Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1864/13 (P. H.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1864/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-1864/13, rješavajući zahtjev Paše Hašić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 22/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Paše Hašić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Paša Hašić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Brčko Distrikt), podnijela je 30. aprila 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 007786 12 Uvp od 28. februara 2013. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 007786 11 U od 12. juna 2012. godine, Rješenja Federalnog zavoda MIO/PIO (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) broj FZ3/2-1095114850 od 4. augusta 2011. godine i rješenja Kantonalne administrativne službe –Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 109-51148-50 od 26. maja 2011. godine. Apelantica takođe predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojim će se naložiti nadležnim organima da donesu privremeno rješenje o pravu apelantice na invalidsku penziju do okončanja apelacionog postupka.

2. Rješenjem Kantonalne službe broj 109-51148-50 od 26. maja 2011. godine odbijen je zahtjev apelantice za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja. Nakon pribavljanja spisa od PIO RS, kod koje je predmet bio po osnovu nadležnosti, Kantonalna služba je, u skladu sa članom 9. Zakona o upravnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“, br. 2/98 i 48/99) utvrdila da je apelantica rođena 24. februara 1951. godine, da je njeno poslednje zaposlenje-osiguranje bilo dobrovoljno osiguranje u periodu 1. septembra 1991. godine do 30. aprila 1992. godine na području Brčko Distrikta, te da apelantica nije zaposlenik na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). Kantonalna služba se pozvala na član 8. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju FBiH („Službene novine FBiH“, br. 29/98 i 4/09; u daljnjem tekstu: Zakon) kojim je utvrđeno da „prava iz PIO/MIO osiguranja osiguravaju i ostvaruju zaposlenici na teritoriji FBiH (…..) sa prebivalištem u FBiH“.

3. Rješenjem Federalnog zavoda broj FZ3/2-1095114850 od 4. augusta 2011. godine žalba apelantice protiv prvostepenog rješenja je odbijena. Federalni zavod se, također, pozvao na odredbe člana 8. Zakona, kojim je između ostalog propisano da prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obaveznim penzijskim i invalidskim osiguranjem osiguravaju i ostvaruju zaposlenici na teritoriji FBiH, kao i drugi zaposlenici koji se osiguravaju po posebnim propisima u FBiH i zaposlenici u institucijama Bosne i Hercegovine sa prebivalištem u FBiH. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, te činjenicu da je posljednje zaposlenje apelantice bilo na području Brčko Distrikta, dakle, van područja Federacije Bosne i Hercegovine, Federalni zavod je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kad je osporenim rješenjem odbio zahtjev apelantice za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja. Radi svega izloženog, a na osnovu odredaba člana 237. Zakona o upravnom postupku („Službene novine FBiH“, broj: 2/98), riješeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 007786 11 U od 12. juna 2012. godine tužba apelantice u upravnoj stvari ostvarivanja prava na invalidsku penziju protiv Rješenja Federalnog zavoda broj FZ3/2-1095114850 od 4. augusta 2011. godine je odbijena. U konkretnom slučaju, kako navodi Kantonalni sud, apelantica nije dokazala da je bila zaposlenik na teritoriji FBiH i da je imala odnosno da ima prebivalište na toj teritoriji, pa obzirom na to apelantici ne pripada pravo na ostvarivanje invalidske penzije ni po odredbama Zakona kako su to utvrdili tužena i prvostepeni upravni organ. Dalje je navedeno da to pravo apelantici ne pripada ni po odredbama Sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u sprovođenju penzijskog i invalidskog osiguranja („Službene novine FBiH“, broj: 24/00) zaključenog između tri nosioca osiguranja od 31. marta 2000. godine. Imajući u vidu činjenicu, koju apelantica i sama navodi, da poslije 30. aprila 1992. godine, nema penzijskog staža ni kod jednog nosioca osiguranja, a poslednje osiguranje je bilo na području Brčko Distrikta, to je za ostvarivanje prava iz PIO/MIO osiguranja za apelanticu nadležan Javni fond za penzijsko invalidsko osiguranje RS, koji je tu svoju nadležnost i prihvatio u naprijed pomenutom upravnom postupku koji je vođen i kod tog nosioca osiguranja. Kako je zaključio Kantonalni sud, prigovori apelantice koji se tiču tvrdnje da u periodu od 1. septembra 1991. godine pa do 30. aprila 1992. godine, kada je bila osigurana, to osiguranje nije bilo dobrovoljno, ne utiče na pravilnost i zakonitost osporenog i prvostepenog akta obzirom da ne postoji razlika u pogledu ostvarivanja prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, zavisno od činjenice dobrovoljnog odnosno obaveznog osiguranja, pa taj prigovor ne može dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 U 007786 12 Uvp od 28. februara 2013. godine zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke je odbijen. Kako navodi Vrhovni sud, iz činjenica i dokaza utvrđenih u upravnom postupku, jasno proizilazi da se apelantica obratila prvostepenom organu - Kantonalnoj službi sa zahtjevom za ostvarivanje prava iz invalidskog osiguranja u F BiH, da je njeno poslednje zaposlenje i osiguranje bilo na području Brčko Distrikta u periodu od 1. septembra 1991. godine do 30. aprila 1992. godine. Iz oba osporena upravna akta, od 26. maja 2011. godine i od 4. augusta 2011. godine, vidi se da su nadležni organi negativno riješili o navedenom zahtjevu apelantice, smatrajući da apelantica ne ispunjava uslove za priznavanje prava na invalidsku penziju kod nosioca osiguranja u Federaciji BiH, primjenom Zakona niti po Sporazumu, iz razloga što je njeno poslednje osiguranje iz penzijskog i invalidskog osiguranja bilo, na području nosioca osiguranja Republike Srpske, dakle van područja FBiH. Dalje je navedeno da je iz tih razloga zahtjev apelantice prvostepeni organ i ustupio 1. februara 2007. godine na rješavanje nadležnom Javnom fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje RS. Stoga je, po zaključku Vrhovnog suda, Kantonalni sud pravilno postupio kada je odbio tužbu apelantice podnesenu protiv osporenog rješenja tuženog organa, utvrdivši da je zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. S obzirom da je nesporno da apelantica poslije 30. aprila 1992. godine, nema penzijskog staža navršenog kod bivšeg Fonda BiH, te da je poslednji put bila osigurana u Bosni i Hercegovini samo na području Brčko Distrikta, to u skladu sa citiranim odredbama navedenog Sporazuma, ona može ostvariti invalidsku penziju samo kod Javnog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS. Kako je zaključio Vrhovni sud, Javni Fond RS je nosilac osiguranja koji je nadležan za područje Brčko Distrikta, na čijem području je apelantica i bila poslednji put osigurana u Bosni i Hercegovini i gdje joj je prebivalište, kako su to pravilno zaključili nadležni upravni organi, a i Kantonalni sud.

6. Apelantica smatra da joj je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije kao pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da u konkretnom predmetu postoji bitna povreda načela zakonitosti, načela materijalne istine, načela saslušanja stranaka i drugih odredaba ZUP-a FBiH. Apelantica je ostala bez prava na invalidsku penziju zbog, kako navodi, nezakonitog postupanja organizacija ovlašćenih za rješavanje o njenom pravu. Isto tako ni sudovi nisu cijenili nalaz i mišljenje ljekarske komisije kao dokaz koji je ključan za ostvarivanje prava na penziju apelantice tako da postoji apsolutna povreda i materijalnog i procesnog prava na štetu apelantice. Apelantica smatra da je diskriminirana jer joj nisu priznata osnovna prava pravo na imovinu –penziju, a ispunjava sve zakonske uslove. Apelantica predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru i da naloži nadležnim organima da donesu privremeno rješenje o pravu apelantice na invalidsku penziju do okončanja apelacionog postupka.

7. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelantica navela u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U konkretnom slučaju, apelantica navodi da je oštećena jer joj upravni organi i redovni sudovi nisu priznali pravo na invalidsku penziju, pri čemu je ona ukazivala da ispunjava sve tražene zakonske uslove za ostvarivanje tog prava te traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti nadležnim organima da donesu privremeno rješenje o pravu apelantice na invalidsku penziju do okončanja apelacionog postupka. Međutim, Ustavni sud ukazuje da o ovako postavljenom zahtjevu ne može odlučivati na način na koji to traži apelantica, jer bi u suprotnom Ustavni sud prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Ovo stoga jer apelantica osim navoda koji se tiču merituma samog predmeta, a koje Ustavni sud tek treba da razmatra u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, ne nudi nikakve druge dokaze i razloge koji bi opravdali donošenja privremene mjere odnosno koji bi, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1864/13 (P. H.) | Sudska praksa | Aktio