom vozača tokom postupka je utvrđeno da je apelantica sa Dragišom Grgićem prvo zaključila ugovor o djelu, i to 20. marta 2008. godine i 21. aprila 2008. godine (po dva mjeseca), zatim je bez provođenja bilo kakve procedure donijela rješenje o prijemu u radni odnos na određeno vrijeme 20. augusta 2008. godine na tri mjeseca, nakon toga rješenje o produženju za još tri mjeseca, te još sedam rješenja o produženju radnog odnosa na istom radnom mjestu (od 18. februara 2009. godine do 12. marta 2010. godine). Osim toga, kako je istaknuto, apelantica je vozača Dragišu Grgića primila u radni odnos bez dokaza o prethodnom radnom iskustvu od šest mjeseci, mada je odredbama tada važećeg Pravilnika predviđen ovaj poseban uvjet za zasnivanje radnog odnosa. U vezi s tim je istaknuto da se radno iskustvo dokazuje određenom pismenom dokumentacijom (radnom knjižicom, potvrdom ili drugim pismenim aktima), pa stoga prijem u radni odnos bez dokaza o radnom iskustvu nije pravilan, bez obzira na to što lice koje traži posao tvrdi da ima potrebno radno iskustvo za zasnivanje radnog odnosa. Kako je istaknuto u obrazloženju, apelantica nije zaključila ugovor o radu sa Dragišom Grgićem, kako to nalaže odredba člana 10. st. 1. i 4. Zakona o radu RS i odredbe člana 19. navedenog zakona. Dalje je pojašnjeno da se, u slučaju zamjene odsutnog radnika, može zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme, ali najduže do godinu dana, shodno odredbi člana 16. stav 2. Zakona o radu RS. U vezi s tim apelantica je tokom postupka tvrdila da je u radni odnos na određeno vrijeme primila Dragišu Grgića na mjesto vozača zbog bolovanja stalno zaposlenog vozača suda. Međutim, kako je istaknuto, iz provedenih dokaza je više nego očigledno da je Dragiša Grgić u Okružnom sudu u radnom odnosu na mjestu vozač proveo više od godinu dana (računajući od 20. augusta 2008. godine, kada je doneseno prvo rješenje o zasnivanju radnog odnosa na šest mjeseci, i posljednjeg od 12. marta 2010. godine).
16. U vezi sa prijemom u radni odnos spremačice Ane Čarkić Prvostepena komisija je istakla da je ovaj postupak proveden bez prijave o potrebi za radnicima dostavljene Zavodu, pa je takvim postupanjem apelantica stavila u neravnopravan položaj druga lica koja su tražila zaposlenje i koja su ispunjavala uvjete za to radno mjesto. Iz pismenih dokaza je utvrđeno da je imenovana zasnovala radni odnos na određeno vrijeme prema rješenju koje je donijela apelantica 1. decembra 2008. godine na tri mjeseca, zatim, po rješenju od 18. februara 2009. godine na šest mjeseci, rješenju od 24. augusta 2009. godine na četiri mjeseca, zatim, rješenju od 29. decembra 2009. godine na šest mjeseci. Sa ovom radnicom zaključen je i ugovor o radu na određeno vrijeme od 18. februara 2009. godine, 24. augusta 2009. godine i 29. decembra 2009. godine. Istaknuto je još da navedeni ugovori imaju osnovne elemente propisane odredbama člana 19. Zakona o radu RS, te u tom dijelu nije povrijeđen zakon. Na temelju svega navedenog Prvostepena disciplinska komisija je zaključila da se u navedenim apelanticinim radnjama stječu sva obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. tačka 23. Zakona o VSTV.
17. Prilikom izricanja disciplinske mjere za navedeni prekršaj Prvostepena disciplinska komisija je, u skladu sa odredbom člana 59. Zakona o VSTV, imala u vidu težinu učinjenog prekršaja, okolnosti pod kojima je disciplinski prekršaj počinjen, te dotadašnji rad i ponašanje apelantice, a posebno da apelantica ranije nije disciplinski odgovarala, zatim, njene postignute rezultate rada koje je ostvarila u periodu dok je obavljala funkciju predsjednice suda, kao i činjenicu da je apelantica nastojala da svojim radom stvori bolje uvjete za rad sudu kojim je rukovodila. U vezi s tim je još pojašnjeno da je Prvostepena disciplinska komisija ocijenila da će se izrečenom mjerom postići svrha disciplinskog kažnjavanja, odnosno da će izrečena mjera utjecati na apelanticu i druge nosioce pravosudne funkcije da svoju dužnost obavljaju u skladu sa primijenjenim pravom i etičkim kodeksom sudija koji propisuje da će sudije uvijek djelovati na način da prema strankama održe najviši nivo i standarde profesionalizma i pravne struke.
18. Sa druge strane, nakon provedenih dokaza Prvostepena disciplinska komisija je ocijenila da apelantica nije počinila disciplinski prekršaj iz tačke III 4. disciplinske tužbe koji joj je stavljen na teret, a koji se odnosi na nezakonito zapošljavanje stručnih saradnika (o čemu se Prvostepena disciplinska komisija iscrpnije izjasnila na str. 7. do 8. osporene odluke).
19. U vezi sa apelanticinim prigovorom kojim tvrdi da disciplinski tužilac nema nadležnost da razmatra da li je prijem radnika u radni odnos bio zakonit ili ne prije nego to utvrdi za to stručan i nadležan organ, te da upravni inspektor prilikom vršenja inspekcijskog nadzora nije našao propuste u prijemu radnika, istaknuto je da je disciplinska odgovornost šira od krivične, te da disciplinski prekršaj može postojati nezavisno od toga da li je učinjeno krivično djelo i da li je ili ne drugi nadležni organ utvrdio povredu zakona. Stoga, kako je u obrazloženju istaknuto, ako se utvrdi da u radnjama lica protiv kojeg se vodi disciplinski postupak postoje obilježja disciplinskog prekršaja kojeg propisuje zakon ili drugi propis, izreći će mu se jedna od propisanih disciplinskih mjera, bez obzira na to da li je neki drugi organ iz svoje nadležnosti našao da nema povrede zakona. Ako to ne bi bilo tako, kako je u obrazloženju istaknuto, imali bismo situacije da, zbog nedostatka npr. krivične osuđujuće presude ili neutvrđene povrede zakona u postupku inspekcijskog nadzora, postoji evidentan disciplinski prekršaj i počinilac koji ne podliježe odgovornosti. Disciplinska odgovornost je odgovornost za povrede radnih obaveza pod određenim uvjetima i u određenim situacijama može kao životni događaj biti relevantna i za primjenu propisa o odgovornosti za krivično djelo, odnosno prekršaj.
20. Odlučujući o apelanticinoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene odluke, Drugostepena disciplinska komisija je donijela odluku broj 04-02-312-10/2011, predmet broj DŽBDJ (sudije) 2/2011 od 5. aprila 2011. godine kojom je žalba kao neosnovana odbijena. Obrazlažući apelanticine prigovore kojima ukazuje na povredu odredaba disciplinskog postupka zbog odbijanja izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka Senaida Ibrahimefendića, Džeralda Selmana i Anđelka Marjanovića, te dokaza pribavljanjem podataka od svih sudova o broju i načinu upošljavanja radnika na određeno vrijeme, Drugostepena disciplinska komisija ih je ocijenila neosnovanim. U vezi s tim je istaknuto da je diskreciono pravo prvostepene komisije, sadržano u odredbi člana 81. stav 2. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP), da odbije dokazne prijedloge stranaka koje ne smatra bitnim za donošenje odluke s tim što je ta diskrecija ograničena obavezom da se navedu razlozi za odbijanje. Pošto su u obrazloženju pobijane odluke dati razlozi zbog kojih su odbijeni navedeni apelanticini dokazni prijedlozi, prema ocjeni Drugostepene disciplinske komisije, nema osnova za žalbenu tvrdnju da je odbijanjem prijedloga apelantice za provođenje navedenih dokaza povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje u obliku narušene procesne ravnopravnosti stranaka.
21. Prema ocjeni Drugostepene disciplinske komisije, sasvim je drugo pitanje što se žalbom dovodi u sumnju validnost datih razloga, pa se prigovor takvog karaktera, eventualno, može posmatrati u okviru žalbenog osnova koji se ogleda u pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, budući da takav prigovor predstavlja prigovor činjeničnog karaktera. Također, prema ocjeni Drugostepene disciplinske komisije, neosnovan je apelanticin prigovor kojim se apostrofira da je prvostepena komisija prvobitno usvojila apelanticin prijedlog za saslušanje svjedoka Džeralda Selmana, pa kasnije odustala od provođenja tog dokaza, jer prema odredbi člana 81. stav 4. ZPP, sud (odnosno prvostepena komisija) u toku postupka nije vezan za svoja ranija rješenja u pogledu provođenja dokaza.
22. Dalje, apelanticine tvrdnje da je pobijanom odlukom povrijeđena odredba člana 8. ZPP, jer provedeni dokazi nisu ocijenjeni na način predviđen tom odredbom, prema ocjeni Drugostepene disciplinske komisije, nema uporište u sadržaju obrazloženja pobijane odluke. Navedeno iz razloga što iz obrazloženja osporene odluke, suprotno navodima žalbe, proizlazi da su provedeni materijalni dokazi na koje se odluka poziva i u odlučnim činjenicama interpretiran njihov sadržaj, ocijenjeni u međusobnoj povezanosti, te u vezi sa iskazima svjedoka Željke Tomić, Dragiše Grgića, Ane Čarkić i Branka Perića, te apelanticinim iskazom. Takav metodološki pristup ocjeni dokaza, prema mišljenju Drugostepene disciplinske komisije, u potpunosti zadovoljava kriterije propisane odredbom člana 8. ZPP. Osim toga, istaknuto je da dokazi provedeni u prvostepenom postupku predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak da je apelantica, postupajući kao predsjednica Okružnog suda, kršenjem zakonske procedure za prijem radnika u „kritičnom“ periodu, koja se ogleda u obavezi da se prijavi potreba za radnicima nadležnoj organizaciji za zapošljavanje, primila Željku Tomić u radni odnos na određeno vrijeme na radno mjesto sekretar suda (koja, osim toga, nije ispunjavala ni uvjet potrebnog radnog iskustva od pet godina propisan općim aktom), zatim, Dragišu Grgića na radno mjesto vozač (uz to i bez dokaza o potrebnom radnom iskustvu od šest mjeseci), te Anu Čarkić na radno mjesto spremačica za održavanje čistoće, a razloge koje je ponudila u obrazloženju svoje odluke prvostepena komisija u potpunosti kao pravilne prihvatila je i drugostepena komisija. Dalje, činjenice koje se žalbom apostrofiraju, kojim apelantica opravdava potrebu za prijemom navedenih radnika navođenjem razloga za prijem i okolnosti pod kojima je prijem izvršen, te kojim sugerira da je takva praksa prijema radnika na određeno vrijeme bila i u ostalim sudovima, prema ocjeni Drugostepene disciplinske komisije, irelevantne su sa aspekta postojanja navedenog disciplinskog prekršaja. Upravo zbog istog razloga se, prema ocjeni Drugostepene disciplinske komisije, ne može prihvatiti kao osnovana tvrdnja apelantice da se odbijanje izvođenja dokaza koje je ona predložila negativno odrazilo na pravilnost činjenične osnove pobijane odluke, a slijedom toga i na pravilnost i zakonitost te odluke, jer i eventualno nepropisno postupanje drugih predsjednika sudova prilikom zapošljavanja radnika ne oslobađa apelanticu od odgovornosti za učinjeni disciplinski prekršaj.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je u navodima apelacije opisala hronologiju postupka, istaknuvši da je cijeli tok postupka imao diskriminirajući odnos prema njoj, uz uskraćivanje i ograničavanje temeljnih prava na fer i nepristrasan postupak. Ističe da je postupak pokrenut ex officio na temelju anonimne prijave protiv svih nosilaca pravosudnih funkcija i predsjednika sudova zbog prijema radnika u radni odnos na određeno vrijeme bez raspisivanja konkursa. Zbog činjenice da disciplinski tužilac po anonimnoj prijavi nije izvršio provjeru kod svih sudova u BiH o načinu i praksi prijema radnika na određeno vrijeme, kako je apelantica na pripremnom ročištu tražila, apelantica je zbog tog razloga propustila da dokaže da u njenim radnjama nema obilježja djela i da nema vinosti. Apelantica je istakla da je Prvostepena disciplinska komisija sve njene prijedloge za izvođenje dokaza na ove bitne okolnosti odbila, istovremeno prihvatajući provođenje svih dokaza koje je predložila tužilačka strana, te je na taj način povrijeđeno načelo materijalne istine, jer je apelantici onemogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku.
24. Dalje, smatra da je povrijeđeno načelo slobodne ocjene dokaza i da osporene odluke ne sadrže obrazloženja ni u pogledu dokaza koji su proizvoljno odbijeni, ni u pogledu ocjene dokaza koji su provedeni, te se kao takve doimaju proizvoljnim. Dalje, smatra da osporene odluke nemaju ni relevantnih obrazloženja o odlučnim činjenicama, ni o pravnim kvalifikacijama, niti o procesnim pitanjima koja su bila od krucijalne važnosti za pravilno utvrđivanje odgovornosti apelantice i njeno sankcioniranje. U vezi sa dopustivošću apelacije apelantica se pozvala na Odluku Ustavnog suda broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine. Isto tako, apelantica se u vezi sa odbijanjem provođenja njenih dokaza pozvala na predmet Evropskog suda za ljudska prava Olujić protiv Hrvatske.
b) Odgovor na apelaciju
25. VSTV je u iscrpnom odgovoru na apelaciju navelo, između ostalog, da je Prvostepena disciplinska komisija, postupajući u skladu sa odredbom člana 81. st. 1, 2. i 4. ZPP, u okviru glavne rasprave po prijedlozima obje stranke u postupku saslušala sedam svjedoka, izvršila uvid u više od 50 materijalnih dokaza, provela saslušanje apelantice na osnovu čega su i donesene osporene odluke. VSTV se iscrpnije osvrnulo na apelanticine prigovore u vezi sa neadekvatnim obrazloženjem odluka, zatim, u vezi sa neprovođenjem svih dokaza koje je predložila apelantica i na druge prigovore ocijenivši ih uopćenim, neargumentiranim i neosnovanim. Predloženo je da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana, odnosno da se apelacija odbije, ukoliko se Ustavni sud upusti u meritorno razmatranje apelacije.
26. UDT je, osvrćući se na sve suštinske apelanticine prigovore, u iscrpnom odgovoru na apelaciju naveo, između ostalog, da smatra da je disciplinski postupak u cjelini proveden zakonito, uz osiguranje načela kontradiktornosti i ravnopravnosti stranaka u svim fazama postupka, odnosno da je apelantica u toku cijelog postupka mogla iznijeti svoju odbranu i predlagati dokaze, da je koristila pravo na izjavljivanje pravnih lijekova, te da apelantici ni na koji način nije bilo uskraćeno pravo na pravičan postupak, u smislu člana 6. Evropske konvencije. Dalje, UDT je istakao da je apelantica prisustvovala svim ročištima pred Prvostepenom disciplinskom komisijom, da je za svoju odbranu angažirala advokata, da je Drugostepena disciplinska komisija donijela odluku na sjednici, bez održavanja ročišta i izvođenja novih dokaza, kojoj nisu prisustvovali ni apelantica, ni disciplinski tužilac, te na taj način apelantica nije dovedena u neravnopravan položaj. Apelanticino pozivanje na praksu Evropskog suda kroz odluku tog suda broj 22330/05 od 5. februara 2009. godine u predmetu Olujić protiv Hrvatske, prema mišljenju UDT, nije primjenjivo u konkretnom slučaju, jer je navedenom odlukom Evropskog suda utvrđena povreda prava ravnopravnosti stranaka zbog činjenice što Državno sudbeno vijeće Republike Hrvatske nije prihvatilo niti jedan dokaz tuženog. S obzirom na takvu okolnost, odbijanje samo onih dokaza koje je predložila apelantica, za koje je disciplinska komisija ocijenila da nisu relevantni, ne može se smatrati povredom ravnopravnog učešća stranaka u postupku tim prije što su izvedeni dokazi koje je apelantica predložila za koje je Prvostepena disciplinska komisija ocijenila da su relevantni za donošenje odluke u konkretnom disciplinskom predmetu. UDT je smatrao da je bitno napomenuti da treba imati u vidu i težinu izrečene mjere, jer je u navedenom predmetu Evropskog suda predsjednik Vrhovnog suda RH razriješen te dužnosti.
27. Dalje, UDT je istakao da ne stoje apelanticini navodi da u konkretnom slučaju nema obilježja djela iz člana 56. stav 1. tačka 23. Zakona o VSTV, da nije dokazan umišljaj, odnosno apelanticina namjera da svjesno krši odredbe zakona, pa time i svoju službenu dužnost. Naime, kako je istaknuto, dokazi koji su provedeni na glavnoj raspravi pružili su pouzdan osnov za zaključak da je apelantica u statusu predsjednice suda svojim radnjama ostvarila bitna obilježja disciplinskog prekršaja iz člana 56. stav 1. tačka 23. Zakona o VSTV. Dalje, odredbama Poslovnika VSTV propisano je da je teret dokazivanja na UDT i da je stepen dokazanosti neophodan za utvrđivanje disciplinskog prekršaja veća vjerovatnoća dokazanosti, što znači da postoji dovoljno dokaza da je prekršaj učinjen, što je u konkretnom slučaju učinjeno. Konačno, u vezi sa apelanticinim navodima da Ministarstvo pravde RS, koje vrši nadzor nad zakonitošću rada sudova, nije nikada utvrdilo bilo kakvu nezakonitost u Okružnom sudu, UDT je istakao da predmetni disciplinski postupak nije ni pokrenut na osnovu zahtjeva tog ministarstva, niti je UDT vršio nadzor nad apelanticinim radom, već da je postupao u okviru svog mandata propisanog u Zakonu o VSTV, te na osnovu Poslovnika o radu VSTV kojima je jasno propisano postupanje UDT po pritužbama. V.Relevantni propisi
28. Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 25/04, 93/05, 48/07 i 15/08) u relevantnim odredbama glasi: Član 54.
Opće odredbe o disciplinskoj odgovornosti za disciplinske prekršaje Sudija, tužilac, dodatni sudija ili sudija-porotnik, uključujući i predsjednike sudova, glavne tužioce i njihove zamjenike, disciplinski su odgovorni za zakonom propisane disciplinske prekršaje koje su učinili s umišljajem ili iz nehata.
Član 56. tačka 23.
Disciplinski prekršaji sudija Disciplinski prekršaji sudija su:
(23) bilo kakvo drugo ponašanje koje predstavlja ozbiljno kršenje službene dužnosti ili dovodi u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva.
Član 58. stav 1. tačka b) Vrste disciplinskih mjera (1)Vijeće može izreći jednu ili više sljedećih disciplinskih mjera:
(b) javnu opomenu;
Član 60. stav 1. tač. a. i b.
Vođenje disciplinskog postupka i žalbe (1) Disciplinski postupak vode:
(a) Prvostepena disciplinska komisija i (b) Drugostepena disciplinska komisija.
Član 64. st. 1. i 2.
Disciplinski tužilac (1) Ured disciplinskog tužioca, Ured u okviru Vijeća, vrši dužnost tužioca u vezi sa navodima koji se tiču povreda dužnosti sudije ili tužioca, u skladu sa ovim zakonom i Poslovnikom o radu Vijeća.
(2) Ured disciplinskog tužioca postupa po pritužbama ili na vlastitu inicijativu i odgovoran je za procjenu pravne valjanosti pritužbi, istraživanja navoda protiv sudija ili tužilaca o povredi dužnosti, te za pokretanje disciplinskog postupka i zastupanje predmeta disciplinskih prekršaja pred disciplinskim komisijama Vijeća.
Član 67. stav 1.
Pokretanje disciplinskog postupka i podnošenje tužbe (1) Ured disciplinskog tužioca pokreće disciplinski postupak pred Prvostepenom disciplinskom komisijom podnošenjem tužbe, ako smatra da je sudija ili tužilac učinio povredu dužnosti.
Član 68.
Pravo stranaka tokom disciplinskog postupka (1) Disciplinski postupak se vodi na pravičan i transparentan način. U toku trajanja disciplinskog postupka, sudija ili tužilac protiv kojeg se vodi postupak ima slijedeća prava koja moraju biti garantirana Poslovnikom o disciplinskom postupku, a koja donosi Vijeće:
a) pravo da na propisan način bude upoznat sa navodima o disciplinskom prekršaju i dokazima koji ukazuju na te navode, kao i pravo da odgovor da u pismenoj formi ili usmeno na zapisnik;
b) pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnom i nepristrasnom, zakonom ustanovljenom komisijom. Mediji i javnost mogu biti isključeni tokom cijele rasprave ili tokom dijela rasprave u interesu morala, javnog reda ili nacionalne sigurnosti u demokratskom društvu, (..) ili kada je po mišljenju komisije to potrebno u posebnim okolnostima gdje bi prisustvovanje javnosti bilo na štetu interesa pravde;
c) pravo da ne daje odgovor na pitanja koja bi ga mogla izložiti krivičnom gonjenju i pravo da prisustvuje na svakoj raspravi, te da se brani od optužbi uz pomoć branioca po svom izboru;
d) pravo da odluke budu javno objavljene i/ili na neki način dostupne javnosti; i
e) pravo da izjavi žalbu na po njega negativnu odluku
29. Poslovnik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 44/09, 28/10, 58/10 i 57/12) u relevantnim odredbama glasi: Član 39.
Supsidijarna primjena Zakona o parničnom postupku U svim pitanjima koja se odnose na disciplinski postupak, a koja nisu obuhvaćena Zakonom i ovim poslovnikom shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku prema mjestu učinjenog disciplinskog prekršaja.
Član 51. stav 1.
Teret dokazivanja i odluke Prvostepene disciplinske komisije 1) Na Uredu disciplinskog tužioca je teret dokazivanja. Stepen dokazanosti neophodan za utvrđivanje disciplinskog prekršaja je veća vjerovatnoća dokazanosti, a što znači da postoji dovoljno dokaza da je prekršaj učinjen.
30. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnim odredbama glasi:
Član 81.
(1) Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi.
(2) Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju naznačiti razlog odbijanja.
(3) Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana nije dopuštena posebna žalba.
(4) Sud nije u daljnjem toku parnice vezan za svoja prijašnja rješenja iz ovog člana.
31. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 111/04, 109/05, 37/06, 17/08 i 119/08) u relevantnim odredbama glasi:
Član 31.
Sekretar suda Sudovi koji imaju 7 ili više sudija, mogu imati sekretara suda.
Za sekretara suda može se imenovati diplomirani pravnik ili drugo lice sa visokom stručnom spremom, koje ima najmanje pet godina radnog iskustva u struci, uključujući i odgovorajuće iskustvo na organizacijskim poslovima.
Član 41.
Ako Ministarstvo pravde utvrdi da u sudu postoje nepravilnosti u primjeni ovog zakona ili drugih propisa koji se odnose na organizaciju i poslovanje sudova, obavijestiće o tome predsjednika suda ili Visoki sudski i tužilački savjet radi preduzimanja odgovarajućih mjera.
Član 49. stav 2.
Broj i stručna sprema radnika suda Pod radnicima suda, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se sva lica koja su zaposlena u sudu, osim sudija, stručnih saradnika i viših stručnih saradnika.
Član 55.
Prava iz radnih odnosa Propisi o položaju, pravima i obavezama radnika u organima uprave shodno se primjenjuju na radnike suda, ako zakonom nije drugačije određeno.
32. Zakon o državnim službenicima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/08) u relevantnim odredbama glasi:
Član 111. stav 2.
Namještenici (2)Za popunu slobodnog radnog mjesta namještenika potrebno je da je radno mjesto utvrđeno pravilnikom i da je njegovo popunjavanje u skladu sa donesenim Kadrovskim planom.
Član 113.
Na prava i dužnosti namještenika primjenjuju se opšti propisi o radu, kolektivni ugovor i odredbe poglavlja II, poglavlja V koja se odnose na ocjenjivanje, poglavlja VI koja se odnose na stručno usavršavanje i osposobljavanje, poglavlja VIII, poglavlja IX, X i XII ovog zakona.
33. Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu broj 014-0-SU 08-000 657 iz decembra 2008. godine u relevantnim odredbama glasi:
Član 9.
(...) za vršenje administrativnih i pomoćno-tehničkih poslova u sudu se utvrđuje ukupno 27 radnika koji nisu nosioci sudske funkcije, uključujući u taj broj i sekretara suda, stručne saradnike, sudijske pripravnike i sudijske pripravnike volontere i raspored ovih poslova i zadataka na radnike vrši se kako slijedi:
A- Odjeljenje sudske uprave
1. Sekretar suda (...)
Uslovi:
Radno iskustvo: pet godina u struci uključujući i odgovarajuće iskustvo na organizacionim poslovima Način prijema: putem konkursa (...)
D Sektor za pomoćno – tehničke poslove
12. Vozač i sudski dostavljač (...)
Radno iskustvo: šest mjeseci na istim ili sličnim poslovima Način prijema: putem oglasa, uz probni rad u skladu sa zakonom
13. Spremačica na održavanju čistoće (...)
Način prijema: putem oglasa, uz probni rad u skladu sa zakonom Član 10.
Bez javnog konkursa i javnog oglasa radnik može zasnovati radni odnos ako se preuzima iz drugog državnog organa, pod uslovom da se sa tim saglase radnik i rukovodilac organa u kome radnik radi.
34. Zakon o zapošljavanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 54/05, prečišćen tekst) u relevantnim odredbama glasi:
Član 10.
Zavod prati stanje na tržištu rada, prikuplja podatke od poslodavaca o potrebama za radnicima i obavještava javnost i zainteresovana lica o mogućnostima i uslovima zasnivanja radnog odnosa sa radnicima određenih stručnih kvalifikacija.
Poslodavac dostavlja Zavodu prijavu o potrebi za radnicima, podnosi izveštaj o zaposlenju radnika, kao i izveštaj o prestanku rada radnika. Zavod je dužan da najdalje u roku od tri dana, od dana dostavljanja prijave, ako to poslodavac zahtijeva, potrebu za radnicima oglasi u jednom glasilu u Republici, ukoliko to poslodavac zahtijeva da se oglašavanje izvrši na drugačiji način (putem lokalnih glasila, obavještavanjem na oglasnoj tabli Zavoda i sl.).
Član 11.
Poslodavac može zahtijevati da mu Zavod, umjesto javnog objavljivanja potrebe za radnicima, neposredno ponudi izbor kandidata za zasnivanje radnog odnosa.
Ako na evidenciji Zavoda postoje nezaposlena lica i zaposlena lica koja traže promjenu zaposlenja koja podjednako ispunjavaju uslove za zasnivanje radnog odnosa koje je odredio poslodavac, Zavod će poslodavcu prioritetno predložiti nezaposleno lice. Poslodavac samostalno odlučuje o izboru kandidata za zasnivanje radnog odnosa između onih koje je ponudio Zavod ili agencija i drugih kandidata, koji su se neposrednim putem obratili poslodavcu radi zasnivanja radnog odnosa.
Član 61. a.
Novčanom kaznom od 1.000 do 5.000 KM kazniće se za prekršaj poslodavac ako Zavodu ne dostavi prijavu o potrebi za radnicima, izvještaj o zaposlenju i izvještaj o prestanku radnog odnosa radnika.
35. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07, prečišćen tekst) u relevantnim odredbama glasi:
Član 5.
Radnik, kao lice koje traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj kod ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke pripadnosti, boje kože, pola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i ubjeđenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, tjelesnog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi sa prirodom radnog odnosa.
Član 10. stav 4.
Ugovorom o radu smatra se ugovor na osnovu koga se između radnika i poslodavca, u skladu sa ovim zakonom, zasniva radni odnos.
Član 15. stav 1.
Vrste i trajanje ugovora o radu Ugovor o radu može se zaključiti na neodređeno ili određeno vrijeme.
Član 16. st. 1. i 2.
Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se zaključiti na duži period od dvije godine. Ugovor o radu na određeno vrijeme može se zaključiti u slijedećim slučajevima:
- izvršavanje posla koji traje duže od 6 mjeseci;
- privremenog povećanja obima posla;
- zamjena odsutnog radnika do godinu dana;
- obavljanje posla čije je trajanje unaprijed određeno prirodom i vrstom posla. Član 180. stav 1. tačka 1.
Krivične odredbe Novčanom kaznom u iznosu od 1.000 do 10.000 konvertibilnih maraka kazniće se za prekršaj poslodavac:
1. ako ne obezbijedi ravnopravnost radnika na radu, kao i ravnopravnost nezaposlenih lica koja konkurišu na zaposlenje (član 5. ovog zakona);
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. S obzirom na prirodu odluka koje apelantica osporava, Ustavni sud u konkretnom slučaju treba prvenstveno ispitati da li se osporene odluke mogu smatrati «presudama, odnosno odlukama» u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim Ustavni sud ističe da je slično pravno pitanje već razmatrao u predmetu broj AP 633/04 i zaključio da se odluke VSTV «donesene u disciplinskom postupku moraju smatrati presudama, odnosno odlukama u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 15. stav 3. Poslovnika Ustavnog suda, koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 73/05, tač. 19. i 20).
39. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da se razlozi dati u Odluci Ustavnog suda broj AP 633/04 u odnosu na karakter osporenih odluka odnose i na konkretan predmet zbog čega se osporene odluke donesene u disciplinskom postupku smatraju «presudama, odnosno odlukama» u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
40. U konkretnom slučaju, dakle, predmet osporavanja apelacijom je odluka Drugostepene disciplinske komisije VSTV broj 04-02-312-10/2011, predmet broj DŽBDJ (sudije) 2/2011 od 5. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelantica je primila 26. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. juna 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da je tim odlukama povrijeđeno njeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
45. U odnosu na pitanje da li je u konkretnom disciplinskom postupku primjenjiv član 6. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantica u tom pravcu pozvala na praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetu broj AP 633/04 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 75/05, tač. 20-29) u kojoj je Ustavni sud zaključio, između ostalog, da je disciplinski postupak protiv sudija i tužilaca koji vodi VSTV prema svojoj prirodi „krivični“. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Ustavni sud u predmetu broj AP 3080/09 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3080/09 od 25. septembra 2010. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 48/11, tač. 36-39, dostupna i na www.ustavnisud.ba) usvojio stav da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u takvim disciplinskim postupcima primjenjiv s njegovog «građanskog» aspekta. Dakle, slijedeći noviju praksu usvojenu u sličnim predmetima (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka broj AP 3344/12 od 5. septembra 2013. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 77/13, tačka 29), Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije sa aspekta garancija koje pruža «građanski» nivo prava na pravično suđenje primjenjiv i u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati predmetni slučaj u svjetlu zaštite apelanticinih „građanskih prava“ koju pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Ispitujući predmetni disciplinski postupak isključivo sa aspekta člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da kršenje navedenog prava apelantica dovodi u kontekst sa nepravilno utvrđenim činjeničnim stanjem, proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava i proizvoljnom ocjenom dokaza. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
47. Ustavni sud će se, izuzetno, upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjenično stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
48. U vezi sa apelanticinim navodom da je u predmetnom disciplinskom postupku ocjena dokaza bila proizvoljna, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Prethodno izneseno bi se analogno moglo primijeniti i na predmetni disciplinski postupak.
49. Imajući u vidu prethodno iznesene principe, Ustavni sud zapaža da je predmetni disciplinski postupak pokrenut po službenoj dužnosti na temelju tužbe UDT, u skladu sa ovlaštenjima propisanim Zakonom o VSTV i Poslovnikom VSTV. Uočljivo je, također, da je na temelju provedenih dokaza koje su predložili apelantica i UDT Prvostepena disciplinska komisija utvrdila da je apelantica učinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 23. Zakona o VSTV za koji joj je izrečena disciplinska mjera javna opomena, a istovremeno je, u nedostatku relevantnih dokaza, odbijena tužba da je počinila prekršaj iz člana 56. stav 9. Zakona o VSTV. Naime, tokom postupka je, suprotno apelanticinim tvrdnjama, nesporno utvrđeno da je apelantica kao predsjednica Okružnog suda, kršeći postupak propisan Pravilnikom kao internim aktom Okružnog suda, te zakonima RS, i to Zakonom o radu i Zakonom o zapošljavanju na koje u konkretnom slučaju upućuje odredbe člana 113. Zakona o državnim službenicima, primila tri radnika (namještenika) u radni odnos na određeno vrijeme (Zakon o radu RS, ni drugi propisi ne prave razliku između zasnivanja radnog odnosa na određeno, odnosno neodređeno vrijeme u pogledu postupka prijema u radni odnos), pa je, s obzirom na te okolnosti, prema ocjeni obje disciplinske komisije VSTV, apelantica ozbiljno prekršila službenu dužnost i dovela u pitanje povjerenje javnosti u nepristrasnost i kredibilitet sudstva. Ustavni sud zapaža da je Prvostepena disciplinska komisija detaljno obrazložila sve apelanticine propuste koje je učinila prilikom prijema u radni odnos sekretara suda, vozača, te spremačice. Naime, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je apelantica primila u radni odnos navedene radnike (od kojih neki nisu ispunjavali ni potrebne uvjete za to radno mjesto, niti su imali relevantne dokaze o radnom iskustvu, pri čemu je radni odnos vozača trajao duže od propisanog odredbom člana 16. stav 2. alineja 3. Zakona o radu RS, kao i bez zaključenog ugovora o radu itd.) bez postupka propisanog Pravilnikom (bez raspisivanja konkursa, odnosno oglasa), kršeći na taj način i odredbe čl. 10. i 11. Zakona o zapošljavanju, te odredbu člana
5. Zakona o radu RS, shodno kojima zasnivanje radnog odnosa, prije svega, mora biti transparentno sa mogućnošću izbora između više prijavljenih kandidata. Isto tako, Ustavni sud zapaža da iz relevantnih propisa Federacije BiH koji se odnose na zasnivanje radnog odnosa namještenika u sudskim organima proizlazi da interni akti kantonalnih sudova kojima se definira stutus zaposlenika (namještenik, odnosno državni službenik) upućuju u tom pravcu na primjenu Zakona o namještenicima u organima državne službe (odredbe čl. 23. do 30), odnosno Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (odredbe člana 22). Naime, relevantnim odredbama navedenih zakona je jasno propisan postupak prijema u radni odnos namještenika i državnih službenika (shodno internim aktima kantonalnih sudova, sekretar suda ima status rukovodećeg državnog službenika) koji podrazumijeva (nezavisno od toga da li se radi o radnom odnosu na određeno ili neodređeno vrijeme) objavu javnog oglasa, odnosno javnog konkursa u zavisnosti od statusa zaposlenika.
50. Nezadovoljna ishodom predmetnog disciplinskog postupka, apelantica suštinski ukazuje na kršenje principa ravnopravnosti strana u postupku, dovodeći navedeno u kontekst činjenice da su gotovo svi njeni prijedlozi za izvođenje dokaza odbijeni bez, kako tvrdi, adekvatnog obrazloženja. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je identičan prigovor apelantica iznosila i tokom postupka i da su se obje disciplinske komisije već dovoljno jasno izjasnile na navedeni prigovor u obrazloženjima odluka.
51. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da Prvostepena disciplinska komisija, nalazeći uporište u odredbama člana 81. ZPP, nije prihvatila sve predložene dokaze stranaka u postupku ocjenjujući ih irelevantnim, prihvatajući one dokaze koje je smatrala relevantnim u konkretnom slučaju. U vezi sa odbijanjem apelanticinog prijedloga da se po službenoj dužnosti pribave izvještaji svih sudova u BiH na svim nivoima vlasti o praksi prijema radnika na određeno vrijeme, Ustavni sud zapaža da je apelantica identičan prigovor iznosila i tokom disciplinskog postupka i da su se obje disciplinske komisije o tom prigovoru dovoljno jasno izjasnile u obrazloženjima svojih odluka, te dale iscrpne razloge zašto apelanticini navodi u tom pogledu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a data obrazloženja, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Uz to, Ustavni sud podsjeća da relevantni propisi u Federaciji BiH propisuju upravo identičnu proceduru prijema u radni odnos namještenika onoj propisanoj internim aktom Okružnog suda i Pravilnikom, pa se u tom smislu ovaj apelanticin prijedlog čini neosnovanim. Isto tako, u vezi sa odbijanjem apelanticinog prijedloga da se saslušaju bivši disciplinski tužilac Anđelko Marjanović, te, zajednički prijedlog stranaka, predsjednik Okružnog suda Senaid Ibrahimefendić, Ustavni sud zapaža da je Prvostepena disciplinska komisija, u okviru svojih diskrecionih ovlašćenja, ocijenila provođenje navedenih dokaza irelevantnim za predmetni slučaj, imajući u vidu okolnosti na koje su se imenovani svjedoci trebali izjasniti. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Prvostepena disciplinska komisija naknadno odustala od prijedloga da se sasluša ministar pravde RS Džerald Selman uz obrazloženje da je provođenje tog dokaza nepotrebno, budući da u spisu postoji dovoljno dokaza za odlučenje. Imajući u vidu odredbu člana 81. stav 4. ZPP, na kojim su disciplinske komisije utemeljile svoje odluke u ovom dijelu, Ustavni sud ove apelacione navode smatra neosnovanim. Dakle, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka iz kojih proizlazi da Prvostepena disciplinska komisija, u skladu sa diskrecionim pravom iz člana 81. ZPP, nije prihvatila, uz adekvatno obrazloženje, sve predložene apelanticine dokaze, pri čemu su prihvaćeni dokazi koje je navedena disciplinska komisija smatrala relevantnim, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelanticino pozivanje na kršenje prava na ravnopravnost strana u postupku.
52. Uz to, Ustavni sud primjećuje da je apelantica u nedostatku relevantnih dokaza oslobođena odgovornosti da je počinila disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 9. Zakona o VSTV, što dovodi do zaključka da je upravo na podlozi dovoljno relevantnih dokaza utemeljenih na relevantnim zakonskim odredbama utvrđena apelanticina odgovornost za disciplinski prekršaj za koji je i proglašena odgovornom i za šta joj je izrečena disciplinska mjera javna opomena.
53. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticino pozivanje na stav Evropskog suda usvojen u predmetu Olujić protiv Hrvatske. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu utvrđeno, između ostalog, kršenje prava na ravnopravnost strana zbog toga što je u okviru spornog disciplinskog postupka, u kojem je predsjednik Vrhovnog suda RH razriješen te dužnosti, odbijeno izvođenje svakog dokaza kojeg je gospodin Olujić predložio, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj, niti se u konkretnom slučaju radilo o tako drastičnoj disciplinskoj mjeri da bi navedeni stav Evropskog suda bio, eventualno, primjenjiv u predmetnom postupku.
54. Konačno, ocjenjujući postupak u cjelini, odnosno osporene odluke, odgovore VSTV i UDT, sve u svjetlu apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo proizvoljnosti u segmentima na koje je apelantica ukazala kako u činjeničnom utvrđenju i primjeni materijalnog i procesnog prava, tako i u ocjeni dokaza, niti se može zaključiti da je apelantici na bilo koji način uskraćeno pravo iz odredaba člana 68. Zakona o VSTV. Pri tome Ustavni sud konstatira da ne samo da su disciplinske komisije za svoje odluke dale obrazloženja već i da se data obrazloženja u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno apelanticinim tvrdnjama, ne čine proizvoljnim.
55. S obzirom na sve prethodno izneseno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni disciplinski postupak, koji je vođen u skladu sa procedurom propisanom Zakonom o VSTV i Poslovnikom VSTV uz odgovarajuću primjenu odredaba ZPP, u cjelini zadovoljio kriterije koje zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da nije bilo kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
56. Na kraju, Ustavni sud smatra da je neophodno naglasiti da je putem ocjene garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije preispitao apelanticine navode o kršenju prava na ravnopravnost strana u postupku, čime se faktički izjasnio na apelanticine navode koje je ona okarakterizirala kao povredu odredbe člana 6. stav 3. Evropske konvencije, budući da se ta odredba ne može primijeniti na predmet koji je po svom sadržaju građanske prirode. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se dalje izjašnjava o ovim navodima.
VIII.Zaključak
57. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je na osnovu provedenih relevantnih dokaza nesumnjivo utvrđena apelanticina disciplinska odgovornost za prekršaj iz člana 56. tačka 23. Zakona o VSTV za koji joj je izrečena disciplinska mjera javna opomena a za šta su i prvostepena i drugostepena disciplinska komisija dale dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja. Pri tome nije narušen princip ravnopravnosti strana u postupku u situaciji kada je, uz adekvatno obrazloženje i diskreciono ovlaštenje, u smislu odredaba člana 81. ZPP, odbijeno izvođenje pojedinih dokaza koje je apelantica predložila, a istovremeno prihvaćeni i provedeni oni apelanticini dokazi koji su ocijenjeni kao relevantni.
58. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić