Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3701/10 (D. Z.)
Odluka donesena 10. 04. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
- Krivična optužba - općenito
- Krivični postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Krivično djelo
- Suđenje u odsustvu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3701/10
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 04. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3701/10, rješavajući apelaciju Duška Zorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Duška Zorića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 000540 10 Kž 8 od 16. juna 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 K 000540 09 K 2 od 19.
februara 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Duško Zorić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, kojeg zastupa Snježana M. Knežević, advokat iz Novog Grada, podnio je 26. avgusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 000540 10 Kž 8 od 16. juna 2010. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 K 000540 09 K 2 od 19. februara 2010. godine.
2. Apelant je dopunio apelaciju 28. oktobra 2010. godine, 6. novembra 2012. godine i 24. decembra 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 18. oktobra 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor dostavio 12. novembra 2012. godine, Kantonalni sud 31. oktobra 2012. godine, a Kantonalno tužilaštvo 1. novembra 2012. godine. Ustavni sud je zatražio od Kantonalnog suda da mu dostavi na uvid spis broj 01 0 K 000540 09 K 2 24. januara 2014. godine. S obzirom da je to učinjeno samo u pogledu jednog djela spisa, Ustavni sud je 25. februara 2014. godine ponovio zahtjev za dostavljanje na uvid kompletnog spisa što je učinjeno 3. marta 2014. godine. Nakon uvida, spis je vraćen Kantonalnom sudu 14. marta 2014. godine.
5. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 26. novembra 2013. godine.
6. Ustavni sud je odlučio da u radu i odlučivanju o ovom predmetu neće učestvovati sudija Zlatko M. Knežević zbog razloga iz člana 91. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda.
III. Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda, dokumenata predočenih Ustavnom sudu i uvida u spis Kantonalnog suda mogu se sumirati na sljedeći način. Optužnica Kantonalnog tužilaštva
8. Kantonalno tužilaštvo je Optužnicom broj Kt 40/99 od 4. maja 2000. godine apelanta, te R. G. i Ž. G. optužilo da su 17. juna 1993. godine označenim radnjama počinili krivično djelo teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva iz člana 277. stav 2. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). U optužnici je predloženo da se apelantu sudi u odsustvu.
9. Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-61/00 od 8. juna 2000. godine odbio kao neosnovane prigovore protiv optužnice koje su izjavili okrivljeni R. G. i Ž. G.
10. Kantonalni sud je Presudom broj K-23/01 od 8. januara 2002. godine apelanta u odsustvu proglasio krivim za krivično djelo iz člana 277. stav 2. KZ FBiH te mu izrekao kaznu zatvora od 12 godina. Istom presudom optuženi R. G. i Ž. G. oslobođeni su od optužbi.
11. Vrhovni sud je Presudom broj Kž-102/02 od 10. decembra 2003. godine djelimično uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i apelantu izrekao kaznu zatvora od 14 godina. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
Optužnica Osnovnog tužilaštva Sanski Most
12. Osnovno javno tužilaštvo Sanski Most (u daljnjem tekstu: Osnovno tužilaštvo) je 23. maja 1994. godine podiglo Optužnicu broj Kt-78/93 protiv apelanta, R. G. i Ž. G. da su 17. juna 1994. godine označenim radnjama počinili krivično djelo teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. KZ Republike Srpske. Ova optužnica podignuta je u povodu istog krivičnopravnog događaja kao i Optužnica Kantonalnog tužilaštva broj Kt 40/99 od 4. maja 2000. godine.
13. Općinski sud u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 10. aprila 2000. godine dostavio Općinskom tužilaštvu Sanski Most (u daljnjem tekstu: Općinsko tužilaštvo) predmet broj K-31/2000 protiv apelanta i okrivljenih R. G. i Ž. G. radi preuzimanja krivičnog gonjenja. U dopisu je, pored ostalog, navedeno da je provedena istraga i podignuta optužnica 23. maja 1994. godine, ali da nisu preduzimane nikakve radnje pa je nužno predmet usmjeriti ka nadležnom tužilaštvu radi krivičnog gonjenja i eventualnog podizanja nove optužnice.
14. Općinski sud je 5. aprila 2001. godine predmet K-31/2000, shodno aktu Općinskog tužilaštva od 29. marta 2001. godine da se radi o krivičnom djelu iz nadležnosti Kantonalnog suda, dostavio Kantonalnom sudu.
Zahtjev za ponavljanje postupka
15. Apelant je zahtjevom od 2. septembra 2004. godine zatražio ponavljanje krivičnog postupka u kojem je Presudom Kantonalnog suda broj K-23/01 od 8. januara 2002. godine, donesenom u njegovom odsustvu, koja je izmijenjena u odluci o kazni i u preostalom dijelu potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj Kž-102/02 od 10. decembra 2003. godine, proglašen krivim za krivično djelo iz člana 277. stav 2. KZ FBiH.
16. Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv-95/04 od 21. decembra 2004. godine dozvolio ponavljanje krivičnog postupka apelantu koji je osuđen Presudom Kantonalnog suda broj K-23/01 od 8. januara 2002. godine i u ovom predmetu odredio novi glavni pretres.
Ponovljeni postupak
17. Kantonalni sud je okrivljenim R. G. i Ž. G. 20. oktobra 2004. godine dostavio optužnicu Osnovnog tužilaštva s uputom da u roku od osam dana od njenog prijema mogu podnijeti prigovor u skladu s članom 267. stav 1. ZKP FBiH iz 1998. godine. Dopis identičnog sadržaja uz navedenu optužnicu upućen je i apelantu, ali je vraćen sudu s naznakom da se apelant odselio (da živi i radi u Njemačkoj).
18. Kantonalni sud je Rješenjem broj Kv 137/04 od 20. decembra 2004. godine, odlučujući o prigovorima protiv optužnice Osnovnog tužilaštva koje su izjavili okrivljeni Ž. G. i R. G., zaključio da nema mjesta optužbi zbog krivičnog djela teških slučajeva razbojništva ili razbojničke krađe iz člana 151. stav 2. KZ Republike Srpske, te da se krivični postupak obustavlja.
19. Kantonalni sud je Rješenjem broj K-45/01 od 9. marta 2005. godine, „odlučujući povodom optužnice Osnovnog tužilaštva“, odlučio da se spaja krivični postupak protiv apelanta zbog krivičnog djela teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. u vezi s članom 149. Krivičnog zakona SRBiH, a povodom Optužnice Osnovnog tužilaštva broj Kt 78/93 od 23. maja 1994. godine i krivični postupak povodom Optužnice Kantonalnog tužilaštva broj Kt- 40/99 od 4. maja 2000. godine, koji se vodi kod ovog suda pod brojem K-14/05. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, ukazano da se kod ovog suda protiv apelanta vode dva krivična postupka po dvije različite optužnice koje su stupile na pravnu snagu za isti krivično-pravni događaj i za isto krivično djelo.
20. Apelantu su Optužnica broj Kt-40/99 od 4. maja 2000. godine (Kantonalno tužilaštvo) i Optužnica broj Kt-78/93 od 23. maja 1994. godine (Osnovno tužilaštvo) uručene 23. marta 2005. godine, a njegovom tadašnjem advokatu 15. marta 2005. godine.
21. Kantonalni sud je, na ročištu za glavni pretres održanom 19. aprila 2005. godine, Kantonalnom tužilaštvu naložio da u roku od 20 dana pismenim putem obavijesti sud u pogledu obje optužnice protiv apelanta „koje su stupile na pravnu snagu i pravno egzistiraju, tj. da prema obje optužnice precizno dostavi sudu činjenični opis djela po kojem će se nastaviti i voditi ovaj postupak“.
22. Kantonalno tužilaštvo je, postupajući po nalogu suda, Dopisom broj KT-40/99 od 5. maja 2005. godine dostavilo činjenični opis djela po optužnicama Osnovnog tužilaštva i Kantonalnog tužilaštva.
23. Na ročištu za glavni pretres održanom 8. septembra 2008. godine tužilac je pročitao prilagođeni činjenični opis Optužnice broj Kt-40/99 od 5. maja 2005. godine, koji je tom prilikom i po prvi put uručen apelantu i njegovom braniocu.
24. Kantonalni sud je, „odlučujući povodom optužnice Kantonalnog tužilaštva i Osnovnog tužilaštva koje optužnice su izmijenjene pismenim podneskom broj Kt-40/99 od 5. maja 2005. godine i precizirane na glavnom pretresu 26. septembra 2008. godine“, Presudom broj K- 14/05 od 26. septembra 2008. godine na osnovu člana 401. stav 3. „ranijeg Zakona o krivičnom postupku“ (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH iz 1998. godine) pravosnažnu Presudu ovog suda broj K- 23/01 od 8. januara 2002. godine, koja je preinačena u pogledu odluke o kazni Presudom Vrhovnog suda broj Kž-102/02 od 10. decembra 2003. godine u odnosu na apelanta u cijelosti stavio van snage. Apelant je proglašen krivim da je 17. juna 1993. godine u vrijeme i u mjestu bliže označenom u izreci presude, zajedno sa R. G. i Ž. G., opisanim radnjama počinio krivično djelo iz člana 151. stav 2. u vezi s članom 149. preuzetog Krivičnog zakona Republike BiH (u daljnjem tekstu: KZ RBiH).
25. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Kž-08-000467-I od 18. decembra 2008. godine ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj K-14/05 i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
26. Kantonalni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, Presudom broj 01 0 K 000540 08 K od 10. jula 2009. godine na osnovu člana 401. stav 3. ZKP FBiH iz 1998. godine stavio van snage u odnosu na apelanta Presudu ovog suda broj K-23/01 od 8. januara 2002. godine (kojom je apelantu suđeno u odsustvu) preinačenu u pogledu odluke o kazni Presudom Vrhovnog suda broj Kž-102/02 od 10. decembra 2003. godine. Apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. u vezi s članom 149. KZ RBiH, pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina.
27. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je prije početka pretresa apelantov branilac izjavio prigovor u kojem je, pored ostalog, ukazao da apelant nije imao mogućnost da se izjašnjava o podignutim optužnicama, odnosno da izjavljuje prigovore, da su spojeni postupci po dvije optužnice, nakon čega je Kantonalno tužilaštvo Podneskom broj Kt-40/99 od 4. maja 2005. godine izvršilo znatne izmijene činjeničnog opisa, uključujući posebno dio elementa bića krivičnog djela koji se odnose na pravnu kvalifikaciju u smislu pojedinačnog izvršenja sa saizvršiocima ili samo pojedinačnog izvršenja ili izvršenja koje je počinilo više lica, tako da je u suštini podiglo novu optužnicu, a zbog čega se ne može ustanoviti koja je od navedenih optužnica stupila na pravnu snagu, a čime je uvjetljena i primjena starog Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH iz 1998. godine) ili novog Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH iz 2003. godine).
28. Kantonalni sud je zaključio da je apelantov prigovor da optužnica nije stupila na pravnu snagu prije stupanja na snagu ZKP iz 2003. godine neosnovan. S tim u vezi je ukazano da je optužnica stupila na pravnu snagu vođenjem u odsutnosti postupka pod brojem K-16/2000 u kojem je donesena presuda 27. oktobra 2000. godine, kojom su apelant, R. G. i Ž. G. proglašeni krivim zbog krivičnog djela teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva iz člana 277. stav 2. KZ FBiH. Također, ukazano je da je Presudom Vrhovnog suda broj 102/02 od 10. decembra 2003. godine Presuda ovog suda broj K-23/01 od 8. januara 2002. godine u osuđujućem djelu u odnosu na apelanta potvrđena, te preinačena u odluci u kazni, pa da se u ponovljenom postupku po vanrednom pravnom lijeku ne može smatrati da optužnica po kojoj je postupak već bio pravosnažno okončan nije stupila na snagu. Zatim, ukazano je da je postupak proveden po odredbama ZKP iz 1998. godine, u skladu s članom 452. stav 3. ZKP FBiH iz 2003. godine prema kojem se postupci u predmetima u kojim je optužnica stupila na pravnu snagu do donošenja ovog zakona imaju nastaviti po dosadašnjim propisima. S tim u vezi je ukazano da je ovaj sud donio Presudu broj K-14/05 od 26. septembra 2008. godine, da je ova presuda ukinuta Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kž- 08-000467-I od od 18. decembra 2008. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, pa da, u skladu s članom 383. stav 1. ZKP, u ponovnom postupku prvostepeni sud, za osnovu uzima raniju optužnicu. Najzad, ukazano je da je i Ustavni sud u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 407/04 od 23. jula 2004. godine zauzeo stav da se postupak po prijedlogu za ponavljanje postupka treba provesti po odredbama ZKP iz 1998. godine.
29. Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 K 000540 09 Kž 5 od 24. novembra 2009.
godine, uvažavajući apelantovu žalbu i žalbu Kantonalnog tužilaštva, te po službenoj dužnosti ukinuo Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 K 000540 08 K od 10. jula 2009. godine i predmet vratio na ponovni postupak. Iz obrazloženja rješenja, pored ostalog, proizlazi da su neosnovanim ocijenjeni apelantovi žalbeni navodi da je konkretni krivični postupak trebao biti vođen po ZKP FBiH iz 2003. godine. S tim u vezi je ukazano da je apelantu u ovom krivičnom predmetu suđeno prije stupanja na snagu ovog zakona i da je bila donesena i presuda, a što on žalbom ne osporava, pa se postupak mora završiti, u skladu sa članom 455. stav 2. ZKP FBiH iz 2003. godine, po propisima koji su važili do donošenja i stupanja na snagu ovog zakona.
30. Kantonalni sud je, „postupajući u krivičnom predmetu apelanta zbog krivičnog djela teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. u vezi sa članom 149. Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine“ Presudom broj 01 0 K 000540 09 od 19. februara 2010. godine na osnovu člana 401. stav 3. ZKP FBiH iz 1998. godine stavio van snage u odnosu na apelanta Presudu ovog suda broj K-23/01 od 8. januara 2002. godine preinačenu u pogledu odluke o kazni Presudom Vrhovnog suda broj Kž-102/02 od 10. decembra 2003. godine. Apelant je proglašen krivim da je, na način opisan u izreci presude, zatečen u krađi pa je u namjeri da zadrži ukradenu stvar (stoku) protiv nekog lica upotrijebio silu, pri čemu je jedno lice s umišljajem lišio života, počinio krivično djelo teških slučajeva razbojničke krađe i razbojništva iz člana 151. stav 2. u vezi s članom 149. KZ RBiH pa mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina.
31. U obrazloženju presude je, pored ostalog, navedeno da je Kantonalno tužilaštvo Podneskom broj Kt-40/99 od 5. maja 2005. godine optužnicu Kantonalnog tužilaštava i Osnovnog tužilaštva uredilo kao jednu stavljajući apelantu na teret izvršenje krivičnog djela iz člana 277. stav
2. KZ FBiH. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je o apelantovim procesnim prigovorima odlučeno Presudom ovog suda broj 01 K 000 540 08 od 10. jula 2009. godine, te da je u ovom dijelu stav ovog suda prihvaćen i od Vrhovnog suda u Rješenju broj 01 0 K 000540 09 Kž 5 od 24. novembra 2009. godine kojim je navedena presuda ukinuta.
32. Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 K 000540 10 Kž 8 od 16. jula 2010. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i njegov branioca, te žalbu Kantonalnog tužilaštva i potvrdio Presudu Kantonalnog suda broj 01 0 K 000540 09 od 19. februara 2010. godine.
33. Iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanim ocijenjeno pozivanje apelantovog branioca i na ranije izjavljenu žalbu o kojoj je odlučeno rješenjem ovog suda od 24. novembra 2010. godine, bez obzira na činjenicu da se sud tada ograničio samo na ispitivanje bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, ne upuštajući se i u ostale žalbene navode. S tim u vezi je ukazano da je citirana žalba već jednom bila predmet razmatranja, te da se u ovom postupku radi o novoj presudi koja je sui generis, pa da u razmatranje može biti uzeta samo žalba koja je i izjavljena protiv ove presude.
34. Zatim, iz obrazloženje presude, prored ostalog, proizlazi da je Vrhovni sud zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno cijenio provedene dokaze, a prema čemu je i zasnovao svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo čije radnje su detaljno opisane u izreci presude i za koje je proglašen krivim. U vezi s tim je ukazano da iz činjeničnog opisa krivičnog djela u izreci prvostepene presude, a posebno iz obrazloženja, proizlazi da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u pogledu svih odlučnih činjenica na koje je u žalbi ukazano. Po ocijeni Vrhovnog suda prvostepeni sud je temeljio svoj zaključak na provedenim materijalnim dokazima, i to: krivičnoj prijavi SJB Sanski Most, krivičnoj prijavi MUP Bihać, službenoj zabilješki sačinjenoj na licu mjesta od SJB Sanski Most, medicinskoj dokumentaciji oštećenog A. T. o vrsti povreda i uzroku smrti, a što je potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka M. R. Zatim, ukazano je da su odlučne činjenice utvrđene i na temelju iskaza svjedoka E. T. i H. T., kao neposrednih očevidaca događaja, koji su potkrijepljeni iskazima svjedoka R. G. i Ž. G. kao učesnika u inkriminiranom događaju, te Z. A., kao i indirektno iskazima svjedoka R. K. i B. V. Vrhovni sud se saglasio s ocjenom prvostepenog suda da iskazi ovih svjedoka čine zaokruženu cjelinu, da se potpuno dopunjuju, da se u bitnom podudaraju, a s obzirom da su potkrijepljeni i provedenim materijalnim dokazima, pravilnim je ocijenjen stav da se trebaju prihvatiti kao vjerodostojni. Dalje, Vrhovni sud se u cjelini saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da je apelant napustio BiH nakon inkriminiranog događaja, a ne prije njega kako je tvrdio. U vezi s tim u obrazloženju presude su detaljno pobrojani i analizirani dokazi koje je apelant proveo na ovu okolnost, ukazano je da iskazi s tim u vezi saslušanih svjedoka D. P. i D. G. nisu mogli biti prihvaćeni kao vjerodostojni jer su ocijenjeni kao sračunati da pomognu apelantu, a što proizlazi indirektno iz iskaza svjedoka R. K. i B. V., kao i iz iskaza svjedoka H. T. i E. T. Također, ukazano je i na podatke koje je dostavio Glavni odjel za stanovništvo pokrajine Minhen prema kojim je apelant u SR Njemačku ušao 4. jula 1993. godine, što nije ni sam osporavao, a kritični događaj se desio 17. juna 1993. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
36. Apelant ukazuje da je u vrijeme podizanja Optužnice Kantonalnog tužilaštva Kt- 40/99 od 4. maja 2000. godine protiv njega za isto krivično djelo i isti događaj već bila podignuta optužnica Osnovnog tužilaštva pred Osnovnim sudom u Sanskom Mostu. Nadalje, apelant navodi da mu je po optužnici Kantonalnog tužilaštva suđeno u odsustvu i da je presudom Kantonalnog suda, koja je izmijenjena u odluci o kazni Presudom Vrhovnog suda broj 102/02 od 10. decembra 2003. godine, proglašen krivim i da mu je izrečena kazna zatvora. Zatim, apelant ukazuje da su protiv njega sve do 9. marta 2005. godine postojale dvije optužnice, da bez obzira o kojoj optužnici se radilo, one su mu uručene tek 2005. godine. S obzirom da ponovljeni krivični postupak otpočinje uručivanjem optužnice, apelant smatra da je postupak trebalo voditi po odredbama ZKP iz 2003. godine. Odbijanje sudova da to i učine je, po njegovom mišljenju, rezultiralo njegovom diskriminacijom u odnosu na druge optužene. Obaveza poštivanja blažeg zakona, po njegovom mišljenju, ne odnosi se samo na materijalno već i na procesno pravo, a ZKP iz 2003. godine s obzirom na različit pristup dokazivanju i obavezi dokazivanja krivice a ne istine, drugačijem ocjenjivanju pritvora i dr. je očigledno bio povoljniji po njega. Apelant smatra da su navedene povrede imale za rezultat pogrešno utvrđeno činjenično stanje, jer je bez jasnih dokaza i bez jasnog, određenog i potpunog činjeničnog opisa djela osuđen za djelo koje nije počinio, da je to potvrđeno iskazima svjedoka koji su dali validnost njegovom alibiju, kao i materijalnim dokazom o produženom boravku u Njemačkoj.
37. U dopunama apelacije 28. oktobra 2010. godine, 6. novembra 2012. godine i 24. decembra 2013. godine, apelant iznosi tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, prije svega u vezi sa zaključkom suda da je u kritičnom periodu bio u BiH, kao i u vezi s ocjenom o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka. Pri tom, apelant ukazuje da su neki od svjedoka bili na izdržavanju kazne, da su se nagodili s Tužilaštvom, da je vještak medicinske struke, koji se izjašnjavao o povredama nanijetim oštećenom A. T. u relevantnom periodu radio u Bihaću a ne u Banjaluci, da na licu mjesta nije nađen predmet kojim su nanijete povrede oštećenom.
b) Odgovor na apelaciju
38. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su apelantove tvrdnje o povredi navedenih prava neosnovane, odnosno da se odnose na ranije faze postupka protiv njega koje su prethodile donošenju osporenih odluka, kao i da nisu bili predmet njegove žalbe.
39. Kantonalni sud je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iz svoje odluke, te je ukazao da je pred ovim sudom u toku rješavanje apelantovog zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka.
40. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru istaklo da su apelantovi navodi neosnovani, te da su mu i u prvostepenom i drugostepenom postupku bile osigurane sve garancije prava na pravično suđenje.
V. Relevantni propisi
41. Krivični zakon Republike Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH br. 19/77, 32/84, 19/86, 40/87, 41/87, 33/98 i 2/90, te „Službeni list RBiH“ br. 16/92, 21/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 149.
Razbojnička krađa Ko je na djelu krađe zatečen, pa u namjeri da ukradenu stvar zadrži, upotrebi silu protiv nekog lica ili prijetnju da će neposredno napasti na život ili tijelo, kazniće se zatvorom od jedne do dvanaest godina Član 151. stav 2.
Teški slučajevi razbojničke krađe i razbojništva (2) Ako je pri izvršenju razbojničke krađe ili razbojništva neko lice sa umišljajem lišeno života, učinilac će se kazniti zatvorom najmanje deset godina ili smrtnom kaznom
42. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ( „Službene novine FBiH“ br. 43/98 i 23/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 262. stav 1.
(1) Okrivljeni ima pravo podnijeti prigovor protiv optužnice u roku od osam dana od dana dostavljanja. Prilikom uručenja optužnice sud će okrivljenog poučiti o ovom njegovom pravu.
Član 270.
Sve odluke vijeća donesene povodom prigovora protiv optužnice moraju biti obrazložene, ali tako da se unaprijed ne utiče na rješavanje onih pitanja koja će biti predmet raspravljanja na glavnom pretresu.
Član 272.
(1) Ako prigovor protiv optužnice nije podnesen ili je odbačen, na zahtjev predsjednika vijeća pred kojim treba da se održi glavni pretres, vijeće (član 21. stav 6.) može odlučiti o svakom pitanju o kome se na temelju zakona rješava povodom prigovora.
(2) Zahtjev iz stava 1. ovog člana, predsjednik vijeća može staviti do određivanja glavnog pretresa, a najkasnije u roku od dva mjeseca od dana prijema optužnice u sudu.
(3) Odredbe člana 263. stav 2. i čl. 264. do 267. i čl. 270. i 271. ovog zakona, shodno ce se primjenjivati i prilikom odlučivanja povodom zahtjeva iz stava 1. ovog člana. Član 273.
Optužnica stupa na pravnu snagu kad je prigovor odbijen, a ako prigovor nije podnesen ili je odbačen - danom kad se vijeće, razmatrajući zahtjev predsjednika vijeća (član 272.), složilo s optužnicom, a ako takvog zahtjeva nije bilo - danom kad je predsjednik vijeća odredio glavni pretres, odnosno protekom roka iz člana 272. stav 2. ovog zakona.
Član 401. st. 1. i 3.
(1) Za novi postupak koji se vodi na temelju rješenja kojim je dopušteno ponavljanje krivičnog postupka važe iste odredbe kao i za prvi postupak. U novom postupku sud nije vezan za rješenja donesena u ranijem postupku.
(…) (3) Kad sud u novom postupku donese presudu, izreći će da se ranija presuda djelimično ili u cjelini stavlja van snage ili da se ostavlja na snazi.
Član 402. st. 1. i 2.
(1) Krivični postupak u kome je neka osoba osuđena u odsustvu (član 295.), a nastupila je mogućnost da mu se ponovno sudi u njegovoj prisutnosti, ponovit će se i izvan uvjeta predviđenih u članu 395. ovog zakona, ako osuđeni ili njegov branilac podnese zahtjev za ponavljanje postupka u roku od jedne godine od dana kad je osuđeni saznao za presudu kojom je osuđen u odsustvu.
(2) U rješenju kojim se dopušta ponavljanje krivičnog postupka po odredbi stava 1. ovog člana, sud će odrediti da se osuđenom dostavi optužnica ako mu ranije nije dostavljena, a može odrediti da se stvar vrati u stanje istrage, odnosno da se provede istraga ako je nije bilo.
43. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. „Službene novine FBiH“ 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07 i 9/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 452.
Rješavanje predmeta primljenih u rad (1) Postupci u krivičnim predmetima primljenim u rad kod sudova do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, nastavit će se po odredbama ovoga Zakona, osim ako odredbama ovoga člana nije drugačije propisano.
(…) (3) Postupci u predmetima iz stava 1. ovoga člana u kojima je optužnica stupila na pravnu snagu nastavit će se po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove Glave nije drugačije propisano.
(...)
Član 455.
Mogućnost suđenja u odsutnosti (...)
(2) Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona optuženom suđeno u odsustvu i donesena presuda, postupak će se dovršiti po dosadašnjim propisima, osim ako odredbama ove glave nije drugačije propisano.
VI. Dopustivost
44. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
45. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 000540 10 Kž 8 od 16. juna 2010. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je protiv navedene presude podnio apelaciju 26. augusta 2010. godine. Na traženje Ustavnog suda, Vrhovni sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantu. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporena presuda uručena 7. jula 2010. godine. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantu osporene presude Vrhovnog suda od 16. juna 2010. godine, imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku kojom je utvrđena apelantova krivična odgovornost protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocijeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti apelantov navod da mu je osporena presuda uručena 7. jula 2010. godine jer se apelantu ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
48. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
49. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
50. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
51. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se ovaj postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju. Stoga će Ustavni sud ispitati apelantove navode o povredi ovog prava.
52. Apelant u suštini smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su sudovi proizvoljno primijenili odredbe procesnog prava, te pogrešno utvrdili činjenično stanje. Povreda procesnog prava po apelantovom mišljenju se ogleda u činjenici da su protiv njega egzistirale dvije optužnice koje su mu uručene tek 2005. godine, zbog čega smatra da prije toga nisu ni mogle stupiti na pravnu snagu, odnosno da u konačnici i ne zna po kojoj optužnici je osuđen. Apelant ukazuje da je od činjenice da li je optužnica stupila na pravnu snagu zavisilo i po kojem procesnom zakonu će biti proveden ponovni krivični postupak protiv njega, tj. da li će se primijeniti ZKP FBiH iz 1998. godine ili ZKP iz 2003. godine, a koji je, kako smatra, po njega bio i povoljniji. U prilog tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju apelant je istakao da je osuđen da je počinio krivično djelo iako za to nije bilo jasnih dokaza, odnosno i pored činjenice da je njegov alibi potvrđen iskazima saslušanih svjedoka kao i materijalnim dokazima o produženom boravku u Njemačkoj u relevantnom periodu.
53. Ustavni sud podsjeća da kada je u pitanju krivični postupak opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6. on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
Zatim, Ustavni sud podsjeća da prema stanovištu Evropskog suda, član 6. stav 3.a. Evropske konvencije ukazuju na potrebu da se obrati posebna pažnja na obavještavanje optuženog o „optužbi“. Pojedinosti djela igraju ključnu ulogu u krivičnom postupku u smislu da se od trenutka njihovog saopštenja formalno smatra da je osumnjičeni pismeno obaviješten o činjeničnim i pravnim optužbama protiv njega (vidi Evropski sud, Kamasinski protiv Austrije, presuda od 19. decembra 1989, Serija A br. 168, str. 36-37, stav 79). Član 6. stav 3.a. Konvencije daje tuženom pravo da bude obaviješten ne samo o “razlogu” optužbe, odnosno o djelima koja se navode da ih je počinio i na kojima se zasniva optužba, nego i o pravnoj prirodi koja se pripisuje tim djelima. To obavještenje bi trebalo biti detaljno (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], br. 25444/94, stav 51, Evropski sud za ljudska prava 1999-II). Pored toga, cilj i svrha člana 6. stavova 1. i 3. pokazuju da osoba kojoj se na teret stavlja krivično djelo “ima pravo da uzme učešće u raspravi i da njegov/njen predmet bude raspravljen” u njegovom/njenom prisustvu od strane “suda” (vidi između ostalog, Barberà, Messegué i Jabardo protiv Španije, 6. decembar 1988, §§ 68. i 78, Serija A br. 146)
54. Rukovodeći se navedenim principima Evropskog suda Ustavni sud će apelantove navode ispitati zajedno u smislu pravičnosti postupka kao cjeline.
55. Apelant je najprije istakao da su protiv njega egzistirale dvije optužnice koje su mu uručene tek 2005. godine, pa da zbog toga nisu ni mogle stupiti na pravnu snagu, te najzad da u konačnici i ne zna po kojoj optužnici je osuđen. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, razmatrajući identičan apelantov prigovor, istakao da je apelantu na temelju optužnice Kantonalnog tužilaštva suđeno u odsustvu, da je u tom postupku donijeta pravosnažna presuda, pa da se u ponovljenom postupku po vanrednom pravnom lijeku ne može smatrati da optužnica, po kojoj je postupak već bio pravosnažno okončan, nije stupila na snagu, te da se u skladu s članom 452. stav 3. ZKP FBiH iz 2003. godine, postupci u predmetima u kojim je optužnica stupila na pravnu snagu do donošenja ovog zakona imaju nastaviti po dosadašnjim propisima. Također, ukazano je da je u ponovljenom postupku rješenjem ovog suda spojen postupak protiv apelanta po optužnici Kantonalnog tužilaštva i Osnovnog tužilaštva i odlučeno da se vodi jedan postupak, da je Kantonalno tužilaštvo Podneskom broj Kt-40/99 od 5. maja 2005. godine optužnicu Kantonalnog tužilaštava i Osnovnog tužilaštva uredilo kao jednu stavljajući apelantu na teret izvršenje krivičnog djela iz člana 277. stav 2. KZ FBiH. Na temelju uvida u spis proizlazi da je ovako uređena optužba uručena i apelantu, a što se apelacijom i ne dovodi u pitanje, kao i da je postupak nastavljen po ovako uređenoj optužnici, koju je Kantonalno tužilaštvo u toku postupka još jednom uredilo. Apelant ne tvrdi da nije imao mogućnost da se o ovoj optužbi izjašnjava i da je osporava, niti ukazuje, a to nije moguće zaključiti ni na temelju uvida u spis Kantonalnog suda, da ova optužba nije predstavljala formalno obavještenje o činjeničnim i pravnim osnovama optužbi koje mu se stavljaju na teret. Shodno navedenom, proizlazi da su apelantovi navodi da optužnice nisu stupile na pravnu snagu i da u konačnici i ne zna po kojoj optužnici je osuđen ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani budući da iz činjenica predmeta kao nesporno proizlazi da je apelant, u smislu garancija iz član 6. stav 3.a. Evropske konvencije i navedenih stavova Evropskog suda, bio obaviješten o činjeničnim i pravnim optužbama protiv njega.
56. U vezi s apelantovom tvrdnjom da je ponovljeni postupak trebao biti vođen u skladu sa ZKP FBiH iz 2003. godine Ustavni sud najprije ukazuje da je apelant na temelju optužnice Kantonalnog tužilaštva u odsustvu pravosnažnom presudom proglašen krivim za krivično djelo iz člana 277. stav 2. KZ FBiH, te mu je izrečena kaznu zatvora od 12 godina. S obzirom da je apelantu suđeno u odsustvu, uvažen je njegov zahtjev i rješenjem Kantonalnog suda je dozvoljeno ponavljanje postupka. U skladu s članom 455. ZKP iz 2003. godine, koji je bio na snazi u vrijeme kada je dozvoljeno ponavljanje postupka, bilo je regulirano da će se u slučaju ako je optuženom suđeno u odsustvu i donesena presuda, postupak dovršiti po dotadašnjim propisima ukoliko odredbama Glave XXXV- Prelazne i završne odredbe (čl. 451-456) ovog zakona nije drugačije određeno. Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, razmatrajući identičan apelantov navod po žalbi na presudu Kantonalnog suda, upravo ukazao na citiranu odredbu, a na temelju čega je i zaključio da se u konkretnom slučaju postupak ima nastaviti po odredbama zakona koji je primjenjivan do stupanja na snagu ZKP FBiH iz 2003. godine. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatit kao osnovane ni apelantove navode u ovom dijelu.
57. Zatim, apelant tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno. U prilog ovog navoda apelant je istakao da je osuđen na temelju nejasnih dokaza i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da ne prihvate njegov alibi koji je potvrđen iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
58. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematiziraju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
59. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je činjenično stanje utvrđeno na temelju pojedinačno pobrojanih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka, materijalnih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke. Apelant ne tvrdi, a to nije moguće zaključiti ni iz uvida u spis Kantonalnog suda, da mu je u toku postupka pred redovnim sudovima bila uskraćena mogućnost da ove dokaze osporava, da predlaže provođenje dokaza odnosno da je sud bez razloga odbio ili se nije izjasnio o nekom od dokaza koji je predlagao a koji nisu provedeni. Također, apelant ne tvrdi da je bilo koji od dokaza koji je provedeni i na kojim su zasnovane osporene presude, pribavljen na nezakonit način i da kao takav nije mogao biti dio procesne građe. Zatim, iz obrazloženjima osporenih presuda proizlazi da je upravo na takvoj dokaznoj građi pred redovnim sudovima i utvrđeno činjenično stanje, te da pri tom nisu izostali detaljni razlozi i obrazloženja na temelju kojih je utvrđena određena odlučna činjenica, a koji su činili osnov za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Najzad, u vezi s apelantovom tvrdnjom da je pogrešan zaključak redovnih sudova u pogledu njegovog alibija, tj. da je u relevantnom periodu boravio u Njemačkoj, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda proizlazi, a što apelant i ne osporava, da se inkriminirani događaj desio 17. juna 1993. godine, a da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno, a što apelant ne osporava ni u apelaciji, na temelju materijalnog dokaza – dopisa II Glavnog odjela za stanovništvo pokrajine Minhen, da je u SR Njemačku ušao 4. jula 1993. godine. Pri tom, u obrazloženjima osporenih presuda iscrpno su navedeni razlozi i obrazloženja zbog koji nisu prihvaćeni iskazi svjedoka odbrane na okolnosti njegovog alibija, a taj zaključak je zasnovan na dovođenju u vezu iskaza ovih svjedoka s drugim provedenim dokazima. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode ni u ovom dijelu.
60. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da apelant nije bio obaviješten o činjeničnim i pravnim osnovama optužbi protiv njega a što bi ga spriječilo da se o njima izjašnjava, da postupak nije proveden u skladu s relevantnim odredbama procesnog prava, te najzad da su redovni sudovi, na temelju provedenih dokaza na glavnom pretresu u apelantovom prisustvu, pogrešno utvrdili činjenično stanje, zbog čega se ne može zaključiti da postupak sagledan kao cjelini nije bio pravičan.
U vezi s dopunama apelacije od 25. oktobra 2011. godine, 6. novembra 2012. godine i 24. decembra 2013. godine, koje se suštinski tiču prava na pravično suđenje, Ustavni sud najprije ukazuje na član 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana odnosi se i na podnošenje dopuna apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van tog roka, i to ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka. Prema dosadašnjoj praksi Ustavnog suda mogućnost podnošenja dopune apelacije ne može se tako široko tumačiti da bi se pod tim podrazumijevalo apelantovo pravo da u odnosu na isto činjenično stanje i iste osporene odluke apelaciju može dopunjavati sve vrijeme dok traje postupak povodom konkretne apelacije pred Ustavnim sudom, a van roka od 60 dana od dana kada mu je dostavljena odluka o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 11/07; i Odluka broj AP 966/07 od 12. januara 2010. godine, tačka 30, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
61. U konkretnom slučaju iz dopuna apelacije ne može se zaključiti da se one odnose na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon podnošenja apelacije, niti apelant navodi da mu činjenice na koje ukazuje nisu bile poznate i u vrijeme kada je apelacija podnijeta. Stoga se Ustavni sud nije upuštao u ispitivanje apelantovih navoda u ovom dijelu.
62. Ustavi sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani. Pravo na nediskriminaciju
63. Apelant je u apelaciji istakao i da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant smatra da je diskriminiran u odnosu na druge optužene jer u njegovom slučaju nije primijenjen ZKP FBiH iz 2003. godine. Shodno navedenom proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da je apelantova tvrdnja u vezi s primjenom procesnog zakona po kojem je postupak protiv njega vođen već razmotrena u vezi s pravom na pravično suđenje i da je zaključeno da je neosnovana, a da apelant nije ponudio razloge i obrazloženja koji bi uputili na zaključak da je diskriminiran po nekom od osnova utvrđenim navedenom odredbom, proizlazi da su njegovi navodi i u ovom dijelu neosnovani. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant, neosnovani.
VIII. Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak sagledan u cjelini nije bio pravičan s obzirom da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se u ponovljenom krivičnom postupka, u kojem je prethodno bio osuđen u odsutnosti, upozna s činjeničnim i pravnim osnovama optužbe protiv njega i da se u toku cijelog postupka o njima izjašnjava pri čemu je postupak proveden u skladu sa relevantnim procesnim zakonom, a iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi činjenično stanje utvrdili na temelju dokaza optužbe i odbrane provedenih na glavnom pretresu u apelantovom prisustvu.
65. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je primjena procesnog zakona po kojem je proveden krivični postupak protiv apelanta bila zasnovana ili rezultirala njegovom diskriminacijom po nekom od osnova utvrđenih članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
66. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić