Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1655/11 (S. A.)
Odluka donesena 25. 06. 2014.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Krivični postupak
- Dokaz
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Miješanje u pravo na dom
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1655/11
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 06. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1655/11, rješavajući apelaciju Saliha Alibašića i Đulzare Hozanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 25. juna 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Saliha Alibašića i Đulzare Hozanović podnesena protiv Presude Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine broj X-KŽ-07/436 od 16. decembra 2010. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-07/436 od 10. maja 2010. godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Salih Alibašić, koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu Zenica, i Đulzara Hozanović iz Velike Kladuše (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti), koje zastupa Husein Mušić, advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 8. aprila 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog vijeća Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj X-KŽ-07/436 od 16. decembra 2010. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X- K-07/436 od 10. maja 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09; u daljnjem tekstu: prethodna Pravila), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 21. januara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju 4. februara 2014. godine, a Tužilaštvo BiH 10. februara 2014. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantima 25. februara 2014. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Odlučujući u krivičnom postupku pokrenutom protiv apelanata i drugih optuženih, Sud BiH je donio Presudu broj X-K-07/436 od 10. maja 2010. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim što je radnjama pobliže opisanim u tačkama od 1. do 34. izreke te presude, preduzetim u periodu od kraja 2006. godine do kraja aprila 2007. godine i u periodu od 4. juna 2007. godine do 26. septembra 2007. godine, počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenja osoba iz člana 189. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH. Istom presudom apelantica je proglašena krivom što je radnjama pobliže opisanim u tački 35. izreke presude, preduzetim u periodu od 2003. godine do 2007. godine, počinila krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 4. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom krijumčarenja osoba iz člana 189. stav 1. KZBiH, a radnjama opisanim u tački 36. izreke presude, također preduzetim u periodu od 2003. godine do 2007. godine, počinila krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, sve u vezi sa čl. 53. KZBiH. Sud BiH je predmetnom presudom apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina, a apelantici je izrekao uvjetnu osudu kojom joj je za počinjena krivična djela utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvadeset mjeseci i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ako apelantica u roku od pet godina od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su u toku dokaznog postupka izvedeni sljedeći dokazi Tužilaštva: saslušani svjedoci, vještak finansijske struke i vještak za audio-vizuelna djela, te su prezentirani brojni materijalni dokazi (sve pobliže navedeno na str. 28-34. presude). Na prijedlog odbrane apelanata saslušani su svjedoci, apelant u svojstvu svjedoka, te predočeni materijalni dokazi (pobliže navedeni na str. 35. presude). Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su za svaku od radnji koja se optužnicom stavljala apelantima na teret detaljno analizirani dokazi optužbe i odbrane na način da su dovođeni u uzajamnu vezu iskazi saslušanih svjedoka, provedeni materijalni dokazi, nalazi i mišljenja vještaka, dati su detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega pojedini dokazi nisu prihvaćeni, koji dokazi jesu, te na kojim dokazima je zasnovana odluka o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata.
8. Naime, Sud BiH je zaključio da činjenica da je apelant bio ključna karika u lancu dobro organizirane međunarodne grupe za krijumčarenje ljudi iz Albanije i Kosova u zemlje Zapadne Evrope i da je imao ulogu regionalnog organizatora transfera preko BiH, te da je bio neposredni organizator i rukovodilac grupe u BiH (koju su uz njega činili još Valerija Vlašić, Sadet Rekić, Mile Gašljević, trećeoptuženi Željko Karanović, Lejla Zuko i apelantica) koja se u periodu označenom u optužnici bavila konkretnim aktivnostima krijumčarenja osoba s ciljem sticanja imovinske koristi. Navedeno je da utvrđenje da je apelant bio usko povezan sa organizatorima i grupama sa područja Albanije, Crne Gore i Hrvatske proizlazi iz iskaza više svjedoka, sadržaja audiozapisa snimljenih telefonskih razgovora nadziranih telefona apelanta, Valerije Vlašić i Mileta Gašljevića, te analize i objašnjenja grafičkog prikaza veza telefonskih brojeva za koje je utvrđeno da ih je koristio apelant, te telefonskih brojeva Valerije Vlašić, Mileta Gašljevića, Sadeta Rekića i drugih osoba iz Albanije, Crne Gore i Hrvatske navedenih na str. 48. presude. Vezano za svoj zaključak o pojedinačnim radnjama izvršenja krivičnog djela koje je počinio apelant, navedenim u tačkama od 1. do 34. izreke, Sud BiH je dao detaljno obrazloženje za svaku od tih tačaka, zasnovano na materijalnim dokazima (prije svega na izvještajima prikrivenih istražitelja i sadržajima presretnutih telefonskih razgovora) i iskazima svjedoka, sve pobliže opisano na str. 58-100. presude.
9. Sud BiH je u obrazloženju naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelantica postala pripadnica organizirane grupe ljudi, u smislu člana 250. stav 4. KZBiH, i da je prema uputama apelanta kao svog nevjenčanog supruga preuzela ulogu osobe zadužene za transfer novca na ime naknade za izvršeno prebacivanje ilegalnih migranata iz Albanije i Kosova, odnosno prihvat novca na prethodno otvorene transakcijske račune, kako na svoje ime, tako na ime svoje majke, kćerke i drugih osoba u odnosu na koje se pojavljivala kao punomoćnica. Istaknuto je da je ovo utvrđenje zasnovano na sadržaju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, na iskazu svjedoka G. K. koji je potvrdio da je apelantica primila novac putem Western Uniona na ime „odrađenog“ posla na krijumčarenju ljudi, te svjedoka M. T. i R. R., kao i dovođenjem u vezu tih dokaza sa iskazima svjedoka Z. Š. i H. S., te dokumentacijom oduzetom tokom pretresa kuće u kojoj stanuju apelanti, odnosno sadržajem rokovnika i uplatnicama Western Uniona, sadržajima snimljenih razgovora između apelanta i drugih osoba i drugim dokazima. Sud BiH je, također, zaključio da iz iskaza svjedoka H. S., R. R., G. K., Z. Š., kao i iz apelantove tvrdnje da ga je još 2003. godine Općinski sud u Kladuši osudio za krijumčarenje ljudi i da je za isto krivično djelo nakon toga osuđivan još dva puta, proizlazi da se apelant i od 2003. godine do 2007. godine bavio krijumčarenjem ljudi i da je, između ostalih, kao dio grupe angažirao apelanticu koja je prema njegovim uputstvima obavila dio posla koji se odnosio na prihvat novca iz Albanije i Kosova i transfer određenog dijela učesnicima u krijumčarenju, a ostatak zadržala na računu. Očitujući se na prigovor odbrane da apelantu optužnicom nisu stavljene na teret radnje izvršene u tom periodu nego samo radnje preduzete u toku 2007. godine, Sud BiH je obrazložio da ta činjenica nije od posebnog značaja za utvrđenje apelanticine odgovornosti jer je stvar odluke tužioca i njegove strategije gonjenja koga će i za koliko radnji optužiti, te da je u konkretnom slučaju bitno da je bilo krijumčarenja u apelantovoj grupi u tom periodu i da je u svemu tome apelantica svjesno prihvatila svoju ulogu u kriminalnom lancu, a što proizlazi iz provedenih dokaza.
10. Sud BiH je, dalje, utvrdio da je apelantica radnjama opisanim u tački 36. izreke presude počinila krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH i to na način što je razliku između priliva i odliva novčanih sredstava zaprimljenih na ime izvršenog ilegalnog prebacivanja migranata od 2003. godine do 2007. godine zadržala za sebe, a dio upotrijebila za kupovinu kuće u Tuzli i kupovinu vozila. Na taj način apelantica je, kako je naveo Sud BiH, izvršila legalizaciju dijela novčanih sredstava za koja je znala da su pribavljena činjenjem krivičnog djela krijumčarenja osoba. Sud BiH je istakao da je, uzimajući u obzir obrazloženje vezano za tačku 35. izreke presude i dovodeći ga u kontekst s izvedenim dokazima i apelanticinim utvrđenim umišljajem, ustanovljeno da je apelantica van svake sumnje odgovorna i za počinjenje krivičnog djela pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH. Naime, Sud BiH je konstatirao da je apelantica, prema nalazu vještaka ekonomske struke, u relevantnom periodu ostvarila ukupnu finansijsku korist u iznosu od 171.818,57 KM, a da vrijednost njene procijenjene imovine koju je stekla u tom periodu iznosi 27.188,75 KM i odnosi se na nekretninu, kuću u Tuzli i vozilo Opel Frontera, dok, s druge strane, nema dokaza da je apelantica u to vrijeme bila zaposlena ili da je ostvarila zakonite prihode kojima bi mogla kupiti navedenu nekretninu i vozilo. Sud je zaključio da to, kao i sve navedeno, upućuje na zaključak da se radi o prljavom novcu stečenom vršenjem krivičnog djela iz člana 189. stav 1. KZBiH.
11. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi i da je ocijenjen kao neosnovan prigovor odbrane apelanata vezan za nezakonitost pribavljenih dokaza iz Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Hrvatska) koji su korišteni u postupku, odnosno 17 CD-ova sa sadržajima presretnutih telefonskih razgovora mobilnih telefona koje su koristili apelant, Valerija Vlašić i Mile Gašljević i 11 izvještaja prikrivenih istražitelja broj 1 i broj 2 – pripadnika MUP-a Hrvatske. Naime, Sud BiH je zaključio da je nesumnjivo da su te dokaze pribavili službeni organi Hrvatske na način propisan zakonima te države i na osnovu izdatih naloga Županijskog suda u Rijeci (u daljnjem tekstu: Županijski sud), ovjerenih i dostavljenih u spis. Konstatirao je da to proizlazi iz dostavljene materijalne dokumentacije, prvenstveno naloga Županijskog suda za praćenje i nadzor telefona NN osobe pod nazivom Mujo, zatim apelantovog telefona (nakon što je otkriveno da je NN Mujo ustvari apelant), te telefona Valerije Vlašić, Mileta Gašljevića i Sadeta Rekića, kao i naloga istog suda za angažiranje prikrivenih istražitelja. Također, konstatirano je da to proizlazi iz iskaza svjedoka B. P., načelnika Odjela za provođenje posebnih istražnih radnji MUP-a Hrvatske – Uprave kriminalističke policije, datog na glavnom pretresu, u kojem je potvrdio da su predmetni dokazi rezultat posebnih istražnih radnji koje su vršili nadležni organi Hrvatske na osnovu naredbi Županijskog suda u međunarodnoj policijskoj akciji „Plitvice“ i potvrdio vjerodostojnost i autentičnost tih dokaza nakon izvršenog uvida u njih.
12. Očitujući se na prigovor odbrane apelanata o načinu pribavljanja dokaza, Sud BiH je konstatirao da navedeni dokazi zaista nisu dostavljeni iz Hrvatske u BiH diplomatskim putem, već ih je Tužilaštvu dostavio direktno Županijski sud, ali da to ne znači da su ti dokazi prikupljeni na nezakonit način. U vezi s tim, pozvao se na član 1. stav 1. Drugog dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Konvencija o pružanju međunarodne pravne pomoći) koji je BiH ratificirala 20. augusta 2007. godine, kao i odredbe člana 4. st. 1. i 10. Drugog dodatnog protokola. U tom kontekstu je Sud BiH istakao da je upravo Protokolom o saglasnosti u ostvarivanju međusobne saradnje u borbi protiv svih oblika teškog kriminala (u daljnjem tekstu: Protokol), sklopljen 21. januara 2005. godine između Tužilaštva i Državnog odvjetništva Hrvatske, na čije odredbe se Tužilaštvo i pozivalo, propisano da će radi ostvarivanja najpovoljnijih uvjeta za saradnju nadležna državna tužilaštva neposredno upućivati i primati zahtjeve koji se, između ostalog, odnose na pribavljanje i razmjenu obavještenja, izvještaja i dokumenata. Uvidom u dokumentaciju koju je Tužilaštvo uputilo Državnom odvjetništvu Hrvatske i Županijskom sudu (pobliže navedenu na str. 57. presude), koja je kao dokaz uložena u spis, Sud BiH je zaključio da je Protokol u potpunosti ispoštovan, kao i odredbe Drugog dodatnog protokola. Shodno tome, zaključio je da dokazi nisu pribavljeni na način koji zabranjuje Konvencija o pružanju međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, niti način suprotan odredbama Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te da ovakvo dostavljanje dokaza ne dovodi do nezakonitosti tih dokaza u smislu člana 10. ZKP.
13. Očitujući se na prigovor apelantove odbrane da nije postojala sudska naredba da bh. telekom operateri dostave listing poziva optuženih i da su zbog toga i ti dokazi nezakoniti, Sud BiH je konstatirao da je traženjem listinga, što je učinjeno naredbom Tužilaštva, tražen samo podatak iz evidencije preduzeća koje pruža te usluge, te da se nikako nije radilo o posebnoj istražnoj radnji, zbog čega naredba suda i nije bila potrebna.
14. Odlučujući o žalbama koje su apelant, te branioci apelanata i trećeoptuženog podnijeli protiv Presude Suda BiH broj X-K-07/436 od 10. maja 2010. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj X-KŽ-07/436 od 16. decembra 2010. godine kojom je žalbe odbilo kao neosnovane i potvrdilo prvostepenu presudu.
15. Apelaciono vijeće je, očitujući se na prigovor odbrane apelanata o nezakonitosti snimaka i transkripata presretnutih telefonskih razgovora pribavljenih u Hrvatskoj, ocijenilo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su posebne istražne radnje na osnovu kojih su sačinjeni dokazi provedene u skladu sa tada važećom zakonskom regulativom Hrvatske i u okviru nadležnih organa te države. Iako Županijski sud nema pravnu jurisdikciju u BiH, Apelaciono vijeće je zaključilo da ne postoje smetnje za korištenje navedenih dokaza za potrebe krivičnog predmeta koji je u toku u BiH, s obzirom na to da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi zabranjivala korištenje dokaznog materijala pribavljenog u drugoj zemlji i prema drugim zakonima, sve dok takav dokazni materijal u zemlji u kojoj je pribavljen nije pribavljen na nezakonit način. U odnosu na žalbeni prigovor da je prisluškivanje telefonskih razgovora na osnovu kojih su pribavljeni podaci o telefonskim razgovorima koje je apelant obavljao iz BiH sa osobama koje su bile u inostranstvu (npr. Crnoj Gori) bilo nezakonito jer Županijski sud nije bio nadležan za takvu vrstu prisluškivanja u inostranstvu, Apelaciono vijeće je zaključilo da je i taj prigovor neosnovan jer tu mjeru nadležni sud odobrava u odnosu na određenu osobu i određeni broj telefona. Navedeno je da snimci dobijeni na takav način nisu nezakoniti sve dok je prisluškivanje obavljeno u vrijeme „pokriveno“ izdatim naredbama za vršenje tih posebnih istražnih radnji, a što u konkretnom slučaju ni odbrana nije dovela u pitanje. U odnosu na prigovor zakonitosti dokaza sa aspekta načina njihovog pribavljanja, Apelaciono vijeće je konstatiralo da je prvostepeni sud analizom svih relevantnih propisa kojima je regulirano postupanje u vezi sa pribavljanjem dokaza putem međunarodne pravne pomoći izveo pravilan zaključak, koji u cijelosti podržava i to vijeće, tj. da pribavljanje dokaza na način na koji je to učinjeno u konkretnom predmetu nije suprotno odredbama Konvencije o pružanju međunarodne pravne pomoći i ZKP.
16. Očitujući se na žalbeni prigovor apelantovog branioca da su dokazi Tužilaštva, telefonski listinzi, nezakoniti dokazi jer je Tužilaštvo te dokaze pribavilo bez naredbe suda, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su sve naredbe Tužilaštva izdate u toku 2007. godine, te konstatiralo da u to vrijeme ZKP nije propisivao obavezu postojanja sudske naredbe za pribavljanje listinga telefonskih poziva, s obzirom na to da je odredba člana 72a. ZKP kojom je propisana ta obaveza postala sastavnim dijelom ZKP tek nakon izmjena i dopuna koje su stupile na snagu 29. jula 2008. godine. Shodno tome, Apelacioni sud je zaključio da Tužilaštvo u skladu sa tada važećim odredbama procesnog zakona nije imalo zakonsku obavezu zahtijevati naredbu suda za pribavljanje listinga telefonskih poziva.
17. U vezi sa istaknutim žalbenim prigovorima da zbog toga što prikriveni istražitelji nisu saslušani na glavnom pretresu njihovi izvještaji predstavljaju nezakonite dokaze, Apelaciono vijeće je konstatiralo da je, nakon što je preduzeo sve dostupne mjere kako bi se osiguralo prisustvo tih osoba, prvostepeni sud pozvao svjedoka B. P., koji je u vrijeme preduzimanja istražnih radnji bio nadređeni prikrivenim istražiteljima i u tom svojstvu vršio kontrolu nad radnjama koje su preduzimali i kontrolu tačnosti podataka sadržanih u izvještajima, te da je time omogućeno odbrani da unakrsno ispita tog svjedoka i osporava zakonitost dokaza. Konstatirajući da to nije učinjeno, Apelaciono vijeće je ocijenilo da činjenica da sami prikriveni istražitelji nisu neposredno saslušani na glavnom pretresu, u situaciji kada njihovo saslušanje nije bilo moguće, te dokaze ne čini nezakonitim. U odnosu na apelantov žalbeni prigovor da izvještaji prikrivenih istražitelja nisu pročitani na glavnom pretresu, Apelaciono vijeće je istaklo da ta činjenica nije sporna ali da iz spisa predmeta proizlazi da to nije učinjeno jer stranke nisu tražile čitanje tih dokaza, te da se čak na ročištu na kojem su ti dokazi uvedeni u spis odbrana usprotivila prijedlogu Tužilaštva da se ti dokazi pročitaju i odbila takvu mogućnost, koju je dao predsjednik Vijeća. Osim toga, istaklo je da treba imati u vidu da je odredbom člana 274. st. 1. i 4. ZKP predviđena mogućnost provođenja ovakvih dokaza bez njihovog čitanja, kao i da iz spisa predmeta proizlazi da su ti dokazi dostavljeni odbrani sa potvrđenom optužnicom.
18. Apelaciono vijeće je konstatiralo da je neosnovan žalbeni prigovor da je Sud prekoračio optužnicu tako što je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo u periodu za koji nije optužen optužnicom. Naime, upoređivanjem izreke prvostepene presude sa činjeničnim opisom iz optužnice, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je apelant proglašen krivim za radnje koje je preduzimao u periodu od kraja 2006. godine do kraja aprila 2007. godine i u periodu od 4. juna 2007. godine do 26. septembra 2007. godine, za šta ga je optužnica i teretila, dok se u odnosu na njega period prije 2006. godine, odnosno period od 2003. pa do kraja 2006. godine uopće ne spominje. Istaknuvši da je izreka dio presude koji obavezuje, a da obrazloženje podrazumijeva davanje razloga na kojima se zasniva odluka suda sadržana u izreci, Apelaciono vijeće je navelo da pri činjenici da je u širem kontekstu obrazloženja utvrđeno da je grupa čiji je apelant bio pripadnik djelovala i ranije, da je apelantica učestvovala u krijumčarenju stranih državljana tako što je od 2003. do 2007. godine realizirala brzo prebacivanje novčanih sredstava u eurima putem Western Uniona, te imajući u vidu da je apelant proglašen krivim samo za radnje koje su mu stavljene na teret optužnicom, proglašavanje apelantice krivom za radnje koje su njoj stavljene na teret, a koje obuhvataju i raniji period, ne znači da je optužba u odnosu na apelanta prekoračena.
19. U odnosu na žalbeni prigovor da je prvostepeni sud postupao suprotno odredbi člana 14. ZKP, tako što je predsjednik vijeća bio pristran prema Tužilaštvu i da je svjedoke odbrane R. R. i H. S. nedopušteno ispitivao na okolnosti koje nisu bile predmet direktnog ispitivanja, odnosno postavljao im pitanja u korist optužbe, Apelaciono vijeće je, prije svega, istaklo da, u skladu sa odredbom člana 262. stav 1. ZKP, sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća u svakoj fazi ispitivanja mogu svjedoku postaviti odgovarajuće pitanje, te da nakon što svjedoka ispitaju stranke u postupku, sudija odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu mu postavljati pitanja. Također, istaklo je da činjenica da je predsjednik prvostepenog vijeća postavio veći broj pitanja svjedoku, suprotno prigovoru odbrane, ne znači da je time postupao na štetu interesa odbrane, odnosno protivno principu jednakosti stranaka u postupku, već da je upravo postupao s ciljem poštovanja tog principa, odnosno utvrđivanja svih relevantnih činjenica, kako onih koje idu na teret optuženom, tako i onih koje mu idu u korist. Osim toga, Apelaciono vijeće je konstatiralo da su neosnovane i paušalne tvrdnje da prvostepeni sud nije dopustio niti jedan od dokaza i prijedloga odbrane, a da je prihvatio sve prijedloge Tužilaštva. Istaknuto je da, naprotiv, iz spisa predmeta i iz osporene presude proizlazi da je odbrani data mogućnost da ispituje svoje svjedoke i predlaže svoje dokaze, te da kroz unakrsno ispitivanje osporava svjedoke optužbe, da svojim dokazima osporava dokaze optužbe, kao i da su odbrani nakon potvrđivanja optužnice blagovremeno dostavljeni svi dokazi Tužilaštva. U odnosu na žalbeni prigovor da je iskaz svjedoka B. P. ocijenjen selektivno i da su prihvaćeni samo dijelovi tog iskaza koji su odgovarali tezi Tužilaštva, zbog čega je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, Apelacioni sud je istakao da je tačno da je taj svjedok rekao da organi Hrvatske nisu nadležni da prisluškuju telefonske razgovore osoba iz BiH, ali da je isto tako rekao da je moguće pratiti međunarodne razgovore i to one koji su provedeni kroz mjeru koja je kod njih naložena. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelanti tvrde da su im presudama Suda BiH povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Iz apelacionih navoda, prije svega, proizlazi da apelanti smatraju da su osporene presude zasnovane na rezultatima posebnih istražnih radnji koje su preduzeli državni organi Hrvatske i na telefonskim listinzima kao nezakonitim dokazima. U vezi s tim, tvrde da je Tužilaštvo na nezakonit način preuzelo dokaze nastale provođenjem posebnih istražnih radnji u Hrvatskoj, zatim da izvještaji prikrivenih istražitelja nisu pročitani na glavnom pretresu, niti je odbrani data mogućnost da ih osporava. Navode da su državljani BiH i da u fazi istrage nisu odlazili u Hrvatsku, te smatraju da državni organi Hrvatske nisu bili nadležni za provođenje posebnih istražnih radnji, u prilog čemu, prema njihovom mišljenju, ide i iskaz svjedoka B. P. da se rezultati posebnih istražnih radnji državnih organa Hrvatske mogu koristiti isključivo na teritoriji te države. Također, tvrde da je Tužilaštvo prikupilo telefonske listinge i koristilo ih kao dokaz na sudu iako za to nije postojala sudska naredba. Apelanti smatraju da im je korištenjem navedenih dokaza povrijeđeno i pravo na privatnost iz člana 8. Evropske konvencije.
21. Apelanti tvrde da je Sud BiH proizvoljno ocijenio dokaze na njihovu štetu kršeći im pravo na nezavisan i nepristran sud, te da je povrijedio princip ravnopravnosti stranaka pred sudom. U vezi s tim, tvrde da Sud BiH neosnovano nije prihvatio apelantov iskaz, a da za apelanticu nije postojao niti jedan dokaz da je počinila krivična djela koja su joj stavljena na teret, te da apelantica ne poznaje niti jednu osobu iz optužnice i da u periodu za koji je optužen apelant nema niti jednog transfera novca, niti da postoje dokazi da su njeni transferi novca u periodu od 2003. do 2006. godine nezakoniti ili da imaju veze sa krijumčarenjem osoba. Također, tvrde da je Sud BiH prekoračio optužnicu utvrdivši da je apelant vršio krivična djela i u periodu od 2003. godine do 2006. godine jer bez takvog utvrđenja ne bi mogao osuditi apelanticu. Tvrde da su optuženi u Hrvatskoj imali pravično suđenje i mogućnost ispitivanja svjedoka, vještaka i drugih osoba koje su učestvovale u istrazi koja se provodila na teritoriji Hrvatske, a da njima to nije omogućeno, odnosno da je omogućeno u nedovoljnoj mjeri. Osim toga, tvrde da je Sud BiH pretvarao svjedoke odbrane u svjedoke Tužilaštva i da se to desilo na primjeru svjedoka odbrane H. S. i R. R. kada se kretao izvan okvira direktnog i unakrsnog ispitivanja i postavljao pitanja na štetu apelanata, što, prema njihovom mišljenju, ima pravo jedino u situaciji kada izvodi svoje dokaze. Tvrde da je dokaz o pristranosti suda činjenica da u situaciji kada odbrana nije imala pravo niti mogućnost saslušati preko 30 predloženih svjedoka, jer žive u Hrvatskoj i ne žele pristupiti na sud, i ono malo svjedoka odbrane sud je pretvorio u svjedoke optužbe, što je apsurd.
b) Odgovor na apelaciju
22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su svi prigovori koji su istaknuti u apelaciji već bili predmet ocjene u postupku povodom žalbe koju su apelanti podnijeli protiv prvostepene presude tog suda, jer su apelanti iste ili istovrsne prigovore istakli u samoj žalbi, te je u tom pogledu uputio Ustavni sud na relevantne dijelove drugostepene presude. Imajući u vidu navedeno, istakao je da su apelacioni navodi neosnovani i predložio je da se apelacija odbije.
23. Tužilaštvo je navelo da je na osnovu zahtjeva za međunarodnu pravnu pomoć, podnesenog u skladu sa Konvencijom o pružanju međunarodne pravne pomoći i Dodatnim protokolom, koji je Tužilaštvo uputilo nadležnom tužilaštvu u Rijeci, došlo do razmjene dokaza koje su prikupili policija i tužilaštvo u Hrvatskoj, a koji se odnose na apelante, i taj zahtjev je uložen kao dokaz Tužilaštva na glavnom pretresu, tako da je prigovor da su dokazi prikupljeni na nezakonit način neosnovan. U odnosu na navode apelanata da su optuženi u Hrvatskoj imali pravično suđenje i mogućnost ispitivanja svjedoka, vještaka i drugih osoba koje su učestvovale u istrazi koja se provodila na teritoriji Hrvatske, a da njima u postupku nije pružena takva mogućnost, Tužilaštvo je istaklo da apelanti vješto izbjegavaju da navedu da je suprotno zakonu Hrvatske da prikriveni istražitelji iz te države svjedoče na teritoriji i pred sudovima drugih država i da apelanti na taj način manipuliraju činjenicama želeći prikazati kako ih je Sud BiH ograničio u njihovim pravima na pravično suđenje i odbio prijedlog odbrane za izvođenje ovih dokaza. Također, Tužilaštvo je istaklo da je telefonske listinge pribavilo u skladu sa tada važećim odredbama ZKPBiH, kao i da su navodi apelanata o pristranosti suda paušalni. Shodno svemu navedenom, Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06 i 32/07) u relevantnom dijelu glasi:
Krijumčarenje ljudi Član 189. stav 1.
Ko iz koristoljublja prevede preko državne granice jedno ili više lica koja ne ispunjavaju uslove za zakoniti ulazak preko državne granice ili ko omogući drugome nedozvoljeni prelazak granice, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Pranje novca Član 209. st. 1. i 2.
Ko novac ili imovinu za koju zna da su pribavljeni učinjenjem krivičnog djela primi, zamijeni, drži, njima raspolaže, upotrijebi u privrednom ili drugom poslovanju, ili na drugi način prikrije ili pokuša prikriti, a takav je novac ili imovina veće vrijednosti ili to djelo ugrožava zajednički ekonomski prostor Bosne i Hercegovine ili ima štetne posljedice za djelatnosti ili finansiranje institucija Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Ako vrijednost novca ili imovinske koristi iz stava 1. ovog člana prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Organizirani kriminal Član 250. st. 3. i 4.
Ko organizira ili bilo kako rukovodi organiziranom grupom kriminalaca koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
Ko postane pripadnik organizirane grupe kriminalaca koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.
25. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 239. stav 2.
Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari. Član 261. stav 3.
Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.
Član 262. stav 1.
Dozvoljeno je ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji je pozvao svjedoka (direktno ispitivanje), zatim ispitivanje tog svjedoka od suprotne stranke, odnosno branitelja (unakrsno ispitivanje) i ponovno ispitivanje svjedoka od stranke, odnosno branitelja koji ga je pozvao. Svjedoka ispituje stranka koja ga je pozvala, ali sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mogu u svakoj fazi ispitivanja postaviti svjedoku odgovarajuće pitanje. Pitanja svjedoku od suprotne stranke ograničavaju se i odnose na pitanja koja su prethodno postavljena tokom ispitivanja svjedoka od stranke koja je pozvala svjedoka i „pitanja u korist vlastitih tvrđenja“. Pitanja na ponovnom ispitivanju svjedoka od stranke koja ga je pozvala ograničavaju se i odnose na pitanja postavljena tokom ispitivanja svjedoka od suprotne stranke. Nakon što svjedok bude ispitan, sudija, odnosno predsjednik i članovi vijeća mu mogu postavljati pitanja.
Član 274. st. 1. i 4.
Zapisnik o uviđaju na licu mjesta, o pretresanju stana ili osoba, o oduzimanju stvari, knjiga, zapisnika i ostalih dokaza iznijet će se na glavnom pretresu da bi se utvrdio njihov sadržaj, a po ocjeni sudije, odnosno predsjednika vijeća njihov sadržaj se može ukratko unijeti u zapisnik o glavnom pretresu.
Dokazni materijal iz stava 1. ovog člana se čita ukoliko se stranke i branitelj drugačije ne dogovore.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
26. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 58/08), koji je stupio na snagu 29. jula 2008. godine, u relevantnom dijelu glasi: Član 20.
Iza člana 72. dodaje se novi član 72a. koji glasi:
Član 72.a Naredba operateru telekomunikacija (1) Ako postoje osnovi sumnje da je neko lice počinilo krivično djelo, Sud može, na osnovu prijedloga tužioca ili na prijedlog ovlaštenih službenih lica koja su dobila odobrenje od tužioca, narediti da operater telekomunikacija ili drugo pravno lice koje vrši pružanje telekomunikacionih usluga dostavi podatke o korištenju telekomunikacijskih usluga tog lica, ako bi takvi podaci mogli biti dokaz u krivičnom postupku ili poslužiti prikupljanju informacija koje mogu biti od koristi u krivičnom postupku.
[...]
27. Drugi dodatni protokol uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 10/07), koji je ratificiran odlukom Predsjedništva Bosne i Hercegovine od 20. augusta 2007. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Djelokrug primjene Zamjenjuje se član 1. Konvencije slijedećim odredbama:
1. Strane ugovornice se obavezuju da, prema odredbama ove Konvencije, pružaju jedna drugoj najbržu i najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku, koji se odnosi na krivična djela, čije krivično gonjenje u trenutku kada je zatražena pomoć spada u nadležnost sudskih organa strane molilje.
[...] Član 4.
Putevi komunikacije Član 15. Konvencije se zamjenjuje slijedećim odredbama:
1. Zahtjev za pružanje pravne pomoći, kao i za dostavljanje informacija bez prethodno upućenog zahtjeva Ministarstvo pravde strane molilje uputit će Ministarstvu pravde zamoljene strane i vratit će se istim putem. Sudski organi strane molilje mogu ih također uputiti direktno sudskim organima zamoljene strane i u tom slučaju će se zahtjevi vratiti istim putem.
[...] 10. Ovaj član ne dira u odredbe bilateralnih ugovora ili aranžmana, koji su na snazi između strana ugovornica, kojima se predviđa direktno dostavljanje zahtjeva za pružanje pravne pomoći između organa dvije strane.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KŽ- 07/436 od 16. decembra 2010. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. februara 2011. godine, a apelantica 10. februara 2011. godine, dok je apelacija podnesena 8. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelanti osporavaju presude Suda BiH tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti osporavaju presude u odnosu na garancije iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije. Također, apelanti osporavaju presude Suda BiH i u odnosu na član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;
[…]
35. U pogledu primjene člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom postupku, Ustavni sud ističe da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa su garancije prava na pravično suđenje primjenjive.
36. U konkretnom slučaju, iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, da je sud u apelantovom slučaju prekoračio optužbu, da je proizvoljno ocijenio dokaze na štetu apelanata i shodno tome pogrešno utvrdio činjenično stanje kršeći im pravo na nezavisan i nepristran sud i povrijedio princip ravnopravnosti stranaka pred sudom.
37. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
38. Dalje, vezano za navode apelanata da je sud osporene odluke zasnovao na rezultatima posebnih istražnih radnji preduzetih u Hrvatskoj i na telefonskim listinzima koje je pribavilo Tužilaštvo kao nezakonitim dokazima, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza ne predstavlja samo po sebi kršenje člana 6. Evropske konvencije, ali da je Evropski sud u predmetu Schenk protiv Švicarske našao da to može dovesti do nepravičnosti, zavisno od činjenica konkretnog predmeta (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). U ovoj odluci Evropski sud je iskazao stav da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje regulira pitanje prihvatljivosti dokaza nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva, da, prema tome, prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, da Evropski sud ispituje postupak kao cjelinu, odnosno da li su sudovi korištenjem tog nezakonitog dokaza osobu lišili prava na pravično suđenje, te da se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnovali svoju odluku.
39. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da su apelanti imali mogućnost osporiti navedene dokaze, što su i učinili u postupku pred prvostepenim sudom, a kasnije i u žalbi. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH i u prvostepenoj i u drugostepenoj presudi detaljno razmatrao prigovore apelanata o nezakonitosti tih dokaza i odbio ih kao neosnovane, dajući jasna, detaljna i logična obrazloženja za svoje odluke. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno obrazložio da iz dostavljene materijalne dokumentacije (prije svega naloga Županijskog suda, čije su kopije ovjerene i dostavljene u spis) i iskaza svjedoka B. P. nesumnjivo proizlazi da su predmetne dokaze, odnosno CD-ove sa sadržajima presretnutih razgovora mobilnih telefona koje su koristili apelant, Valerija Vlašić i Mile Gašljević i izvještaje prikrivenih istražitelja, kao rezultati posebnih istražnih radnji obavljenih u Hrvatskoj, prikupili nadležni organi Hrvatske na način propisan zakonima te države, da su autentični i vjerodostojni, da se osnov za pribavljanje tih dokaza iz Hrvatske u konkretnom slučaju nalazi u odredbama čl. 4. st. 1. i 10. Drugog dodatnog protokola i u Protokolu sklopljenom 21. januara 2005. godine između Tužilaštva i Državnog odvjetništva Hrvatske, te da ne postoji sumnja u pogledu njihove zakonitosti u smislu člana 10. ZKP. Ustavni sud zapaža da je i Apelaciono vijeće, očitujući se na žalbene navode vezane za nezakonitost navedenih dokaza, a te navode apelanti ponavljaju i u apelaciji, posebno i jasno obrazložilo da činjenica da prikriveni istražitelji nisu saslušani na glavnom pretresu, njihove izvještaje ne čini nezakonitim dokazima u situaciji kada je prvostepeni sud, nakon što je bezuspješno preduzeo sve potrebne mjere da se osigura njihovo prisustvo na glavnom pretresu, saslušao njihovog neposrednog nadređenog, svjedoka B. P., i time omogućio odbrani da ga unakrsno ispita i osporava zakonitost tih dokaza, a što nije učinjeno. Također, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na žalbeni prigovor da izvještaji prikrivenih istražitelja nisu pročitani na glavnom pretresu Apelaciono vijeće jasno obrazložilo da su ti dokazi dostavljeni odbrani zajedno sa potvrđenom optužnicom, te da je odredbom člana 274. st. 1. i 4. propisana mogućnost provođenja ovakvih dokaza bez njihovog čitanja, a da se na ročištu na kojem su ti dokazi uvedeni u spis odbrana usprotivila prijedlogu Tužilaštva da se ti dokazi pročitaju. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, razmatrajući apelantove navode da su telefonski listinzi nezakoniti dokazi jer nije postojala sudska naredba za njihovo pribavljanje, jasno obrazložio da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebnoj istražnoj radnji, a da je Apelaciono vijeće, očitujući se na žalbene navode, pojasnilo da su naredbe Tužilaštva za pribavljanje listinga telefonskih poziva izdate operaterima telekomunikacija u toku 2007. godine kada ZKP još uvijek nije propisivao obavezu postojanja sudske naredbe za to, s obzirom na to da je odredba člana 72.a ZKP kojom je propisana ta obaveza postala sastavnim dijelom ZKP tek nakon izmjena i dopuna koje su stupile na snagu 29. jula 2008. godine.
40. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, te imajući u vidu činjenicu da su apelanti u postupku pred redovnim sudovima mogli da osporavaju zakonitost dokaza, te redovni sudovi dali jasna, detaljna i logična obrazloženja vezana za zakonitost tih dokaza u kojima ne vidi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKP, pogotovo odredbe člana 10. ZKP, te činjenicu da apelanti, osim što su u apelaciji ponovili navode koje su isticali u postupku pred redovnim sudovima, ničim nisu dokazali svoje tvrdnje da se radi o nezakonitim dokazima, a tako što ne proizlazi ni iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu, odnosno da nema ničega što ukazuje na to da se radi o nezakonitim dokazima u smislu standarda Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža i da osporene presude nisu zasnovane isključivo na tim dokazima, već i na više drugih dokaza. Stoga, nema ničega što ukazuje na to da je pribavljanjem i izvođenjem dokaza na način kako je to urađeno u konkretnom slučaju u bilo kojem segmentu prekršen neki od principa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
42. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
43. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da u krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta, saslušao svjedoke Tužilaštva i odbrane, saslušao vještaka finansijske struke i vještaka za audio-vizuelna djela i izvršio uvid u brojnu dokumentaciju u spisu. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da su apelanti počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je redovni sud, suprotno navodima apelanata, dao jasne i detaljne razloge za svoju odluku da ne prihvati apelantov iskaz, kao i da je svoju odluku o apelanticinoj krivičnopravnoj odgovornosti za djela koja su joj stavljena na teret zasnovao na brojnim dokazima (prije svega na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, iskazima svjedoka i materijalnim dokazima), tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu.
44. U odnosu na apelacione navode da je redovni sud u apelantovom slučaju prekoračio optužnicu jer je utvrdio da je apelant izvršio krivično djelo u periodu za koji nije bio optužen optužnicom, Ustavni sud zapaža da je apelant isti prigovor iznio u postupku pred redovnim sudom, koji je razmotrio navedeni prigovor i odbio ga kao neosnovan, dajući jasno, detaljno i logično obrazloženje za svoju odluku, u kojem Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće u vezi s tim navelo da je upoređivanjem izreke prvostepene presude sa činjeničnim opisom iz optužnice utvrdilo da je apelant proglašen krivim za radnje koje je preduzimao u periodu od kraja 2006. godine do kraja aprila 2007. godine i u periodu od 4. juna 2007. godine do 26. septembra 2007. godine, za šta ga je predmetna optužnica i teretila, dok se u odnosu na njega period prije 2006. godine, odnosno period od 2003. godine do 2006. godine uopće i ne spominje. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, istaknuvši da je izreka dio presude koji obavezuje, a da obrazloženje podrazumijeva davanje razloga na kojima se zasniva odluka suda sadržana u izreci, Apelaciono vijeće obrazložilo da pri činjenici da je u širem kontekstu obrazloženja utvrđeno da je grupa čiji je apelant bio pripadnik djelovala i ranije, a da je apelantica učestvovala u krijumčarenju stranih državljana tako što je od 2003. do 2007. godine realizirala brzo prebacivanje novčanih sredstava putem Western Uniona, te imajući u vidu da je apelant proglašen krivim samo za radnje koje su mu stavljene na teret optužnicom, proglašavanje apelantice krivom za radnje koje su njoj stavljene na teret a koje obuhvataju i raniji period ne znači da je optužba u odnosu na apelanta prekoračena. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelacionim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i s tim u vezi proizvoljno utvrđenom stanju i tvrdnjama o prekoračenju optužnice u odnosu na apelanta nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na nezavisan i nepristran sud, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje navedenog prava obrazlažu u kontekstu proizvoljne ocjene dokaza, što je Ustavni sud već obrazložio, kao i u kontekstu navodnog kršenja principa ravnopravnosti strana u postupku, što će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema stavu Evropskog suda, princip ravnopravnosti strana znači da stranama u postupku mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, iz spisa predmeta i obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je apelantima omogućeno da aktivno učestvuju u toku cijelog postupka u istoj mjeri kao i Tužilaštvu u smislu da im je omogućeno da predlažu i izvode dokaze u svoju korist i da osporavaju navode i dokaze Tužilaštva. Ustavni sud primjećuje da je apelant i u žalbenom postupku pred redovnim sudom iznosio iste navode u vezi sa kršenjem principa ravnopravnosti u postupku, kao i u postupku pred Ustavnim sudom, koje je redovni sud detaljno razmotrio, te dao jasna i logična obrazloženja u vezi sa svojim zaključkom da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja ovog principa, a u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je prvostepeni sud postupio suprotno ovom principu jer je svjedoke odbrane R. R. i H. S. nedopušteno ispitivao na okolnosti koje nisu bile predmet direktnog ispitivanja, odnosno postavljao im pitanja u korist optužbe, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće obrazložilo da je odredbama čl. 262. stav 1. ZKP propisano ovlaštenje suda da postavlja pitanja svjedoku i da činjenica da je predsjednik vijeća postavio veći broj pitanja svjedoku ne znači da je time postupao protivno principu jednakosti stranaka u postupku već upravo s ciljem poštovanja tog principa odnosno utvrđivanja svih relevantnih činjenica. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud obrazložio da u odnosu na apelantov prigovor da je iskaz svjedoka B. P. ocijenjen selektivno i da su prihvaćeni samo dijelovi njegovog iskaza koji su odgovarali tezi Tužilaštva, da je tačno da je taj svjedok rekao da organi Hrvatske nisu nadležni da prisluškuju telefonske razgovore osoba iz BiH, ali da je isto tako rekao da je moguće pratiti međunarodne razgovore i to one koji su provedeni kroz mjeru koja je kod njih naložena. Imajući u vidu navedeno obrazloženje redovnog suda, te činjenicu da apelant ničim nije dokazao svoje tvrdnje da je u konkretnom slučaju povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, a tako što ne proizlazi ni iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud smatra neosnovanim navode o kršenju prava iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Osim toga, imajući u vidu sve navedeno, te da u konkretnom slučaju apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente u pogledu kršenja prava na nezavisan i nepristran sud, a budući da u spisu predmeta ništa ne ukazuje na eventualno kršenje tog prava, Ustavni sud smatra da ovakvim apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje kršenje člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
46. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su u cijelosti neosnovani apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u postupku koji je okončan osporenom presudom Apelacionog vijeća. Pravo na poštivanje privatnog života
47. Apelanti smatraju da korištenje rezultata posebnih istražnih radnji provedenih u Hrvatskoj (izvještaja prikrivenih istražitelja i transkripata i snimaka presretnutih telefonskih razgovora), te telefonskih listinga kao dokaza u predmetnom postupku predstavlja kršenje njihovog prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
49. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
50. Prije svega, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da su u konkretnom slučaju presretani samo apelantovi telefonski razgovori, a ne i apelanticini telefonski razgovori, da su prikriveni istražitelji angažirani samo u odnosu na apelanta, kao i da je Tužilaštvo pribavilo telefonske listinge za apelantove brojeve telefona. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da joj je korištenjem predmetnih dokaza u konkretnom postupku povrijeđeno pravo na poštovanje privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
51. U odnosu na apelantove navode, Ustavni sud zapaža da, prema stanovištu Evropskog suda, telefonski razgovori, iako izričito nisu navedeni, potpadaju pod pojam privatnog života i korespondencije u smislu člana 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, inter alia, Klass i drugi protiv Njemačke, presuda od 6. septembra 1978. godine, p. 21, stav 41; Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, serija A, no. 82, pp. 30-31, stav 64; Lambert protiv Francuske, presuda od 24. augusta 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998-V, pp. 2238-39, stav 21). Ustavni sud smatra da se ista praksa može primijeniti i na listinge telefonskih razgovora. Također, Ustavni sud zapaža da, prema stanovištu Evropskog suda, korištenje prikrivenog istražitelja u vezi sa aplikantovim aktivnostima pokreće pitanje garancije iz člana 8. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Lüdi protiv Švicarske, presuda od 15. juna 1992. godine, tačke 40. i 41). Dalje, Ustavni sud smatra da presretanje telefonskih razgovora, korištenje prikrivenih istražitelja, te listinga telefonskih poziva predstavlja miješanje javnih vlasti u pravo na poštivanje apelantovog privatnog života. To miješanje predstavljat će kršenje člana 8. stav
2. Evropske konvencije ukoliko nije u skladu sa zakonom, ukoliko ne slijedi jedan ili više legitimnih ciljeva u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije i, dodatno, ako nije neophodno u demokratskom društvu.
52. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da je pitanje zakonitosti navedenih dokaza već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i da je zaključio da nema ničega što ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o nezakonitim dokazima u smislu važećih propisa. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u ovo apelantovo pravo bilo zakonito. Naime, u konkretnom slučaju miješanje je izvršeno u skladu sa legitimnim ciljem, u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije, a koji se u okolnostima konkretnog slučaja ogledao u sprečavanju i otkrivanju krivičnog djela i zaštite prava drugih, a nesporno je da u okolnostima konkretnog slučaja interesi šire društvene zajednice u smislu otkrivanja počinioca krivičnog djela i time zaštita prava drugih kako bi se sankcioniralo društveno neprihvatljivo ponašanje i time postigla svrha generalne prevencije, pretežu nad apelantovim pojedinačnim interesima da se bez uplitanja države koristi pravima garantiranim navedenim odredbama.
53. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. d) Evropske konvencije kada osporene odluke nisu zasnovane na nezakonitim dokazima, te kada su redovni sudovi na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, nespornim utvrdili da su apelanti počinili krivična djela koja su im stavljena na teret pri čemu nema elemenata koji ukazuju na to da je optužba u odnosu na apelanta prekoračena niti da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanata. Također, nema povrede prava na pravično suđenje kada je osporene presude donio nezavisan i nepristran sud u postupku u kojem je apelantima omogućeno da ravnopravno učestvuju.
55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda apelantovog prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je miješanje u privatni život ostvareno korištenjem transkripata i snimaka presretnutih apelantovih telefonskih razgovora, izvještaja prikrivenih istražitelja i telefonskih listinga za koje je utvrđeno da predstavljaju zakonite dokaze u smislu važećih propisa i bilo je neophodno u demokratskom društvu u svrhu ostvarivanja legitimnog cilja sprečavanja i otkrivanja krivičnog djela i zaštite prava drugih, te da ne postoji povreda apelanticinog prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da se navedeni dokazi nisu odnosili na apelanticu.
56. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić