Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-242/14 (S. K., R. V., S. Ž., I. D., F. M.)

Odluka donesena 08. 05. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-242/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 05. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. maja 2014. godine, u predmetu broj AP-242/14, rješavajući apelacije Sabedina Kuča i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Sabedina Kuča, Rahmije Vrco, Sakiba Žike, Ibrahima Durmo, Fahrudina Mehanovića, Adema Đipe, Ismeta Harbinje, Velida Bajramovića, Senada Agovića, Bahrije Delića, Muniba Mulavdića, Salema Tahirovića, Salke Muminovića, Ismeta Mašića, Mirzete Rizvanović, Salke Jazvina, Joze Lešića, Razije Živalj, Envera Hadžihasanovića, Ramize Dreković, Selvera Fatića, Ljubana Oreča, Fikreta Nišića, Mirsada Omerovića, Kadira Jusića, Behadila Hasanovića, Seada Ploče i Zahida Hubića podnesene protiv Presuda Kantonalnog suda u Mostaru, broj 07 0 U 008577 13 U od 21. oktobra 2013. godine, broj 07 0 U 008870 13 U od 26.

novembra 2013. godine, broj 07 0 U 008718 13 U od 26. novembra 2013. godine, broj 07 0 U 008916 13 U od 7. januara 2014. godine, broj 07 0 U 008702 13 U od 21. novembra 2013. godine, broj 07 0 U 008778 13 U 12. decembra 2013. godine, broj 07 0 U 008722 13 U od 5. decembra 2013. godine, broj 07 0 U 008642 13 U od 4. decembra 2013. godine, broj 07 0 U 008579 13 U od 5. decembra 2013. godine, broj 07 0 U 008815 13 U od 6. januara 2014. godine, broj 07 0 U 008844 13 U od 23. decembra 2013. godine, broj 07 0 U 008779 13 U od 9. januara 2014. godine, broj 07 0 U 8640 13 U od 10. januara 2014. godine, broj 07 0 U 009082 13 U od 13. januara 2014. godine, broj 07 0 U 008721 13 U od 21. januara 2014. godine, broj 07 0 U 008719 13 U od 10. januara 2014. godine, broj 07 0 U 8843 13 U od 17. januara 2014. godine, broj 07 0 U 008536 13 U od 16. januara 2014. godine, broj 07 0 U 008580 13 U od 29. januara 2014. godine, broj 07 0 U 008663 13 U od 30. januara 2014. godine, broj 07 0 U 008895 13 U od 4. februara 2014. godine, broj 07 0 U 008706 13 U od 3. februara 2014. godine, broj 07 0 U 008842 13 U od 5. februara 2014. godine, broj 07 0 U 009120 13 U od 10. februara 2014. godine, broj 07 0 U 009327 14 U od 24. februara 2014. godine, broj 07 0 U 009119 13 U od 11. marta 2014. godine, broj 07 0 U 009085 13 U od 10. februara 2014. godine i broj 07 0 U 009326 14 U od 10. marta 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Sabedin Kuč, Rahmija Vrco, Sakib Žiko, Ibrahim Durmo, Fahrudin Mehanović, Adem Đipa, Ismet Harbinja, Velid Bajramović, Senad Agović, Bahrija Delić, Munib Mulavdić, Salem Tahirović, Salko Muminović, Ismet Mašić, Mirzeta Rizvanović, Salko Jazvin, Jozo Lešić, Razija Živalj, Enver Hadžihasanović, Ramiza Dreković, Selver Fatić, Ljuban Oreč, Fikret Nišić, Mirsad Omerović, Kadir Jusić, Behadil Hasanović, Sead Pločo i Zahid Hubić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Hadžića, Ilidže, Novog Travnika, Sarajeva, Uskoplja i Vogošće, koje zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su u periodu od 17. januara do 3. aprila 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-242/14, AP-337/14, AP- 338/14, AP-453/14, AP-454/14, AP-455/14, AP-495/14, AP-622/14, AP-681/14, AP-684/14, AP- 756/14, AP-757/14, AP-758/14, AP-777/14, AP-952/14, AP-1042/14, AP-1043/14, AP-1044/14, 1045/14, AP-1180/14, AP-1181/14, AP-1182/14, AP-1183/14, AP-1373/14, AP-1374/14, AP- 1375/14 i AP-1469/14.

3. Dakle, ukupno je podneseno 28 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-242/14.

4. Apelanti su Kantonalnoj administrativnoj službi za Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjm tekstu: Kantonalna služba) podnijeli zahtjev za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73. Kantonalna služba je tokom 2012. i 2013. godine donijela rješenja, kojima je odbila zahtjeve apelanata za isplatu penzije primjenom koeficijenta 1,73. U obrazloženju rješenja se, između ostalog, navodi da je apelantima priznato pravo na starosnu penziju, u skladu s odredbama Uredbe o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“, br. 18/04, 27/04, 47/04 i 77/09) – Uredba II, nakon čega su apelanti podnijeli zahtjev za isplatu penzije primjenom isplatnog koeficijenta 1,73.

5. Nadalje, Kantonalna služba navodi da je odredbom člana 4. stav 1. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima propisano, da će se sredstva za finansiranje prava ostvarenih po propisima iz člana 2. ovog Zakona i dalje osiguravati na način kako je to uređeno Uredbom I, Uredbom II i Uredbom III, a stavom 2. istog člana propisano je, da će raspoloživa sredstva iz prethodnog stava biti raspoređena primjenom koeficijenta za obračun. Odredbom člana 6. citirane Uredbe propisano je, da se sredstva potrebna za pokriće obaveza nastalih u skladu sa ovom Uredbom osiguravaju u iznosu od 50% iz sredstava koja se vode na posebnom podračunu nositelja penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji BiH (član 126. Zakona o PIO), a preostali dio od 50% potrebnih sredstava osigurat će se u budžetu Federacije BiH do donošenja odgovarajućeg Zakona.

6. Prema odredbi člana 10. citirane Uredbe propisano je da će se na sva pitanja koja nisu regulisana ovom Uredbom primjenjivati odredbe Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije BIH", br: 29/98, 49/00 i 32/01). Kako pitanje usklađivanja predmetne penzije nije regulisano navedenom Uredbom, to se isto shodno citiranoj odredbi člana 10. Uredbe vrši u skladu sa članom 51. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojim je u stavu 1. propisano da se usklađivanje penzije vrši mjesečno po potrebi na temelju sredstava dodijeljenih za isplatu penzija. Dakle, član 51. Zakona propisuje da se usklađivanje penzija vrši prema raspoloživim, u konkretnom slučaju određenim i doznačenim sredstvima za isplatu od strane za to nadležne institucije, te ne predstavlja konstantu već promjenjivu kategoriju, odnosno tehničko pitanje i vrši se po službenoj dužnosti, bez donošenja rješenja. Imajući u vidu da je isplata predmetnih penzija obaveza budžeta Federacije BiH, te da je Odlukom Vlade Federacije BiH, broj: 978/2012 od 17. jula 2012. godine, utvrđen počev od 1. jula 2012. godine koeficijent u iznosu od 1,485 za isplatu penzija ostvarenih pod povoljnijim uslovima, odnosno po propisima taksativno navedenim u tački 2. iste Odluke, a među kojima je i propis po kojem je apelantima priznato, odnosno potvrđeno predmetno pravo, to jasno proizilazi da je Federalni zavod obavezan isplatu predmetnih penzija počev od 1. jula 2012. godine vršiti primjenom koeficijenta 1,485, jer su istom, temeljem budžetom Federacije BiH za 2012. godinu planiranih sredstava za ovu namjenu, od strane Vlade Federacije BiH dodjeljena sredstva za isplatu predmetne penzije primjenom tog koeficijenta.

7. Odlučujući o žalbama apelanata, podnesenim protiv Rješenja Kantonalne službe, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) je donio rješenja, kojima je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu. Federalni zavod je u svojim rješenjima, između ostalog, naveo da je odredbama člana 4. stav 1. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 41/11 i 37/12) propisano da će se sredstva za finansiranje prava ostvarenih po propisima iz člana 2. ovog Zakona i dalje osiguravati na način kako je to uređeno Uredbom o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uslovima pripadnika bivše Vojske Federacije Bosne i Hercegovine i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane („Službene novine FBiH“, br. 75/06, 58/07, 89/07, 31/08 i 77/09) - Uredbom I, Uredbom II i Uredbom III, a stavom 2. istog člana propisano je, da će raspoloživa sredstva iz prethodnog stava biti raspoređena primjenom koeficijenta za obračun, a odredbom člana 5. citirane Uredbe, propisano je da će se sredstva potrebna za pokriće obaveza nastalih u skladu sa ovom Uredbom osigurati u iznosu od 50% iz sredstava koja se vode na posebnom podračunu nositelja penzijskog i invalidskog osiguranja u Federaciji BiH (član 126. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službene novine FBiH“, br. 29/98 do 55/12)), a 50% potrebnih sredstava osigurat će se u Budžetu Federacije BiH, sve dok korisnik penzije ne ispuni uslove za starosnu penziju u skladu sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju, a nakon čega će se isplaćivati samo razlika između iznosa penzije ostvarene po ovoj Uredbi i penzije utvrđene sa navedenim Zakonom, po principu osiguranja sredstava za pokriće obaveza nastalih u skladu sa ovom Uredbom. Odredbom člana 7. citirane Uredbe propisano je da se prava utvrđena ovom Uredbom, mogu ostvariti kod Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje, u postupku i na način propisan Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Kako pitanje usklađivanja predmetne penzije nije regulisano navedenom Uredbom, to se isto shodno citiranoj odredbi člana 7. Uredbe vrši u skladu sa članom 51. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, kojom je propisano da se usklađivanje penzija vrši mjesečno, po potrebi na temelju sredstava dodjeljenih za isplatu penzija. Imajući u vidu naprijed navedene propise kod činjenice da je pravosnažnim rješenjem prvostepenog organa utvrđeno da je isplata predmetne penzije obaveza budžeta Federacije BiH, čiji izvršilac je Vlada Federacije BiH, to jasno proizilazi da Odluke Vlade Federacije BiH, kojima je, utvrđen isplatni koeficijent u iznosu od 1,485, za isplatu penzija ostvarenih pod povoljnijim uslovima, odnosno po propisima taksativno navedenim u tački 2. iste Odluke, a među kojima je i propis po kojem je apelantima priznato predmetno pravo, ima zakonsku podlogu, te da je Federalni zavod u obavezi istu primijeniti. Osim toga iz citirane odredbe člana 51. Zakona jasno proizilazi da se usklađivanje penzija vrši mjesečno, na temelju sredstava dodjeljenjih za isplatu penzija, dakle, predstavlja tehničko pitanje o kojem se ne vodi upravni postupak i ne donosi rješenje, već se o visini isplatnog koeficijenta korisnici obavještavaju putem uputnice - čeka. Federalni zavod je ocijenio neosnovanim i žalbene navode apelanata da je utvrđivanjem navedenog koeficijenta počinjena diskriminacija i povreda ljudskih prava jedne kategorije (kojoj apelanti pripadaju) u odnosu na ostale korisnike kojima se penzija isplaćuje uz koeficijent 1,73. Ovo iz razloga što su korisnici kojima se isplata penzije vrši uz isplatni koeficijent 1,485 u skladu sa navedenom odlukom Vlade Federacije BiH, svoje pravo na penziju ostvarili pod povoljnijim uslovima u pogledu godina života i penzijskog staža, a i penzijski osnov i visina penzije su im određeni na drugačiji, povoljniji način u odnosu na penzije korisnika po opštim propisima, tako da se te dvije kategorije korisnika ne mogu dovoditi u vezu, odnosno upoređivati ni po pitanju isplatnog koeficijenta.

8. Odlučujući o tužbama apelanata protiv rješenja Federalnog zavoda, Kantonalni sud je donio osporene presude, navedene u izreci ove odluke, kojima je tužbe apelanata odbio kao neosnovane, kao i njihov zahtjev za naknadu troškova spora.

9. U obrazloženju presuda, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tuženi primjenom odredbe tačke IV. stav 1. Odluke o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima koje se finansiraju iz Budžeta Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 63/12), bio dužan primjenjivati isplatni koeficijent utvrđen tačkom 1. Odluke na sve korisnike penzija kojima je to pravo potvrđeno Zakonom o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima, dakle koji su ostvarili pravo na penziju primjenom odredaba Uredbe I, Uredbe II. i Uredbe III, među kojima su i apelanti koji su ostvarili pravo na penziju primjenom Uredbe III., pa apelanti primjenom navedene Odluke nisu dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na ostale korisnike prava na povoljnije umirovljenje, kako su to neosnovano tvrdili tužbom. Kantonalni sud smatra da su se apelanti u tužbi neosnovano pozvali na odredbu člana 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, jer u postupku donošenja osporenih rješenja tuženi se nije pozvao na navedenu odredbu. Međutim, tačno je da je članom 3. stav 3. Zakona propisano da se prava iz ovog Zakona ne mogu oduzeti, smanjiti ili ograničiti, izuzev slučajeva utvrđenih ovim Zakonom. Apelantima pravo na starosnu penziju nije priznato po odredbama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, nego primjenom odredaba Uredbe III, kao specijalnog propisa, te potvrđeno članom 2. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima, također kao specijalnog propisa. Kantonalni sud također smatra da su se apelanti u tužbi pogrešno pozvali i na odredbu člana 126. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Naime, odredbom člana 126. stav 1. navedenog Zakona je propisano da se sredstva za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika vode na podračunu nositelja osiguranja i penzije vojnih osiguranika se isplaćuju sa tog računa. Članom 126. stav 2. Zakona je propisano da matičnu evidenciju vojnih osiguranika nositelj osiguranja vodi odvojeno od ostalih osiguranika, pa iz navedene odredbe jasno proizilazi da se njom regulira samo tehnika vođenja sredstava za penzijsko i invalidsko osiguranje vojnih osiguranika, a način isplate tih penzija utvrđen je članom 4. Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima. Na temelju izloženog Kantonalni sud smatra da su organi tuženog pravilno utvrdili da je neosnovan zahtjev apelanata za isplatu penzije primjenom isplatnog koeficijenta 1,73, te su pravilnom primjenom odredaba Zakona o potvrđivanju prava na prijevremenu starosnu penziju ostvarenu pod povoljnijim uslovima i odredaba Odluke o utvrđivanju isplatnog koeficijenta za penzije ostvarene pod povoljnijim uslovima koje se finansiraju iz budžeta Federacije BiH pravilno utvrdili isplatni koeficijent za isplatu penzije apelantima, a donošenjem osporenih rješenja nisu povrijeđena ni pravila postupka.

10. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od strane Kantonalnog suda. Apelanti navode da je stav Kantonalnog suda pogrešan, kada je ocijenio da su rješenja Federalnog zavoda pravilna i na zakonu zasnovana, čime je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu, te su apelanti dovedeni u diskriminatoran položaj, ne samo u odnosu na ostale kategorije penzionera nego i u odnosu na sve one na koje se primjenjivao zakon.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizilaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti posebno ne obrazlažu povredu ovih prava, već svoje navode zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je već zaključio da su ti navodi neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da je povrijeđeno pravo apelanata na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, odnosno zaključuje da su i ovi navodi apelanata neosnovani.

16. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić