Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3081/11 (M. D.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3081/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3081/11, rješavajući apelaciju Mladena Džandare, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka (b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 10. lipnja 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Mladena Džandare podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 005957 11 Rev od 30. svibnja 2011. godine i broj S1 3 P 004646 11 Gž od 20. travnja 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mladen Džandara (u daljnjem tekstu: apelant) iz Travnika, kojega zastupa Anto Grgić, odvjetnik iz Kaknja, podnio je 29. srpnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 005957 11 Rev od 30. svibnja 2011. godine i broj S1 3 P 004646 11 Gž od 20. travnja 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), od Suda BiH i Ministarstva obrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. ožujka 2014. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju 31. ožujka i 2. srpnja 2014. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj P-286/09 od 18. siječnja 2011. godine poništena je naredba tuženog od 13. ožujka 2007. godine o prestanku profesionalne vojne službe apelantu, te je tuženom naloženo da vrati apelanta na posao i rasporedi ga na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, obrazovanju, sposobnostima, profesionalnom radnom iskustvu i činu natporučnika. Tuženi je obvezan apelantu isplatiti određene iznose koji su bliže navedeni u dispozitivu presude na ime naknade plaće, zateznih kamata na glavni dug, na ime neuplaćenih doprinosa za MIO i zdravstveno osiguranje. Apelantu je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva kojim je tražio da tuženi u nemogućnosti da ga vrati na posao uputi na ocjenu radne sposobnosti i rasporedi ga na druge odgovarajuće poslove ili pošalje u mirovinu, kao i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 15.171,49 KM počevši od 1. siječnja 2011. godine do isplate. Tuženi je obvezan apelantu nadoknaditi i troškove parničnog postupka u iznosu od 3.351,70 KM u roku od 15 dana.

6. U obrazloženju prvostupanjske presude se navodi da je apelantu spornom naredbom ustanovljen prestanak profesionalne vojne službe zbog neopravdanog izostanka sa dužnosti pet dana uzastopno u tijeku 2006. godine. Time su se, prema obrazloženju tuženog, iz sporne naredbe stekli uvjeti za prestanak profesionalne vojne službe na temelju članka 173. stavak 1. točka (e) Zakona o službi u Oružanim snagama BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 88/05). Ukazano je na to da je stavkom 1. točka (e) navedenog članka propisano da profesionalnoj vojnoj osobi služba prestaje ako pet dana uzastopno izostane sa dužnosti ili sedam dana u tijeku godine sa prekidima.

7. Prvostupanjski sud je naveo da se neopravdanim izostankom sa posla ne smatra izostajanje sa posla zbog djelovanja uzroka koje uposlenik nije mogao predvidjeti ili izbjeći, odnosno koji su nastali izvan njegove (zdrave) volje, kao u konkretnom slučaju, i da nije bilo nikakve osnove za prestanak radnog odnosa apelantu, odnosno profesionalne vojne službe, na temelju članka 173. stavak 1. točka (e) Zakona o službi u Oružanim snagama BiH. Istaknuto je da ukoliko uposlenik nije dolazio na posao zbog teške duševne bolesti (kao uzroka koji nije mogao predvidjeti ni izbjeći budući da apelant niti je znao da će se razboljeti niti je mogao izbjeći bolest takve vrste), koja mu u razdoblju nedolaska na posao nije dopuštala da rasuđuje i kada nije bio svjestan da ne ide na posao i da nema doznake za bolovanje, onda se apelantov izostanak sa posla zbog kojega mu je prestala profesionalna vojna služba ne može smatrati neopravdanim izostankom.

8. Prema mišljenju prvostupanjskoga suda, uzroci apelantovog nedolaska na posao moraju se vezati za njegovu bolest, odnosno mora se uzeti u obzir je li apelant bio spriječen doći na posao zbog navedenoga uzroka ili ne. Navedenu spriječenost odnosno izostanak sa dužnosti (zbog bolesti) u spornome razdoblju apelant je u tijeku postupka pred sudom opravdao medicinskom dokumentacijom i drugim provedenim dokazima iz čega proizlazi da sporna odluka o prestanku profesionalne vojne službe nije donesena na zakonit način.

9. Protiv prvostupanjske presude tuženi je podnio žalbu koju je Drugostupanjsko vijeće Suda BiH Presudom broj S1 3P 004646 11 Gž od 20. travnja 2011. godine uvažilo i prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu preinačilo na način da se ukidaju sve provedene radnje koje se odnose na poništenje naredbe tuženog od 13. ožujka 2007. godine, pa je u tom dijelu apelantova tužba od 6. svibnja 2010. godine odbačena. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev opredijeljen na: obvezivanje tuženog da apelantu uspostavi radnopravni status, da mu za razdoblje od 20. lipnja 2006. godine do 31. prosinca 2010. godine isplati naknade plaće u ukupnom iznosu od 59.921,54 KM i zakonske kamate u iznosu od 15.171,49 KM, uplati doprinos Fondu MIO i zdravstveno osiguranje u iznosu od 41.327,46 KM, a počevši od 1. siječnja 2011. godine, da mu isplati naknadu plaće u mjesečnom iznosu od po 1.250,23 KM do vraćanja na posao ili odlaska u mirovinu, te da Fondu MIO i zdravstvenom osiguranju uplaćuje doprinose na navedene mjesečne iznose, kao i da mu tuženi naknadi troškove parničnog postupka.

10. U obrazloženju drugostupanjske presude se navodi da je apelant tužbu podnio 27. kolovoza 2008. godine, te da je kao tuženu označio Federaciju BiH, Vladu FBiH. Na poziv suda apelant je podneskom od 6. svibnja 2010. godine dopunio tužbu tako što je naveo osnovu za nadležnost suda i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a umjesto tužene Federacije BiH, Vlade FBiH, označio je Bosnu i Hercegovinu, Ministarstvo obrane BiH.

11. Istaknuto je da je odredbom članka 25. stavak 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP pred Sudom BiH) propisano da najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave apelant može preinačiti tužbu i tako umjesto prvobitno tuženog tužiti drugu osobu. Stavkom 2. navedenoga članka navedeno je da je za preinačenje tužbe potreban pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu.

12. Ukazano je na to da je subjektivno preinačenje tužbe ustvari povlačenje tužbe u odnosu na prvobitno tuženog. U slučaju ovakvog preinačenja tužba protiv prvog tuženog smatra se povučenom samo ako novooznačeni tuženi prihvati parnicu odnosno preinačenje tužbe. Za povlačenje tužbe potreban je pristanak tuženog od momenta upuštanja u raspravljanje.

13. Drugostupanjsko vijeće je navelo da ako je zakonom propisan rok za podnošenje tužbe početak tog roka računa se od dana predaje sudu preinačene tužbe na novog tuženog. Navedeno je da se u konkretnom slučaju prvi dio tužbenog zahtjeva odnosi na poništenje naredbe tuženog na temelju koje je apelantu prestala profesionalna vojna služba. Ukazano je na to da je odredbom članka 83. stavak 5. Zakona o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05 i 48/05) u ovom dijelu tužbu trebalo podnijeti u roku od godine dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. Iz navedene odredbe proizlazi da početak i kraj prekluzivnog roka treba vezivati ili za prijem odluke kojom je povrijeđeno pravo uposlenika ili za saznanje da postoji ova odluka ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja.

14. Istaknuto je da se, prema navodima tužbe, apelantov brat u ime obitelji obratio tuženom zahtjevom od 9. prosinca 2008. godine da preispita naredbu od 13. ožujka 2007. godine zbog apelantove bolesti. Drugostupanjsko vijeće je, imajući u vidu navedenu činjenicu, utvrdilo da je logično da je u to vrijeme postojalo saznanje o sadržaju navedene naredbe, te da stoga jednogodišnji rok za pokretanje parničnog postupka treba računati najkasnije od dana podnošenja zahtjeva tuženom, to jeste od 9. prosinca 2008. godine.

15. Ukazano je na to da je nakon što su od tuženog dobili negativan odgovor angažiran odvjetnik koji je 27. kolovoza 2009. godine podnio tužbu protiv Federacije BiH – Vlade FBiH. Iz navedenog, prema mišljenju Drugostupanjskog vijeća, proizlazi da je prva tužba pravodobna. Međutim, prema ocjeni Drugostupanjskog vijeća, žalbom je pravilno ukazano na to da je tužba od 6. svibnja 2010. godine ustvari nova tužba jer je u njoj tužena druga pravna osoba koja nije bila stranka u prvoj podnesenoj tužbi. Zbog toga je Drugostupanjsko vijeće utvrdilo da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da je navedenim podneskom samo ispravljena prva podnesena tužba.

16. Navedeno je da, imajući u vidu vrijeme saznanja za učinjenu povredu (9. prosinac 2008. godine), od kojeg se u ovom predmetu treba računati jednogodišnji rok jer apelant tvrdi da mu nikada nije dostavljena pobijana naredba, proizlazi da je zakonski rok za podnošenje preinačene tužbe istekao 9. prosinca 2009. godine.

17. Navedeno znači da je prekluzija nastupila prije podnošenja tužbe od 6. svibnja 2010. godine, koja je preinačena na novog tuženog protiv koga je i proveden parnični postupak.

18. Ukazano je na to da je apelantova bolest opravdan razlog za nepodnošenje tužbe u jednogodišnjem roku od sporne naredbe (13. ožujak 2007. godine) do saznanja za njezino postojanje i obraćanje tuženom, to jeste 9. prosinca 2008. godine, dok je nakon obraćanja sudu prvom tužbom irelevantna.

19. Istaknuto je da na propisani prekluzivni rok sud pazi po službenoj dužnosti, te da je prvostupanjski sud primjenom članka 34. stavak 1. točka 2. ili članka 35. ZPP pred Sudom BiH trebao rješenjem odbaciti tužbu kao nepravodobnu u dijelu koji se odnosi na poništenje naredbe. Prema stanju u spisu utvrđeno je da prva tužba nije ni dostavljena na odgovor zakonskom zastupniku – Federalnom pravobraniteljstvu. Stoga nije ni bilo potrebno tražiti pristanak tada označenog tuženog za preinačenje tužbe na Bosnu i Hercegovinu, Ministarstvo obrane BiH.

20. Istaknuto je da je zbog nepravodobnosti tužbe za poništenje naredbe o prestanku profesionalne vojne službe navedena naredba postala konačna. Dakle, u tim okolnostima, prema mišljenju Drugostupanjskog vijeća, nisu ispunjenje zakonske pretpostavke za obvezivanje tuženog da apelantu uspostavi radnopravni status, ni da mu za utuženo razdoblje isplati naknadu na ime plaća, zakonske kamate na navedena dospjela potraživanja, a Fondu MIO da uplati doprinose za MIO i zdravstveno osiguranje.

21. Stoga je Drugostupanjsko vijeće primjenom članka 196. stavak 4. u svezi sa čl. 34. stavak 1. točka 2. i 35. ZPP pred Sudom BiH preinačio prvostupanjsku presudu na način što je ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu kao nepravodobnu u pobijanom dijelu koji se odnosi na poništenje naredbe tuženog.

22. U preostalom dosuđujućem dijelu, koji se odnosi na uspostavu radnopravnog statusa, zatim na isplatu dospjelih iznosa naknade plaće, obračunate zakonske kamate na navedene naknade, mjesečne iznose na ime naknade plaće počevši od 1. siječnja 2011. godine, doprinose za MIO i zdravstveno osiguranje, te troškove parničnog postupka, presuda je preinačena na način što su navedeni tužbeni zahtjevi odbijeni kao neutemeljeni.

23. Protiv drugostupanjske presude apelant je izjavio reviziju koju je Revizijsko vijeće Suda BiH Presudom broj S1 3 P 005957 11 Rev od 30. svibnja 2011. godine odbilo.

24. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je bez osnove apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zato što je Drugostupanjsko vijeće Suda BiH u žalbenom postupku utvrdilo da je u tužbi podnesenoj 27. kolovoza 2008. godine apelant kao tuženog označio Federaciju BiH, Vladu FBiH, a da je na poziv suda podneskom od 6. svibnaj 2010. godine dopunio tužbu tako što je naveo osnovu za nadležnost suda i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a umjesto tužene FBiH, Vlade FBiH, označio Bosnu i Hercegovinu, Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine.

25. Revizijsko vijeće je navelo da je odredbom članka 25. stavak 1. ZPP pred Sudom BiH propisano da najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave tužitelj može preinačiti tužbu i tako umjesto prvobitno tuženog tužiti drugu osobu. U stavku 2. navedene odredbe je propisano da je za preinačenje tužbe potreban pristanak osobe koja treba stupiti u parnicu. Prema mišljenju Revizijskog vijeća, pravilan je zaključak Drugostupanjskog vijeća da je za povlačenje tužbe potreban pristanak tuženog od momenta upuštanja u raspravljanje i da subjektivno preinačenje tužbe predstavlja povlačenje tužbe u odnosu na prvobitno tuženog, te da bi u konkretnom slučaju bilo potrebno da novooznačeni tuženi prihvati parnicu, što on nije učinio.

26. Revizijsko vijeće smatra da je pravilan zaključak Drugostupanjskog vijeća da je shodno odredbi članka 83. stavak 5. Zakona o radu u institucijama BiH, u dijelu koji se odnosi na poništenje naredbe tuženog na temelju koje je apelantu prestala profesionalna vojna služba, tužbu trebalo podnijeti u roku od godinu dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno apelantovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava iz radnog odnosa, što, kako proizlazi iz stanja spisa, apelant nije učinio. Također, Revizijsko vijeće smatra da je pravilan i zaključak Drugostupanjskog vijeća da je prvostupanjski sud, sukladno članku 34. stavak 1. točka 2. ili članku 35. ZPP pred sudom BiH, trebao rješenjem odbaciti apelantovu tužbu kao nepravodobnu u dijelu koji se odnosi na poništenje naredbe budući da na propisani prekluzivni rok sud pazi po službenoj dužnosti. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Navodi da mu nikada nije dostavljena sporna naredba niti postoji dokaz o osobnoj dostavi. Ističe da je u konkretnom slučaju Sud BiH prekršio vlastitu uputu koju je dao apelantu imajući u vidu da ga je najprije pozvao da ispravi i dopuni tužbu a nakon toga je donio odluku kojom je tužbu odbacio zbog formalnih razloga. Prema apelantovom mišljenju, Sud BiH je proizvoljno primijenio materijalno pravo u pogledu instituta ispravke i dopune tužbe prema vlastitom rješenju nakon čega je proveo postupak sukladno ZPP pred Sudom BiH. Ističe da se krajnje rigidnim ukazuje primjena pravila postupka pred Sudom BiH kada i pored toga što je apelantova tužba pravodobno uređena u žalbenom postupku taj sud odbacuje tužbu. Dalje, apelant navodi da se na njega ne može primijeniti bilo kakav prekluzivni rok zato što mu tuženi nikada nije osobno dostavio sporne naredbe o prestanku profesionalne službe niti postoji dokaz o osobnoj dostavi sporne i nezakonite naredbe apelantu. Apelant ukazuje na to da nije osoba koja nije lišena poslovne sposobnosti nad kojom je određeno starateljstvo. Navodi da to što je njegov brat tražio preispitivanje zakonitosti sporne naredbe tuženog ni u kojem slučaju ne znači da je tog datuma apelant saznao za spornu naredbu. Ističe da je psihički bolesna osoba, čiju je bolest potvrdio i sudski vještak medicinske struke, te da su razlozi njegovog izostanka s posla isključivo psihopatološke prirode a ne neopravdani izostanci. Također, navodi da je ostao bez plaće zbog čega je doveden u krajnje težak materijalni položaj bez sredstava za izdržavanje i liječenje.

b) Odgovor na apelaciju

28. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su prilikom donošenja pobijanih odluka pravilno primijenjene odgovarajuće odredbe procesnog i materijalnog prava, te da nisu prekršena apelantova ustavna prava.

29. U svom odgovoru na apelaciju tuženi je naveo da u postupku prilikom donošenja pobijanih presuda nisu prekršena apelantova ustavna prava budući da su Drugostupanjsko i Revizijsko vijeće Suda BiH pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno i procesno pravo.

V.Relevantni propisi

30. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05 i 48/05) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 83.

1. Uposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

2. Poslodavac je obvezan riješiti zahtjev pismeno, u roku od 30 dana od dana kada je zahtjev podnesen.

3. Podnošenje zahtjeva iz stavka 1. ovog članka ne sprječava uposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred Sudom Bosne i Hercegovine.

4. Uposlenik može podnijeti tužbu pred Sudom Bosne i Hercegovine zbog povrede prava iz radnog odnosa, kao i u slučaju da poslodavac nije riješio zahtjev u roku iz stavka 2. ovoga članka. 5. Zastarjelost nastupa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.

31. Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 34. stavak 1. točka 2.

(1) Nakon prethodnog ispitivanja tužbe Sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:

2) da je tužba podnijeta nepravodobno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe;

(…) Članak 35.

Ako smatra da nema dovoljno činjenica za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo tijekom prethodnog ispitivanja tužbe, Sud će o tom pitanju odluku donijeti naknadno, čim bude raspolagao s dovoljno činjenica.

Članak 196. stavak 1. točka 4.

Drugostupanjsko vijeće će, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznijetih u žalbi: 4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjsko vijeće pogrešno primijenilo materijalno pravo;

(…) VI.Dopustivost

32. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

34. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 005957 11 Rev od 30. svibnja 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 1. lipnja 2011. godine, a apelacija je podnesena 29. srpnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

35. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

36. Apelant navodi da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

37. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redoviti sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovitog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redoviti sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke br. U 39/01 od 5. travnja 2002. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 25/02, i U 29/02 od 27. lipnja 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03).

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su Drugostupanjsko i Revizijsko vijeće Suda BiH utvrdili da je apelant 27. kolovoza 2009. godine podnio tužbu protiv Federacije BiH, Vlade FBiH, te da je navedena tužba podnesena unutar jednogodišnjeg roka u smislu odredbe članka 83. stavak 5. Zakona o radu u institucijama BiH. Međutim, svojim podneskom od 6. svibnja 2010. godine apelant je dopunio tužbu označavajući umjesto Federacije FBiH, Vlade FBiH, novog tuženog odnosno Bosnu i Hercegovinu, Ministarstvo obrane BiH. Prema mišljenju Drugostupanjskog i Revizijskog vijeća Suda BiH, radi se o novoj tužbi budući da je u njoj označena druga pravna osoba koja nije bila stranka u prvoj podnesenoj tužbi. Stoga, navedena vijeća nisu prihvatila stav prvostupanjskog suda da se radi o ispravci tužbe već o potpuno novoj tužbi u kojoj je označen novi tuženi. Imajući u vidu da se radi o novoj tužbi, te uzimajući u obzir vrijeme saznanja za učinjenu povredu, navedena vijeća su utvrdila da je u konkretnom slučaju jednogodišnji rok za podnošenje tužbe, u smislu odredbe članka 83. stavak 5. Zakona o radu u institucijama BiH, istekao 9. prosinca 2009. godine. Navedena vijeća su uzela u obzir da je apelant za učinjenu povredu saznao 9. prosinca 2008. godine kada se njegov brat u ime obitelji obratio tuženom zahtjevom za preispitivanje sporne naredbe zbog apelantove bolesti.

39. Stoga su Drugostupanjsko i Revizijsko vijeće Suda BiH utvrdili da je prvostupanjski sud trebao, u smislu odredbe članka 34. stavak 1. točka 2. ili odredbe članka 35. ZPP pred Sudom BiH, apelantovu tužbu rješenjem odbaciti kao nepravodobnu u dijelu koji se odnosi na poništenje sporne naredbe. Dalje, kako je zbog nepravodobnosti tužbe sporna naredba postala konačna, u okviru spomenutih vijeća utvrđeno je da su neutemeljeni ostali apelantovi zahtjevi iz njegove tužbe. U navedenom obrazloženju Drugostupanjskog i Revizijskog vijeća Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima pobijanih presuda ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnosti u donošenju pobijanih odluka. Prema mišljenju Ustavnog suda, Drugostupanjsko i Revizijsko vijeće Suda BiH su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka primjenjujući pri tome relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući pobijane presude i propise na kojima su utemeljene, te dovodeći navedeno u svezu sa zahtjevima iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

40. Na temelju navedenoga, Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u smislu jamstava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak

1. Europske konvencije.

Ostali navodi

41. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u svezi sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju budući da se, u biti, navodi o kršenju prava na imovinu temelje na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, o kojim je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim točkama ove odluke.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u obrazloženju pobijanih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redoviti sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

43. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Odluka o meritumu u predmetu AP-3081/11 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio