Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1853/11 (A. I.)

Odluka donesena 10. 06. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dionice
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1853/11

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 06. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1853/11, rješavajući apelaciju Adema Ibrahimpašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. juna 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Adema Ibrahimpašića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 P 000062 10 Rev od 27. januara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 P 002153 09 Gž od 26. maja 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adem Ibrahimpašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa Adnan Biser, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 P 000062 10 Rev od 27. januara 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 P 002153 09 Gž od 26. maja 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud), te od učesnika u parničnom postupku pred redovnim sudovima E. I. i N. I. zatraženo je 30. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. februara 2014. godine, a Kantonalni sud i učesnici u parničnom postupku E. I. i N. I. 10. februara 2014. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 24. februara 2014. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-337/05 od 30. juna 2006. godine apelant je obavezan da tužiteljima E. I. i N. I. isplati određene novčane iznose po osnovu naknade štete, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđivanja pa do isplate, dok je odbijen preostali dio njihovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete i isplatu zakonske zatezne kamate. Predmetnom presudom odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se apelant obaveže da prvotužitelju E. I. izda ispravu podobnu za prijenos vlasništva na 96.718 redovnih dionica a drugotužiteljici E. I. za prijenos vlasništva na 96.717 redovnih dionica „Bihaćke pivovare“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: „Bihaćka pivovara“) (ukupno 193.435 dionica), te da trpi da se izvrši upis tih dionica na ime prvotužitelja i drugotužiteljice u Registru vrijednosnih papira u FBiH, a da će u protivnom ta presuda zamijeniti takvu ispravu.

7. U obrazloženju svoje presude Općinski sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju nesporno da su tužitelji sa apelantom 28. aprila 2000. godine zaključili ugovor, ovjeren istog dana u tom sudu pod brojem Ov-1708/2000 i označen kao „ugovor o zajmu“, ali da su sporni pravna priroda i volja ugovarača, odnosno cilj tog ugovora na kojem tužitelji temelje svoj tužbeni zahtjev. Odlučujući o tom pitanju, Općinski sud je utvrdio da su se predmetnim ugovorom tužitelji kao zajmodavci obavezali će na svoje ime obezbijediti kredit u njemačkim bankama u visini određenoj u tom ugovoru i da će ta sredstva uplatiti na račun apelanta kao zajmoprimca, koji se obavezao da će primljeni novac upotrijebiti tako što će uplatiti kao depozit na račun Kantonalne agencije za privatizaciju USK 10% početne cijene iz raspisanog tendera broj 84 od 29. februara 2000. godine (radi prodaje državnog kapitala „Bihaćke pivovare“) i kupiti određeni broj certifikata za koje će kupiti dionice (čl. 1. i 2. ugovora). Dalje, utvrdio je da je članom 3. tog ugovora određeno da će se dionice koje se dobiju za uplaćeni depozit rasporediti radnicima, apelantu i tužiteljima, dok će se dionice koje se dobiju za uplaćene certifikate podijeliti između apelanta i tužitelja (na način određen u članu 3. ugovora), dok je čl. 4 i 5. ugovora određen način vraćanja kredita tako što je određeno da će se povrat kredita uzetog u jednoj banci izvršiti tako što će zaposleni radnici izvršiti otplatu ukupno obračunatih kamata, a da će se glavnica kredita isplaćivati iz dividende tužitelja i apelanta podjednako u pet obroka, dok će se otplata kredita u drugoj banci izvršiti u pet otplatnih godina tako što će apelant iz svojih sredstava otplatiti polovicu anuiteta iz prve otplatne godine u ukupnom iznosu od 32.125 DEM, a da će drugu polovicu iz prve otplatne godine u iznosu od 32.125 DEM otplatiti tužitelji iz svojih sredstava, dok će se anuiteti iz četiri preostale otplatne godine isplaćivati iz dividende tužitelja i apelanta u jednakim omjerima. Osim toga, utvrdio je da je ugovorom određeno da tužitelji na vrijeme od tri godine od dana upisa nove firme u sudski registar prenose na apelanta sva upravljačka prava u „Bihaćkoj pivovari“ po osnovu pribavljenih dionica i da neće bilo kojim pravnim poslom otuđiti dionice pribavljene po osnovu ugovora do isteka roka iz tog člana (član 9), dok je apelant obavezan da po isteku roka od tri godine od dana upisa nove firme u sudski registar preda tužiteljima njihov paket dionica u vrijednosti naznačenoj u članu 3. ugovora (član 10. ugovora). Općinski sud je konstatovao da je nesporno da su tužitelji i apelant 2. oktobra 2000. godine sačinili i aneks tog ugovora iz kojeg proizilazi da su tužitelji predali apelantu određeni novčani iznos za koji je kupio certifikate, s tim što je naglašeno da će ti certifikati biti upotrijebljeni za pribavljanje dionica „Bihaćke pivovare“ i to na jednake dijelove za obje ugovorne strane.

8. Općinski sud je iz navedenog zaključio da odredbe predmetnog ugovora, nasuprot apelantovom navodu da se radi o „ugovoru o zajmu“, upućuju na to da se radi o neimenovanom ugovoru, dok je iz provedenih dokaza utvrdio da je stvarna volja i cilj ugovarača bila da spornim ugovorom regulišu svoja prava i obaveze radi zajedničkog poslovnog poduhvata učešća u privatizacijskom tenderu za kupovinu dionica „Bihaćke pivovare“, a da je aneksom ugovora od 2. oktobra 2000. godine između apelanta i tužitelja ugovorena i daljnja kupovina kapitala „Bihaćke pivovare“ u drugom krugu upisa. Općinski sud je zatim utvrdio da su tužitelji izvršili svoje ugovorne obaveze iz predmetnog ugovora tako što su na apelantov račun uplatili novčani iznos predviđen u ugovoru i što su otplatili polovicu anuiteta iz prve otplatne godine u iznosu od 32.125,00 KM. Takođe, utvrdio je da je ostatak kredita otplatio apelant iz svojih sredstava i radnici „Bihaćke pivovare“ jer u periodu od maja 2000. godine do marta 2005. godine (period otplate kredita) nije bilo isplate dividende dioničarima „Bihaćke pivovare“ pa isplata kredita iz dividende nije bila moguća. Osim toga, utvrdio je da je apelant sredstvima kredita koje su pribavili tužitelji pribavio ukupno 388.116 dionica „Bihaćke pivovare“, te da je s ciljem ispunjenja ugovornih obaveza iz čl. 3, 9. i 10. predmetnog ugovora na tužitelja E. I. trebao prenijeti 96.718 dionica a na tužiteljicu N. I. 96.717 dionica, ali da nije izvršio svoje ugovorne obaveze. Međutim, zaključio je da tužitelji ispunjenjem ove apelantove ugovorne obaveze ne mogu steći dionice u skladu sa pozitivnim propisima jer su „strani ulagači“ u smislu odredbe člana 2. Zakona o politici direktnih stranih ulaganja u BiH, te da su zaključujući predmetni ugovor sa apelantom imali namjeru steći dionice „Bihaćke pivovare“ odnosno izvršiti „strano ulaganje“ u smislu citirane zakonske odredbe, ali da to svoje ulaganje nisu registrovali kod nadležnog organa države, u skladu sa članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o politici direktnih stranih ulaganja u BiH i u skladu sa Zakonom o stranim ulaganjima FBiH, što su, prema mišljenju tog suda, morali da učine da bi se mogli upisati kao vlasnici dionica u Registru vrijednosnih papira. Shodno navedenom, Općinski sud je ocijenio da je takvo ugovaranje protivno prinudnim propisima u smislu člana 51. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je zaključio da, u skladu sa članom 3. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), ne može uvažiti raspolaganje stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Nasuprot tome, usvojio je alternativni tužbeni zahtjev tužitelja primjenom odredbe čl. 155. i 189. stav 1. ZOO-a.

9. Odlučujući povodom žalbi koje su apelant i tužitelji podnijeli protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-07-000 002 od 10. septembra 2008. godine, koju je Vrhovni sud ukinuo svojim Rješenjem broj 070-0-Rev-08-001751 od 23. jula 2009. godine i predmet vratio Kantonalnom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje da Kantonalni sud nije postupio prema članu 231. ZPP i nije dao odgovore na apelantove žalbene navode, što predstavlja bitnu povredu postupka, u smislu člana 209. ZPP. Vrhovni sud je predmetnom presudom uputio Kantonalni sud da u ponovnom postupku odgovori na žalbene prigovore, koji se, između ostalog, odnose i na prigovor da li je dividenda ugovorena „kao izvor povrata po ugovoru o zajmu“, ko je i na koji način u postupku privatizacije stekao dionice, uslove sticanja dionica, na koji način je utvrđeno koliko dionica pripada prvotužitelju, a koliko prvotužiteljici i u kom procentu u odnosu na ukupni kapital, da li su tužitelji uopće mogli steći dionice javnim upisom putem certifikata, te da ponovno ocijeni predmetni ugovor i aneks ugovora od 2. oktobra 2000. godine kroz odredbe Zakona o privrednim društvima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o privrednim društvima), Zakona o vrijednosnim papirima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o vrijednosnim papirima) i odredbu člana 104. stav 1. ZOO-a.

10. Odlučujući u ponovnom postupku, Kantonalni sud je donio Presudu broj 06 0 P 002153 09 Gž od 26. maja 2010. godine kojom je uvažio žalbu tužitelja i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao apelanta da prvotužitelju E. I. izda ispravu podobnu za prijenos vlasništva na 96.718 redovnih dionica a drugotužiteljici E. I. za prijenos vlasništva na 96.717 redovnih dionica „Bihaćke pivovare“ d.d. Bihać (ukupno 193.435 dionica), te da trpi da se izvrši upis tih dionica na ime prvotužitelja i drugotužiteljice u Registru vrijednosnih papira u FBiH, a da će u protivnom ta presuda zamijeniti takvu ispravu, kao i da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka, dok je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.

11. Kantonalni sud je u obrazloženju svoje odluke zaključio da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio u cijelosti kao neosnovan primarni zahtjev tužitelja. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da je ugovor čije su ispunjenje tužitelji tražili pravno valjan i da nije u suprotnosti sa zakonom i drugim propisima, te je zaključio da je dejstvo predmetnog ugovora vezano za prijenos dionica počinjalo u smislu člana 78. ZOO-a od vremena određenog u članu 10. tog ugovora, odnosno da je pravo tužitelja na dionice nastalo u vrijeme zaključenja ugovora ali da je dospjelost tražbine predaje dionica odložena za period od tri godine od dana upisa nove firme u sudski registar kako je to određeno članom 10. ugovora. Shodno tome, zaključio je da tužitelji kao strani ulagači nisu mogli ni izvršiti prijavu stranog ulaganja kod nadležnog organa prije nego što apelant ispuni svoju obavezu iz predmetnog ugovora, odnosno prije nego što im izda valjanu ispravu o prijenosu ugovorenog broja dionica. Odgovarajući na žalbene prigovore, Kantonalni sud je zapazio da je između apelanta i tužitelja bilo ugovoreno da će se krediti koje su podigli tužitelji u njemačkim bankama jednim dijelom vraćati i iz dividende, te je utvrdio da je nesporno da otplata kredita nije vršena iz dividende, ali je uočio da apelant nije dovodio u pitanje važnosti predmetnog ugovora iz bilo kojih razloga, niti je tražio raskid ugovora, pa ni iz razloga koji bi se odnosili na vraćanje kredita, zbog čega je ocijenio da činjenica da otplata kredita nije vršena iz dividende nije od značaja za osnovanost primarnog zahtjeva postavljenog u tužbi. Kantonalni sud je konstatovao da je nesporno da je apelant u postupku privatizacije stekao dionice „Bihaćke pivovare“ na svoje ime, a da je predmetnim ugovorom određeno da će novčanim sredstvima koje su osigurali tužitelji apelant kupiti određeni broj dionica i u skladu sa čl. 3. i 10. tog ugovora po proteku roka određenog u tom ugovoru polovinu kupljenih dionica prenijeti na ime tužitelja. Utvrdio je da iz činjenica koje je utvrdio prvostepeni sud proizilazi da je za sredstva iz depozita na računu Kantonalne agencije za privatizaciju USK i sredstava kojima je kupio certifikate, a koja su obezbijedili tužitelji, apelant u prvom krugu upisa stekao 32,277 % državnog kapitala u „Bihaćkoj pivovari“, od kojeg iznosa je na radnike pivovare prenio 26.288 dionica, što nije ni sporno, i što čini 2,278 % učešća u osnovnom kapitalu. Dalje, konstatovao je da je u skladu sa ugovorom apelantu trebalo iz prvog kruga upisa pripasti 176.586 dionica, što čini 14,996% učešća u osnovnom kapitalu, a svakom od tužitelja po 88.293 dionice (ukupno za oba tužitelja 176.586 dionica) što čini 7,498% učešća za svakog tužitelja u osnovnom kapitalu. Kada se tome dodaju dionice za drugi krug stečene na osnovu aneksa ugovora od 2. oktobra 2000. godine, zaključio je da tužitelju pripada 96.718 dionica, što čini 8,214 % učešća u osnovnom kapitalu, a tužiteljici 96.717 dionica, što čini 8,213% učešća u osnovnom kapitalu. Takođe, konstatovao je da tužitelji još nisu stekli dionice „Bihaćke pivovare“, pa tako ni u postupku javnog upisa putem certifikata, već da su saglasno ugovoru dionice trebali steći po isteku tri godine nakon izvršene privatizacije, što je bila i volja ugovornih strana, i koja okolnost, prema mišljenju tog suda, nije od uticaja na pravnu valjanost ugovora. Kantonalni sud je zatim citirao odredbu člana

10. Zakona o vrijednosnim papirima kojim je propisano da se vlasništvo na vrijednosnim papirima stiče na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru, te člana 40. istog zakona kojim je propisano da se kupovina, prodaja i davanje u zalog vrijednosnih papira vrši na osnovu ugovora u pismenoj formi. U vezi sa tim istakao je da je predmet primarnog tužbenog zahtjeva s ciljem ispunjenja obaveze iz predmetnog ugovora upravo obavezivanje apelanta da tužiteljima izda ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva na dionicama, odnosno da im dobrovoljno omogući prijenos dionica u skladu sa Zakonom o vrijednosnim papirima, a da se u protivnom prijenos izvrši na osnovu presude. Osim toga, Kantonalni sud je primijetio da, prema odredbi člana 210. stav 1. Zakona o privrednim društvima, dioničar ima pravo prodati ili po drugom osnovu svoje dionice prenijeti drugom licu, te je u vezi s tim istakao da se u konkretnom slučaju radi o prijenosu ranije kupljenih dionica, a ne o dionicama nove emisije. Naveo je da član 43. Zakona o privrednim društvima, na koji se pozvao apelant, a kojim je određeno da ulog članu daje pravo na dionicu ili udio u društvu, prema ocjeni tog suda, ne dovodi u pitanje valjanost predmetnog ugovora. Kantonalni sud je iz navedenog zaključio da predmetni ugovor i aneks ugovora nisu u suprotnosti sa Zakonom o vrijednosnim papirima i Zakonom o privrednim društvima.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv Presude Kantonalnog suda od 26. maja 2010. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 07 0 P 000062 10 Rev od 27. januara 2011. godine kojom je odbio reviziju.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje presude zaključio da je Kantonalni sud, nasuprot apelantovim revizionim navodima, postupio prema uputama iz rješenja od 23. jula 2009. godine i da je pravilno primjenjujući odredbu člana 231. ZPP ispitao pobijanu prvostepenu presudu i ocijenio sve žalbene navode koji su bili od značaja za pravilno presuđivanje i da je pri tome izveo pravilan zaključak o činjeničnom utvrđenju do kojeg je došao prvostepeni sud primjenom odredbe člana 8. ZPP, zbog čega nema povrede postupka iz odredbe člana 209. ZPP. Dalje, zaključio je da je Kantonalni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i da je za to dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i taj sud, zbog čega je ocijenio da je neosnovan i revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju pravilno ocijenjeno da pravna priroda predmetnog ugovora ima sva obilježja partnersko-ortačkog ugovora i da je pri tome ugovor tumačen kroz pravilnu primjenu odredbe člana 99. ZOO-a, istražujući zajedničku namjeru ugovarača koja je jasno određena u samom ugovoru, a to je da tužitelji i apelant osiguraju sredstva kojima će apelant na svoje ime kupiti dionice „Bihaćke pivovare“, te po proteku roka od tri godine nakon registracije nove firme polovinu dionica prenijeti na tužitelje i koja nije ničim dovedena u pitanje. Dalje, Vrhovni sud je konstatovao da je, odgovarajući na žalbeni prigovor, koji je ujedno i revizijski prigovor, Kantonalni sud pravilno ocijenio da predmetni ugovor nije u suprotnosti sa zakonom i sa drugim propisima. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je apelantova obaveza za prijenos dionica na tužitelje propisana članom 10. spornog ugovora, a da dejstvo spornog ugovora treba tumačiti kroz odredbu člana 78. ZOO-a, te da je pogrešan apelantov stav da pravo na dionice nije moglo nastati potpisivanjem ugovora s obzirom na to „da dionica tada i nema“. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno zaključio da tužitelji kao strani ulagači nisu mogli izvršiti svoju obavezu prijavljivanja stranog ulaganja prije nego što je apelant izvršio svoju ugovornu obavezu i izdao tužiteljima ispravu o prijenosu ugovorenog broja dionica. Osim toga, zaključio je da je apelant pogrešno tumačio odredbe čl. 10. i 40. Zakona o vrijednosnim papirima kada je tvrdio da se nisu stekle zakonske pretpostavke da se na osnovu predmetnog ugovora izvrši transakcija vrijednosnih papira jer je to u suprotnosti sa Zakonom o vrijednosnim papirima. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je upravo predmet primarnog tužbenog zahtjeva da se apelant tužiteljima obaveže da im s ciljem ispunjenja obaveze iz člana 10. predmetnog ugovora izda ispravu podobnu za prijenos prava vlasništva na dionicama u skladu sa zakonom, te da se u konkretnom slučaju ne radi o valjanosti postupka prijenosa dionica već ispunjenju ugovornih obaveza. I najzad, istakao je da je neosnovan revizijski prigovor koji se tiče otplate kredita i pripadajuće dividende jer je način otplate kredita i dividende regulisan odredbom člana 5. ugovora, dok se ostali revizijski prigovori odnose na činjenično utvrđenje zbog čega se revizija ne može izjaviti.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant tvrdi da je osporenim presudama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i u vezi s tim uglavnom ponavlja navode koje je istakao u reviziji protiv osporene odluke Kantonalnog suda. Naime, tvrdi da je osporenim presudama namjera ugovornih strana ocijenjena proizvoljno, bez dovođenja u vezu sa načelima obligacionog prava, kako to traži odredba člana 99. ZOO-a, te da je, shodno tome, zaključak o pravnoj prirodi predmetnog ugovora proizvoljan. Dalje, tvrdi da su osporenim presudama proizvoljno primijenjene odredbe čl. 78. ZOO-a, te čl. 10. i 40. Zakona o vrijednosnim papirima, navodeći da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora dionice nisu bile ni emitovane, niti je „Bihaćka pivovara“ bila upisana u registar emitenata u Komisiji za vrijednosne papire, te da je, shodno tome, predmet obaveze nedopušten jer je protivan prinudnim propisima koji uređuju tržište kapitala. Zatim, navodi da su u konkretnom slučaju sudovi izbjegli primijeniti odredbe člana 43. Zakona o privrednim društvima, te u vezi s tim navodi da je evidentno da tužitelji nemaju uloga u „Bihaćkoj pivovari“ pa time ni pravo na dionice. Takođe, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. U 36/03, AP 1028/04 i U 29/02, smatrajući da te odluke ukazuju na to da su u navedenom slučaju redovni sudovi odstupili od „principijelnih“ stavova Ustavnog suda vezanih za primjenu prava. Osim toga, apelant tvrdi da Kantonalni sud osporenom presudom nije postupio prema uputama koje mu je dao Vrhovni sud u rješenju kojim je ukinuo raniju odluku tog suda i da je donio odluku identičnu svojoj ranijoj odluci. Dalje, tvrdi da je na to ukazao u drugoj reviziji, ali da je Vrhovni sud donio drugačiju odluku u odnosu na prvu reviziju, koju je propustio da obrazloži na zadovoljavajući način odnosno da „pojedinačno i konkretno ocijeni“ da li su ispoštovane upute iz ukidnog rješenja, odgovori na konkretne revizione prigovore koji su ključni za donošenje odluke i navede zašto je promijenio stav iz svog ranijeg rješenja. Smatra da je Vrhovni sud na taj način povrijedio princip pravne sigurnosti, proizvoljno primijenio procesno pravo, te da je arbitrarno sudio donoseći odluku bez zadovoljavajućeg obrazloženja. Osim toga, apelant tvrdi da mu je osporenim presudama, suprotno navedenim zakonskim odredbama, nametnuta obaveza da iz svoje imovine izdvoji značajan broj dionica koje je stekao sredstvima iz svojih vlastitih izvora i da ih preda tužiteljima a da za to neće dobiti odgovarajuću protivvrijednost u novcu, na koji način će doći do umanjenja njegove imovine bez valjanog pravnog osnova i do povrede njegovog prava na imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri obrazloženju iz svoje odluke, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri pravnom stavu i obrazloženju iz svoje odluke, te da smatra da tom odlukom nisu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, kao ni ostala prava iz Ustava Bosne i Hercegovine.

17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se apelant u apelaciji ne poziva na povrede prava učinjene u tom sudu, niti su takve povrede učinjene.

18. Tužitelji su u odgovoru na apelaciju naveli da su apelantovi navodi neosnovani i predložili su da se apelacija odbaci kao prima facie neosnovana ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 51.

1) Svaka ugovorna obaveza mora imati dopušten osnov.

2) Osnov je nedopušten, ako je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva.

[…] Član 78.

Kad dejstvo ugovora počinje od određenog vremena, shodno se primjenjuju pravila o odložnom uslovu, a kad ugovor prestaje da važi po isteku određenog roka, shodno se primjenjuju pravila o raskidnom uslovu.

Član 99.

1) Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase.

(2) Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja upotrijebljenih izraza, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovarača i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obligacionog prava utvrđenim ovim zakonom.

Član 104. stav 1.

U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

20. Zakon o vrijednosnim papirima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 39/98 i 36/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Vlasništvo na vrijednosnom papiru stiče se na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru.

Član 40.

Kupovina, prodaja i davanje u zalog vrijednosnih papira vrši se na osnovu ugovora u pismenoj formi.

21. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 68/05, 91/07, 84/08, 88/08, 7/09, 63/10 i 75/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 43.

Ulog daje članu pravo na dionicu ili udio u društvu.

Član 210. stav 1.

Dioničar ima pravo prodati ili po drugom osnovu svoje dionice prenijeti drugom licu. […]

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 2.

Sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti sa prinudnim propisima. Član 209.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Član 231.

U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 P 000062 10 Rev od 27. januara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. februara 2011. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. 3. i

4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

30. Ustavni sud primjećuje da se ovaj parnični postupak odnosi na spor u vezi sa izvršenjem obaveze iz ugovora, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

31. Ustavni sud primjećuje da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je, prema njegovom mišljenju, osporenim odlukama proizvoljno primijenjeno materijalno pravo prilikom ocjene pravne prirode predmetnog ugovora i dopuštenosti ugovorne obaveze predaje dionica tužiteljima. Takođe, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je Vrhovni sud, prema njegovom mišljenju, proizvoljno primijenio procesno pravo i povrijedio princip pravne sigurnosti kada je osporenom odlukom odbio apelantovu reviziju, koju je propustio da obrazloži na zadovoljavajući način.

32. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Takođe, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, O.I. 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni.

34. Vezano za apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne i argumentovane razloge za svoj zaključak da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja kojim su tražili da se apelant obaveže da im izda ispravu podobnu za prijenos vlasništva na redovnim dionicama „Bihaćke pivovare“ i da trpi da se izvrši upis tih dionica na ime tužitelja u Registru vrijednosnih papira, a da će u protivnom ta presuda zamijeniti takvu ispravu, koje razloge je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, prihvatajući činjenično utvrđenje Općinskog suda da se u konkretnom slučaju radi o neimenovanom ugovoru i da je stvarna volja i cilj ugovarača bila da tim ugovorom regulišu svoja prava i obaveze radi zajedničkog poslovnog poduhvata učešća u privatizacijskom tenderu za kupovinu dionica „Bihaćke pivovare“, u svojoj presudi dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak da je taj ugovor, čije su ispunjenje tužitelji tražili, pravno valjan i da nije u suprotnosti sa Zakonom o vrijednosnim papirima, Zakonom o privrednim društvima i drugim propisima, prethodno citirajući odredbe čl. 10. i 40. Zakona o vrijednosnim papirima i člana 210. stav 1. Zakona o privrednim društvima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je članom 10. Zakona o vrijednosnim papirima propisano da se vlasništvo na vrijednosnim papirima stiče na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru, dok je članom 40. istog zakona propisano da se kupovina, prodaja i davanje u zalog vrijednosnih papira vrši na osnovu ugovora u pismenoj formi, a da je članom 210. stav 1. Zakona o privrednim društvima propisano da dioničar ima pravo prodati ili po drugom osnovu svoje dionice prenijeti drugom licu. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u svojoj presudi dovoljno jasno obrazložio svoj zaključak da je dejstvo predmetnog ugovora vezano za prijenos dionica u smislu člana 78. ZOO-a počinjalo od vremena određenog u članu 10. tog ugovora i da u skladu s tim tužitelji kao strani ulagači nisu mogli ni izvršiti prijavu stranog ulaganja kod nadležnog organa prije nego što apelant ispuni svoju obavezu iz člana 10. predmetnog ugovora, odnosno prije nego što im izda valjanu ispravu o prijenosu ugovorenog broja dionica, koju apelant nije izvršio iako je u postupku privatizacije stekao dionice „Bihaćke pivovare“. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, u osporenoj presudi odgovorio na svaki apelantov revizioni navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučivanje u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud takođe zapaža da je Vrhovni sud obrazložio da je, nasuprot apelantovim navodima, Kantonalni sud postupio prema uputama iz ukidnog rješenja i da je pravilnom primjenom procesnog prava ispitao pobijanu prvostepenu presudu i ocijenio sve žalbene navode koji su bili od značaja za pravilno presuđivanje, kao i da je pravilno ocijenjeno da ugovor ima sva obilježja partnersko-ortačkog ugovora i da je pri tome tumačen kroz pravilnu primjenu odredbe člana 99. ZOO-a, te da je pravilno utvrđeno da je pravno valjan, a da apelant nije izvršio ugovornu obavezu predaje dionica tužiteljima. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge i da je svoju odluku obrazložio u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Vezano za apelantov navod da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđen princip pravne sigurnosti, Ustavni sud ističe da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, Ustavni sud iskazao stav da princip pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je u toj odluci zaključeno da je taj princip povrijeđen u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tom i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tom ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Ustavni sud smatra da je evidentno da se u konkretnom slučaju ne radi o takvoj situaciji, pa, shodno tome, nema kršenja tog principa.

36. Ustavni sud primjećuje da se apelant pozvao na praksu Ustavnog suda u predmetima br. U 29/02, U 36/03 i AP 1028/04 (vidi Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, Odluku o dopustivosti i meritumu br. U 36/03 od 15. juna 2004. godine i Odluku o meritumu broj AP 1028/04 od 2. decembra 2005. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), smatrajući da se praksa iz tih predmeta može primijeniti i u njegovom slučaju. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti praksa Ustavnog suda iz navedenih predmeta s obzirom na to da se u tim odlukama Ustavnog suda nije odlučivalo o istim činjeničnim i pravnim pitanjima kao u predmetnoj apelaciji. Naime, u tim odlukama se odlučivalo o apelacijama podnesenim protiv odluka redovnih sudova i organa uprave donesenih povodom tužbe zbog utvrđenja i predaje u posjed stana, odnosno tužbe za naknadu štete nastale usljed povrede na radu, odnosno radi ostvarenja prava na starosnu penziju.

37. Shodno navedenom, imajući u vidu činjenična utvrđenja, relevantne odredbe ZOO-a, Zakona o vrijednosnim papirima, Zakona o privrednim društvima i ZPP na kojim su Kantonalni sud i Vrhovni sud utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, navodeći jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

38. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud, postupajući povodom pravnih lijekova, preinačili prvostepenu presudu tako što su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, a za svoje odluke su dali jasne, argumentovane i precizne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava na utvrđeno činjenično stanje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

40. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić