Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-811/14 (D. J.)
Odluka donesena 12. 03. 2014.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-811/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
12. 03. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. marta 2014. godine, u predmetu broj AP 811/14, rješavajući zahtjev Damira Jukića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Damira Jukića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Damir Jukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Davor Šilić, advokat iz Mostara, podnio je 19. februara 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 000950 12 Kž od 24. decembra 2013. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 000950 01 K od 18. juna 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude, odnosno odlaganje izvršenja kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 000950 01 K od 18. juna 2012. godine, apelant je oglašen krivim što je u vrijeme i na način pobliže preciziran u izreci presude počinio krivično djelo ubistvo iz člana 36. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona RBiH za šta je primjenom odredaba čl. 42. i 43. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine u koju je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka. Istom presudom oštećeni su upućeni na parnicu radi ostvarivanja imovinsko-pravnog zahtjeva, a od apelanta je oduzeta lovačka puška, sve preciznije navedeno u izreci presude.
3. Nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem svjedoka te provođenjem više vještačenja (na str. 2. i 3. su taksativno navedeni svi provedeni dokazi), te njihovom ocjenom, pojedinačno i u međusobnoj vezi, Kantonalni sud je izveo zaključak da je apelant odgovoran za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Kantonalni sud je prije svega detaljno pojasnio u čemu se sastojalo inoviranje optužnog akta Kt: 83/01 (novi broj KT 0001516 01) od 17. juna 1993. godine koje je učinjeno na glavnoj raspravi od 8. juna 2012. godine (o čemu se sud izjasnio na str. od 3. do 5. osporene presude). Na temelju provedenih dokaze Kantonalni sud je utvrdio da je apelant kritične prilike, kao uračunljiva i krivično-pravno odgovorna osoba, bio svjestan da pucanjem na vozilo u kojem su se u kritičnom trenutku, osim vozača, nalazile i dvije osobe na haubi vozila, a koje je apelant prethodno uočio, može nekoga od tih osoba lišiti života, kao što se u konkretnom slučaju i desilo, pa je očito pristao na nastupanje takve posljedice pucajući iz vatrenog oružja na vozilo Lada Niva koje se u momentu pucanja udaljavalo od apelantove kuće. Prema ocjeni Kantonalnog suda ovakve okolnosti izvršenja krivičnog djela isključuju svaku mogućnost da je apelant kritične prilike djelovao u domenu svjesnog nehata, odnosno da je bio svjestan da zbog njegovog činjenja može nastupiti smrt neke osobe, ali da je lakomisleno smatrao da do ovakve posljedice sa smrtnih ishodom neće doći. Kantonalni sud je istakao da se apelant ne može braniti navodima da je smatrao da tom prilikom neće doći do zabranjene posljedice kod nesporne činjenice da se apelant odlučio da ispali dvije patrone sa sačmom na vozilo Lada Niva, iako je znao da se u vozilu u tom trenutku nalaze najmanje tri osobe, što upravo upućuje na zaključak da je apelant već bio pristao na nastupanje zabranjene posljedice. Odluku o vrsti i visini krivične sankcije Kantonalni sud je utvrdio cijeneći sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 10. osporene presude.
4. Odlučujući o žalbi apelanta Vrhovno sud je donio presudu broj 07 0 K 000950 12 Kž od 24. decembra 2013. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu u cijelosti potvrdio. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se u konkretnom slučaju radi o dopuštenim modifikacijama optužnog akta jer se izmjene činjeničnog dijela optužbe na činjenični dio izreke pobijane presude ne odnose u pogledu odlučnih činjenica, koje predstavljaju obilježja krivičnog djela, tako da je identitet optužbe i presude očuvan. Prema ocjeni Vrhovnog suda izmjene su učinjene u pogledu nebitnih okolnosti (preciziranje marke vozila, broja i mjesta ispaljenih patrona), te psihičkog odnosa apelanata prema djelu, budući da se u optužnom aktu zastupala teza da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, pa kako je prvostepeni sud postupio u korist apelanta prihvatajući eventualni umišljaj, koji predstavlja blaži oblik vinosti, nižestepeni sud nije prekoračio optužbu.
5. Osim toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, takvim postupanjem prvostepeni sud nije povrijedio ni pravo na odbranu, jer u odnosu na modifikacije iz činjeničnog dijela optužbe prvostepeni sud nije izvodio nikakve nove dokaze, niti je to bilo potrebno, pa su i ovi navodi apelanta ocijenjeni kao neosnovani. Upravo zbog svega navedenog neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni navodi da je donesena dijametralno suprotna presuda u odnosu na optužni akt, uz naglasak da se nije radilo o odlučnim činjenicama. U vezi sa pisanim iskazom Marka Miličevića koji je odbrana priložila uz žalba, Vrhovni sud je naveo da takav iskaz ne može predstavljati zakonit dokaz, niti može biti predmet razmatranja u toj fazi postupka, pojasnivši da je Marko Miličević saslušan u svojstvu svjedoka i da je njegov iskaz prvostepeni sud cijenio i na kojem se, između ostalih, temelji prvostepena presuda. Vrhovni sud je i ostale prigovore apelanta koje se odnose na pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja iz prvostepene presude ocijenio također neosnovanim (o čemu se Vrhovni sud detaljno izjasnio na str. od 3. do 6. osporene presude). Nakon što je ispitao i odluku o kazni, iako žalba nije ukazala na taj dio prvostepene presude, Vrhovni sud je utvrdio da je prvostepena presuda pravilna i zakonita u svim segmentima, ocijenivši sve žalbene navode odbrane neosnovanim.
6. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ukazuje, između ostalog, da zbog nedozvoljenih modifikacija optužnog akta od strane prvostepenog suda, odbrana nije imala mogućnost da prilagodi strategiju odbrane iz razloga što prvobitna optužnica iz 1993. godine kao i ona precizirana na glavnom pretresu iz 2012. godine nije u svom opisu imala četiri hica nego samo jedan na čemu se strategija odbrane i zasnivala. U tom kontekstu navodi da je odbrani bila uskraćena mogućnost da se na navedenu okolnost sasluša svjedok čiji bi iskaz doveo u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda. Na ovu okolnost apelant je ukazao i drugostepenom sudu priloživši uz žalbu pisani iskaz Marka Miličevića čiji sadržaj dovodi u pitanje činjenično utvrđenje prvostepenog suda, ali je Vrhovni sud odbio da ga razmotri.
7. Apelant smatra da Vrhovni sud nije dao jasne razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud uslijed modifikacije činjeničnog opisa optužnice nije povrijedio pravo na odbranu, na šta pisani iskaz imenovanog svjedoka upravo ukazuje. U takvim okolnostima apelant smatra da je izostalo valjano obrazloženje od strane Vrhovnog suda. Navedeno i stoga što se Vrhovni sud nije upuštao u ocjenu svakog dokaza posebno i u uzajamnoj vezi s drugim dokazima, već je dao ocjenu dokaza koju je dao prvostepeni sud. Zatim kršenje prava na pristup sudu apelant vidi u činjenici da Vrhovni sud nije obavijestio apelanta i njegovog branitelja o održavanju sjednice Vijeća, budući da su osnovano očekivali održavanje pretresa pred drugostepenim sudom, s obzirom na novi priloženi dokaz (pisana izjava Marka Miličiveća). Apelant smatra da prvostepeni sud nije rasvijetlio sve okolnosti predmetnog slučaja na šta je odbrana bezuspješno ukazivala. Zbog svega navedenog apelant ukazuje da je osporenim odlukama došlo do kršenja principa in dubio pro reo. Opreza radi apelant ističe da je od izvršenja krivičnog djela proteklo skoro 21 godina (18. mart 1993. godine) o kojoj činjenici Vrhovni sud nije vodio računa jer je prema odredbi člana 95. stav 3. KZ SFRJ u konkretnom slučaju nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja.
8. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da predmetna apelacija pokreće ozbiljna pitanja u pogledu kršenja apelantovih prava te ističe da je otac dvoje maloljetne djece i da je hranitelj porodice, budući da njegova supruga ne radi. Uz to je dodao da se trenutno nalazi na doškolovavanju kako bi napredovao u poslu i na taj način osigurao veće prihode za izdržavanje porodice. Apelant je dostavio potvrdu iz koje je vidljivo da se već duže vrijeme nalazi u teškom psihičkom stanju koje se manifestuje teškim depresivnim epizodama koje su povezane sa osuđujućom presudom i činjenicom da je osuđen na trogodišnju kaznu zatvora za djelo koje nije počinio. Naglašava da je odbijen njegov zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka i da je predmetna apelacija jedini djelotvoran pravni lijek koji ima na raspolaganju. Smatra da je zbog svega navedenog zahtjev za donošenje privremene mjere opravdan.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere obrazlaže činjenicom da skrbi o dvoje maloljetne djece i suprugu koja ne radi, zatim da se trenutno nalazi na doškolovavanju, te da se zbog činjenice da je osuđen na kaznu zatvora nalazi u teškom psihičkom stanju. U kontekstu navedenog Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 44/98, 42/99 i 12/09; u daljnjem tekstu: Zakon). Ustavni sud zapaža da Zakon (odredbe člana 27. stav 1. tač. 1., 5. i 8.) reguliše postupak odlaganja izvršenja kazne upravo i u slučajevima koje je apelant u zahtjevu naveo (bolest, školovanje, hranitelj porodice). Isto tako, iz priložnih dokaza i navoda apelanta ne proizlazi da je apelant od nadležnog suda, u smislu odredbe člana 24. Zakona, dobio poziv da se javi na izdržavanje kazne, odnosno uputni akt kojim se upućuje na izdržavanje kazne. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da, u smislu odredbe člana 28. Zakona, apelant ima pravo da u roku od tri dana od uručenja uputnog akta, od nadležnog suda molbom zatraži odlaganje kazne.
13. Dakle, imajući u vidu okolnost da apelant nije pružio dokaze da je koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu, odnosno, nije dostavio dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 77. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić