Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3309/12 (N. B.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3309/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godineu predmetu broj AP-3309/12, rješavajući apelaciju Naila Bunje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h. i člana 57. stav 2. točka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naila Bunje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 09 0 U 003267 11 Uvp od 6. juna 2012. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Nail Bunjo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 11. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 09 0 U 003267 11 Uvp od 6. juna 2012. godine.
2. Kantonalna agencija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Kantonalna agencija) je donijela odluku, broj 21-04/2-19-33-37 od 1. novembra 2001. godine, kojom je prodaja dijela državnog kapitala u iznosu od 1.413.744,00 KM, što predstavlja 67% ukupnog kapitala preduzeća „MODNA KONFEKCIJA“ d.d. sa p.o. Sarajevo metodom neposredne pogodbe, proglašena neuspješnomKao razlog tome navodi se činjenica da nijedna od dvije pristigle ponude nije zadovoljavala minimum uslova koji su prihvatljivi za prodaju dijela državnog kapitala. Jedan od ponuđača bio je i apelant.
3. Apelant je protiv navedene odluke podnio žalbu Ministarstvu privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo privrede), koje je svojim rješenjem, broj 07-03-19-67/01 od 8. januara 2002. godine istu odbilo kao neosnovanu.
4. Apelant je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) podnio tužbu protiv Ministarstva privrede, radi nedonošenja rješenja po žalbi u predmetu privatizacije, koji je svojim rješenjem, broj U-888/01 od 10. jula 2003. godine istu odbacio. U obrazloženju rješenja se navodi da apelant, na poziv suda, nije uredio tužbu i prijedlog za odgodu izvršenja, u smislu člana 19. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 2/98 i 8/00), te da nisu ispunjene procesno pravne pretpostavke za vođenje upravnog spora.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, podnesenoj protiv rješenja Kantonalnog suda, broj U-888/01 od 10. jula 2003. godine, Vrhovni sud je donio rješenje, broj Už-26/04 od 17. jula 2006. godine, kojim se ista uvažava, osporeno rješenje Kantonalnog suda ukida i predmet vraća istom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja se navodi da se apelant izjasnio u vezi sa naknadno donesenim upravnim aktom tuženog, iskazujući svoje nezadovoljstvo, kojom prilikom je i proširio svoju tužbu na akt tuženog, broj 07-03-19-67/01 od 8. januara 2002. godine, te je u skladu sa članom 28. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, tuženi trebao nastaviti postupak i odlučiti o tužbi.
6. Kantonalni sud je donio presudu, broj 09 0 U 003267 06 U od 29. marta 2011. godine, kojom se odbija apalantova tužba podnesena radi poništenja rješenja Ministarstva privrede, broj 07-03-19-
67/01 od 8. januara 2002. godine. U obrazloženju presude se navodi da se osporeno i prvostepeno rješenje zasnivaju na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da je postupak prodaje neposrednom pogodbom konkretne privatizacije izvršen u skladu sa Zakonom o privatizaciji preduzeća, Pravilnikom i Uputstvom, kao i da je ocjena kriterija izvršena u skladu sa tim odredbama.
7. Vrhovni sud je donio presudu, broj 09 0 U 003267 11 Uvp od 6. juna 2012. godine, kojom se apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, broj 09 0 U 003267 06 U od 29. marta 2011. godine, odbija kao neosnovan, ocjenjujući da je pobijana presuda prvostepenog suda pravilna i zakonita, sa stanovišta pravilne primjene materijalnog prava (na utvrđeno činjenično stanje), te da donošenjem iste nisu učinjene povrede pravila federalnog zakona o postupku koje bi mogle biti od uticaja na rješavanje stvari.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u svojoj apelaciji opisao tok odvijanja postupka neposredne pogodbe povodom javnog poziva za privatizaciju 67% ukupnog kapitala preduzeća „MODNA KONFEKCIJA“ d.d. sa p.o. Sarajevo, te istakao kako je upravo on bio najbolji ponuđač i smatra da mu je nezakonito osporeno pravo na kupovinu predmetne imovine.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 3. tačka h. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: h. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
10. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud konstatuje da odredba člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju štiti samo postojeću imovinu, ili imovinu za koju apelant ima «opravdano očekivanje» da će je dobiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pine Valley Developments Ltd i drugi, presuda od 29. novembra 1995., serija A, br. 332, tačka 31). Međutim, ovaj pojam ne uključuje prava ili očekivanja na sticanje imovine u budućnosti (vidi Ustavni sud, odluka broj U-12/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 20/02). Dakle, navedeni član Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije može se primijeniti samo na postupke koji imaju za predmet spora «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a ne na postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer mu je osporeno pravo na sticanje imovine putem kupovine u postupku privatizacije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da predmet spora nije bila apelantova postojeća «imovina», koja bi uživala zaštitu člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić