Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-118/14 (H. G.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-118/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP 118/14, rješavajući zahtjev Hrvoja Gavrančića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Hrvoja Gavrančića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Hrvoje Gavrančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. januara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 371745 13 Kž od 26. septembra 2013. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-Kv-013- 00032 od 1. jula 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio Općinskom sudu postupanje po pravomoćnom Rješenju broj 065-0- Kv-013-00032 (065-0-K-06-001 293) od 1. jula 2013. godine“, do donošenja odluke o apelaciji. Uvodne napomene

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-K-06-001 293 od 20. aprila 2007. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo porezne utaje iz člana 273. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), čije su radnje izvršenja opisane u izreci presude, pa je na osnovu člana 47. u vezi sa članom 42. KZ FBiH, uz primjenu odredbi člana 5. KZ FBiH osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 10.000,00 KM. Određeno je da je apelant izrečenu novčanu kaznu dužan platiti u roku od tri mjeseca od dana pravomoćnosti presude, te da, ukoliko djelomično ili u cijelosti ne plati izrečenu novčanu kaznu u predviđenom roku, sud će bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora na način što će za svaki započeti a neisplaćenih 50,00 KM odrediti jedan dan zatvora, s tim što zatvor u tom slučaju ne može biti duži od jedne godine.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-KŽ-07-000191 od 2. jula 2009. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i, između ostalog, preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako da je apelant za krivično djelo za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 8.000,00 KM.

4. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 29-10 od 25. aprila 2013. godine odbio, kao neosnovnu, apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-07-000191 od 2. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda broj 065-0-K-06-001 293 od 20. aprila 2007. godine.

Postupak okončan osporenim rješenjima

5. Općinski sud je 1. jula 2013. godine donio Rješenje broj 065-0-Kv-013-00032 (065- 0-K-06-001293), koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 371745 13 Kž od 26. septembra 2013. godine, kojim se novčana kazna u iznosu od 8.000,00 KM koja je apelantu izrečena Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-KŽ-07-000191 od 2. jula 2009. godine, zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od 160 dana zatvora. Istim rješenjem je riješeno da će se, ukoliko apelant plati novčanu kaznu, izvršenje kazne zatvora obustaviti.

6. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je istakao da je presuda kojom je apelantu izrečena novčana kazna postala pravomoćna 2. jula 2009. godine i da apelant u ostavljenom roku nije izvršio uplatu izrečene kazne. Nadalje, navedeno je da je sud, 1. decembra 2009. godine, apelantu poslao nalog za naplatu novčane kazne te da apelant, iako uredno obaviješten, nije postupio po nalogu suda. Stoga je Općinski sud, u smislu odredbi člana 48. KZ FBiH donio odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora na način da se za svakih 50,00 KM neplaćene novčane kazne zamjenjuje sa jednim danom zatvora odnosno da je apelantu, neplaćena novčana kazna od 8.000,00 KM zamijenjena kaznom zatvora u trajanju od 160 dana.

7. Kantonalni sud je u svojoj odluci istakao da je, između ostalog, ispitao apelantov žalbeni prigovor iznesen u pogledu nastupanja zastare izvršenja novčane kazne, te da je zaključio da je neosnovan. Naime, Kantonalni sud je ponovio činjenice utvrđene u prvostepenom postupku te da je s obzirom na istaknuti prigovor, pošao od odredbi člana 17. tačka f) KZ FBiH kojom je propisano da se izrečena kazna neće izvršiti kada od dana pravomoćnosti presude kojom je kazna izrečena, protekne tri godine ako je izrečena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 19. stav 5. KZ F BiH propisano da zastarjelost izvršenja kazne nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko zakon propisuje za zastarjelost izvršenja kazne. Shodno navedenom, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije nastupila apsolutna zastara izvršenja novčane kazne, obzirom da je presuda Kantonalnog suda, kojom je preinačena prvostepena presuda, postala pravomoćna 2. jula 2009. godine, tako da bi apsolutna zastara, po ocjeni Kantonalnog suda, nastupila tek 2. jula 2015. godine. Također, prema stavu Kantonalnog suda, neosnovan je i apelantov žalbeni prigovor da je pobijano rješenje od 1. jula 2013. godine prva radnja koja je poduzeta radi izvršenja novčane kazne nakon izdavanja naloga Suda za njenu naplatu (1. decembra 2009 godine), te da je, stoga, nastupila relativna zastara izvršenja kazne u skladu sa odredbom člana 17. tačka f) KZ FBiH, u vezi sa članom 19. st. 1., 3. i 4. tog zakona. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, iz stanja spisa predmeta proizilazi da je apelant 4. januara 2010. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-07-000191 od 2. jula 2009. godine i Presude Općinskog suda broj 065-0-K-06-0-001293 od 20. aprila 2007. godine, te zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje tih presuda. Nakon podnošenja navedene apelacije, kako je dalje naveo Kantonalni sud, Općinski sud je zastao sa izvršenjem novčane kazne do donošenja odluke Ustavnog suda. Nadalje je navedeno da je Ustavni sud, 20. aprila 2011. godine donio odluku kojom se odbija kao neosnovan apelantov zahtjev za privremenu mjeru a 25. aprila 2013. godine kojom se odbija, kao neosnovana i podnesena apelacija

8. Kantonalni sud je istakao da iz odredbe člana 19. stav 3. KZ FBiH, proizilazi da se zastarijevanje izvršenja kazne prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se poduzima radi izvršenja kazne. Odlučivanje Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu apelacije apelanta, u konkretnom slučaju, prema stavu Kantonalnog suda, predstavlja radnju nadležnog organa, te stoga, Kantonalni sud smatra da je donošenjem odluke Ustavnog suda prekinut tok zastarijevanja izvršenja novčane kazne prema apelantu, tako da zastarijevanje izvršenja navedene „kazne“, u smislu odredbe člana 19. stav 4. KZ F BiH, počinje ponovo teći od dana donošenja navedenih odluka. Stoga, prema stavu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju nije nastupila ni apsolutna ni relativna zastara izvršenja novčane kazne, tako da se apelantovi žalbeni prigovori izneseni u tom pravcu ukazuju kao neosnovani.

9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant opisuje hronologiju predmetnog postupka te da je u konkretnom slučaju nastupila zastara izvršenja novčane kazne. Navodi da ZKP FBiH, Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u F BiH (u daljnjem tekstu: ZIKS) i Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Kantonu Sarajevo ne poznaju niti daju ovlaštenje Općinskom sudu da zastane sa izvršenjem novčane kazne do donošenja odluke Ustavnog suda povodom podnesene apelacije i prijedloga za određivanje privremene mjere. Slijedom toga, apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju nastupila relativna zastara izvršenja izrečene novčane kazne te da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivne propise.

10. Osim toga, apelant je naveo da je od Općinskog suda dobio poziv broj 65 0 K 371745 13 Iks od 25. decembra 2013. godine kojim se poziva da se 21. januara 2014. godine javi na izdržavanje kazne zatvora u KPZ Sarajevo, po pravomoćnom Rješenju Općinskog suda broj 065-0- Kv-013-00032 (065-0-K-06-001293), od 1. jula 2013. godine. Stoga, traži da Ustavni sud donesene privremenu mjeru kojom će Općinskom sudu zabraniti postupanje po navedenom pravomoćnom rješenju.

11. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

13. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službeni novine FBiH» br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11), kao i postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema navedenim zakonskim odredbama.

14. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizilazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-118/14 (H. G.) | Sudska praksa | Aktio