Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4820/10 (M. A. G., A. G., E. P., M. Č., E. H., S. L. i M. K.)

Odluka donesena 10. 04. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4820/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4820/10, rješavajući apelaciju Muhameda Ali Gašija i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine, donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Ali Gašija, Aziza Gašija, Engina Prohe, Muharema Čauševića, Edina Hote, Sinana Ljuce i Mirse Krasnića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 001427 Kž 11 od 22. aprila 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Ali Gašija, Aziza Gašija, Engina Prohe, Muharema Čauševića, Edina Hote, Sinana Ljuce i Mirse Krasnića, podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 00 1427 10 Kr od 11. novembra 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Muhamed Ali Gaši, Aziz Gaši, Engin Proho, Muharem Čaušević, Edin Hot, Sinan Ljuca i Mirso Krasnić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupaju Dragan Barbarić, advokat iz Mostara, Vasvija Vidović, advokatica iz Sarajeva i Edina Rešidović, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 8. novembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 001427 Kž 11 od 22. aprila 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine. Apelanti su također predložili «da se odmah naloži prekid izdržavanja kazne do donošenja odluke po apelaciji». Ovaj dio apelacije Ustavni sud je, s obzirom na njegov sadržaj, protumačio kao zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere. Apelanti su 2. februara 2011. godine dopunili apelaciju kojom su osporili Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 001427 10 Kr od 11. novembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 4820/10 od 8. decembra 2010. godine odbijen je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 24. novembra 2010. godine, 23. decembra i 13. januara 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju i dopunu apelacije.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužiteljstvo i Kantonalno tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju 13, 15, 17. i 24. decembra 2010. godine. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužiteljstvo i Kantonalno tužiteljstvo su dostavili odgovore na dopunu apelacije 27. i 30. decembra 2013. godine, te 6. i 23. januara 2014. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog i Kantonalnog tužiteljstva su dostavljeni punomoćnicima apelanata 31. januara 2014. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 001427 08 K od 23. juna 2009. godine apelanti su proglašeni krivim, i to: apelant Muhamed Ali Gaši za krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi s članom 28. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u odnosu na oštećenog H. K. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi s članom 28. KZ FBiH u odnosu na oštećene N. K. i D. K. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi s članom 28. KZ FBiH u odnosu na oštećenog F. Dž. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, te krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi s članom 28. KZ FBiH u odnosu na oštećenog H. K. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, zatim za krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelima ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH, protupravno zauzimanje nekretnina od općeg značaja iz člana 292. stav 1. KZ FBiH, oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH, bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju („Službene novine FBiH“ broj 55/02) i člana 161. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05), pranje novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, krivičnim djelom iz člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u Kantonu Sarajevo, te ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi s čl. 28. i 32. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 14 godina, pa mu je primjenom člana 54. stav 2. tačka b) istog zakona izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 20 godina, apelantu Azizu Gašiju za krivično djelo zelenašenja iz člana 298. stav 1. KZ FBiH u odnosu na oštećenu B. Ć. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te za isto krivično djelo u odnosu na oštećenog M. S. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine za ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i pet mjeseci, apelantu Mirsi Krasniću za krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 28. prema oštećenom H. K. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te za isto krivično djelo u odnosu na oštećenog H. K. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci, zatim za krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. tačka 2. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelima protupravno zauzimanje nekretnine od općeg značaja iz člana 292. stav 1. KZ FBiH, oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH, bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju („Službene novine FBiH“ broj 55/02) i člana 161. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo broj 7/05), a sve u vezi s članom 33. KZ FBiH, te pomoć počinitelju nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 3. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 4 godine i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci, apelantu Enginu Prohi za krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 28. KZ FBiH u odnosu na oštećenog H. K. utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te za krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. u vezi s krivičnim djelima ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 2. i krivičnim djelom iz člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u Kantonu Sarajevo, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca pa izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, apelantu Muharemu Čauševiću za krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelom ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, apelantu Edinu Hoti za krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 28. KZ FBiH u odnosu na oštećene N. K. i D. K. utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te isto krivično djelo u odnosu na oštećenog F. Dž. za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i sedam mjeseci, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, apelantu Sinanu Ljuci za krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 28. KZ FBiH u odnosu na oštećenog F. Dž., utvrđena je kazna zatvora od šest mjeseci, te za krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 2. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelima protupravnog zauzimanja nekretnina od općeg značaja iz člana 74. Zakona o građenju („Službene novine FBiH“ broj 55/02) i člana 161. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05), a sve u vezi s članom 33. KZ FBiH, te pomoć počinitelju nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 3. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i pet mjeseci.

8. Na osnovu člana 57. KZ FBiH apelantima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to: apelantu Muhamedu Ali Gašiju vrijeme od 14. januara 2008. godine pa nadalje, Azizu Gašiju od 15. januara 2008. godine do 23. juna 2009. godine, apelantu Mirsi Krasniću od 4. januara 2008. godine pa nadalje, apelantu Enginu Prohi od 8. januara 2008. godine do 19. marta 2009. godine, apelantu Muharemu Čauševiću od 8. januara 2008. godine do 19. marta 2009. godine, apelantu Edinu Hoti od 8. januara 2008. godine do 8. maja 2009. godine i apelantu Sinanu Ljuci od 8. januara do 8. maja 2009. godine.

9. Istom presudom, na osnovu člana 272. stav 4. KZ FBiH, određeno je da se od apelanta Muhameda Ali Gašija oduzima nekretnina - etažni dio devastirane stambeno-poslovne zgrade sagrađene na parceli označenoj kao k.č. 112, upisane u zk. ul. broj XXXIX/42 k.o. Sarajevo, i to dva poslovna prostora prizemno, površine 46,92 m² ulaz pravo i površine 35,44 m² ulaz desno i podrumski prostor površine 124,63 m². Istom presudom apelantima Muhamedu Ali Gašiju i Enginu Prohi su, na osnovu člana 78. KZ FBiH, izrečene mjere sigurnosti oduzimanja predmeta - pištolja.

10. Na osnovu člana 114. i 115. KZ FBiH navedenom presudom je od apelanta Muhameda Ali Gašija oduzeta zgrada na adresi Titova broj 46 u Sarajevu, kao imovinska korist - imovina pribavljena krivičnim djelom zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelima protupravnog zauzimanja nekretnina od općeg značaja iz člana 192. stav 1. KZ FBiH, oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. istog zakona i krivičnim djelom bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju i člana 161. Zakona o prostornom uređenju, opisane u tački 6. izreke presude.

11. Spomenutom presudom apelant Muhamed Ali Gaši je obavezan da isplati novčani iznos od 406.416,67 KM, koji predstavlja vrijednost nezakonito pribavljene imovinske koristi stečene davanjem pod zakup objekta na adresi Titova broj 46 u Sarajevu, pribavljenog krivičnim djelom zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH, a u vezi s krivičnim djelima, i to: protupravnog zauzimanja nekretnina od općeg značaja iz člana 292. stav 1. KZ FBiH, oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. navedenog zakona i bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju, kao i člana 161. Zakona o prostornom uređenju opisane u tački 6. presude a pribavljene po ugovorima o zakupu od 19. maja 2006. godine i 16. augusta 2007. godine i aneksu ugovora o zakupu od 1. juna 2008. godine koji su zaključeni između apelanta i „CM Kozmetik market“ d.o.o. Vitez.

12. Na osnovu člana 202. stav 1. ZKP FBiH apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 2.060,00 KM i plati paušal sudu u iznosu od 500,00 KM, a apelant Aziz Gaši da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.840,00 KM i paušal sudu u iznosu od 500,00 KM.

13. Na osnovu člana 202. stav 4. ZKP FBiH apelanti Mirso Krasnić, Engin Proho, Muharem Čaušević, Edin Hot i Sinan Ljuca su oslobođeni dužnosti naknade troškova krivičnog postupka i određeno je da oni padaju na teret budžetskih sredstava suda. Oštećeni H. K. i B. Ć su upućeni da svoj imovinsko-pravni zahtjev mogu ostvariti u parničnom postupku.

14. Navedenom presudom apelant Muhamed Ali Gaši je na osnovu člana 299. tačka c) ZKP FBiH oslobođen od optužbe da je na način i u vrijeme opisano kao u izreci te presude učinio krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelom ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH učinjeno na štetu R. D. U odnosu na taj dio presude odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret sredstava suda. Oštećena E. D. je upućena da svoj imovinsko-pravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku.

15. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je Kantonalno tužiteljstvo Optužnicom broj KT-2204/07 od 3. jula 2008. godine, koju je potvrdio sudija za prethodno saslušanje Kantonalnog suda 4. jula 2008. godine, a koju je izmijenilo Kantonalno tužiteljstvo, na kraju dokaznog postupka optužilo apelante zbog krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelima nasilničkog ponašanja iz člana 362. KZ FBiH, protupravnog zauzimanja nekretnina od općeg značaja iz člana 292. KZ FBiH, oštećenja tuđe stvari iz člana 293. KZ FBiH, krivičnim djelom bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju, krivičnim djelom iz člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u Kantonu Sarajevo, pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, pomoć počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 3. KZ FBiH i krivičnim djelom ubistva iz člana 166. KZ FBiH i ubistva u pokušaju iz člana 166. KZ FBiH u vezi s članom 28. KZ FBiH, kao i krivičnih djela iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a u vezi s članom 28. navedenog zakona. Apelantu Azizu Gašiju nakon izmjene optužnice Kantonalno tužiteljstvo je stavilo na teret počinjenje krivičnih djela zelenašenja iz člana 298. KZ FBiH i krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. KZ FBiH.

16. Kantonalni sud je naveo koje dokaze je izvelo tužiteljstvo a koje odbrana, kao i dokaze koje je izveo sud koristeći se ovlaštenjima iz člana 276. stav 2. tačka e) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). U odnosu na prigovor odbrane da je optužnica po kojoj je postupao sud nezakonito potvrđena, Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je 30. juna 2008. godine Kantonalno tužiteljstvo podiglo optužnicu, da je sud odbio potvrđivanje te optužnice nakon čega je navedeno tužiteljstvo 3. jula 2008. godine podiglo novu optužnicu i zajedno s ispravkom optužnice dostavilo dodatni dokaz. Prilikom potvrđivanja optužnice sud je po navodima tužitelja uzeo u obzir da je u novoj optužnici dostavljen novi dokaz. Istaknuto je da je optužnica pretrpjela krupne promjene po svim tačkama slijedeći upute sudije za prethodno ispitivanje, koji je odbio potvrđivanje optužnice, te da se ova optužnica treba tretirati kao nova.

17. Istaknuto je da je sud na traženje odbrane na glavnom pretresu od 16. februara 2009. godine izvršio uvid u „nepotvrđenu optužnicu“ i u potvrđenu optužnicu po kojoj se vodi predmetni krivični postupak. Tom prilikom je predsjednica vijeća konstatirala, na traženje odbrane, da se u odbijenoj Optužnici broj KT-2204/07 od 30. juna 2008. godine, nakon što je navedeno da se radi o dokazima u pogledu tačke 2, 3. i 4. optužnice kao zadnji dokaz navodi izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Federalnog MUP-a od 22. februara 2007. godine, u zagradi stoji dokaz broj 51, i da poslije ovoga dokaza nije naveden ni jedan dokaz dok se u potvrđenoj optužnici, po kojoj se vodi ovaj krivični postupak, nakon dokaza koji su pobrojani u okviru tačke 2, 3. i 4. optužnice kao zadnji dokaz ponovo navodi izvještaj o počinjenom krivičnom djelu Federalnog MUP-a od 22. februara 2007. godine, kao dokaz broj 51, dok u produžetku više nema ni jedan dokaz. Istovremeno je tužitelj naglasio da postoji podnesak Tužiteljstva od 3. jula 2008. godine nazvan ispravka podnesene optužnice, te da iz te ispravke proizlazi da je Kantonalno tužiteljstvo ispravilo optužnicu i dostavilo još jedan dokaz po tačkama 2, 3. i 4. i taj je dokaz svojim rješenjem sud uvažio i uvrstio ga u dokaznu građu.

18. Kantonalni sud je naveo da je sudija za prethodno saslušanje svojim rješenjem odbio da potvrdi prvobitnu optužnicu od 30. juna 2008. godine o čemu je u svom rješenju iznio razloge. Nakon toga Tužiteljstvo je sudiji za prethodno saslušanje dostavilo novu optužnicu uz dva podneska i u okviru toga i jedan novi dokaz, „teku iz Kaknja“. Istaknuto je da je optužnicu od 3. jula 2008. godine potvrdio sudija za prethodno saslušanje stavljanjem svog pečata. Također je sud konstatirao da u toku izvođenja dokaza optužbe taj novi dokaz, naslovljen kao „teka iz Kaknja“, nije izveden u okviru osnovnih dokaza zbog toga što on nije bio izrekom naveden u potvrđenoj optužnici niti je u tom smjeru reagirala optužba, pa je Kantonalni sud sugerirao optužbi da se taj dokaz izvede u okviru dodatnih dokaza optužbe. Ukazano je da je taj dokaz („teka iz Kaknja“) postao aktuelan nakon što je odbrana izvršila uvid u KPS predmet, pa je zbog obimnosti dokaznog materijala i dinamike suđenja ovaj dokaz izveden kasnije, što po ocjeni Kantonalnog suda nije moglo biti od značaja za pripremanje odbrane jer se s tim dokazom odbrana upoznala blagovremeno. Istaknuto je da je u toku trajanja glavnog pretresa odbrana imala mogućnost da se opredijeli spram navedenog dokaza, kao i da navedeni dokaz obezvrijedi svojim dodatnim dokazima.

19. Kantonalni sud je naveo da je, imajući u vidu navedeno, prihvatio da postupa po potvrđenom optužnom aktu koji je potvrđen odlukom sudije za prethodno saslušanje tako što je na predmetnu optužnicu stavljen žig što je u skladu s načinom postupanja sudije za prethodno saslušanje u to vrijeme (tek nakon ovog vremena sudija donosi posebno rješenje o potvrđivanju optužnice). Istaknuto je da je čin potvrđivanja optužnice sudije za prethodno saslušanje sudska odluka koju je dužan poštovati svako, tako da je navedenu odluku poštovalo sudeće vijeće koje je postupalo po potvrđenoj optužnici. Navedeno je da sudeće vijeće nije ovlašteno-nadležno upuštati se u ocjenu zakonitog postupanja kada je sudija za prethodno saslušanje potvrdio optužnicu na koju je odbrana imala pravo uložiti i prethodne prigovore po kojima je sudija za prethodno saslušanje i odlučio.

20. Zatim je Kantonalni sud dao obrazloženja u vezi s prigovorom odbrane koji se odnosi na postupanje Kantonalnog tužiteljstva u pogledu načina pribavljanja dokaza i izjašnjenje suda. Dalje je Kantonalni sud dao preliminarni osvrt na pojam „zločinačke organizacije“.

21. Dalje je Kantonalni sud naveo, u pogledu tačke 1. izreke presude, da se nijedna činjenica u toku dokaznog postupka nije učinila nespornom, tako da je sud, imajući u vidu izvedene dokaze kako optužbe tako i odbrane, te imajući u vidu istaknute prigovore odbrane, zaključio da je Kantonalno tužiteljstvo na sasvim siguran i pouzdan način dokazalo da su apelanti Muhamed Ali Gaši, Mirso Krasnić i Engin Proho počinili krivično djelo iznude iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, a u vezi s članom 28. navedenog zakona prema H. K. na način kako je to bliže opisano u tački 1. izreke presude. U pogledu navedenog Kantonalni sud je dao obrazloženje na str. 68 do 85 presude. Po mišljenju Kantonalnog suda apelanti Mirso Krasnić i Engin Proho su kao pripadnici grupe prilikom preduzimanja konkretnih radnji postupali s direktnim umišljajem, svjesni svoga pripadništva grupi apelanta Muhameda Ali Gašija kao organizatora, postupajući u interesu ostvarivanja njegovog zločinačkog plana s tačno podijeljenim ulogama i zadacima, svjesni cilja zločinačkog plana čije ostvarenje i žele, te su preduzimali sve potrebne radnje u namjeri da se H. K. ozbiljnom prijetnjom prisili da svoju radnju prepusti apelantu Muhamedu Ali Gašiju. Prema tome, spomenuti apelanti su kao pripadnici pristali da preduzmu svaku radnju i krivična djela za koja se ukaže potreba s ciljem da se ostvare interesi zločinačke organizacije.

22. Istaknuto je da je krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. KZ FBiH počinjeno u sastavu zločinačke organizacije pri čemu je apelant Muhamed Ali Gaši nastupao kao organizator, a apelant Muharem Čaušević kao pripadnik. Pri tome je istaknuto da je prije preduzimanja radnji izvršenja konkretnog krivičnog djela Muhamed Ali Gaši kao organizator imao određeni zločinački plan, a to je prisiljavanje Z. V. da dā izjavu policiji kako je u radnji gdje je zaposlen krio izvršioce krivičnog djela koji su na Baščaršiji ranili A. K.

23. Kantonalni sud je na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, prihvatajući pri tome kao odlučne i one činjenice koje predstavljaju ili određene pripremne radnje za izvršenje krivičnih djela za koje su apelanti proglašeni krivim ili potvrđuju navode optužnog akta o postojanju zločinačke organizacije, zaključio da su apelanti krivična djela iznude u pokušaju prema oštećenima N. K., D. K. i F. Dž. počinili u okviru zločinačke organizacije. Pri tome je Kantonalni sud utvrdio da postoji zločinački plan apelanta Muhameda Ali Gašija kao organizatora. Istaknuto je da je sud, na osnovu utvrđenih nespornih činjenica koje se odnose na suvlasničke udjele pojedinih osoba u vlasništvu d.d. „Akova-impex“, nezadovoljstva određenih suvlasnika načinom podjele dividendi, njihove iskazane namjere da istupe iz d.d. „Akova-impex“, srodstva apelanta Edina Hote sa suvlasnicima d.d. „Akova-impex“, tazbinskog odnosa apelanta Edina Hote s apelantom Muhamedom Ali Gašijem, utvrdio da postoji motiv kod apelanta Muhameda Ali Gašija da preduzme određene radnje s namjerom da pribavi protupravnu imovinsku korist i ostvari zločinački plan, koji se ogleda u njegovoj namjeri da preuzme kontrolu nad d.d. „Akova-impex“. Istaknuto je da se s udjelom od 51% u navedenoj firmi stiče mogućnost odlučivanja na Skupštini i mogućnost raspolaganja ostvarenom dividendom u d.d. „Akova-impex“, što je na sudu potvrdila i svjedokinja I. Dž. Kantonalni sud je naveo da je informacije oko udjela u navedenoj firmi, kao i o nezadovoljstvu suvlasnika, imao apelant Edin Hot, kao bliski srodnik porodice njegove majke, a te informacije je saznavao apelant Muhamed Ali Gaši kao njegov zet (Edin Hot je oženjen sestrom apelanta Muhameda Ali Gašija). Istaknuto je da je na okolnost postojanja zločinačkog plana sud na osnovu iskaza svjedoka F. Dž. i I. Dž., te dijelom iskaza R. K., utvrdio da je u septembru 2007. godine apelant Edin Hot od F. Dž. zatražio da ga ovaj zaposli u firmi, te da je F. Dž. na jednoj Skupštini na svom listiću napisao da želi za direktora imenovati apelanta Edina Hotu i da je F. Dž. govorio da će Edin Hot biti direktor, a apelant Muhamed Ali Gaši savjetnik. Konstatirano je da, iako navedena utvrđenja ne predstavljaju činjenični opis optužnog akta, ona potvrđuju zainteresiranost apelanata za d.d. „Akova-impex“.

24. Istaknuto je da je Kantonalni sud nakon brižljive ocjene svih izvedenih dokaza izveo zaključak da je Kantonalno tužiteljstvo na siguran i pouzdan način uspjelo dokazati da su apelanti Muhamed Ali Gaši, Edin Hot i Sinan Ljuca zajedno s A. A. i jednom NN osobom počinili sljedeće: apelanti Muhamed Ali Gaši i Edin Hot krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH prema N. K. i D. K. i krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH prema F. Dž., a apelant Sinan Ljuca krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH prema F. Dž., u vrijeme, na mjestu i na način opisan u tački 5. izreke presude.

25. Kantonalni sud je naveo da je u pogledu dešavanja u „Akova-impexu“ odbrana imala mogućnost da argumentirano izvođenjem svojih dokaza napadne teze tužiteljstva u korist vlastitih tvrdnji, ali da to nije učinila. Istaknuto je da je u okviru dokaza odbrane saslušan samo jedan svjedok, N. Dž., a svjedok M. K. je otpušten prije svjedočenja jer je odbrana odustala od njegovog saslušanja bez iznošenja bilo kakvih razloga.

26. Dalje je Kantonalni sud u svojoj presudi dao obrazloženje u pogledu dešavanja u Šenoinoj ulici i gradnje objekata u dvorištu te ulice na adresi Titova broj 46 u Sarajevu. Istaknuto je da je navedenom gradnjom objekta apelant Muhamed Ali Gaši kod stanara izazvao negodovanje, te da su se oni obraćali raznim institucijama kako bi one reagirale zbog radnji koje je on preduzimao. Nakon što je preduzeo radnje oko izgradnje objekta 19. maja 2006. godine apelant Muhamed Ali Gaši je 19. maja 2006. godine s „CM Kosmetik marketom“ Vitez zaključio ugovor o zakupu novoizgrađenog prostora na određeno vrijeme, i tog trenutka, po uvjerenju i utvrđenjima suda, on realizira svoj zločinački plan. Prema navedenom ugovoru o zakupu zakupac je dužan da na ime zakupnine Muhamedu Ali Gašiju mjesečno isplaćuje iznos od 6.500,00 KM. Prihvatajući nalaze sudskih vještaka sud je utvrdio da je apelantu Muhamedu Ali Gašiju u periodu od 19. maja 2006. godine do 31. decembra 2008. godine zakupac (CM) uplatio na račun 318.116,67 KM. U periodu od 1. juna 2008. godine, kada je sačinjen aneks ugovora, do 30. aprila 2009. godine supruzi Muhameda Ali Gašija je na ime zakupnine isplaćen iznos od 88.000,00 u gotovini. Kantonalni sud je ocijenio da se radi o pribavljenoj koristi koja je protupravna. Naime, apelant Muhamed Ali Gaši je pod zakup dao poslovni prostor objekta koji je izgradio na protupravan način počinjenjem krivičnih djela.

27. Zaključeno je da je apelant Muhamed Ali Gaši kao organizator zločinačke organizacije počinio krivično djelo bespravne gradnje koje je kao takvo propisano odredbom člana 74. Zakona o građenju („Službene novine FBiH“ broj 55/02) jer je dokazano da je on kao fizičko lice i kao investitor bez odobrenja za građenje pristupio izgradnji nove građevine 2004. godine, odnosno počinio krivično djelo koje je kao takvo propisano i članom 161. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 7/05) jer je gradnju završio u toku 2007. godine. Sve navedeno je uradio kao organizator zločinačkog udruženja, realizirajući tako svoj zločinački plan. Pri tome je sud utvrdio i da postoji određena uloga apelanata Mirse Krasnića i Sinana Ljuce, kao pripadnika zločinačke organizacije koju je organizirao apelant Muhamed Ali Gaši s ciljem da realizira svoj zločinački plan.

28. Dalje je Kantonalni sud dao razloge za zaključak da je apelant Muhamed Ali Gaši počinio krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelom iz člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u Kantonu Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 16/02), a apelanti Mirso Krasnić i Sinan Ljuca krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 2. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelom pomoći počiniocu nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 3. KZ FBiH. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je donoseći svoju odluku po navedenoj tački cijenio navedenu tačku zajedno s ostalim tačkama iz presude u kojima je apelanta Muhameda Ali Gašija prihvatio kao organizatora zločinačke organizacije. Naime, sud je utvrdio da je apelant Muhamed Ali Gaši, kao organizator zločinačke organizacije, kod sebe kritične prilike imao pištolj za koji nije posjedovao odobrenje nadležnog organa. Zaključeno je da je kritične prilike apelant Muhamed Ali Gaši u potpunosti koordinirano nastupao s apelantima Mirsom Krasnićem i Sinanom Ljucom, koji su kao pripadnici zločinačkog udruženja u krivično-pravnom smislu pomogli svom organizatoru da od sebe odbaci pištolj znajući da ga ovaj i posjeduje bez odobrenja nadležnog organa.

29. Kantonalni sud je u svojoj presudi dao razloge i u odnosu na apelanta Engina Prohu u vezi s izvršenjem krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH, a u vezi s krivičnim djelom ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 2. u vezi sa stavom 1. navedenog zakona. Istaknuto je da je sud izveo zaključak da je apelant Engin Proho, kao pripadnik zločinačke organizacije, kod sebe kritične prilike imao pištolj marke „PARA“ 9 mm, za koji nije imao odobrenje nadležnog organa, te ga je proglasio krivim i za krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelom iz člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u Kantonu Sarajevo („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 16/02).

30. Dalje je Kantonalni sud naveo razloge u pogledu krivičnog djela pranja novca iz člana 272. stav 2. KZ FBiH za koje je apelant Muhamed Ali Gaši proglašen krivim. Istaknuto je da je apelant Muhamed Ali Gaši, nakon što je kao organizator zločinačkog udruženja u periodu od 19. maja 2006. godine pa do decembra 2007. godine stekao protupravnu imovinsku korist izvršenjem krivičnih djela navedenih u izreci presude (bliže opisanim u tački 6. presude) u vidu novca koji mu je isplaćen na ime kirije po ugovorima o zakupu, a u ukupnom iznosu od 160.930,89 KM, u namjeri da prikrije novac velike vrijednosti pribavljen počinjenim krivičnim djelima, promijenio oblik pribavljene koristi pa je novac podigao sa svog računa u Raiffaisen banci, te ga uložio u kupovinu nekretnine tako što je zaključio već nesporni ugovor o kupoprodaji od 17. decembra 2007. godine.

31. Također je Kantonalni sud dao razloge i u pogledu nastupanja Muhameda Ali Gašija kao organizatora zločinačke organizacije prilikom počinjenja krivičnog djela ubistva iz člana 166. KZ FBiH u vezi s čl. 28. i 32. navedenog zakona. Pri tome je istaknuto da je sud spomenutog apelanta prihvatio kao organizatora zločinačke organizacije koja se sastoji od većeg broja osoba od onih koje su obuhvaćene ovom optužnicom kao optuženi, te da je apelant Muhamed Ali Gaši i ranije angažirao osobu B. K. prilikom praćenja A. M., u vrijeme kada mu je apelant posuđivao novac. Utvrđeno je da je B. K. često boravio u društvu apelanta Muhameda Ali Gašija koji je od njega u prisustvu A. M. tražio da ubije A. P.

32. Kantonalni sud je u svojoj presudi dao obrazloženje u pogledu odluke o postojanju zločinačke organizacije. U tom dijelu je navedeno da u toku trajanja dokaznog postupka nije utvrđen tačan period vremena, odnosno vrijeme kada je apelant Muhamed Ali Gaši organizirao grupu lica u smislu pojma zločinačke organizacije. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda navedeno nije neophodno jer sve utvrđene činjenice u okviru svake tačke obrazloženja presude dovode do zaključka da je ta zločinačka organizacija egzistirala duži vremenski period, da ju je organizirao i njome upravljao na razne načine apelant Muhamed Ali Gaši. Istaknuto je da je u radnjama izvršenja krivičnih djela ili radnjama koje su tim krivičnim djelima prethodile uvijek nastupala grupa lica od najmanje tri osobe, da su u okviru iste zločinačke organizacije počinjena određena krivična djela, te da su počinjena ili s ciljem da se ostvare zločinački planovi apelanta Muhameda Ali Gašija kao organizatora, ili s ciljem da se zaštiti djelovanje zločinačke organizacije i njen organizator, kao i da su pri tome pripadnici zločinačke organizacije imali određene uloge koje dokazuju da se radi o organiziranoj grupi ljudi.

33. Navedeno je da je Kantonalni sud prilikom donošenja ovakvog zaključka imao u vidu pravne definicije organiziranog kriminala vezane uz pravna rješenja pozitivnih zakonodavstava. Ukazano je da iste definicije mogu pokazivati fenomenološke oblike organiziranog kriminala, pa definicije u pozitivnim zakonodavstvima predstavljaju po uvjerenju suda sliku stvarnog organiziranog kriminala na nekom području i u određenom vremenu. Po mišljenju suda, i pored utvrđivanja određenih kriterija koji mogu pratiti ili ukazivati na postojanje zločinačke organizacije (npr. upotreba nasilja ili zastrašivanja; potkupljivanje i utjecaj na državne organe; pranje novca; internacionalni karakter itd.), ne bi se trebalo služiti niti ograničavati nikakvom ustaljenom shemom niti krupnim pravilima koja ne bi mogla obuhvatiti svu životnu raznolikost i dinamiku razvoja svih pojavnih oblika organiziranog kriminala. Ukazano je da u današnjem trenutku organizirani kriminal obuhvata krivična djela iz širokog repertoara općeg kriminaliteta, što prihvata i naš zakonodavac opisujući bitna obilježja krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. KZ FBiH. Kantonalni sud je naveo da je prilikom izvođenja svojih zaključaka u pogledu postojanja konkretne zločinačke organizacije imao u vidu i izvedene dokaze u okviru preambule optužnog akta, pa je navedene dokaze sagledao i cijenio zajedno u svojoj sveobuhvatnosti i međusobnoj povezanosti dovodeći ih u vezu s utvrđenjima suda u pogledu svake tačke osuđujućeg dijela presude.

34. Kantonalni sud je dao razloge za svoju odluku da se apelant Muhamed Ali Gaši prihvati kao organizator zločinačke organizacije. Po mišljenju suda, dokazano je da je on organizirao grupu ljudi od najmanje tri lica koja postoji neko vrijeme a djeluje s ciljem da počini jedno ili više krivičnih djela i njome upravlja na različite načine, a za taj zaključak je sud dao svoje razloge u okviru svake tačke obrazloženja presude. Kantonalni sud je u svojoj presudi dao razloge i za ostale apelante kao pripadnike zločinačke organizacije.

35. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelanti i kantonalni tužitelj. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 001427 Kž 11 od 22. aprila 2010. godine odbijena je kao neosnovana žalba kantonalnog tužitelja u odnosu na tačku 6. prvostepene presude u dijelu koji se odnosi na apelanta Sinana Ljucu, te je u tom dijelu djelimično uvažena žalba ovog apelanta pa je prvostepena presuda u odnosu na njega preinačena tako što je odbijena optužba da je on počinio krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 2. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelima protupravnog zauzimanja nekretnine od općeg značaja iz člana 292. stav 1. KZ FBiH, oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH i bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju i člana 161. Zakona o prostornom uređenju u vezi s članom 33. KZ FBiH i posebno krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi s članom 28. KZ FBiH.

36. Žalba apelanta Mirse Krasnića za krivično djelo protupravnog zauzimanja nekretnina od općeg značaja iz člana 292. stav 1. KZ FBiH, žalbe apelanata Muhameda Ali Gašija i Mirse Krasnića za krivično djelo bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju i člana 161. Zakona o prostornom uređenju, koje krivično djelo je opisano u tački 6. osuđujućeg dijela prvostepene presude, te u odnosu na apelanta Muhameda Ali Gašija za krivično djelo pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, koje je opisano u tački 9. osuđujućeg dijela prvostepene presude, djelimično su uvažene pa je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena tako da su apelanti Muhamed Ali Gaši i Mirso Krasnić oslobođeni od optužbe.

37. Stavom trećim izreke presude Vrhovnog suda odbijena je kao neosnovana žalba kantonalnog tužitelja u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude i u tom dijelu je prvostepena presuda potvrđena.

38. Stavom četiri izreke presude Vrhovnog suda žalba apelanta Aziza Gašija je djelimično uvažena i u odluci o kazni u odnosu na njega je prvostepena presuda preinačena tako da se apelantu Azizu Gašiju za krivična djela za koja je tom presudom proglašen krivim utvrđuju pojedinačne kazne zatvora, i to za produženo krivično djelo zelenašenja iz člana 298. stav 1. KZ FBiH učinjenog prema oštećenoj B. Ć. utvrđena je kazna zatvora u trajanju od jedne godine, krivičnog djela zelenašenja iz člana 298. stav 1. KZ FBiH prema oštećenom M. S. utvrđena je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH utvrđena je kazna zatvora od tri mjeseca, pa je uz primjenu člana 54. stav 2. tačka b) KZ FBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i 10 mjeseci u koju mu se, na osnovu člana 57. stav 1. navedenog zakona, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 15. januara 2008. godine do 23. juna 2009. godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je u odnosu na apelanta Aziza Gašija ostala neizmijenjena.

39. Stavom pet izreke presude Vrhovnog suda žalba apelanta Muharema Čauševića je odbijena kao neosnovana, a djelimično je uvažena žalba kantonalnog tužitelja u Sarajevu, te apelanata Muhameda Ali Gašija, Mirse Krasnića, Engina Prohe, Edina Hote i Sinana Ljuce i prvostepena presuda u osuđujućem dijelu u pravnoj ocjeni djela, odluci o kazni i odlukama o oduzimanju zgrade u ulici Titova broj 46 u Sarajevu od apelanta Muhameda Ali Gašija, kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelima, odluka o oduzimanju nekretnina, bliže označenih u presudi apelantu Muhamedu Ali Gašiju, te odluka o izrečenoj krivičnopravnoj mjeri kojom je apelant Muhamed Ali Gaši obavezan na isplatu novčanog iznosa od 406.416,67 KM preinačena tako da su apelanti Muhamed Ali Gaši, Mirso Krasnić, Engin Proho, Muharem Čaušević, Edin Hot i Sinan Ljuca proglašeni krivim da su počinili krivična djela, i to: apelant Muhamed Ali Gaši krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi s čl. 28. i 54. KZ FBiH, krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH, a u vezi sa krivičnim djelima ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1, krivično djelo protupravnog zauzimanja nekretnine od općeg značaja iz člana 292. stav 1. KZ FBiH, krivično djelo iz člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u Kantonu Sarajevo i krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi s čl. 28. i 32. KZ FBiH, apelant Mirso Krasnić krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi s čl. 28. i 54. KZ FBiH, krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelom oštećenje tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZ FBiH i krivično djelo pomoć učinitelju nakon počinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 1. KZ FBiH, apelant Engin Proho krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. KZ FBiH u vezi sa stavom 1. i u vezi s članom 28. KZ FBiH i krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. u vezi s krivičnim djelom ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelom iz člana 3. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u Kantonu Sarajevo, apelant Muharem Čaušević za krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH, apelant Edin Hot za krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi s čl. 28. i 54. KZ FBiH i apelant Sinan Ljuca za krivično djelo iznude u pokušaju iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 28. KZ FBiH u odnosu na oštećenog F. Dž. i krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelom pomoć učinitelju nakon učinjenog krivičnog djela iz člana 346. stav 1. KZ FBiH. Za navedena krivična djela apelant Muhamed Ali Gaši je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 17 godina, apelant Mirso Krasnić na jedinstvenu kaznu zatvora od četiri godine i šest mjeseci, apelant Engin Proho na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, apelant Mirsad Čaušević na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, apelant Edin Hot na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, apelant Sinan Ljuca na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

40. Na osnovu člana 57. KZ FBiH apelantima Muhamedu Ali Gašiju, Mirsi Krasniću, Enginu Prohi, Muharemu Čauševiću, Edinu Hoti i Sinanu Ljuci je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Na osnovu člana 78. KZ FBiH od apelanta Muhameda Ali Gašija je oduzet pištolj marke CZ cal. 7,65 mm, model M-70, broja C 185078 s jednim okvirom i sedam metaka, a od apelanta Engina Prohe pištolj marke „PARA“ 9 mm, ser. broja 15730 s okvirom i osam metaka cal. 9 mm.

41. Ukinute su odluke, i to: odluka o oduzimanju zgrade u ulici Titova broj 46 u Sarajevu od apelanta Muhameda Ali Gašija, kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelima, odluka o oduzimanju nekretnina od apelanta Muhameda Ali Gašija, koje su bliže označene u presudi, te odluka o izrečenoj krivičnopravnoj mjeri kojom je na osnovu čl. 114. i 115. KZ FBiH apelant Muhamed Ali Gaši obavezan na isplatu novčanog iznosa od 406.416,67 KM. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

42. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvo pošao od ocjene da li su članovi apelacionog vijeća, sudjelujući u prethodnim fazama postupka u odlučivanju o žalbama izjavljenim protiv rješenja o produženju pritvora apelantima odlučivali o pitanjima „koja su blisko povezana s pitanjima odlučivanja o glavnoj stvari“. Istaknuto je da od takve ocjene zavisi odgovor na pitanje da li je ovakav sastav apelacionog vijeća naveden u uvodnom dijelu presude u skladu sa standardima prava apelanata na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristranim sudom. Navedeno je da se u rješenjima i odlukama u čijem su donošenju učestvovali članovi apelacionog vijeća Vrhovnog suda nikada nije odlučivalo o nečemu što prevazilazi okvire postojanja osnovane sumnje i utvrđivalo neku drugu sumnju, kao npr. „izuzetno jaku sumnju“ (presuda Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Hauschildt protiv Danske od 24. maja 1984. godine). Vrhovni sud je naveo da se u rješenjima o produženju pritvora i odlukama donesenim povodom izjavljenih žalbi raspravljalo o postojanju osnovane sumnje da su apelanti učinili određena krivična djela, što znači da su samo osumnjičeni da su ih učinili. Prema tome, nije utvrđivano da su oni učinili ta krivična djela jer bi time bilo povrijeđeno njihovo pravo na presumpciju nevinosti iz člana 3. stav 1. ZKP FBiH i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Vrhovni sud se također pozvao i na odluke Ustavnog suda broj AP 543/04 i AP 525/04. Istaknuto je da je, imajući u vidu praksu Evropskog suda, Ustavnog suda, kao i praksu Vrhovnog suda, odlučeno da nema povrede prava na pravično suđenje jer članovi apelacionog vijeća u ranijim fazama postupka nisu odlučivali o pitanjima „koja su blisko povezana s pitanjima odlučivanja o glavnoj stvari“. Stoga nisu utvrđeni razlozi za isključenje članova apelacionog vijeća od vršenja sudijske dužnosti u konkretnom krivičnom predmetu.

43. Istaknuto je da je apelant Muhamed Ali Gaši na sjednici od 22. aprila 2010. godine podnio zahtjev za izuzeće članova apelacionog vijeća i predsjednika Vrhovnog suda zbog njihovog učestvovanja u donošenju odluka o pritvoru. Navedenom zahtjevu su se pridružili i ostali apelanti osim Muharema Čauševića. Navedeni zahtjev je nakon održane opće sjednice Vrhovnog suda Rješenjem broj 070-Su-10-000482 od 22. aprila 2010. godine odbijen kao neosnovan.

44. Vrhovni sud je naveo da je žalba apelanta Aziza Gašija prvenstveno prigovorila ocjeni iskaza svjedoka - oštećene B. Ć. Međutim, razmatrajući navode žalbe u ovom dijelu Vrhovni sud je našao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio iskaz navedenog svjedoka, kako pojedinačno tako i zajedno s ostalim izvedenim dokazima koje je naveo u presudi. Istaknuto je da se iz obrazloženja tog dijela prvostepene presude jasno vidi na osnovu kojih dokaza je prihvaćeno da je apelant Aziz Gaši pozajmljivao novac oštećenoj B. Ć. i u kojim iznosima uz plaćanje nesrazmjerno visoke kamate iskorištavajući teške imovinske prilike, a sve u namjeri sticanja protupravne imovinske koristi za sebe, koju je i pribavio dok je oštećena zbog prezaduženosti kod navedenog apelanta i drugih osoba bila primorana prodati stan i poslovni prostor. Zbog toga su, po nalaženju Vrhovnog suda, paušalni navodi ovog apelanta da prema oštećenoj B. Ć. nije učinio nikakve radnje koje bi se mogle podvesti pod krivično djelo zelenašenja iz člana 298. stav 1. KZ FBiH. Međutim, Vrhovni sud je uvažio žalbu apelanta Aziza Gašija u pogledu odluke o kazni, te u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.

45. U odnosu na žalbene navode apelanata Muhameda Ali Gašija, Aziza Gašija, Engina Prohe i Muharema Čauševića u odnosu na podignutu optužnicu čije je potvrđivanje odbijeno, kao i novu optužnicu koja je nakon toga podnesena i potvrđena, Vrhovni sud je u svojoj presudi dao razloge zbog kojih smatra da su ovi žalbeni navodi neosnovani. Naime, istaknuto je da je u vrijeme odlučivanja po optužbi čije je potvrđivanje odbijeno ZKP FBiH sadržavao odredbu člana 162. st. 1. i 2. prema kojoj podnesci (optužnica, prijedlozi i druge izjave i saopćenja) moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njima moglo postupati. U stavu 3. navedenog člana je propisano da će sud podnositelja podneska pozvati da ga ispravi, a ako to ne učini u određenom roku sud će podnesak odbaciti. Prema tome, nesporno je da je prilikom odlučivanja po optužbi koja nije potvrđena bila propisana njena obavezna formalna kontrola. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu postojale formalno-pravne i materijalno-pravne zapreke da, nakon što je sudija za prethodno saslušanje odbio potvrđivanje podnesene optužbe tužitelj, kako je to i bilo propisano u članu 243. stav 5. ZKP FBiH, podnese novu (ili izmijenjenu optužbu) koja je prema zakonskom određenju iz te odredbe mogla biti zasnovana na novim dokazima. Stoga je zaključeno da nisu povrijeđene tada važeće odredbe koje su se odnosile na potvrđivanje optužbe iz člana 243. st. 1. i 5. ZKP FBiH, a nisu postojali ni uvjeti za donošenje presude kojom se optužba odbija u smislu člana 298. stav 1. tačka e) ZKP FBiH kako se pogrešno sugerira u žalbi.

46. Vrhovni sud je konstatirao da je određeni broj žalbenih prigovora apelanata pogrešno koncipiran. Istaknuto je da se u žalbi iznosi niz činjeničnih ili materijalno-pravnih prigovora a onda se zaključuje da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama ili da nedostaju takvi razlozi ili da su u tom dijelu razlozi nerazumljivi, zatim da su razlozi proturječni i nerazumljivi, pa da je time povrijeđeno pravo na odbranu i učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 132. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, ili da je napravljena neka druga materijalno-pravna ili procesno-pravna pogreška. Vrhovni sud je naveo da nije takve prigovore pojednostavio i napravio formalnopravni pristup u njihovom rješavanju što je bilo najlakše jer ni u jednom slučaju nije učinjena takva bitna povreda odredaba krivičnog postupka već je, koliko je to bilo moguće i potrebno u smislu ocjenjivanja relevantnih žalbenih prigovora, izvršio njihovo identificiranje i rješavao ih na odgovarajući način. Ukazano je da Vrhovni sud nije tako postupio u odnosu na sve žalbene prigovore jer se mnogi ne samo ponavljaju već ponekad prikazuju u nekoj drugoj verziji koja se svodi na ista tvrđenja koja su ranije iznesena. Naime, član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da se ispituju svi argumenti koji su izloženi već samo oni koje sud smatra relevantnim.

47. Dalje se navodi da žalba apelanata Muhameda Ali Gašija, Aziza Gašija, Engina Prohe i Muharema Čauševića ukazuje da tačka 5. potvrđene optužnice odgovara tački 4. izmijenjene optužbe, te da su u smislu subjektivnog identiteta u prvoj kao učinitelji krivičnih djela navedeni apelanti Muhamed Ali Gaši, Engin Proho i Muharem Čaušević s još dvije nepoznate osobe, a u drugoj apelanti Muhamed Ali Gaši i Muharem Čaušević zajedno s još jednom nepoznatom osobom. U navedenoj žalbi se zaključuje da za radnje opisane pod tačkom 5. potvrđene optužnice, koja odgovara tačkama 4. izmijenjene optužbe i izreke prvostepene presude, apelant Muharem Čaušević i nije optužen. Međutim Vrhovni sud je, cijeneći navedene žalbene prigovore, ukazao da tačka 5. potvrđene optužbe sadrži inkriminacije koje se odnose na d.d. „Akova-Impex“ za koje su bili optuženi da su ih učinili apelanti Muhamed Ali Gaši, Edin Hot i Sinan Ljuca zajedno s A. A. Za razliku od žalbe, Vrhovni sud je našao da se tačke izmijenjene optužbe i izreke nižestepene presude ne odnose na krivičnopravne radnje iz tačke 5. potvrđene optužbe kako se to nastoji predstaviti u toj žalbi. Naime, tačka 4. izmijenjene optužbe i izreke pobijane presude se odnose na inkriminirane radnje u firmi Studio „Biba“ za koje su se teretili i proglašeni krivim apelanti Muhamed Ali Gaši i Muharem Čaušević, da su ih učinili zajedno s NN osobom. Prema tome, žalbom se vrši poređenje tačaka potvrđene i izmijenjene optužbe koje po krivičnopravnim radnjama nisu iste ili slične, te se onda tvrdi da je u pogledu apelanta Muharema Čauševića došlo do prekoračenja optužbe. Istaknuto je da apelant Muharem Čaušević nije proglašen krivim za krivičnopravne radnje za koje nije bio optužen jer se, kako u tački 4. potvrđene optužnice tako i u tački 4. izmijenjene optužbe, teretio za iste inkriminirane radnje za koje je proglašen krivim u tački 4. izreke pobijane presude.

48. U odnosu na žalbe apelanata Muhameda Ali Gašija, Aziza Gašija, Engina Prohe, Muharema Čauševića i Sinana Ljuce se navodi da oni u žalbama vrše pravna a ne činjenična poređenja u smislu toga kako su njihove radnje pravno kvalificirane u potvrđenoj, a kako u izmijenjenoj optužbi, pa tvrde da postoje razlozi zbog kojih je došlo do povrede objektivnog identiteta presude i optužbe. S tim u vezi je naglašeno da je izmjena optužbe radnja tužitelja kojom se ne može povrijediti objektivni identitet presude i optužbe iz jednostavnog razloga što presudu ne donosi on već sud. Prema tome, samo je sud u poziciji da povrijedi objektivni identitet presude i optužbe, te da navedeno nikada ne može učiniti tužitelj jer to po zakonu nije moguće. Zbog toga, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud radnjama tužitelja, odnosno njegovim promjenama pravnih ocjena djela u potvrđenoj i izmijenjenoj optužbi, nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

49. U odnosu na navode žalbe da izmijenjena optužnica sadrži jednu tačku manje od potvrđene optužbe, te da je i zbog toga povrijeđen objektivni identitet presude i optužbe čime je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, istaknuto je da se iz potvrđene optužbe vidi da je potpuno izostala brojčana oznaka 6. Stoga, kada se uzme u obzir da postoje dvije tačke potvrđene optužnice s oznakom broj 1 onda je jasno da zaista postoji 12 tačaka koje nisu uspostavljene brojčano po redoslijedu kako je trebalo. Također je Vrhovni sud uočio da su tač. 1. i 3. potvrđene optužbe objedinjene u tačku 3. izmijenjene optužbe. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, izmijenjena optužba a samim tim i pobijana presuda obuhvataju sve tačke potvrđene optužbe pa pogreške u brojčanim oznakama te optužbe nemaju nikakvog procesnopravnog značaja niti mogu predstavljati povredu objektivnog identiteta presude i optužbe. Stoga je zaključeno da su neosnovani navodi žalbe u ovom pogledu, te da nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka.

50. U odnosu na navode žalbe apelanata Muhameda Ali Gašija, Engina Prohe i Muharema Čauševića da nakon podizanja optužnice njihovi branitelji nisu mogli izvršiti kopiranje i dijela spisa broj 009-0-KPS-08-000033, istaknuto je da taj dio spisa ne predstavlja spise predmeta u onom smislu kako se to shvata u žalbi, a prvostepeni sud je njihovim braniteljima omogućio da to učine naknadno, u toku suđenja.

51. U odnosu na navode žalbi apelanata Muhameda Ali Gašija, Aziza Gašija, Engina Prohe, Muharema Čauševića i Sinana Ljuce da je tužitelj izvršio izmjenu optužbe na glavnom pretresu, Vrhovni sud je naglasio da tužitelj ima pravo da na glavnom pretresu prije donošenja presude izvrši izmjenu činjeničnog opisa u granicama genusno istog djela. Dakle, ako tužitelj vrši izmjenu optužbe onda mora postojati istovjetnost potvrđene i izmijenjene optužbe u osnovnom događaju, te su to okviri za ocjenu da li je izmjena bila dozvoljena ili nedozvoljena. Prema tome, tužitelj na glavnom pretresu prije okončavanja dokaznog postupka može mijenjati konstitutivne elemente djela, te dodavati privilegirajuće ili kvalifikatorne elemente poštujući pravila istovjetnosti događaja između potvrđene i izmijenjene optužbe.

52. Dalje je Vrhovni sud naveo da je apelantima, nakon što je tužitelj izvršio izmjenu optužbe na glavnom pretresu od 8. maja 2009. godine i 15. maja 2009. godine, omogućeno da se o njoj izjasne. Međutim oni su izjavili da za tako nešto nema potrebe iz čega proizlazi da ih nisu imali.

53. U odnosu na navode žalbe apelanata Muhameda Ali Gašija, Aziza Gašija, Engina Prohe i Muharema Čauševića da je tužitelj uz izmijenjenu optužnicu dostavio i dva dopisa od 3. jula 2008. godine i u jednom naveo da dostavlja još jedan dokaz, i to „zelenu svesku sa natpisom na koricama Kakanj 2007“, Vrhovni sud je naveo da prihvata argumente prvostepenog suda o tome da su spomenuti apelanti i njihovi branitelji imali prilike da se upoznaju s njim i o njemu izjasne, te pokušaju da ga diskreditiraju. Istaknuto je da spomenuti dokaz nije izveden u okviru osnovnih već dodatnih dokaza, a zbog obimnosti dokaznog materijala i dinamike suđenja. Navedeno je da nižestepeni sud za svoje postupanje u pogledu redoslijeda izvođenja dokaza ima uporište u odredbama člana 276. stav 2. u vezi s članom 255. ZKP FBiH prema kojima je imao pravo da odstupi od redovnog toka rasprave o čemu je naveo razloge (obimnost dokaznog materijala i dinamika suđenja).

54. Dalje je Vrhovni sud ispitao navode žalbe apelanta Muhameda Ali Gašija da prvostepeni sud nije zapazio da svjedoci B. H. i J. H., posebno ovaj posljednji, „veoma slabo“ poznaju bosanski jezik i da im u tom pogledu nisu date pouke predviđene u zakonu. Istaknuto je da su po nalaženju Vrhovnog suda spomenuti svjedoci prije davanja njihovih iskaza poučeni o pravima vezanim za upotrebu jezika, te da je to konstatirano na zapisnicima. Zbog toga nije bilo potrebe da im se obezbijedi prevodilac prilikom davanja iskaza, a niti su oni to tražili. Naime, oni su na zapisniku o saslušanju u istrazi od 28. augusta 2007. godine između ostalog upozoreni da su u krivičnom postupku u ravnopravnoj upotrebi službeni jezici: bosanski, hrvatski i srpski, a da su službena pisma latinica i ćirilica. Također, poučeni su da se mogu služiti svojim jezikom ili jezikom suda koji razumiju, te da ukoliko ne razumiju neki od spomenutih službenih jezika i ukoliko žele koristiti svoj jezik da će im se obezbijediti usmeno prevođenje svega onoga što iznose ili što drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog materijala. Konačno su upoznati da se, ukoliko znaju jezik na kojem se vodi postupak, mogu odreći svojih prava nakon čega su se spomenuti svjedoci određeno izjasnili da su sve to razumjeli i da su u stanju da koriste svoja prava. Istaknuto je da, s ciljem izbjegavanja odgovora na pitanje zbog čega je u jednom dijelu kazivanje svjedoka J. H. drugačije od onog koje je dao u istrazi, navedeni svjedok pokušao da ne iznese odgovor, ali je na pitanje predsjednice vijeća da li dobro razumije bosanski jezik odgovorio da ga razumije ali da teže govori. Stoga je Vrhovni sud zaključio da nema nikakvih naznaka da spomenuti svjedoci ne razumiju bosanski jezik na kojem su davali brojne odgovore na postavljena pitanja.

55. Osim navedenog Vrhovni sud je naveo da tužitelji, branitelji apelanata kao i apelanti koji su navedenim svjedocima postavljali pitanja na glavnom pretresu nisu naveli da ne razumiju bilo koji njihov odgovor, što dovoljno govori da oni razumiju bosanski jezik i da mogu na tom jeziku davati odgovore. Dalje apelant Muhamed Ali Gaši, kao i njegovi branitelji koji su bili prisutni na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, nisu stavljali primjedbe da svjedoci J. H. i B. H. ne razumiju bosanski jezik, odnosno da ne razumiju neko pitanje ili da su dali nerazumljiv odgovor. Prema tome, ukazano je da apelant Muhamed Ali Gaši tek u žalbi stavlja primjedbe da spomenuti svjedoci „veoma slabo“ poznaju bosanski jezik, a da su on i njegovi branitelji propustili iznijeti takve prigovore na glavnom pretresu.

56. Pored navedenog, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da Kantonalni sud svoju odluku ne temelji isključivo ili u pretežnom dijelu na iskazima koje su navedeni svjedoci dali u istrazi, nego i na drugim dokazima na osnovu kojih je zaključio da su apelanti Muhamed Ali Gaši, Mirso Krasnić, Engin Proho zajedno s NN osobom preduzeli niz krivičnopravnih radnji vezanih za oštećenog H. K. i ugostiteljski objekat „Gracia“ u Sarajevu.

57. Dalje je Vrhovni sud utvrdio da prema činjeničnom opisu djela iz tačke 1. izreke pobijane presude apelantu Muhamedu Ali Gašiju nije stavljena na teret namjera da od svjedoka J. H. i B. H. uzima „određeni iznos novca od 2.000,00 KM svaki mjesec i koji će ga za taj posao nagraditi iznosom od 50.000,00 KM“ ali je neprihvatljivo da nižestepeni sud nije mogao utvrđivati te okolnosti. Naime, odredbom člana 15. stav 2. ZKP FBiH predviđena je modificirana inkvizitorska maksima koja je razrađena u pravilima krivičnog postupka, a koja su omogućavala prvostepenom sudu da mimo inicijative tužitelja utvrđuje ne samo odlučne činjenice koje predstavljaju materijalne supstrate zakonskih pojmova pojedinih krivičnih djela koja su predmet optužbe, uključujući i ove na koje se odnose žalbeni prigovori apelanta Muhameda Ali Gašija.

58. Vrhovni sud je u svojoj presudi ukazao da se prekoračenje optužbe odnosi na povredu subjektivnog i objektivnog identiteta, koji prema odredbi člana 295. stav 1. ZKP FBiH mora postojati između presude i optužbe, a to bi bilo u slučaju da je nižestepeni sud proglasio krivim nekog od apelanata (ili neku osobu) koji nije bio obuhvaćen optužbom ili da je izvršio nedozvoljene modifikacije činjeničnog opisa djela. Kako se ne radi o tome, po mišljenju Vrhovnog suda, jasno je da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

59. U odnosu na navode apelanta Muhameda Ali Gašija da je predsjednica prvostepenog vijeća limitirala unakrsno ispitivanje, odnosno zabranila njegovom branitelju da nekim svjedocima postavlja pitanja izvan opsega odgovora datih prilikom direktnog ispitivanja, Vrhovni sud je konstatirao da je tačno da apelant Muhamed Ali Gaši nije bio u obavezi da izvodi bilo kakve dokaze s obzirom na pretpostavku nevinosti. Navedeno ima za posljedicu da teret dokazivanja leži na tužitelju koji mora osigurati potrebne dokaze, a optuženi nije dužan da dokazuje svoju nevinost. Po mišljenju Vrhovnog suda, uputa predsjednice prvostepenog suda da svoja pitanja u korist vlastitih tvrđenja, koja prevazilaze opseg odgovora nekih svjedoka datih prilikom direktnog ispitivanja, može realizirati nakon što predloži njihovo ispitivanje kao svojih svjedoka ne predstavlja nametanje obaveze dokazivanja nevinosti već mogućnost i način da se dobiju odgovori na ta pitanja.

60. Dalje je u svojoj presudi Vrhovni sud dao razloge u odnosu na žalbene navode da je iskaz svjedokinje D. K. „kontaminiran“. Istaknuto je da prvostepeni sud nije prihvatio iskaz svjedokinje D. K. iz istrage iz razloga koji su navedeni u presudi, te je stoga ostalo da se vrednuje njen iskaz koji je dala na glavnom pretresu. Ukazano je da iskaz navedene svjedokinje, koji je dala na glavnom pretresu, predstavlja iznošenje njenih neposrednih zapažanja jer se radilo o učesniku ovih događanja o kojima se izjašnjavala. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda iskaz spomenutog svjedoka nije nezakonit dokaz, niti je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koju su ukazivali apelanti Muhamed Ali Gaši i Edin Hot u svojim žalbama.

61. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud nije povrijedio načelo neposrednosti kako se tvrdi u žalbi apelanta Muhameda Ali Gašija. Po nalaženju Vrhovnog suda nema dileme da je nižestepeni sud u pogledu postojanja ili nepostojanja nekih odlučnih činjenica mogao prihvatiti iskaze nekih svjedoka datih u istrazi a ne na glavnom pretresu u vezi s čim je naveo potrebne razloge. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu da ti dijelovi pobijane presude, odnosno neki njeni zaključci u pogledu postojanja ili nepostojanja relevantnih činjenica, nisu isključivo ili u pretežnom dijelu zasnovani na preliminarnim iskazima svjedoka već i na drugim dokazima.

62. U pogledu navoda žalbe apelanta Muhameda Ali Gašija da je iskaz svjedoka H. K., koji je dat u istrazi, samo pročitan na glavnom pretresu, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je svjedoku H. K. u više navrata bezuspješno pokušano uručenje poziva za glavni pretres, te da je on konačno obavijestio sud da živi u Austriji i da nema namjeru da se vrati u BiH. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, prvostepeni sud je učinio dovoljno napora da obezbijedi prisustvo svjedoka H. K. na glavnom pretresu. Istaknuto je da je posredno izvođenje ovog dokaza bilo dozvoljeno i da je, uz to, nižestepeni sud pravilno postupio kada ga je cijenio u smislu načela slobodne ocjene dokaza, i to kako njega samog tako i u vezi s ostalim dokazima koji se odnose na krivičnopravne radnje o kojima se on izjašnjavao u istrazi. Vrhovni sud je dodao da, prema obrazloženju prvostepene presude, na iskazu svjedoka H. K. nisu uglavnom ili u pretežnom dijelu zasnovani činjenični zaključci na koje se odnosi i taj iskaz.

63. U odnosu na žalbu apelanata Muhameda Ali Gašija, Aziza Gašija, Engina Prohe i Muharema Čauševića da presuda nije urađena u roku iz člana 304. stav 1. ZKP FBiH, Vrhovni sud je naveo da se radi o vrlo složenom krivičnom predmetu zbog broja optuženih i krivičnih djela obuhvaćenih izmijenjenom optužbom i velikom broju dokaza koji su izvedeni. Stoga se, po mišljenju Vrhovnog suda, ne može prihvatiti stav iz žalbe da sud nije postupao s posebnom revnošću. Prema tome, pošto se u žalbi ne konkretizira kako je prekoračenje roka za izradu pobijane presude uticalo ili moglo uticati na njenu zakonitost i pravilnost, ocijenjeno je da su navedeni prigovori u pogledu postojanja takve bitne povrede odredaba krivičnog postupka paušalnog karaktera.

64. U odnosu na navode žalbe da izvornik presude unesen u zapisnik o glavnom pretresu ne odgovara pismeno izrađenoj presudi Vrhovni sud je naveo da je, uzimajući u obzir sve prigovore iz žalbi s onim šta je navedeno u činjeničnom supstratu dijela izvornika presude konstatiranog na zapisniku o glavnom pretresu s jedne strane, a s druge strane ono što je izneseno u pobijanoj presudi, tako da je vršeno njihovo čitanje i upoređivanje, zaključio da takve razlike ne postoje. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda postoji potpuna saglasnost činjeničnog opisa djela iz izvornika presude konstatiranog na zapisniku o glavnom pretresu (kojeg su potpisale predsjednica vijeća i zapisničar) i pisano izrađene presude. Stoga je zaključeno da su žalbeni navodi u ovom dijelu neosnovani.

65. Dalje je Vrhovni sud obrazložio zbog čega smatra da nema bitne povrede odredbe iz člana

312. ZKP FBiH u odnosu na izreku prvostepene presude kojom je apelant Muhamed Ali Gaši proglašen krivim i osuđen zbog krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH, a da je nasuprot tome izrekom te presude oslobođen od optužbe zbog krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi s krivičnim djelom ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH navedenog zakona.

66. Dalje je Vrhovni sud našao da je prvostepeni sud izreku pobijane presude vezao za izmijenjenu optužbu u smislu odredbe člana 295. stav 1. ZKP FBiH. U odnosu na prigovore apelanata koje se odnose na preambulu prvostepene presude Vrhovni sud je naveo da je taj sud pošao od izreke pobijane presude prema kojoj je ona tako sastavljena da su prvo navedena imena i prezimena svih optuženih, a onda izložen činjenični supstrat djela koji predstavlja preambulu (u njoj iz razumljivih razloga nema apelanta Aziza Gašija, a to se žalbama i ne dovodi u pitanje) i poslije toga njenu konkretizaciju po tačkama. Po mišljenju Vrhovnog suda preambula iz izreke prvostepene presude se ne može cijeniti odvojeno od tih tačaka, jer one zajedno predstavljaju jednu cjelinu.

67. Vrhovni sud je razmotrio i žalbene prigovore u odnosu na to da preambula počinje riječima „u tačno neutvrđenom periodu“, te da zbog toga opis djela nema jedno bitno obilježje krivičnih djela a to je formiranje zločinačke organizacije. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da su u preambuli prvostepene presude navedeni potrebni vremenski okviri (od 2004. do početka 2008. godine) u kojima su preduzimana krivična djela, dok je u tačkama koje slijede iza nje dovoljno konkretizirano preduzimanje pojedinih krivičnopravnih radnji. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, relevantno je da su u preambuli navedeni vremenski okviri učinjenja krivičnih djela a u pojedinim tačkama još konkretnije određeni i samo oni ulaze u strukturu odlučnih činjenica na koje se naslanja neposredna primjena krivičnog zakona. Istaknuto je da žalbe nastoje dati poseban značaj odrednici iz preambule izreke prvostepene presude „u tačno neutvrđenom periodu“, gubeći iz vida da se to odnosi na apelanta Muhameda Ali Gašija da se „odlučio“ na udruženo, organizirano, zajedničko i planirano vršenje krivičnih djela i da je s tim ciljem formirao zločinačku organizaciju. Istaknuto je da ono što je bitno je da se apelant Muhamed Ali Gaši odlučio na formiranje zločinačke organizacije, da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je organizator zločinačke organizacije i da je ona postojala u vremenskom periodu od 2004. godine do početka 2008. godine kada su učinjena krivična djela. Zbog svega navedenog preambula izreke prvostepene presude nije nerazumljiva i nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač. d) i k) ZKP FBiH.

68. Istaknuto je da se u žalbi tvrdilo da je preambula činjeničnog opisa djela nerazumljiva jer ne sadrži precizno određeno vrijeme učinjenja krivičnih djela. Međutim, po mišljenju Vrhovnog suda navođenjem vremenskih okvira učinjenja krivičnih djela u preambuli na način da je to bilo u periodu od 2004. do početka 2008. godine ne čini izreku nerazumljivom, budući da je navedena okolnost dovoljno određena i omogućava potpunu identifikaciju djela, te rješavanje potrebnih činjeničnih i pravnih pitanja.

69. U odnosu na navode žalbe u pogledu izmjene činjenica i okolnosti u izreci prvostepene presude, koji otvaraju pitanje objektivnog identiteta prvostepene presude i izmijenjene optužbe na glavnom pretresu, Vrhovni sud je naglasio da je nižestepeni sud mogao prema rezultatima izvedenih dokaza na glavnom pretresu odstupiti u činjeničnom pogledu od izmijenjene optužbe i konzekventno tome apelante Muhameda Ali Gašija i Mirsu Kranića proglasiti krivim za drugačije djelo u odnosu na ono iz izmijenjene optužbe pod uvjetom kako je navedeno u Odluci Ustavnog suda broj AP 3119/06 od 28. oktobra 2008. godine. Vrhovni sud je naveo da je za navedeno, prema toj odluci Ustavnog suda, uvjet da je to djelo jednako teško ili lakše od onog iz optužbe a da optužena osoba nikada ne smije biti osuđena za teže krivično djelo od onoga sadržanog u optužnom aktu.

70. Vrhovni sud je obrazložio i zbog čega smatra da nema subjektivnih ili objektivnih pokazatelja da su mediji uticali na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenoj presudi. Također ni izjave predsjednice prvostepenog vijeća koje je dala nakon donošenja prvostepene presude, prilikom gostovanja u TV emisiji, po mišljenju Vrhovnog suda ne ukazuju na postojanje njezinih predrasuda ili negativne pristranosti.

71. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je po ocjeni tog suda nižestepeni sud pravilno izveo analizu dokaza u smislu člana 296. stav 2. ZKP FBiH ocjenjujući svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, i u obrazloženju prvostepene presude iznio određene razloge zbog čega i iz kojih razloga relevantne činjenice uzima kao dokazane ili nedokazane.

72. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio krivični zakon kada je apelante Muhameda Ali Gašija i Muharema Čauševića proglasio krivim za krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 1. KZ FBiH učinjeno u sastavu zločinačke organizacije, i to u odnosu na apelanta Muhameda Ali Gašija kao organizatora zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH u vezi s članom 183. stav 1. KZ FBiH, a u odnosu na apelanta Muharema Čauševića kao pripadnika zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH u vezi s članom 183. stav 1. navedenog zakona.

73. Vrhovni sud je naveo da samo zakonsko određenje krivičnog djela zločinačke organizacije, i to kako njegovog lakšeg oblika iz člana 342. stav 1. KZ FBiH tako i njegovog težeg oblika iz stava 3. navedenog člana, ne određuje broj članova zločinačke organizacije koji moraju biti uključeni u njegovo učinjenje, ali mora postojati zločinačka organizacija od najmanje tri osobe koje djeluju s ciljem učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koje se (dakle, dovoljno je i jedno krivično djelo) može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Zbog toga nema sumnje da neko krivično djelo koje je povezano s djelatnošću zločinačke organizacije i koje je obuhvaćeno zločinačkim planom može učiniti i samo jedan njen član (ili organizator zločinačke organizacije).

74. Dalje je Vrhovni sud naveo da se u osnovnom obliku krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH ne spominje kao njegovo bitno obilježje učinjenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Onda je jasno da je ovaj lakši oblik drugačije strukturiran nego što je to određeno u članu 2. tačka 18. tog zakona. Zbog toga je potpuno sigurno da je u smislu tako koncipirane zakonske odredbe krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH prošireno kažnjavanje članova zločinačke organizacije i na krivična djela s propisanom kaznom ispod tri godine, što znači i na tzv. bagatelna krivična djela. Navedeno tumačenje se odnosi i na isto krivično djelo, i to njegov teži oblik iz stava 3. člana 342. KZ FBiH, jer ni u njemu nije navedeno da se treba raditi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Stoga su, po mišljenju Vrhovnog suda, u ovom dijelu neosnovani žalbeni navodi apelanata Muhameda Ali Gašija, Mirse Krasnića, Engina Prohe, Muharema Čauševića i Sinana Ljuce.

75. Ukazano je da su u objektivnu strukturu, kako lakšeg oblika krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH za koje je prihvaćeno da su ga učinili apelanti Mirso Krasnić, Engin Proho, Muharem Čaušević i Sinan Ljuca, tako i njegovog težeg oblika iz stava 3. kojeg je učinio apelant Muhamed Ali Gaši ugrađena sva ostala krivična djela koja je ovaj sud prihvatio da su učinjena i koja se spominju i vezuju za njihovo učinjenje u izreci ove presude. Pri tome treba naročito spomenuti da, za razliku od krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 250. stav 1. KZ BiH koje s obzirom na njegovu zakonsku dispoziciju ne otvara mogućnost da ono bude u stjecaju s nekim drugim krivičnim djelom, kod krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. stav 1. KZ FBiH (isto je i za djelo iz stava 3. tog člana) takva mogućnost postoji jer se njime sankcionira onaj ko učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji BiH kao član zločinačke organizacije ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna.

76. Vrhovni sud je naveo da apelant Muhamed Ali Gaši kao organizator zločinačke organizacije odgovara za stvarno počinjena krivična djela koja su bila obuhvaćena zločinačkim planom i u čijim učinjenjima je osobno učestvovao preduzimajući realne djelatnosti, kao saučinitelj, a u jednom slučaju je izvršio podstrekavanje da se učini krivično djelo i u drugom slučaju postupao kao izvršitelj krivičnog djela sve u okviru zločinačke organizacije (izuzimajući posebnu inkriminaciju koju je učinio apelant Engin Proho kao član zločinačke organizacije, koja ne predstavlja ekscesno djelovanje tog apelanta). Ostali apelanti - Mirso Krasnić, Engin Proho, Muharem Čaušević, Edin Hot i Sinan Ljuca, kao članovi zločinačke organizacije djelovali su u skladu s tim planom i u granicama svog individualnog učešća u učinjenjima pojedinih krivičnih djela. Postojanje zločinačkog plana proizlazi iz činjeničnog opisa djela, izreke pobijane presude i njenog obrazloženja prema kojima kriminalne radnje nisu preduzimane a da prethodno nisu planirane, što podrazumijeva postojanje dogovora za njihovo učinjenje i ostalih relevantnih okolnosti koje karakteriziraju ovakva krivična djela. Po mišljenju Vrhovnog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su apelanti Muhamed Ali Gaši kao organizator zločinačkog udruženja, te njegovi članovi Mirso Krasnić, Engin Proho, Muharem Čaušević, Edin Hot i Sinan Ljuca kao i njeni članovi A. A., Lj. B., B. K. i druge nepoznate osobe u inkriminiranim događajima nastupali s ciljem realiziranja utvrđenog zločinačkog plana i dosljedno tome su učinili krivična djela za koja je Vrhovni sud prihvatio da su učinjena u okviru zločinačke organizacije. Pored navedenog Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak iz obrazloženja prvostepene presude da njihovo članstvo u zločinačkoj organizaciji jasno podrazumijeva i pristanak na vršenje kriminalnih radnji za koje se ukaže potreba, što su manifestirali učinjenjem krivičnih djela za koja je Vrhovni sud prihvatio da su učinjena. Samo učinjenje krivičnih djela je, po mišljenju Vrhovnog suda, bilo umišljajno i temelji se na njihovoj svijesti o organiziranom djelovanju uz postojanje svih subjektivnih elemenata koji čine ovaj oblik krivnje, a svaki od apelanata je prihvatao zločinački plan, bio angažiran u stvaranju zločinačke organizacije i spreman bezuvjetno realizirati njene ciljeve na zahtjev apelanta Muhameda Ali Gašija kao njenog organizatora.

77. U odnosu na institut saučiniteljstva Vrhovni sud je naveo da je za postojanje tog instituta kod krivičnih djela za koja su apelanti Muhamed Ali Gaši, Mirso Krasnić, Engin Proho, Muharem Čaušević, Edin Hot i Sinan Ljuca proglašeni krivim i iz kojih proizlazi da su rezultat njihovog zajedničkog zabranjenog ponašanja u okviru zločinačkog plana, te da je prilikom njihovog učinjenja postojala subjektivno-objektivna veza između njih kao saučinitelja od kojih neki nisu preduzimali samu radnju učinjenja krivičnog djela s onim saučiniteljima koji to jesu i koji su prouzrokovali zabranjenu posljedicu ili je ona iz određenih razloga izostala. Istaknuto je da se radilo o njihovim zajedničkim kriminalnim ponašanjima u kojima spomenuti apelanti kao saučinitelji nisu preduzimali neposredne radnje učinjenja pojedinih krivičnih djela ali su na odlučujući način doprinijeli njihovom učinjenju. Navedeno proizlazi iz njihovih zabranjenih ponašanja da su oni bili svjesni zajedničkog djelovanja i svojih uloga koje su realizirali onako kako je to opisano u činjeničnom opisu djela iz preambule prvostepene presude i konkretizirano u tačkama koje slijede iza nje a koje su prihvaćene presudom Vrhovnog suda.

78. Protiv Presude Kantonalnog suda broj 09 0 K 000 1427 08 K od 23. juna 2009. godine, koja je preinačena Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 001427 Kž 11 od 22. aprila 2010. godine u njenom osuđujućem dijelu, apelanti Muhamed Ali Gaši, Aziz Gaši, Engin Proho, Muharem Čaušević i Sinan Ljuca su podnijeli zahtjev za ponavljanje krivičnog postupka.

79. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 001427 10 Kr od 11. novembra 2010. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanata Muhameda Ali Gašija, Aziza Gašija, Engina Prohe, Muharema Čauševića i Sinana Ljuce od 18. oktobra 2010. godine za prenošenje mjesne nadležnosti s Kantonalnog suda na neki drugi stvarno nadležan sud na području drugog kantona, radi odlučivanja o njihovom zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

80. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje apelanti ukazuju na kršenje odredbi iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine i čl. II/3.b) i II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, koje odgovaraju odredbama čl. 3. i 5. Evropske konvencije. Također, smatraju da su u konkretnom slučaju prekršene i odredbe člana 14. st. 2. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te član 10. Opće deklaracije o ljudskim pravima. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u povredi prava na nepristran sud budući da su sudije Vrhovnog suda učestvovali u različitim fazama krivičnog postupka protiv apelanata u pogledu odlučivanja o pritvoru. Zatim, apelanti navode da izvornik presude unesen u zapisnik o glavnoj raspravi ne odgovara pismeno izrađenoj presudi koja je dostavljena apelantima protekom roka od gotovo četiri mjeseca. Ukazuju da presuda Vrhovnog suda nije javno objavljena već je dostavljena apelantima i njihovim braniteljima. Ukazuju i na povredu prava na pristup sudu budući da je njihovim braniocima dozvoljen uvid i fotokopiranje krivičnog spisa, ali je nedostajao dio krivičnog spisa koji se odnosio na postupak odbijanja potvrđivanja optužnice u meritumu. Također ukazuju da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip jednakosti stranaka u postupku. Dalje navode da su s ciljem upotpunjavanja zahtjeva za ponavljanje postupka od Kantonalnog suda zatražili da im se dostavi ili audio-video zapis s objave presude ili originalni izvornik s objave presude od 23. juna 2009. godine, ali da je predsjednik Kantonalnog suda naveo da nema audio-video zapis s objave presude od 23. juna 2009. godine, te da se odbrani ne može dozvoliti uvid u centralni disk Kantonalnog suda radi provjere jer su na njemu arhivirana sva suđenja Kantonalnog suda.

81. Dalje apelanti ukazuju na povredu prava na nezavisan, zakonom ustanovljen sud. S tim u vezi navode da su dvoje sudija koji su sudili u žalbenom vijeću sudije koje su imenovane kao dodatne sudije s mandatom od dvije godine i da im taj status traje od 2003. odnosno 2004. godine. Po mišljenju apelanata prvostepeni i drugostepeni sud su dokaze koji idu u korist apelanata u pravilu smatrali neuvjerljivim i neprihvatljivim, a dokaze koji potvrđuju navode optužbe su prihvatili kao vjerodostojne. Prema tome, ukazuju na proizvoljnost ocjene dokaza. Kao primjer navedenog naveli su prihvatanje iskaza braće H. Također smatraju da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njihovo pravo na neposredno provođenje dokaza i kontradiktornost postupka. Ukazuju i na povredu principa in dubio pro reo, te da je u konkretnom slučaju primijenjen neprihvatljiv princip in dubio contra reum. Povredu principa in dubio pro reo redovni sudovi su po mišljenju apelanata učinili cijeneći i (ne) prihvatajući iskaz jednog od ključnih svjedoka A. K. za tačku 5. izreke presude. Suprotno tome redovni sudovi prihvataju iskaz I. Dž. koja je bila posebno zainteresirana za ishod postupka i bila spremna da druge svjedoke nagovara da daju iskaze o događajima o kojima nemaju saznanje. Također ukazuju na prihvatanje iskaza svjedoka A. M., te da nije jasno obrazloženje sudova zbog čega je u interesu prvostepenog suda da se prihvati iskaz svjedoka s kojim je Muhamed Ali Gaši u zavadi, dakle motiviranog svjedoka. Po mišljenju apelanata princip in dubio pro reo je povrijeđen i prihvatanjem svjedočenja A. P.

82. Apelanti ističu da prvostepeni sud u više navrata odbrani nije dozvolio da ispita svjedoka i u korist vlastitih tvrdnji, pa je uputio da se svjedoka ponovo pozove navodeći da je izašao iz okvira unakrsnog ispitivanja. Po mišljenju apelanata pogrešni su stavovi prvostepenog i drugostepenog suda da je ispravno postupila predsjednica prvostepenog suda kada je zabranila postavljanje pitanja u korist vlastitih tvrdnji odbrani i uputila odbranu da svjedoke tužiteljstva pozove kao vlastite svjedoke. Ističu da optuženi ima pravo na odbranu, te da se on nije dužan braniti niti je dužan dokazati svoju nevinost direktnim ispitivanjem takvih svjedoka. Ukazuju da je takav teret dokazivanja na tužitelju. Također navode da su osporene presude donesene na bazi indicija - posrednih dokaza, ali da to nisu indicije koje čine zatvoreni krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu (apelant Muhamed Ali Gaši je podsrekavao na ubistvo), te da objektivno potpuno isključuju mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Ukazuju na dužnost redovnih sudova da za svoje odluke moraju dati odgovore na suštinska pitanja koja su važna za ishod postupka. Navode da se princip presumpcije nevinosti ne odnosi samo na krivicu već i na sve druge elemente koji stoje u međusobnoj vezi kada je u pitanju pojam krivičnog djela - radnja izvršenja, protupravnost ili kažnjivost.

83. Apelanti navode da drugostepeni sud potpuno proizvoljno primjenjuje materijalno pravo kada daje argumente za postojanje elemenata krivičnog djela zločinačke organizacije iz člana 342. KZ FBiH onako kako ih je utvrdio prvostepeni sud izrekom presude. Smatraju da je potpuno neprihvatljiva argumentacija Vrhovnog suda u pogledu žalbenih prigovora u vezi s konzistentnosti prvostepene presude koje drugostepena presuda naziva pogrešnom polaznom osnovom. Navode da pitanje vremena navodnog formiranja zločinačke organizacije nije navedeno ni u pojedinim tačkama ni u preambuli, pa vrijeme njenog formiranja kao nužan zakonski element krivičnog djela zločinačke organizacije nedostaje. Zbog toga, po mišljenju apelanata, preambula ostaje nedorečena i nerazumljiva zbog čega je došlo do bitne povrede odredbe iz člana 312. st. j) i k) ZKP FBiH. Ističu da subjektivno ubjeđenje suda da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret preduzimajući radnje s ciljem ostvarenja, provođenja i sličnog imaginarnog zločinačkog plana nije dovoljno. Navode da mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost zaključaka suda na koje će primijeniti materijalno pravo. U tom kontekstu navode da zbog primjene principa in dubio pro reo činjenice koje idu na teret apelanata moraju biti sa sigurnošću utvrđene i jasno obrazložene.

84. Dalje su apelanti naveli da je sud odluku o krivici apelanta Muhameda Ali Gašija zasnovao na iskazima svjedoka D. K., M. G., M. K., H. K. i E. H. datim na glavnom pretresu. Istaknuto je da je sud odbio da u istrazi prihvati iskaze navedenih svjedoka kao zakonite dokaze, budući da su u istrazi navedeni svjedoci iskaz davali zajedno. Istaknuto je da je odbrana ukazala da se navedenim saslušanjem svjedoka u istrazi kontaminirao iskaz svakog od tih svjedoka, te da se nije moglo prihvatiti ni njihovo svjedočenje na glavnom pretresu budući da je bilo uvjetovano ranijim zajedničkim iskazom u istrazi. U kontekstu navedenog, po mišljenju apelanata, Vrhovni sud nije pokazao na koji način se mogao otkloniti uticaj nezakonitog dokaza na iskaz svakog od spomenutih svjedoka, te imajući u vidu navedene činjenice morao je kao nezakonite proglasiti i njihove iskaze date na glavnom pretresu. Apelanti također ukazuju na proizvoljnost odluke Vrhovnog suda u dijelu koji se odnosi na podučavanje svjedoka o pravu na upotrebu vlastitog jezika. Istaknuto je da je obaveza suda a ne branioca da upozori svjedoka da se treba služiti svojim jezikom i da neizvršavanje navedene obaveze predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Po mišljenju apelanata sud nije ovlašten da sam zaključuje da li svjedok dovoljno razumije jezik na kojem se vodi krivični postupak, budući da je to pravo svjedoka i drugih lica koja se navode u odredbi člana 9. ZKP FBiH, a da svjedoci J. H. i B. H. nisu bili upozoreni na korištenje ovog prava. Također, navode da je sud pročitao iskaz svjedoka H. K. tako da nije bilo moguće provjeriti kredibilitet, pouzdanost i relevantnost iskaza tog svjedoka.

85. Apelanti također smatraju da je princip presumpcije nevinosti povrijeđen i izjavama visokih dužnosnika i zlobnom medijskom kampanjom. U tom kontekstu apelanti navode da su u svim fazama tog krivičnog postupka policijski zvaničnici predvođeni čelnicima Policijske misije Evropske unije u BiH davali izjave kojima su na najgrublji način prejudicirali krivnju apelanata. Ističu da je izjave o predmetu davao i uređujući tužitelj kao i predsjednica prvostepenog vijeća. Smatraju da u konkretnom slučaju nije određeno ko je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe koje čine zločinačku organizaciju i od kada. Također nije određeno ni vrijeme izvršenja djela koje je od značaja za određivanje da li je ta radnja u vrijeme izvršenja bila uopće krivično djelo.

86. Navode da je apelant Muhamed Ali Gaši prvostepenom presudom proglašen krivim i oslobođen za krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 3. KZ FBiH čime je na štetu tog apelanta povrijeđen krivični zakon, a sama izreka presude je nerazumljiva i protivrječna sama sebi. Dalje ističu da Vrhovni sud nije apelante oslobodio za krivično djelo zločinačke organizacije u vezi s krivičnim djelima bespravne gradnje iz člana 74. Zakona o građenju i člana 161. Zakona o prostornom uređenju, krivično djelo protupravnog zauzimanja nekretnina i krivično djelo pranja novca jer ih za druge radnje osuđuje za krivično djelo zločinačke organizacije. Ukazuju da je Vrhovni sud apelanta Muhameda Ali Gašija proglasio krivim kao organizatora zločinačke organizacije, te ga još jednom osudio kao izvršioca djela kojem je kvalifikatorna okolnost vršenje radnji u okviru zločinačke organizacije.

87. U dopuni apelaciji apelanti su naveli da su Kantonalnom sudu 13. oktobra 2010. godine podnijeli zahtjev za ponavljanje postupka zbog toga što apelaciono vijeće Vrhovnog suda prilikom donošenja odluke po izjavljenim žalbama nije izvršilo uvid u audio snimak objave presude od 23. juna 2009. godine, nego je izvršio uvid u prepravljeni (falsificirani) činjenični opis krivičnog djela konstatiranog na zapisniku o glavnoj raspravi od 23. juna 2009. godine. Apelanti su naveli da je Vrhovni sud, rješavajući po zahtjevu apelanata za prenos mjesne nadležnosti, donio Rješenje broj 09 0 K 001427 10 Kr od 11. novembra 2010. godine kojim je njihov zahtjev odbijen. Ukazuju da su navedeno rješenje donijele iste sudije koje su učestvovale u donošenju drugostepene presude, a na čije propuste ukazuju apelanti u zahtjevu za ponavljanje postupka čime zadiru u prava apelanata na nepristran i nezavisan sud.

b) Odgovor na apelaciju

88. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je, u odnosu na navode apelanata da izvornik presude nije identičan presudi koja je konstatirana na zapisnik o glavnom pretresu, u svojoj presudi o tome dao detaljne razloge. Istaknuto je da je vršeno čitanje i upoređivanje s jedne strane izvornika presude konstatiranog na zapisniku o glavnom pretresu kojeg su potpisali predsjednica vijeća i zapisničar, i pisano izrađene presude s druge strane, te je utvrđeno da pisano izrađena presuda potpuno odgovara presudi koja je objavljena. Vrhovni sud navodi da su apelanti po prvi put naveli da su po okončanju glavnog pretresa „primili izvornik presude u pisanom obliku - objavu presude“ uz objašnjenje da je taj zapisnik nepotpisan, te da su branitelji svih apelanata izvršili njegovo poređenje sa izrekom pisanog otpravka presude i evidentirali ukupno 20 nesaglasnosti. Istaknuto je da je u žalbi apelanta Muhameda Ali Gašija ukazano na 16 navodnih nesaglasnosti objavljene presude i pisano izrađene presude iako se u apelaciji ukazuje na 20 nesaglasnosti. Zatim je Vrhovni sud naveo da se tek u apelacijama po prvi put navodi da je u žalbenom postupku Vrhovni sud trebao pregledati audio-video zapis, što apelanti nisu navodili u svojim žalbama. Po mišljenju Vrhovnog suda apelanti iznose paušalne tvrdnje bez ukazivanja na navodnu vezu između javno objavljene presude sa sadržajem koji oni iznose u formi nepotpisanog i neovjerenog zapisnika koji nema nikakvu pravnu vrijednost, a niti predstavlja ispravku i pismeni otpravak prvostepene presude i navodnih povreda ustavnih prava. Istaknuto je da Vrhovni sud ostaje kod tumačenja iz svoje presude, kao i zaključka da „time što je predsjednica vijeća nižestepenog suda uputila odbranu da svoja prava u korist vlastitih tvrđenja, koja prevazilaze opseg odgovora nekih svjedoka datih prilikom direktnog ispitivanja, može realizirati i postavljati nakon što predloži njihovo ispitivanje kao svojih svjedoka ne predstavlja nametanje neke obaveze dokazivanja nevinosti, već mogućnost i način da se dobiju odgovori na ta pitanja“ (strana 56 drugostepene presude). Po mišljenju drugostepenog suda to što odbrana nije konzumirala ovo pravo ne može predstavljati propust predsjednice vijeća prvostepenog suda već odbrane apelanata. Dalje je navedeno da su dodatne sudije zakonska kategorija u smislu Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću.

89. U odnosu na dopunu apelacije Vrhovni sud navodi da se ona odnosi na postupak ponavljanja krivičnog postupka kao vanrednog pravnog lijeka, te da je u tom postupku odbijen zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti kao i zahtjev za ponavljanje postupka. S tim u vezi Vrhovni sud ukazuje da su apelanti koristili neefektivne pravne lijekove. Također ukazuju da je dopuna podnesena nakon proteka roka.

90. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da je navedeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno iznio sve svoje razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja odluke. U odnosu na navode apelacije koji se odnose na izvornik presude ukazano je da je u svojoj odluci Vrhovni sud dao razloge prilikom ocjene ovog žalbenog navoda apelanata. Kantonalni sud navodi da objava presude u konkretnom slučaju nije snimana, tako da ne postoji nikakav pohranjeni snimak u centralnom disku-serveru jer odredba člana 169. ZKP FBiH ne propisuje obavezu suda da audio i vizuelno snima objavu presude. Također, Kantonalni sud smatra da apelantima nije bilo uskraćeno pravo na nepristran sud.

91. U svom odgovoru na apelaciju Federalno tužiteljstvo, u odnosu na navode apelanata koji se odnose na samo potvrđivanje optužnice, navodi da nije sporno da prvobitna optužnica nadležnog tužitelja nije potvrđena, te da je potom stvarno i mjesno nadležni tužitelj nakon toga podnio drugu, u suštini izmijenjenu optužnicu, koja je potvrđena. Istaknuto je da je sudsko vijeće i postupalo po potvrđenoj optužnici u skladu s odlukom sudije za prethodno saslušanje koji je stavljanjem žiga obavio potvrđivanje optužnice od 3. jula 2008. godine, a povodom koje je vođen glavni pretres uz napomenu da su 28. i 30. jula 2008. godine odbijeni prethodni prigovori na potvrđenu optužnicu. Tužiteljstvo je ukazalo na brojnost i sadržaj dokaza koje je izvelo tokom glavnog pretresa s ciljem da dokaže krivična djela koja su apelantima stavljena na teret, te smatra da su neosnovani navodi apelanata po kojima je naknadni dokaz tužiteljstva („teka iz Kaknja“) bio ključan za pripremanje odbrane osuđenih, te da je na taj način povrijeđeno pravo na odbranu apelanata. Ukazano je da je odbrani apelanata nakon potvrđivanja optužnice dozvoljen uvid i fotokopiranje spisa, koji je sadržavao praktično sve dokaze koji su potom izvedeni na glavnom pretresu osim tzv. KPS predmeta, koji se odnosio na sam postupak nepotvrđivanja prve optužnice Kantonalnog tužiteljstva. Istaknuto je da na naknadnom dokazu tužiteljstva („teka iz Kaknja“) prvostepeni i drugostepeni sud nisu niti djelimično zasnovali svoju odluku o krivnji apelanata. Smatraju da su i drugi navodi apelanata neosnovani, te da je prvostepeni i drugostepeni sud mišljenje o krivnji apelanata zasnovao isključivo na činjenicama i dokazima koji su iznijeti tokom glavnog pretresa a ne pod uticajem bilo kakvog pritiska ili vanjskih informacija. Također, po mišljenju Federalnog tužiteljstva medijski natpisi odnosno izjave pojedinih zvaničnika nisu na bilo koji način uticali na pravičnost postupka.

92. U svom odgovoru na apelaciju Kantonalno tužiteljstvo je navelo da u ovom postupku nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanata.

V. Relevantni propisi

93. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) relevantne odredbe glase: Član 2.

Značaj izraza u ovom zakonu (18) Zločinačka organizacija je organizirana grupa ljudi od najmanje tri osobe, koja postoji neko vrijeme, djelujući u cilju učinjenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

Član 342.

Zločinačka organizacija (1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji kao član zločinačke organizacije, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

(2) Ko kao član zločinačke organizacije učini krivično djelo propisano zakonom u Federaciji za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi zločinačkom organizacijom koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

(4) Ko postane članom zločinačke organizacije koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom u Federaciji, ako za pojedino krivično djelo nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.

(5) Član zločinačke organizacije iz st. od 1. do 4. ovog člana, koji zločinačku organizaciju otkrije, može se osloboditi kazne.

94. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 11.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 39.

Razlozi za izuzimanje Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

a) ako je oštećen krivičnim djelom,

b) ako mu je osumnjičeni odnosno optuženi, njegov branilac, tužitelj, oštećeni, njegov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, bračni odnosno vanbračni drug ili srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u bočnoj liniji do četvrtog stepena, a po tazbini do drugog stepena,

c) ako je sa osumnjičenim odnosno optuženim, njegovim braniocem, tužiteljem ili oštećenim u odnosu staraoca, staranika, usvojioca, usvojenika, hranioca ili hranjenika,

d) ako je u istom krivičnom predmetu učestvovao kao sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili je postupao kao tužitelj, branilac, zakonski zastupnik ili opunomoćenik oštećenog ili je saslušan kao svjedok ili kao vještak,

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom, i

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 169.

Snimanje audio-vizuelnim sredstvima (1) Sve preduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za zvučno snimanje. Tužitelj ili ovlašteno službeno lice će o tome prethodno obavijestiti lice koje se ispituje odnosno saslušava i poučiti ga da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka kako bi provjerilo svoju izjavu.

(2) Snimak mora sadržavati podatke iz člana 166. stav 1. ovog zakona, podatke potrebne za identifikovanje lica čija se izjava snima i podatak u kojem svojstvu to lice daje izjavu. Kad se snimaju izjave više lica, mora se obezbijediti da se iz snimka jasno može razaznati ko je dao izjavu.

(3) Na zahtjev saslušanog lica snimak će se odmah reprodukovati, a ispravke ili objašnjenja tog lica će se snimiti.

(4) U zapisnik o istražnoj radnji unijeće se da je izvršeno zvučno snimanje, ko je snimanje izvršio, da je lice koje se saslušava prethodno obaviješteno o snimanju, da je snimak reprodukovan i gdje se zvučni snimak čuva ako nije priložen spisima predmeta. (5) Tužitelj može odrediti da se zvučni snimak u cjelini ili djelimično prepiše. Tužitelj će prepis pregledati, ovjeriti i priključiti zapisniku o preduzimanju istražne radnje. (6) Zvučni snimak čuva se do vremena do kojeg se čuva i krivični spis.

(7) Tužitelj može dozvoliti da lica koja imaju opravdan interes, pomoću uređaja za zvučno snimanje, snime izvođenje istražne radnje.

(8) Odredbe st. od 1. do 7. ovog člana shodno se primjenjuju i kad se obavlja filmsko ili drugo snimanje istražne radnje.

(9) Snimci iz st. od 1. do 8. ovog člana ne mogu se javno prikazivati, bez pismenog odobrenja stranaka i učesnika snimljene radnje.

Član 276. stav 2 tačka e) Izvođenje dokaza (2) Osim ako sudija odnosno predsjednik vijeća u interesu pravde ne odredi drugačije, dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija odnosno vijeće, ...

Član 277.

Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka (1) Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke odnosno branioca koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branioca (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke odnosno branioca koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i pitanja u korist sopstvenih tvrđenja. Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se i odnose na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudija odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu mu postavljati pitanja.

(2) Pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti ne mogu se postavljati pri direktnom ispitivanju, osim u slučaju potrebe razjašnjenja izjave svjedoka. U pravilu, pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti su dozvoljena samo prilikom unakrsnog ispitivanja. Kada stranka pozove svjedoka suprotne stranke ili kada svjedok pokazuje odbojan stav ili ne želi da sarađuje, sudija odnosno predsjednik vijeća može da dozvoli upotrebu pitanja koja navode na odgovor koji se želi čuti.

(3) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolisati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.

(4) Prilikom izvođenja dokaza iz člana 276. stav 2. tačka e) ovog zakona sud će ispitati svjedoka, a nakon toga dozvoliće strankama i braniocu da postavljaju pitanja. Član 288. st. 1. i 2.

Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, psihički oboljela, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je značajno otežan iz važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. U Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 25/04, 93/05, 32/07, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase: Član 1.

Osnivanje (1) Ovim zakonom osniva se Visoko sudsko i tužilačko vijeće i regulira: njegov rad, organizacija, nadležnosti, ovlaštenja i uvjeti i mandat za vršenje sudijske i tužilačke funkcije, imenovanje sudija i tužitelja, disciplinska odgovornost sudija i tužitelja, privremeno udaljenje sudija i tužitelja od vršenja dužnosti, nespojivost dužnosti sudija i tužitelja s drugim dužnostima, prestanak mandata sudija i tužitelja i druga pitanja u vezi s radom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (u daljem tekstu: Vijeće ).

(2) Vijeće je samostalan organ Bosne i Hercegovine i ima svojstvo pravne osobe. (3) Na Vijeće se ne primjenjuju odredbe Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 5/03 i 42/03 ) i Zakona o upravi Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", broj 32/02 ).

Član 3.

Nezavisni i samostalni organ (1) Vijeće kao nezavisni i samostalni organ ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članu 17. ovog zakona. (2) Vijeće ima pečat, koji sadrži njegov naziv, te naziv i grb Bosne i Hercegovine u skladu sa Zakonom o pečatu institucija Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 12/98 i 14/03).

Član 17. stav 1. tač. 1., 5., 6., 7., 8., 11., 12., 23., 25., 26., 27., 28. i 29. Nadležnost Vijeće ima sljedeće nadležnosti:

(1) imenuje sudije, uključujući predsjednike sudova, sudije porotnike i dodatne sudije u sve sudove na državnom, entitetskom, kantonalnom, okružnom, osnovnom i općinskom nivou u Bosni i Hercegovini, uključujući Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom ustavnih sudova entitetâ Bosne i Hercegovine;

(5) odlučuje o žalbama u disciplinskim postupcima;

(6) odlučuje o privremenom udaljenju od vršenja dužnosti sudija, sudija porotnika, dodatnih sudija i tužitelja;

(7) nadzire stručno usavršavanje sudija i tužitelja i savjetuje entitetske centre za edukaciju sudija i tužitelja i Pravosudnu komisiju Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine u vezi sa usvajanjem programa stručnog usavršavanja sudija i tužitelja;

(8) određuje minimalan obim stručnog usavršavanja koji svaki sudija i tužitelj mora ostvariti u toku godine;

(11) odlučuje o pitanjima nespojivosti drugih dužnosti koje sudije i tužitelji obavljaju s dužnostima sudija i tužitelja;

(12) odlučuje o privremenom upućivanju sudija i tužitelja u drugi sud ili tužiteljstvo; (23) utvrđuje kriterije za rad sudova i tužilaštava i pokreće istrage koje se odnose na postupanje u oblasti uprave ili finansija;

(25) utvrđuje broj sudija, tužitelja i zamjenikâ glavnog tužitelja za sudove i tužiteljstva iz njegove nadležnosti, nakon konsultacija s predsjednikom suda ili glavnim tužiteljem, tijelom nadležnim za budžet, i nadležnim ministarstvom pravde;

(26) prikuplja informacije i vodi dokumentaciju o profesionalnom statusu sudija i tužitelja, uključujući datum njihovog imenovanja i prestanka dužnosti , statističke podatke koji se odnose na njihove radne rezultate, te ostale informacije koje Vijeće smatra bitnim za rad predsjednika sudova, glavnih tužitelja i zamjenika glavnih tužitelja, sudija i tužitelja;

(27) daje mišljenje o pritužbama koje podnese sudija ili tužitelj koji smatra da su njegova prava utvrđena ovim ili drugim zakonom, ili njegova nezavisnost ugroženi; (28) daje mišljenje o nacrtima zakona, propisa i o važnim pitanjima koja mogu uticati na pravosuđe, pokreće postupak usvajanja zakona i drugih propisa i daje smjernice sudovima i tužiteljstvima iz nadležnosti Vijeća;

(29) objavljuje etičke kodekse sudija i tužitelja; … Član 48.

Imenovanje dodatnih sudija (1) Vijeće može privremeno imenovati osobe koje će vršiti dužnost dodatnih sudija, kako bi sudovima pružili pomoć u smanjenju broja zaostalih neriješenih predmeta, ili ako je zbog dužeg odsustva sudije potreban dodatni broj sudija u sudu. Vijeće može imenovati dodatne sudije na zahtjev predsjednika suda, pod uvjetom da se uz zahtjev dostavi dokaz koji ukazuje da postoji potreba za imenovanjem dodatnog sudije, kao i raspoloživa sredstva.

(2) Prije preuzimanja dužnosti, dodatni sudija daje svečanu izjavu u skladu sa članom 46. ovog zakona. Predsjednik Vijeća može ovaj zadatak povjeriti predsjedniku suda u kojem dodatni sudija preuzima dužnost.

VI. Dopustivost

95. Prilikom ispitivanja ove apelacije u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 001427 10 Kr od 11. novembra 2010. godine Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

96. Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na rješenje koje je doneseno po zahtjevu za prenos mjesne nadležnosti za rješavanje po njihovom zahtjevu za ponavljanje krivičnog postupka. Ustavni sud smatra da je potrebno, kao prvo, odgovoriti na pitanje da li se postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanata u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li se u tom postupku odlučuje o krivičnoj optužbi protiv njega. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije za ljudska prava u predmetu X protiv Austrije (vidi odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1978. godine, Odluke i izvještaji (OI), broj 14, strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija za ljudska prava je zauzela stanovište da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne utvrđuje osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta. Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobreno ponovno suđenje ili ne.

97. U konkretnom slučaju nesporno je da se osporenim rješenjem nije odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, već o tome da li postoje važni razlozi u smislu odredbe člana 39. ZKP FBiH zbog kojih bi njihov zahtjev za prenos mjesne nadležnosti bio osnovan. Pored navedenog, Ustavni sud ukazuje da se sam postupak za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne tiče utvrđivanja krivične odgovornosti apelanata u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U navedenom postupku se odlučuje o tome da li su se stekli zakonski uvjeti da se donese odluka kojom bi se dozvolilo ili ne ponavljanje pravosnažno okončanog postupka.

98. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

99. U odnosu na osporene presude Ustavni sud ukazuje da u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

100. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

101. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 001427 Kž 11 od 22. aprila 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili, i to: apelant Muhamed Ali Gaši 8. septembra 2010. godine, apelant Aziz Gaši 14. septembra 2010. godine, apelant Engin Proho 13. septembra 2010. godine, Muharem Čaušević 11. septembra 2010. godine, Edin Hot 10. septembra 2010. godine, Sinan Ljuca 10. septembra 2010. godine i apelant Mirso Krasnić 8. septembra 2010. godine. Apelacija je podnesena 8. novembra 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

102. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

103. Apelanti osporavaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije, prava iz odredbe člana II/3.b) i d) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 3. i 5. Evropske konvencije, prava iz člana 14. st. 2. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i prava iz člana 10. Opće deklaracije o ljudskim pravima.

104. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a. da odmah, na jeziku koji razumije bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega;

b. da mu se osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje odbrane;

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe.

105. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

106. Ustavni sud podsjeća da opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će navode apelanata koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tač. a), b) i d) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

107. U pogledu navoda apelanata koji se odnose na nezavisnost suda, Ustavni sud ukazuje da nezavisnost suda prije svega znači njegovu nezavisnost o izvršnoj vlasti i strankama. Kad se ispituje može li se neko sudsko tijelo smatrati nezavisnim, mora se, između ostalog, obratiti pažnja na način biranja članova tog tijela, duljinu trajanja njihova mandata i postojanje jamstva protiv vanjskih pritisaka, ali i na to odaje li takvo tijelo dojam nezavisnosti (vidi Evropski sud Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 1997. godine, stav 73). Zatim, nesmjenjivost sudija s izvršne vlasti tokom trajanja njihovog mandata nužno je jamstvo njihove nezavisnosti. Nesmjenjivost sudija ne mora biti regulirana zakonom ako se ona kao činjenica uvažava u praksi. Evropski sud nije naznačio koji je nužni minimum trajanja sudačkog mandata. Duljina trajanja mandata za koju je Evropski sud utvrdio da je u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije u različitim je slučajevima bila vrlo različita. Dakle, sud mora funkcionirati nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti, svoje odluke temeljiti na svom vlastitom slobodnom mišljenju i činjenicama i to na pravnim osnovama. Također, moraju postojati garancije da sudovi funkcioniraju neovisno. Za navedeno nije nužno imenovanje sudija doživotno, pod uvjetom da ih vlasti ne mogu otpuštati svojevoljno ili na neprimjerenoj osnovi.

108. Apelanti ukazuju na kršenje principa nezavisnosti suda kroz mandat sudija članova žalbenog vijeća Vrhovnog suda (Nidžare Zlotrg i Vjekoslava Lovrića) koji su u momentu donošenja osporene presude Vrhovnog suda imali svojstvo dodatnih sudija. U odnosu na navedeno Ustavni sud ukazuje da dodatne sudije imenuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće kao nezavisan organ u smislu odredbe člana 17. stav 1. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću, kao što navedeni organ imenuje i stalne sudije, predsjednike sudova i sudije porotnike. Dodatne sudije u smislu navedenog zakona polažu zakletvu i imenuju se na određeni mandat koji se može produžiti. Iz navedenog proizlazi da dodatne sudije imenuje Visoko sudsko i tužilačko vijeće, koje u smislu člana 3. stav 1. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću kao nezavisni i samostalni organ ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrano i profesionalno pravosuđe. Dakle u pogledu imenovanja dodatnih sudija kao i osiguranja njihove nezavisnosti i nepristranosti postoji zakonska procedura kao i za stalne sudije. Pri tome navedene sudije je imenovao nezavisan i samostalan organ. Prema tome, proizlazi da je njihovo imenovanje nezavisno od izvršne i zakonodavne vlasti i od bilo kakvog vanjskog uticaja. Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju mandat sudija žalbenog vijeća, odnosno konkretno sudija Nidžare Zlotrg i Vjekoslava Lovrića, doveo do kršenja principa nezavisnosti suda u smislu prava na pravično suđenje, budući da su osigurani zakonski mehanizmi očuvanja nezavisnosti suda od bilo kakvih vanjskih uticaja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju principa nezavisnosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

109. U pogledu navoda apelanata koji se odnose na povredu principa nepristranosti, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno lična nepristranost članova vijeća se pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). S obzirom na to da apelanti nisu doveli u sumnju ličnu nepristranost sudija koji su bili u sastavu žalbenog vijeća, Ustavni sud se tim pitanjem neće baviti.

110. Apelanti su, kako proizlazi iz apelacija, osporili nepristranost članova žalbenog vijeća prema objektivnom principu, navodeći da su oni ranije učestvovali u donošenju odluka o pritvoru protiv apelanata. Navedeno je po njihovom mišljenju imalo uticaja na povredu principa nepristranosti. Ustavni sud podsjeća da se u okviru objektivnog testa mora odrediti da li je, potpuno odvojeno od sudijinog ličnog ponašanja, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i dojam može imati izvjesnu važnost. Ono što je važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti, a ako je riječ o krivičnom postupku, onda iznad svega povjerenje okrivljenika (vidi Evropski sud, Padovani protiv Italije, 1993, stav 27). Nepristranost u tom smislu znači nepostojanje predrasuda ili negativnog pristupa sudije ili suda.

111. Zatim, Ustavni sud podsjeća na postojanje procedure za osiguranje nepristranosti suda, odnosno pravila koja se tiču isključenja ili izuzeća sudija u određenim situacijama. Prema praksi Evropskog suda, postojanje ovakvih pravila u relevantnom zakonu pokazuje nastojanje zakonodavca da otkloni razumnu sumnju u pristranost sudija ili sudova, odnosno predstavlja pokušaj da se nepristranost osigura eliminiranjem uzroka koji bi mogli rezultirati takvom sumnjom. S tim u vezi, propust da se poštuju pravila o izuzeću sudija može značiti da je postupak vodio sud čija se nepristranost može dovesti u sumnju (vidi Evropski sud, Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. jula 2005. godine, aplikacija broj 71615/01, stav 27).

112. U kontekstu ovih apelacionih navoda Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci broj AP 543/04 već odlučivao o navedenim pitanjima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 543/04 od 28. juna 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 27/05). Ustavni sud je u citiranoj odluci istakao da: «Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava koji je u identičnom slučaju usvojio stav da [...] sama činjenica da je taj sudija, također, donosio odluke u istražnom postupku, uključujući rješenje koje se odnosi na vraćanje u pritvor, ne može se uzeti sama po sebi kao opravdanje za bojazan da on nije nepristran. Ono što je bitno su obim i priroda tih odluka». Također je istakao da je, u skladu s citiranom konstatacijom, u takvoj situaciji Evropski sud utvrdio da nije povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Nortier protiv Holandije, presuda od 24. augusta 1993. godine, serija A, broj 267, str. 15, tačka 33). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da je nesporno da je sudija koji je učestvovao u donošenju prvostepene presude Kantonalnog suda učestvovao i u toku istražnog postupka kao član krivičnog vijeća i u donošenju rješenja o produženju pritvora apelantu. Međutim, članom 35. tada važećeg ZKP učestvovanje u donošenju odluke o produženju pritvora nije propisano kao razlog za nemogućnost vršenja sudijske dužnosti. Dakle, predmetna procesno-pravna situacija nije navedenim odredbama zakona eksplicitno predviđena kao razlog zbog kojeg bi se sudija obligatorno morao izuzeti iz učestvovanja na glavnom pretresu i, nakon toga, u donošenju odluke. Osim toga, a imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda, učestvovanje sudije u donošenju odluke o produženju pritvora, samo po sebi, ne može predstavljati okolnost koja bi mogla izazvati sumnju u njegovu nepristranost. Naime, potreban je veći stepen izvjesnosti koji u svakom konkretnom slučaju mora biti potkrijepljen relevantnim dokazima da bi se dovela u pitanje pravičnost takvog postupka.

113. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud Rješenjem broj 070-0-Su-10- 000482 od 22. aprila 2010. godine odbio zahtjev apelanata za izuzeće članova apelacionog vijeća i predsjednika Vrhovnog suda. Zaključeno je da okolnosti da su članovi apelacionog vijeća i predsjednik suda ranije sudjelovali u donošenju odluka povodom izjavljenih žalbi na rješenja o produženju pritvora nije dovelo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje, jer su oni samo raspravljali o tome da li su apelanti osnovano sumnjivi da su učinili određena krivična djela, a ne o tome da li su ih učinili, što je značajna razlika. Dakle, zaključeno je da odluka o produženju pritvora „nije blisko povezana sa odlukom o glavnoj stvari“. Stoga je utvrđeno da sama okolnost da su članovi apelacionog vijeća odlučivali o žalbama na rješenja o produženju pritvora ne može predstavljati razlog za njihovo isključenje, odnosno izuzeće da vrše sudijsku dužnost u predmetnom krivičnom postupku. Pri tome je Vrhovni sud u osporenoj presudi naglasio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske, na koju su ukazivali apelanti, jer nema precedentni karakter, kao što to imaju odluke Evropskog suda. Stoga se Vrhovni sud pozvao na praksu Evropskog suda, Ustavnog suda, kao i svoju vlastitu praksu prema kojoj navedeno nije razlog za njihovo isključenje prilikom odlučivanja o glavnoj stvari. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da odredba člana 39. ZKP FBiH sudjelovanje u donošenju odluke o produženju pritvora ne propisuje kao razlog za nemogućnost vršenja sudijske dužnosti.

114. Dakle, proizlazi da su članovi žalbenog vijeća učestvovali u donošenju odluka o produženju pritvora protiv apelanata. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti koristili zakonsku proceduru za izuzeće sudija, te su njihovi navodi u kontekstu tog zahtjeva razmatrani, ali je utvrđeno da ne postoje okolnosti koje dovode u pitanje nepristranost članova žalbenog vijeća. Naime, Ustavni sud primjećuje da su priroda i obim odluka o pritvoru bili takvi da su sudije koje su učestvovale u njihovom donošenju raspravljali isključivo o tome da li su apelanti osnovano sumnjivi da su učinili određena krivična djela, a ne i o tome da li su ta djela učinili što predstavlja značajnu razliku. Dakle, radilo se o nižem stepenu sumnje prilikom odlučivanja o postojanju uvjeta za produženje pritvora protiv apelanata u odnosu na veći stepen sumnje kada se odlučuje o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata. Prema tome, odluka o pritvoru u čijem su donošenju učestvovali članovi žalbenog vijeća nije blisko povezana s odlukom o glavnoj stvari zbog čega Ustavni sud smatra da navedeno nije dovelo u sumnju nepristranost članova žalbenog vijeća. Stoga, imajući u vidu navedeno kao i praksu Ustavnog suda zauzetu u predmetu AP 543/04 Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede principa nepristranosti.

115. Dalje apelanti smatraju da nisu imali pravično suđenje i zbog toga što su, po njihovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Također, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

116. Zatim, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

117. Razmatrajući navode apelanata u odnosu na potvrđivanje optužbe Ustavni sud nalazi da su u osporenim presudama redovni sudovi za navedeno dali obrazloženje. Naime, proizlazi da je konkretnom slučaju sudija za prethodno saslušanje prvobitno rješenjem odbio da potvrdi podnesenu optužbu, a zatim je nakon što je tužitelj dostavio novu izmijenjenu optužbu na potvrđivanje navedena optužnica potvrđena tako što je na nju stavljen otisak štambilja. Pri tome je Kantonalni sud u svojoj presudi konstatirao da je tužitelj sudiji za prethodno saslušanje dostavio novu optužnicu uz dva podneska u okviru kojih je bio i novi dokaz „teka iz Kaknja“. Takvu novu optužnicu potvrdio je sudija za prethodno saslušanje stavljanjem svog pečata, te je na tako potvrđenu optužnicu odbrana imala pravo ulagati prethodne prigovore po kojima je sudija za prethodno saslušanje i odlučio. Dakle, Ustavni sud zapaža da je u vrijeme odlučivanja po optužbi kada je njeno potvrđivanje odbio sudija za prethodno saslušanje procesnim zakonom bila propisana mogućnost njene formalne kontrole. S tim u vezi Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 162. ZKP FBiH, koja je bila važeća u to vrijeme, a kojom je propisano da su podnesci: optužnica, prijedlozi i druge izjave i saopćenja, te da oni moraju biti razumljivi i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njima moglo postupati. Navedenom odredbom je propisano da će sud podnositelja predstavke pozvati da ispravi podnesak, a ako to ne učini u određenom roku sud će podnesak i odbaciti. Prema tome, nesporno je da je prilikom odlučivanja po optužbi procesnim zakonom bila propisana obavezna formalna kontrola optužbe. Razmatrajući navode žalbe u ovom pravcu Vrhovni sud je naveo da u konkretnoj situaciji nisu postojale formalnopravne i materijalnopravne prepreke da nakon što je sudija za prethodno saslušanje odbio potvrđivanje optužbe tužitelj, u smislu tada važeće odredbe člana 243. stav 5. ZKP FBiH, podnese novu (ili izmijenjenu) optužbu na potvrđivanje, koja je prema navedenoj odredbi mogla biti zasnovana i na novim dokazima. Navedeno obrazloženje redovnih sudova, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost.

118. U pogledu navoda apelanata o proizvoljnoj ocjeni dokaza Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Međutim, Ustavni sud naglašava da princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3553/11 od 22. oktobra 3013. godine, tačka 40).

119. Dovodeći prethodne stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom slučaju pred Kantonalnim sudom izveden veoma obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni dokazi optužbe i odbrane, kao i dokazi koje je izveo sud na osnovu ovlaštenja iz člana 276. stav 2. tačka e) ZKP FBiH. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti detaljno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim. Dakle, prvostepena presuda je donesena na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju nisu dostavili dokaz kojim bi dokazali da je eventualno prvostepeni sud proizvoljno odbio neke njihove dokazne prijedloge, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Također i Vrhovni sud je prilikom ocjene žalbenih navoda apelanata u pogledu proizvoljnosti dokaznog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja dao vrlo detaljno i jasno obrazloženje zbog čega je prihvatio kako je ocijenio dokaze prvostepeni sud. Dakle, Vrhovni sud je u svojoj odluci razmotrio sve relevantne žalbene navode apelanata, koje apelanti ponavljaju i u apelaciji, te dao iscrpno obrazloženje zašto su oni neosnovani i zašto nisu mogli dovesti do drugačijeg ishoda krivičnog postupka. Ne može se zaključiti da su odluku o krivnji apelanata redovni sudovi zasnovali na iskazima svjedoka A. M. i A. P. Naime, iskaze ovih svjedoka sudovi su doveli u međusobnu vezu s ostalim dokazima, te je zaključak o krivičnoj odgovornosti apelanata rezultat ocjene svih dokaza izvedenih pred sudom.

120. Zatim, Vrhovni sud je razmatrajući žalbene navode apelanata dao razloge zbog kojih smatra da se iskazi svjedoka D. K., M. G., M. K., H. K. i E. H. o okolnostima koje su vidjeli u toku inkriminiranog događaja ne mogu vrednovati kao nezakoniti dokazi. Vrhovni sud je ukazao da spomenuti svjedoci, dajući iskaze na glavnom pretresu, svoja kazivanja nisu crpili iz dokaza koje je nižestepeni sud ocijenio kao nezakonite već iz svog neposrednog opažanja na mjestu događaja. Stoga se iskazi navedenih svjedoka ne mogu smatrati nezakonitim dokazima. Također, ne može se zaključiti bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova prilikom ispitivanja svjedoka B. H. i J. H. koji su poučeni pravima u pogledu upotrebe jezika, nakon čega su navedeni svjedoci dali izjave da su u stanju da se koriste svojim pravima i izjave dali na bosanskom jeziku. Također, iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizlazi da su branitelji apelanata kao i sami apelanti navedenim svjedocima postavljali brojna pitanja na glavnom pretresu, te da niko od njih nije naveo da ne razumije bilo koji odgovor ovih svjedoka iz čega je zaključeno da navedeni svjedoci razumiju bosanski jezik i da na tom jeziku mogu davati odgovore. U svojoj odluci Vrhovni sud je naveo da apelant Muhamed Ali Gaši, te njegovi branitelji Dragan Barbarić i Zdravko Rajić, advokati, koji su bili prisutni na glavnom pretresu pred nižestepenim sudom nisu stavljali primjedbe da svjedoci J. H. i B. H. ne razumiju bosanski jezik, odnosno da ne razumiju neko pitanje ili da su dali nerazumljiv odgovor. Vrhovni sud je naveo da apelant Muhamed Ali Gaši tek u žalbi izjavljenoj preko braniteljica Vasvije Vidović i Edine Rešidović, koje su angažirane u žalbenom postupku, stavlja ove primjedbe iako su on i njegovi branitelji propustili da takve prigovore iznesu na glavnom pretresu. Po mišljenju Vrhovnog suda oni to jednostavno nisu učinili jer spomenuti svjedoci govore i razumiju bosanski jezik, a što se vidi iz zapisnika o njihovom saslušanju u istrazi i ispitivanju na glavnom pretresu. Navedeni razlozi koje su u pogledu ispitivanja ovih svjedoka dali redovni sudovi po mišljenju Ustavnog suda ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost.

121. U odnosu na iskaz svjedoka H. K. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali razloge zbog čega su smatrali da su bili ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 288. stav 2. ZKP-a FBiH za posredno izvođenje ovog dokaza. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da krivična odgovornost apelanata nije zasnovana isključivo na iskazu ovog svjedoka već na ostalim subjektivnim i objektivnim dokazima. Stoga Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Prema tome iz osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi zaključak o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata zasnovali na cjelokupnom dokaznom postupku kako iskazima svjedoka odbrane i optužbe, tako i nizu materijalnih dokaza.

122. Prema tome, Ustavni sud smatra da procjena dokaza prvostepenog suda u dijelu u kojem ih je potvrdio drugostepeni sud nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Dombo B. V. protiv Nizozemske od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). U krivičnim postupcima zahtjev za kontradiktornim postupkom zahtijeva da se i tužiteljstvu i odbrani pruži prilika da saznaju i komentiraju primjedbe koje je uložila i dokaze koje je podnijela druga stranka. Primarna je odgovornost nacionalnog zakonodavca da postavi pravila o dopuštenosti dokaza. Nacionalni sudovi su odgovorni za ocjenu dokaza. S aspekta Evropskog suda u razmatranju je li postupak u cijelosti bio pošten relevantni su priroda predočenih dokaza i način na koji je njihova relevantnost protumačena. U pravilu, svi dokazi se moraju izvesti u nazočnosti okrivljenika na javnoj raspravi, radi kontradiktornosti postupka (vidi Evropski sud Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, tačka 27). Zatim, upotreba iskaza dobivenih tokom policijske i sudske istrage u svrhe dokazivanja sama po sebi nije proturječna stavovima 1. i 3. d. člana 6. Evropske konvencije uz uvjet da su poštovana prava na odbranu. Ta prava, u pravilu, zahtijevaju da se optuženiku na primjeren i pravilan način pruži mogućnost da ospori vjerodostojnost i ispituje svjedoka koji svjedoči protiv njega, bilo dok taj daje svoj iskaz ili u kasnijoj fazi postupka (vidi Evropski sud Kovač protiv Hrvatske presuda od 2007. godine).

123. Ne može se zaključiti da je u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti iznošenja dokaza. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su u tom postupku materijalni i procesni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Također, nema elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U krivičnom postupku je data razumna mogućnost i tužiteljstvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelanti su u toku cijelog postupka imali branitelje, te imali mogućnost da svoje argumente suprotstave argumentima suprotne strane. Stoga Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je postojala neravnopravnost strana u postupku zbog čega bi bio povrijeđen princip jednakosti. Odluka o krivičnoj odgovornosti apelanata je donesena na osnovu provedenog dokaznog postupka na glavnom pretresu kojem su prisustvovali apelanti i njihovi branitelji, te na kojem su apelanti imali mogućnost da ispituju svjedoke optužbe kao i da izvode svoje dokaze u svrhu dokazivanja tvrdnji odbrane. Ustavni sud ne može zaključiti proizvoljnim to što je predsjednica prvostepenog suda uskraćivala odbrani pravo da nekim svjedocima prilikom unakrsnog ispitivanja postavljaju pitanja koja su po ocjeni suda bila izvan opsega odgovora koje su dali prilikom direktnog ispitivanja. Naime, predsjednica prvostepenog vijeća je odbranu uputila da postavljanje takvih pitanja može realizirati ako te svjedoke pozovu kao svoje. Navedeno je bilo predmetom žalbe pred Vrhovnim sudom koji je o tome dao jasno obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Vrhovni sud je ukazao da se prijedlog predsjednice prvostepenog vijeća ne može okarakterizirati kao obaveza apelanata kao optuženih da dokazuju svoju nevinost, već samo mogućnost da im se ukaže na način kako da dobiju odgovore na ta pitanja prilikom direktnog ispitivanja navedenih svjedoka. Pri tome je Vrhovni sud dao kratki prikaz modela unakrsnog ispitivanja u smislu odredbe člana 277. stav 1. ZKP FBiH. Vrhovni sud je naveo da postoji mogućnost da se postavljaju pitanja u korist vlastitih tvrđenja, ali da je za to potrebno odobrenje suda odnosno predsjednika vijeća jer ono (postavljanje takvih pitanja) prevazilazi okvire unakrsnog ispitivanja. U navedenom obrazloženju Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost budući da je u konkretnom slučaju predsjednica prvostepenog vijeća odbranu samo uputila na mogućnost korištenja ovog prava, te odbrani nije nametnula bilo kakvu obavezu u pogledu izvođenja ovih dokaza. Prema tome, ne može se zaključiti da je navedenim povrijeđeno pravo apelanata na presumpciju nevinosti niti da je navedeno uticalo na proizvoljnu ocjenu dokaza suda.

124. Zatim, Ustavni sud ne može zaključiti da postupak nije zadovoljio zahtjeve kontradiktornosti, kao ni da je apelantima u tom postupku bilo uskraćeno pravo na odbranu. Također, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantima u ovom postupku uskraćeno pravo na pristup sudu. Naime, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da, iako je odbrani prvobitno bilo onemogućeno da izvrši kopiranje i dijela spisa 009-0-Kps-08-000033, prvostepeni sud im je naknadno, u toku suđenja, to omogućio, kao što im je bilo omogućeno da se o njemu i izjasne. Dakle prvobitni propust prvostepenog suda je otklonjen na glavnom pretresu. Stoga se navodi apelanata i u ovom dijelu ukazuju neosnovanim, pogotovo ukoliko se uzme u obzir da se pravičnost postupka ocjenjuje u cjelini.

125. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali razloge o tome šta predstavlja zločinačku organizaciju. Tako je Vrhovni sud naveo da zločinačku organizaciju u smislu odredbe člana 18. stav 2. KZ FBiH moraju sačinjavati tri osobe, ali da sve one ne moraju biti uključene u učinjenje svakog krivičnog djela predviđenog zločinačkim planom. Stoga proizlazi da krivično djelo zločinačke organizacije koje je obuhvaćeno zločinačkim planom može učiniti samo jedan član zločinačke organizacije. Međutim, to ne smije biti neko ekscesno zabranjeno ponašanje člana zločinačke organizacije. Dalje, u odnosu na navode apelanata da u konkretnom slučaju nije određeno vrijeme izvršenja djela koje je od značaja za određivanje je li određena radnja u vrijeme izvršenja bila uopće krivično djelo, Ustavni sud zapaža da je i ove navode apelanata kroz njihovu žalbu razmatrao Vrhovni sud koji je naveo da navođenje vremenskih okvira učinjenja krivičnih djela u preambuli na način da je to bilo u periodu od 2004. godine do početka 2008. godine ne čini izreku prvostepene presude nerazumljivom, budući da je navedena okolnost dovoljno određena i omogućava potpunu identifikaciju djela, te rješavanje potrebnih činjeničnih i pravnih pitanja. Stoga proizlazi da je u preambuli izreke prvostepene presude bilo dovoljno odrediti vrijeme učinjenja krivičnih djela vremenskim periodom. Naime, radilo se o učinjenu niza krivičnopravnih radnji koje ulaze u objektivnu strukturu pojedinih krivičnih djela, i to u preambuli koja uvijek treba predstavljati njihov uopćeni opis, a koji se mora cijeniti zajedno s tačkama koje slijede iza nje i predstavljaju njenu konkretizaciju u mjeri u kojoj je to potrebno. Navedeno obrazloženje Vrhovnog suda ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost, te su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.

126. Pored navedenog, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali razloge i za postojanje zločinačkog plana unutar kojeg su apelanti počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim. Razmatrajući žalbene navode apelanata u ovom dijelu Vrhovni sud je naveo da postojanje zločinačkog plana proizlazi iz činjeničnog opisa dijela izreke prvostepene presude i njenog obrazloženja, prema kojima kriminalne radnje nisu preduzimane a da prethodno nisu planirane, što podrazumijeva postojanje dogovora za njihovo učinjenje i ostalih relevantnih okolnosti koje karakterišu ovakva krivična djela. Stoga je Vrhovni sud prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da su apelanti Muhamed Ali Gaši kao organizator zločinačkog udruženja, te njegovi članovi, apelanti Mirso Krasnić, Engin Proho, Muharem Čaušević, Edin Hota i Sinan Ljuca kao i njeni članovi A. A., Lj. B., B. K. i druge nepoznate osobe u inkriminiranim događajima nastupali s ciljem realizacije utvrđenog zločinačkog plana i dosljedno tome su činili krivična djela koja je Vrhovni sud prihvatio da su učinjena u okviru zločinačke organizacije. Pored toga, Vrhovni sud je prihvatio obrazloženje Kantonalnog suda da njihovo članstvo u zločinačkoj organizaciji jasno podrazumijeva i pristanak na vršenje kriminalnih radnji za koje se ukaže potreba, a što su manifestirali učinjenjem krivičnih djela koje je Vrhovni sud prihvatio da su učinjena. Prema tome, po mišljenju Vrhovnog suda, njihovo zajedničko djelovanje je bilo usklađeno sa zločinačkim planom i podjelom uloga u njegovoj kriminalnoj realizaciji manifestiranoj u učinjenju krivičnih djela navedenih u izreci prvostepene presude, a koja je prihvatio Vrhovni sud. Pri tome je ukazano da je učinjenje krivičnih djela bilo umišljajno, te da je svaki od apelanata prihvaćao zločinački plan, bio angažiran u stvaranju zločinačke organizacije i spreman bezuvjetno realizirati njene ciljeve na zahtjev apelanta Muhameda Ali Gašija kao njenog organizatora. Iz navedenog proizlazi da su presude redovnih sudova dale zadovoljavajuće razloge u pogledu postojanja zločinačkog plana unutar kojeg su apelanti počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim. Ustavni sud ne može zaključiti da su obrazloženja redovnih sudova u pogledu navedenog proizvoljna.

127. Dalje, apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Zatim, prema praksi Evropskog suda, optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog, nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77). Osim toga, sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP FBiH) i pri tom dati obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovesti sve provedene dokaze u uzajamnu logičku vezu.

128. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza, čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da su apelanti nesporno počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim, a što je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud već elaborirao. Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli redovni sudovi ne dovode u sumnju odluku suda o krivičnoj odgovornosti apelanata, niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao s predubjeđenjem o krivici apelanata, da su u bilo kojoj fazi postupka apelanti tretirani na način koji bi vodio kršenju principa in dubio pro reo ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu navedenog principa.

129. Dalje će Ustavni sud razmotriti navode apelanata o uticaju medijske kampanje na presumpciju nevinosti. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da redovan sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je iznijeto na suđenju (vidi Ustavni sud, Odluka broj 2963/06 od 9. maja 2002. godine, tačka 31). Razmatrajući ove navode apelanata Ustavni sud primjećuje da se iz osporenih presuda ne može zaključiti da su sudije koje su učestvovale u donošenju osporenih presuda bile opterećene bilo kakvim pritiskom javnosti prilikom donošenja odluka. Ustavni sud zapaža da je odluka o krivici apelanata isključivo rezultat vrlo obimnog dokaznog postupka provedenog na glavnom pretresu, te da odluke redovnih sudova ne odaju dojam da su donesene pod bilo kakvim uticajem vanjskih informacija. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u pogledu navedenog pitanja Vrhovni sud u svojoj presudi dao vrlo jasno i precizno obrazloženje koje ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Vrhovni sud se posebno osvrnuo na gostovanje predsjednice prvostepenog vijeća u televizijskoj emisiji i njene izjave koje je dala tom prilikom ocjenjujući da one ne ukazuju na postojanje njezinih predrasuda ili negativne pristranosti u odnosu na apelante. Pri tome je naglašeno da je njeno gostovanje u TV emisiji uslijedilo nakon donošenja prvostepene presude, te da stoga navedeno gostovanje nije moglo dovesti u pitanje njenu nezavisnost i nepristranost prilikom donošenja presude. Ustavni sud podsjeća da je ovaj sud u smislu svoje apelacione nadležnosti iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine nadležan da ocjenjuje navodna kršenja ustavnih prava kroz osporene presude. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporenih presuda ne može zaključiti da su donesene pod bilo kakvim medijskim uticajem već je, naprotiv, odluka redovnih sudova o krivici apelanata zasnovana isključivo na činjenicama i dokazima iznesenim na glavnom pretresu uz poštovanje svih procesnih garancija apelantima. Stoga Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata u pogledu povrede principa presumpcije nevinosti u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije, budući da odluka o krivici apelanata nije zasnovana na bilo kakvom predubjeđenju suda o krivici apelanata.

130. U odnosu na navode apelanata da izreka prvostepene presude koja je unesena u zapisnik na glavnoj raspravi ne odgovara pismeno izrađenoj presudi, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud u svojoj presudi dao odgovor na ove žalbene navode apelanata. Prilikom razmatranja ovih žalbenih navoda Vrhovni sud je objasnio kako je došao do zaključka da postoji potpuna saglasnost činjeničnog opisa djela iz izvornika presude konstatiranog na zapisniku o glavnom pretresu (koji su potpisali predsjednica vijeća i zapisničar) i pisano izrađene presude. Naime, Vrhovni sud je izvršio njihovo čitanje i upoređivanje te utvrdio da takve razlike ne postoje. Navedeno po mišljenju Ustavnog suda zadovoljava princip sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, te ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelanti ovom sudu nisu ponudili argumente da između izvornika i pismenog otpravka presude postoje nesaglasnosti koje imaju takav značaj da dovode u pitanje postojanje krivičnih djela za koja su apelanti proglašeni krivim u smislu standarda prava na pravično suđenje.

131. Zatim, u pogledu navoda apelanata da im je prvostepena presuda dostavljena tek protekom roka od četiri mjeseca Ustavni sud zapaža da je i u ovom dijelu Vrhovni sud u osporenoj presudi dao svoje razloge. Po mišljenju Vrhovnog suda, imajući u vidu broj optuženih i krivičnih djela koja su obuhvaćena izmijenjenom optužbom, kao i veliki broj dokaza koji su bili izvedeni pred prvostepenim sudom, radilo se o veoma složenom predmetu. Navedeno obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Štaviše, prihvatajući da se zaista radilo o veoma obimnom i složenom predmetu Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju ovakvim dostavljanjem apelantima uskraćeno bilo koje pravo u okviru člana 6. Evropske konvencije, budući da su apelanti u zakonskom roku podnijeli žalbe. U odnosu na navode apelanata da im nije omogućen audio-vizuelni snimak objave presude Ustavni sud zapaža da odredbom člana 169. ZKP-a FBiH nije propisana obaveza suda da audio i vizuelno snima objavu presude. Dalje, u odnosu na navode apelanata da je izvornik presude falsificirala predsjednica Kantonalnog suda, te da je u taj izvornik Vrhovni sud vršio uvid, Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli krivičnu prijavu Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu protiv predsjednice prvostepenog vijeća zbog krivičnih djela kojim je sutkinja povrijedila zakon iz člana 357. KZ FBiH i krivotvorenja službene isprave. Ustavni sud konstatuje da je u tom predmetnu Federalno tužiteljstvo, a na zahtjev Kantonalnog tužiteljstva, odredilo da postupa Kantonalno tužiteljstvo Zeničko-dobojskog kantona kao mjesno nadležno tužiteljstvo za postupanje po predmetnoj krivičnoj prijavi. U odnosu na navedeno Ustavni sud podsjeća da ovaj sud nije nadležan utvrđivati činjenice i dokaze budući da je to isključiva nadležnost redovnih sudova. Stoga, kako je predmetno pitanje u proceduri pred nadležnim organima Ustavni sud ne može prejudicirati odgovor na ove apelacione navode prije odluke nadležnih organa, odnosno suda. Naime, ovi apelacioni navodi nisu bili predmet ocjene redovnih sudova kroz osporene presude u predmetnom postupku.

132. U odnosu na navode apelanata da presuda Vrhovnog suda nije javno objavljena čime je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud navodi da javno objavljivanje presude predstavlja jedan od elemenata prava na pravično suđenje. Međutim, Evropski sud za ljudska prava je u svojoj praksi naveo da se ne osjeća obaveznim prihvatiti doslovnu interpretaciju riječi „izrečena javno“. U svakom pojedinom slučaju oblik publikacije koji se daje „presudi“ na temelju domaćeg prava tužene države mora se procjenjivati u svjetlu posebnih obilježja postupka o kojem je riječ i pozivanjem na cilj koji se želi postići članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se u tom kontekstu osigura provjera javnosti nad sudstvom s ciljem osiguranja prava na pravično suđenje (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Pretto i drugi od 8. decembra 1983. godine). U predmetu Evropskog suda Sutter protiv Švicarske presuda Vojnog kasacionog suda je uručivana stranama u postupku, a svako ko je bio zainteresiran mogao je dobiti kopije presuda ovog suda. U tom predmetu je navedeno da onaj ko je zainteresiran može zatražiti i dobiti primjerak punog teksta presuda Vojnog kasacionog suda; pored toga, njegove važnije presude, kao što je presuda u predmetu Sutter, su naknadno objavljene u službenim novinama. Njegova praksa je zato, do izvjesne mjere, otvorena za javnost. Prema tome, to što presude nisu bile izricane javno u ovom predmetu nije predstavljalo kršenje člana 6. stav 1. (vidi presudu Evropskog suda Sutter protiv Švicarske od 22. februar 1984, Serija A br. 74, str. 14-15, st. 31-34). Dovodeći navedeno u kontekst navoda apelanata Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud svoju presudu donesenu u ovom predmetu dostavio apelantima, a kako oni i navode u apelaciji. Zatim, osporenu presudu u njenom relevantnom dijelu, radi upoznavanja javnosti s praksom tog suda, Vrhovni sud je objavio u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 2, juli-decembar 2010. godine na strani 10-11. Navedeno po mišljenju Ustavnog suda zadovoljava kriterij javnog objavljivanja presude u odnosu na postizanje ciljeva iz člana 6. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelanti ničim nisu dokazali da je na bilo koji način zainteresirana osoba tražila da se upozna s ovom presudom, a da joj je to bilo uskraćeno. Stoga proizlazi da su navodi apelanata u pogledu navedenog neosnovani.

133. Zatim, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka a. Evropske konvencije optuženom obezbjeđuje pravo da bude informiran samo o razlozima optužbe, to će reći od djelima za koja se tvrdi da je počinio i na kojima se zasniva optužba, ali također i detaljno zakonskom osnovu tih djela (vidi Evropski sud Pelissier and Sassi protiv Francuske, broj 254444/94, stav 51. EKLJP 1999-II). Područje primjene člana 6. stav 3. a. Evropske konvencije mora se naročito procijeniti u svjetlu općeg prava na pravičnu raspravu, koja se jamči stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud Colozza protiv Italije, 12. februar 1985. godine, serija A broj 89, str. 14, stav 26). Evropski sud smatra da u krivičnim predmetima pružanje pune, detaljne informacije optuženom, koja se tiče optužbi protiv njega i, sljedstveno tome, pravne osnove koju sud može da ima u vidu predstavlja osnovni preduvjet kojim se obezbjeđuje pravičan sudski postupak. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može zaključiti da apelanti nisu blagovremeno upoznati s materijalnim i pravnim osnovom optužbe koja je podignuta protiv njih. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je odbrana na potvrđenu optužnicu imala pravo da podnese prethodne prigovore sudiji za prethodno saslušanje, a što su u konkretnom slučaju i činili, te je odlučivao o navedenim prigovorima sudija za prethodno saslušanje. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu neosnovani.

134. Dalje, odredba člana 6. stav 3. tačka b. Evropske konvencije propisuje pravo na dovoljno vrijeme i mogućnost za pripremu odbrane. Stajalište Evropskog suda je da se ne radi samo o pravima optuženog već i pravima branioca, tako da se kod ocjene da li ima povrede cijeni pozicija obojice. U presudi Gregačević protiv Hrvatske (2012) Evropski sud je naveo da krivični predmet koji se može smatrati složenim traži od domaćih sudova da posebnu pažnju obrate na to da odbrana ima pravo saznati sve dokaze izvedene tokom suđenja. Odbrana na raspolaganju mora imati dovoljno vremena da pripremi svoj odgovor, te mora imati mogućnost da djelotvorno izloži sudu sve mjerodavne argumente i time utiče na ishod postupka. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u dijelu ispitivanja navoda odbrane u pogledu potvrđivanja optužbe naveo da je nakon dostavljanja nove optužnice Kantonalno tužiteljstvo sudiji za prethodno saslušanje dostavilo podnesak koji je naslovilo kao ispravku optužnice i u okviru njega je podnesen „novi dokaz - teka iz Kaknja“. Stoga je zaključeno da je potvrđivanjem optužnice i taj dokaz uvršten u dokaze. Navedeni dokaz nije izveden u okviru osnovnih dokaza jer nije bio izrekom naveden u potvrđenoj optužnici, a niti je optužba reagirala u tom pravcu. Stoga je sud sugerirao optužbi da navedeni dokaz izvede u okviru dodatnih dokaza. Kantonalni sud je utvrdio da navedeno nije uticalo na pripremanje odbrane apelanata jer se s tim dokazom odbrana upoznala blagovremeno. Također, odbrana je u toku glavnog pretresa imala mogućnost da se opredijeli prema navedenom dokazu i imala je mogućnost da ga obezvrijedi svojim dodatnim dokazima. Pored navedenog, uzimajući u obzir cjelokupan krivični postupak, Ustavni sud ne može zaključiti da odbrani apelanata nije dato dovoljno vremena za proučavanje dokumenata i pripremu odgovora čime je zadovoljen zahtjev propisan odredbom člana 6. stav 3. tačka b. Evropske konvencije zbog čega su navodi apelanata u pogledu navedenog neosnovani.

135. U odnosu na navode apelanata o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka), Ustavni sud ukazuje da je ovo pravo tijesno povezano s pravom na jednakost strana u postupku. Opće načelo je da optuženim osobama mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužitelj. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 78). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u okviru člana 6. stav 1. utvrdio da su apelanti u ovom postupku bili u ravnopravnom položaju s tužiteljstvom. Apelantima je bilo omogućeno da predlažu i ispituju svjedoke, te je u diskreciji suda bilo da odbrani apelanata uskrati da nekim svjedocima prilikom unakrsnog ispitivanja postavljaju pitanja. Također, apelanti su imali mogućnost da u toku cijelog postupka svoje argumente suprotstave argumentima optužbe. Prema tome, kao što je već Ustavni sud naveo, odluka o krivičnoj odgovornosti apelanata je donesena na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu uz prisustvo apelanata i njihovih branitelja. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanata i u ovom dijelu neosnovani.

136. Prema tome, na osnovu svega navedenog Ustavni sud smatra da apelanti ničim nisu dokazali da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa nezavisnosti i nepristranosti suda. Apelantima je bilo omogućeno aktivno učešće u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i tužiteljstvu, tako što im je omogućeno da predlažu i izvode dokaze u svoju korist i da su pri tom redovni sudovi dali argumentirano obrazloženje zašto su neke od dokaza prihvatili a neke ne, što samo po sebi ne vodi kršenju prava iz člana 6. Evropske konvencije. U osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da su, postupajući na navedeni način, redovni sudovi poštovali pravila o ravnopravnosti stranaka pred sudom i da nisu na bilo koji način u predmetnom postupku doveli apelante u neravnopravan položaj s tužiteljstvom. Također u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava apelanata na pristup sudu, povrede principa in dubio pro reo, presumpcije nevinosti, javne objave presude niti su povrijeđene proceduralne garancije iz člana 6. stav 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije.

Ostali navodi

137. Imajući u vidu navedene zaključke u pogledu prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebne posebno razmatrati navode apelanata koji se odnose na kršenje prava iz člana 14. st. 2. i 3. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i člana 10. Opće deklaracije o ljudskim pravima budući da je suština garancija iz spomenutih odredbi navedenih međunarodnih instrumenata ista kao i garancije koje pruža odredba člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije, a što je Ustavni sud već razmatrao u ovoj odluci.

138. U odnosu na navode apelanata o kršenju njihovih prava iz odredbi čl. II/3.b) i II/3.d) koje odgovaraju odredbama čl. 3. i 5. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da apelanti osim svog paušalnog pozivanja na navedene odredbe nisu naveli u čemu se sastoji kršenje prava iz tih odredbi u predmetnom postupku koji je okončan osporenim presudama, a u kojem se odlučivalo o osnovanosti krivične optužbe protiv njih. Također, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih odredbi.

VIII. Zaključak

139. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju nije došlo do povrede principa nezavisnosti i nepristranosti suda, pristupa sudu, kao i kada su redovni sudovi u krivičnom postupku koji je vođen protiv apelanata utvrdili sve relevantne činjenice, brižljivo ocijenivši svaki dokaz ponaosob i sve dokaze zajedno i iz kojih je nesumnjivo proistekao zaključak da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i na osnovu kojih niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, te kada je apelantima omogućeno da pod istim uvjetima kao i tužiteljstvo učestvuju u postupku, kao i da su im omogućene proceduralne garancije iz člana 6. stav 3. tač. a., b. i d. Evropske konvencije.

140. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

141. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić