Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3214/13 (H. D.)

Odluka donesena 27. 02. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3214/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 02. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. februara 2014. godine, u predmetu broj AP 3214/13, rješavajući zahtjev Hasana Družanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Hasana Družanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasan Družanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 18. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 K 010024 13 Kž od 18. juna 2013. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 20 0 K 010024 10 K od 28. februara 2013. godine. Apelant je podneskom od 7. septembra 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji. Apelant je podnescima u više navrata dopunjavao apelaciju.

2. Apelant je podneskom od 6. decembra 2013. godine podnio novi zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Odlučujući o zahtjevu apelanta za donošenje privremene mjere od 7. septembra 2013. godine Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri broj AP 3214/13 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

4. Presudom Općinskog suda broj 20 0 K 010024 10 10 K od 28. februara 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 20 0 K 010024 13 Kž od 18. juna 2013. godine, apelant je oglašen krivim, što je na način i u vrijeme, sve pobliže navedeno u izreci presude, počinio krivično djelo krivotvorenje isprave iz člana 373. stav 2., u vezi sa članom 49. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Istom presudom apelantu je izrečena i sigurnosna mjere oduzimanja predmeta krivičnog djela i to lažno svjedočanstvo o završenom III stepenu zanimanja tesar na ime Nedžad Mahmutagić, pobliže opisano u izreci presude, a koje će se po pravosnažnosti presude povjeriti nadležnom organu radi uništenja. Nakon provedenog dokaznog postupka (saslušanjem svjedoka Nedžada Mahmutagića, te uvidom u materijalne dokaze koji su taksativno navedeni) Općinski sud je utvrdio da je apelant, na zahtjev Nedžada Mahmutagića, nabavio lažno svjedočanstvo o završenom III stepenu zanimanja tesar od 26. juna 1991. godine, ovjereno lažnim pečatom, u sve u cilju upotrebe kao da se radi o originalnoj ispravi, čime su u radnjama apelanta ostvarena obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim. U vezi sa traženjem apelanta da se tokom postupka izvedu dokazi čitanjem notarski obrađenih izjava Nedžada Mahmutagića, Izeta Jonuzovića, Fikreta Jonuzovića i Muhameda Hairlahovića Općinski sud je prije svega pojasnio da navedeni sud nije mogao da prihvati provođenje dokaza čitanjem notarski obrađene izjave Nedžada Mahmutagića iz razloga što je imenovani u toku postupka pod zakletvom saslušan u svojstvu svjedoka, te je u tom smislu apelantu omogućeno njegovo unakrsno ispitivanje. Što se tiče ostalih notarski ovjerenih izjava koje je apelant predložio kao dokaz Općinski sud je pojasnio da je apelant imao mogućnost da predloži njihovo saslušanje u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, a što apelant nije tražio, ali bez obzira na tu okolnost prvostepeni sud je takav zahtjev ocijenio nepotrebnim i suvišnim, jer je nejasno na koje okolnosti bi se imenovani referirali, kod nespornog da navedene osobe nisu bile prisutne kritične prilike.

5. Prilikom odmjeravanja kazne prvostepeni sud je cijenio sve okolnosti koje su bitne od značaja u tom pogledu, pa je od otežavajućih okolnosti, osim stepena odgovornosti apelanta, nalazeći da je kritičnog događaja postupao sa direktnim umišljajem, sud uzeo u obzir da se radi o povratniku u činjenju krivičnih djela, dok je od olakšavajućih okolnosti na strani apelanta uzeo u obzir da se radi o porodičnoj osobi, ocu troje djece.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hecegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotovoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da prvostepeni sud nije izveo dokaz čitanjem notarski obrađenih izjava koje je predložio, ukazujući na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i kršenje odredaba procesnog prava. Smatra pogrešnim stav sudova da u cijelosti prihvate iskaz svjedoka Nedžada Mahmutagića, jer se radi o osobi koje su se i roditelji odrekli, zbog njegovih laži, zaduženja i raznih spletki. Ukazuje i na pristrasnost redovnih sudova.

7. U prvobitno podnesenom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da predmetna apelacija otvara ozbiljna pitanja u pogledu kršenja prava na pravično suđenje. Navodi da je u apelaciji iznio argumente o kršenju ustavnih prava koji se analogno mogu primijeniti prilikom odlučenja o privremenoj mjeri. Uz to navodi da njegova sedmočlana porodica živi u teškim ekonomskim uslovima jer supruga i on ne rade, da njihovo troje djece pohađa školu, da su njegovi roditelji, o kojima se brine, stari i iznemogli, da njegova porodica preživljava od skromnih poljoprivrednih proizvoda i sezonskih nadnica. Ističe da je primio poziv od Općinskog suda da se 18. septembra 2013. godine da se javi radi izdržavanja kazne, što će ugroziti materijalnu situaciju njegove porodice jer „kao nosilac izdržavanja svoju porodicu nije pripremio za preživljavanje“.

8. U novom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je informisao Ustavni sud da je od Općinskog suda, u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija, tražio i ishodovao odlaganje kazne zatvora. U brojnim dopunama apelacije apelant je dostavio rješenja Općinskog suda kojim mu je odloženo izvršenje kazne, te rješenje broj 20 0 K 010024 13 Iks od 16. januara 2013. godine kojim je njegova molba za odlaganje kazne odbijena. Apelant je također naveo da je 7. januara 2014. godine tražio obnovu postupku, ali da o njegovom prijedlogu Općinski sud još uvijek nije odlučio. Apelant je ponovio razloge za donošenje privremene mjere koje je istaknuo i ranije, a suštinski se odnose na kršenje njegovih ustavnih prava u osporenom krivičnom postupku i lošu materijalnu situaciju njegove sedmočlane porodice o kojoj skrbi.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je u ovom predmetu već odlučivao o zahtjevu za donošenje privremene mjere u okolnostima u kojima apelanta nije dostavio dokaz da je koristio zakonsku mogućnost da, u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 44/98, 42/99 i 12/09; u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija) traži odlaganje izvršenja kazne zatvora. Ustavni sud je, upravo imajući u vidu tu okolnost, i odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere (op.cit., AP 3214/13 tač. 9. i 10).

11. U naknadnim obraćanjima Ustavnom sudu apelant je obavijestio Ustavni sud da je u dva navrata uspješno koristio zakonsku mogućnost za odlaganje kazne zatvora, u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija. Iz priložene dokumentacije je vidljivo da je Općinski sud, upravo imajući u vidu njegovu materijalnu situaciju, te okolnost da skrbi o višečlanoj porodici, u dva navrata, izlazio u susret apelantu, te mu odlagao izvršenje kazne. Ustavni sud također zapaža da je Općinski sud rješenjem od 16. decembra 2013. godine odbio molbu apelanta za odlaganje izvršenja kazne, uz obrazloženje, između ostalog, da apelant stalnim molbama za odlaganje izvršenja zapravo izbjegava upućivanje na izdržavanje kazne zatvora na koju je osuđen.

12. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant s uspjehom pred Općinskim sudom odlagao izvršenje kazne na temelju razloga koje apelant u zahtjevu za privremenu mjeru ponavlja, a tiču se apelantove nezavidne materijalne situacije. Međutim, cijeneći ove navode apelanta Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja navodi o teškoj materijalnoj situaciji apelantove višečlane obitelji nisu dovoljni za zaključak o opravdanosti donošenje privremene mjere, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

13. Sa druge strane Ustavni sud naglašava da ostali razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, a tiču se isključivo kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, ne mogu sami po sebi biti dovljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava, budući da je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na prethodno izneseno i okolnost da apelant nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3214/13 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio