Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1187/14 (B. K.)
Odluka donesena 17. 07. 2014.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1187/14
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 07. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1187/14, rješavajući apelaciju Borisa Kordića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak 2. točka b) i članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 17. srpnja 2014. godine donio
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Borisa Kordića podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 014225 14 Kž od 4. travnja 2014. godine, S1 2 K 014225 14 Kv 2 od 25. ožujka 2014.
godine, S1 2 K 014225 14 Kv od 10. ožujka 2014. godine i S1 2 K 014225 14 Krn 28 od 28. veljače 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Boris Kordić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Nenad Gvozdić Nino, odvjetnik iz Mostara, podnio je 15. ožujka 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 014225 14 Kv od 10. ožujka 2014. godine i S1 2 K 014225 14 Krn 28 od 28. veljače 2014. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio da se apelant odmah pusti na slobodu do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 11. travnja 2014. godine podnio dopunu apelacije protiv rješenjā Suda BiH br. S1 2 K 014225 14 Kž od 4. travnja 2014. godine i S1 2 K 014225 14 Kv 2 od 25. ožujka 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo BiH) zatraženo je 3. travnja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužiteljstvo BiH su 14. travnja 2014. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata podastrtih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH, postupajući u kaznenom predmetu protiv apelanta i još tri osumnjičene osobe zbog postojanja utemeljene sumnje da su počinili kaznena djela – organizirani kriminal iz članka 250. st. 2, 3. i 4. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), zlouporaba položaja ili ovlasti iz članka 220. st. 1. i 3. KZ BiH i iznude iz članka 295. st. 1. i 2. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), donio je Rješenje broj S1 2 K 014225 14 Krn 28 od 28. veljače 2014. godine kojima je apelantu i ostalim osumnjičenima određen pritvor, apelantu iz razloga propisanih odredbama članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) Zakona o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), koji po tom rješenju može trajati najdulje mjesec dana tj. do 26. ožujka 2014. godine.
6. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz dokaza koji su prikupljeni u toku istražnog postupka, odnosno dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora (dokazi pobliže navedeni na str. 7. i 8. rješenja). Naime, Sud BiH je naveo da iz tih dokaza proizlazi da su apelant i ostali osumnjičeni od srpnja 2011. do veljače 2014. godine, u međusobnom dogovoru, stupali u kontakt s talijanskim državljanima Angelom Croce (koja je odgovorna osoba u stranim nevladinim organizacijama "Nuovi Orizzonti" i "Regina Della Pace") i Fabiom Sghedoni (koji je predsjednik strane nevladine organizacije "Regina Della Pace" i osnivač pravne osobe "Horizonti mira" d.o.o. Zirovići). Tom su prilikom upućivali navedenim osobama ozbiljne prijetnje da će apelant i osumnjičeni Josip Kvesić iskoristiti svoj utjecaj i ovlasti u Službi za poslove sa strancima i uticati na postupak izdavanja dozvola za boravak stranim državljanima koji svoje pravo boravka u Bosni i Hercegovini ostvaruju temeljem rada u navedenim stranim nevladinim organizacijama, tako što će izdejstvovati da te takvi zahtjevi odbiju, što bi u konačnici dovelo do prestanaka rada tih nevladinih organizacija. Također, Sud BiH je naveo da su apelant i ostali osumnjičeni prijetili navedenim osobama da će kod nadležnih policijskih agencija, u dogovoru s njima poznatim utjecajnim osobama uposlenim u institucijama Bosne i Hercegovine, uticati na pokretanje kaznenih postupaka protiv navedenih osoba, te će iskoristiti svoj utjecaj da pokrenu postupak zabrane obavljanja djelatnosti pravne osobe "Horizonti mira" d.o.o. Zirovići.
7. Sud BiH je dalje naveo kako iz rezultata posebnih istražnih radnji proizlazi da su apelant i ostali osumnjičeni dogovorili da će osnovati pravnu osobu "Vlamon" d.o.o. Čitluk, u kojoj će osumnjičena Vlatka Puljić formalno djelovati kao jedini utemeljitelj i odgovorna osoba, a sve s ciljem kako bi tu pravnu osobu koristili za zaključivanje ugovora o zakupu objekata u Bijakovićima, koji su u vlasništvu nevladine organizacije "Nuovi Orizzonti", i to na razdoblje od 15 godina, s tim da bi ugovor prve godine bio besteretan, a svake naredne godine zakupnina bi iznosila 10.000,00 eura godišnje, što je u odnosu na veličinu, lokaciju i namjenu kompleksa nerealno nizak iznos zakupnine. Sud BiH je naveo kako su apelant i ostali osumnjičeni dogovorili da potom ishode kod nadležnih organa dozvolu za promjenu namjene objekata, dozvolu za obavljanje hotelijerske djelatnosti, te da po pribavljanju dozvole pravna osoba počne pružati hotelijerske usluge za račun apelanta i ostalih osumnjičenih, što proizlazi iz transkripta Državne agencije za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: SIPA) broj P-16-08-04-1-800-24/13 od 12. prosinca 2013. godine. Sud BiH je naveo kako iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora (fotodokumentacije SIPA-e broj 16-02/8-04-1-FD-1/14 od 3. veljače 2014. godine, ugovora o zakupu prostora od 6. veljače 2014. godine i potvrde o predaji ključeva osumnjičenoj Vlatki Puljić) proizlazi da je 6. veljače 2014. godine Angela Croce, sukladno naredbi Suda BiH o primjeni posebnih istražnih radnji iz članka 116. stavak 2. točka f) ZKP BiH, simulirano potpisala ugovor o zakupu, u svojstvu osobe koju je ovlastio zakupodavac, sa osumnjičenom Vlatkom Puljić, koja je potpisala navedeni ugovor kao ravnatelj pravne osobe "Vlamon" d.o.o. Čitluk u svojstvu zakupoprimca.
8. Nadalje, Sud BiH je naveo da iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi da su apelant i osumnjičeni Josip Kvesić zlouporabom svoga službenog položaja ili ovlasti, zajedno i u dogovoru sa osumnjičenom Vlatkom Puljić i Anom Miličić, stupali u kontakt s talijanskim državljaninom Luigi De Ludicibus, vlasnikom pravne osobe "Shara Argenteria" d.o.o. Međugorje i Bojanom Blaževićem, ravnateljem te pravne osobe, te da su im uputili ozbiljne prijetnje da će donijeti rješenje o protjerivanju stranca s teritorija Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Sud BiH je naveo kako su 24. listopada 2013. godine apelant i osumnjičeni Josip Kvesić izvršili inspekcijski nadzor u poslovnim prostorijama navedene pravne osobe, te utvrdili kako je vlasniku te pravne osobe isteklo razdoblje bezviznoga prava na boravak i oduzeli mu putnu ispravu. Sud BiH je naveo kako su, s druge strane, osumnjičena Vlatka Puljić i Ana Miličić pristupile u prostorije navedene pravne osobe, te tom prilikom savjetovale Luigi De Ludicibusa i Bojana Blaževića da odu u službene prostorije Službe za poslove sa strancima, te ujedno izjavile kako one imaju prijatelje koji mogu pomoći talijanskom državljaninu da izbjegne posljedice nezakonitoga boravka u Bosni i Hercegovini. Također, Sud BiH je naveo kako je tom prilikom osumnjičena Vlatka Puljić saopćila Bojanu Blaževiću da je upravo obavila razgovor s osumnjičenim Josipom Kvesićem, te da njezini ljudi mogu srediti dozvolu boravka za Luigi De Ludicibusa, kao i da će navedena osoba biti prognana iz Bosne i Hercegovine na pet godina jer se sumnjiči da je počinila kazneno djelo krijumčarenja oružja, zlata i srebra, ali da mu ona može srediti dozvolu boravka ukoliko odmah plati iznos od 30.000,00 eura. Sud BiH je naveo kako je apelant 31. listopada 2013. godine uručio talijanskom državljaninu Luigi De Ludicibusu rješenje Službe za poslove sa strancima od 29. listopada 2013. godine o protjerivanju s teritorija Bosne i Hercegovine i rješenje Službe za poslove sa strancima od 31. listopada 2013. godine kojima se ta osoba stavlja pod nadzor. Pri tome, Sud BiH je naveo kako utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret proizlazi iz zapisnika Službe za poslove sa strancima o saslušanju svjedoka Bojana Blaževića od 30. listopada 2013. godine i zapisnika Tužiteljstva BiH o saslušanju svjedokinje Angele Croce od 22. siječnja 2014. godine. Po ocjeni Suda BiH, sve navedeno upućuje na zaključak kako postoji utemeljena sumnja da su apelant i još troje osumnjičenih počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret, a koja je u toj fazi postupka dovoljna za određivanje pritvora. Također, Sud BiH je naveo kako je, pored utemeljene sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora, utvrdio kako su u konkretnom slučaju ispunjeni i posebni pritvorski razlozi za određivanje pritvora iz članka 132. stavak 1. toč. a), b) i c) ZKP BiH u odnosu na apelanta i još dvojicu osumnjičenih, odnosno poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. toč. b) i c) ZKP BiH u odnosu na osumnjičenu Vlatku Puljić (o čemu je dao obrazloženje na str. 11, 12. i 13. rješenja).
9. Odlučujući o prizivima apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 014225 14 Kv od 10. ožujka 2014. godine kojim je djelomično uvažio prizive apelanta i osumnjičenoga Josipa Kvesića, pa je preinačio navedeno rješenje u dijelu posebnih pritvorskih razloga tako što im je ukinuo pritvor temeljem članka 132. stavak 1. točka a) ZKP BiH, dok je u preostalom dijelu njihove prizive odbio, kao i prizive ostalih osumnjičenih, te potvrdio navedeno rješenje. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo kako je u pobijanom rješenju pravilno ocjenjeno da postoji dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da postoji utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret, a koji razlozi su detaljno navedeni u pobijanom rješenju. Naime, Sud BIH je naveo da pobijano rješenje sadrži odlučne razloge zbog kojih je izveden takav zaključak, a to mišljenje podržava i vijeće tog suda. Sud BiH je naveo da pojam utemeljene sumnje u smislu članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), odnosno u smislu članka 132. stavak 1. ZKP BiH, predstavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi zadovoljile objektivnog promatrača da je određena osoba mogla počiniti kazneno djelo. U svezi s tim, Sud BiH je naveo kako je u konkretnom slučaju postojanje utemeljene sumnje, kao općeg uvjeta zakonitosti mjere pritvora, utvrđeno na temelju dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora (dokazi pobliže navedeni na str. 4. i 5. rješenja). Po ocjeni Suda BiH, navedeni dokazi opravdavaju zaključak o postojanju utemeljene sumnje kako su apelant i ostali osumnjičeni počinili inkriminirane radnje kojima ih tereti Tužiteljstvo BiH, a kojima se ostvaruju elementi bića predmetnih kaznenih djela, čime je pritvorski temelj iz članka 132. stavak 1. ZKP BiH, nasuprot tvrdnjama obrane, nesumnjivo u toj fazi postupka ispunjen. Glede postojanja posebnih pritvorskih razloga, Sud BiH je naveo da u odnosu na apelanta i osumnjičenoga Josipa Kvesića ne nalazi da je ispunjen poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP BiH, dok nalazi da su ispunjeni posebni pritvorski razlozi iz toč. b) i c) navedenog članka, te da je slijedom toga preinačio pobijano rješenje kako je navedeno u izreci rješenja.
10. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 014225 14 Kv 2 od 25. ožujka 2014. godine apelantu i ostalim osumnjičenima je produljen pritvor za naredna dva mjeseca, tako da pritvor po tome rješenju može trajati najdulje do 26. svibnja 2014. godine ili do nove odluke suda, u odnosu na apelanta zbog postojanja posebnog pritvorskoga razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo kako iz dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora, kao i uz prijedlog za produljenje pritvora (dokazi navedeni na str. 6, 7. i 8. predmetnog rješenja) proizlazi utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili predmetna kaznena djela. Naime, Sud BiH je naveo (pored onog što je navedeno u rješenju o određivanju pritvora) kako iz Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj Tt-O-1000/13 od 2. prosinca 2013. godine proizlazi da je osumnjičena Vlatka Puljić osnovala pravnu osobu "Vlamon" d.o.o. Čitluk. Također, Sud BiH je naveo kako iz Ugovora o zajmu koji je zaključen 13. prosinca 2013. godine između pravne osobe "Granimir & Co" kao zajmodavca i pravne osobe "Vlamon" kao zajmoprimca proizlazi da je zajmodavac pozajmio zajmoprimcu iznos od 100.000,00 eura, bez kamata, na razdoblje od tri godine. U svezi s tim, Sud BiH je naveo da su predmetni ugovor kao jamci pravne osobe "Vlamon" potpisali apelant i osumnjičeni Josip Kvesić, koji su se obvezali osobno izvršiti navedenu obvezu ako to ne učini pravna osoba "Vlamon", za šta odgovaraju cijelom svojom imovinom. Po ocjeni Suda BiH, navedeni dokazi dovode u vezu osumnjičenu Vlatku Puljić s apelantom i osumnjičenim Josipom Kvesićem koji su, dakle, cijelom svojom imovinom garantirali da će osumnjičena Vlatka Puljić vratiti pozajmljeni novac.
11. Potom, Sud BiH je naveo da iz zapisnika SIPA-e o saslušanju svjedokinje Alene Skoko od 12. ožujka 2014. godine proizlazi utemeljena sumnja kako su apelant i osumnjičeni Josip Kvesić tražili novac za reguliranje boravka stranim državljanima Alessandru Risalvato i Alessiu Mazzetto, koji su talijanski državljani i koji su se na području Međugorja bavili ugostiteljstvom. Naime, Sud BiH je ukazao kako iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da su apelant i osumnjičeni Josip Kvesić preko posrednika "Nike" tražili novčani iznos od 1.500,00 eura po osobi da se boravak navedenih talijanskih državljana riješi, te da je s Alessandrom Risalvato dogovoren termin isplate. Međutim, Sud BiH je naveo kako iz iskaza navedene svjedokinje proizlazi da do isplate nije došlo jer su Alessandro Risalvato i navedena svjedokinja otišli na sastanak u Veleposlanstvo Italije u Sarajevu radi rješavanja toga problema. Sud BiH je ukazao kako je nakon toga Služba za poslove sa strancima donijela rješenja od 3. rujna 2013. godine o protjerivanju navedenih talijanskih državljana s teritorija Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je ukazao kako u konkretnom slučaju postoji utemeljena sumnja da su apelant i osumnjičeni Josip Kvesić kao organizatori grupe za organizirani kriminal, iskorištavajući svoj položaj i ovlasti, prekoračili granice službenoga položaja, s ciljem pribavljanja za sebe imovinske koristi i tako drugome nanijeli štetu, pri čemu su kao pripadnici te grupe sudjelovali osumnjičeni Vlatka Puljić i Cobre Luca. Glede postojanja posebnih pritvorskih razloga, Sud BiH je naveo kako u odnosu na sve osumnjičene nalazi da je ispunjen poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP BiH, a u odnosu na osumnjičenog Cobre Lucu i poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP BiH (o čemu je dao obrazloženje na str. 13. i 14. predmetnoga rješenja).
12. Odlučujući o prizivima apelanta i ostalih osumnjičenih protiv navedenoga rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 014225 14 Kž od 4. travnja 2014. godine kojim je prizive odbio kao neutemeljene. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je prvostupanjsko vijeće toga suda u pobijanome rješenju dalo jasne i konkretne razloge na kojima se temelji postojanje kako utemeljene sumnje kao općeg pritvorskog osnova, tako i posebnih pritvorskih razloga. Naime, Sud BiH je naveo kako je u konkretnom slučaju postojanje utemeljene sumnje kao prvog i općeg uvjeta zakonitosti mjere pritvora utvrđeno na temelju dokaza koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za produljenje mjere pritvora. Sud BiH je dalje naveo kako kvaliteta dokaza u smislu njihove zakonitosti i dokazne snage, koji su podastrti u toj fazi postupka i koji su detaljno cijenjeni i analizirani u odnosu na svakoga pojedinačno osumnjičenoga u konkretnom predmetu, pružaju dovoljan stupanj uvjerenja o sudjelovanju osumnjičenih u inkriminiranim radnjama, koji je svakako nižega stupnja u odnosu na onaj stupanj uvjerenja koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice. S obzirom na to, Sud BiH je naveo kako su neutemeljeni prizivni prigovori osumnjičenih kojima ukazuju na navodni nedostatak analize u odnosu na postojanje utemeljene sumnje. Sud BiH je naveo kako su u pobijanome rješenju navedeni dokazi na temelju čije sadržine je prvostupanjsko vijeće pravilno ocijenilo postojanje utemeljene sumnje, čime je ispunjen opći uvjet za određivanje, odnosno produljenje pritvora iz članka 132. stavak 1. ZKP BiH. Također, Sud BiH je naveo kako je prvostupanjsko vijeće pravilno utvrdilo postojanje posebnoga pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP BiH u odnosu na sve osumnjičene, a u odnosu na osumnjičenoga Cobre Lucu i poseban pritvorski razlog iz članka 132. stavak 1. točka a) ZKP BiH (o čemu je dao obrazloženje na str. 7. i 8. rješenja).
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra kako mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Apelant navodi kako iz dokaza, koje su sudovi naveli u rješenjima o određivanju pritvora i produljenju pritvora, ne proizlazi utemeljena sumnja da je apelant počinio predmetna kaznena djela. Apelant navodi kako u konkretnom slučaju ne postoji racionalna veza između činjenica koje bi predstavljale biće kaznenoga djela i dokaza koji su nabrojani u tim rješenjima. S obzirom na to, apelant smatra kako u njegovom slučaju nije bio ispunjen osnovni zakonski uvjet za određivanje i produljenje pritvora. Naime, apelant navodi da se iz obrazloženja osporenih rješenja ne može zaključiti da je zadovoljen standard postojanja "utemeljene sumnje" kako je to definirano člankom 20. ZKP BiH, u odnosu na kazneno djelo kako to propisuju odredbe čl. 20. i 21. KZ BiH, niti da postoje činjenice ili informacije temeljem kojih će objektivni promatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti kazneno djelo za koje se tereti kako to zahtijevaju standardi članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. U dopuni apelacije, apelant ponavlja kako ne postoji utemeljena sumnja da je počinio navedena kaznena djela. Također, apelant navodi da članak
5. Europske konvencije uopće ne dopušta pritvor zbog koluzijske opasnosti, iz čega, samim tim, proizlazi nesporan i nesumnjiv zaključak kako je odredba članka 132. stavak 1. točka b) ZKP BiH neustavna i nezakonita, jer je Europska konvencija čak i iznad Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, apelant navodi kako mu pritvor nije produljen zbog pritvorskoga razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP BiH, već samo zbog postojanja posebnoga pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP BiH, koji, dakle, uopće nije dopušten Europskom konvencijom.
b) Odgovor na apelaciju
14. Sud BiH je naveo kako je taj sud, oprečno apelantovim navodima, u osporenim rješenjima naveo jasne i konkretne razloge zbog kojih je ocijenio da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio navedena kaznena djela. Naime, Sud BiH je naveo kako taj sud, cijeneći svaki dokaz pojedinačno, te dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da postoji određeni stupanj utemeljene sumnje da je apelant počinio inkriminirane radnje koje mu se stavljaju na teret, a koji je, po ocjeni toga suda, dovoljan u toj početnoj istražnoj fazi postupka. Sud BiH je dalje naveo kako su prema apelantu, na temelju naredbi suda, primijenjene posebne istražne radnje, te da su dokazi pribavljani na taj način zakoniti i da se na njima može temeljiti sudska odluka. Također, Sud BiH je naveo da je taj sud utemeljenu sumnju da je apelant počinio predmetna kaznena djela temeljio i na ostalim dokazima koje je Tužiteljstvo BiH dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora. Osim toga, Sud BiH je ukazao kako je stupanj utemeljene sumnje, koji je potreban u istražnoj fazi postupka, znatno niži od onog stupnja utemeljene sumnje koji je potreban prilikom eventualnog podizanja, odnosno potvrđivanja optužnice.
15. Tužiteljstvo BiH je navelo kako je rješenjem o određivanju pritvora pravilno utvrđeno da dokazi koji su dostavljeni uz prijedlog potvrđuju postojanje utemeljene sumnje kao osnovnoga uvjeta za određivanje pritvora, te da su stoga neutemeljeni apelantovi navodi koji su izneseni u tome pravcu. Naime, Tužiteljstvo BiH je navelo kako je Sud BiH opravdano zaključio da postoji utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili predmetna kaznena djela, te da je taj zaključak potkrijepljen zapisnikom o saslušanju svjedokinje Angele Croce, transkriptima SIPA-e, rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji koji su dostavljeni u vidu službenih zabilješki ostvarenih telekomunikacija, kao i ugovorom o zakupu prostora, fotodokumentacijom SIPA-e, potvrdom o predaji ključeva, rješenjima Službe za poslove sa strancima, izjavom svjedoka Bojana Blaževića i drugim dokazima. Tužiteljstvo BiH je dalje navelo kako je prilikom upućivanja prijedloga za produljenje pritvora dostavilo Sudu BiH niz novih dokaza kojima se dodatno potkrepljuje utemeljena sumnja da je ova organizirana grupa izvršila predmetna kaznena djela. U vezi s tim, Tužiteljstvo BiH je navelo da je u međuvremenu Sud BiH produžio apelantu i ostalim osumnjičenima pritvor za još dva mjeseca, čime je potvrdio da je utemeljena sumnja postojala prilikom određivanja pritvora.
V. Relevantni propisi
16. U Kaznenom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Zlouporaba položaja ili ovlaštenja Članak 220. st. 1. i 3.
(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne izvršivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ako je kaznenim djelom iz stavka 1. ovog članka pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
Organizirani kriminal Članak 250. st. 2, 3. i 4.
(2) Tko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
(3) Tko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.
(4) Tko postane pripadnik grupe za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša kazneno djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino kazneno djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu.
17. U Kaznenom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Članak 295.
Iznuda (1) Tko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.
(2) Ako je pri učinjenju kaznenog djela iz stavka 1. ovog članka upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, ili je pribavljena znatna imovinska korist ili je kazneno djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi ili grupe za organizirani kriminal, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.
18. U Zakonu o kaznenom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase:
Članak 20.
Osnovni pojmovi Osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno, pojedini izrazi upotrjebljeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:
a)"Osumnjičeni" je osoba za koju postoje osnovi sumnje da je počinila kazneno djelo, [...]
m) "Utemeljena sumnja" je viši stepen sumnje zasnovan na prikupljenim dokazima koji upućuju na zaključak da je izvršeno kazneno djelo, Članak 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određeno lice učinilo kazneno djelo pritvor mu se može odrediti:
[...]
b) ako postoji utemeljena bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za kazneni postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati kazneni postupak uticajem na svjedoke, suučesnike ili prikrivače;
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine,
VI. Dopustivost
19. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovome ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojega suda u Bosni i Hercegovini.
20. Sukladno članku 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojega je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014225 14 Kv od 10. ožujka 2014. godine (o određivanju pritvora) i Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 014225 14 Kž od 4. travnja 2014. godine (o produljenju pritvora), protiv kojih nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, apelacija je podnesena 15. ožujka 2014. godine, odnosno dopuna apelacija je podnesena 11. travnja 2014. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojega apelacija nije dopustiva, niti je očevidno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio kako predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći kako su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije.
24. Članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode ovog članka, stavak 2., što uključuje:
(d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.
25. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i sukladno zakonom propisanim postupkom:
[...] c.zakonitog hapšenja ili lišenja slobode glede privođenja nadležnoj sudbenoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila kazneno djelo ili kada postoje valjani razlozi da se ta osoba spriječi da izvrši kazneno djelo ili da, nakon izvršenja kaznenog djela, pobjegne;
[...]
3. Svako tko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog članka mora odmah biti izveden pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudbenu vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje se na slobodu može uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
26. U konkretnom slučaju apelant smatra kako mu je osporenim rješenjima o određivanju i produljenju pritvora povrijeđeno pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije jer, po apelantovome mišljenju, nije ispunjen opći uvjet za određivanje i produljenje pritvora – utemeljena sumnja da je počinio navedena kaznena djela.
27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća kako je u više svojih odluka naglasio da se pravo na osobnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da članak 5. Europske konvencije daje zaštitu da nitko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članku 5. stavak 1. Europske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dopušteno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Europski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog kraljevstva, presuda od 18. siječnja 1978 godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem i svrhom članka 5. Europske konvencije, tj. da osigura da nitko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Europskog suda za ljudska prava Quinn, od 22. ožujka 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. listopada 1979, serija A-33). Proizvoljnost lišavanja slobode se ocjenjuje u prvome redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Europske konvencije
28. Također, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, utemeljenost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnoga hapšenja i lišavanja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije. Utemeljena sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva "postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo kazneno djelo" (vidi Europski sud za ljudska prava, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32 i O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stav 34). Pri tome, Ustavni sud ukazuje kako u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo doista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, sukladno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora se ocjenjuje na temelju domaćega zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrhi članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
29. Ustavni sud ukazuje kako je, u smislu članka 132. stavak 1. ZKP BiH, opći uvjet za određivanje i produljenje pritvora postojanje utemeljene sumnje da je određena osoba izvršila kazneno djelo. U svezi s tim, Ustavni sud opaža kako je Sud BiH, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora i prijedlogu za produljenje pritvora, na temelju dokaza koji su dostavljeni uz predmetne prijedloge, zaključio kako postoji utemeljena sumnja da je apelant (zajedno s ostalim osumnjičenima) počinio kaznena djela organiziranog kriminala iz članka 250. st. 2, 3. i 4. KZ BiH, zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 220. st. 1. i 3. KZ BiH i iznude iz članka 295. st. 1. i 2. KZ FBiH. Pri tome, Ustavni sud opaža kako je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio na temelju kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio predmetna kaznena djela, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud opaža da je Sud BiH, dovodeći u vezu, između ostalog, transkript SIPA-e broj P-16-08-04-1-800-24/13 od 12. prosinca 2013. godine, fotodokumentaciju SIPA-e broj 16-02/8-04-1-FD-1/14 od 3. veljače 2014. godine, ugovor o zakupu prostora od 6. veljače 2014. godine (za čije ispunjenje su jamčili apelant i osumnjičeni Josip Kvesić), rješenja Službe za poslove sa strancima o protjerivanju talijanskih državljana s teritorija Bosne i Hercegovine, s jedne strane, te izjavama svjedoka Angele Croce, Bojana Blaževića i Alene Skoko, s druge strane, zaključio kako iz tih dokaza proizlazi utemeljena sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret. Po mišljenju Ustavnog suda, navedene okolnosti, na kojima je Sud BiH zasnovao svoju odluku glede postojanja utemeljene sumnje su, oprečno apelantovim navodima, takvoga karaktera da mogu uvjeriti objektivnog promatrača kako je moguće da je apelant počinio predmetna kaznena djela u smislu standarda članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije.
30. Glede apelantovih navoda kako se pritvor ne može produljiti samo zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka b) ZKP BiH, budući da taj razlog nije izričito naveden u članku 5. Europske konvencije (za razliku od pritvorskog razloga iz članka 132. stavak 1. točka c) ZKP BiH), Ustavni sud smatra da takvi navodi ni na koji način ne dovode u pitanje zakonitost pritvora, niti garancije iz članka 5. Europske konvencije. Naime, naprijed je rečeno kako se zakonitost pritvora ocjenjuje na temelju domaćega zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti. S obzirom na navedeno, te okolnost da je Sud BiH postojanje ovoga pritvorskog razloga, koji je kao takav propisan relevantnim odredbama ZKP-a, u svim osporenim rješenjima detaljno obrazložio i konkretizirao njegovo postojanje u odnosu na apelanta, Ustavni sud smatra kako u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazalo da apelantovo lišavanje slobode nije bilo sukladno proceduri koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je oprečno bilo kojem standardu članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije.
31. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra kako osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c. Europske konvencije.
VIII. Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje kako ne postoji kršenje članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije budući da je Sud BiH, pri određivanju i produljenju pritvora apelantu, detaljno i jasno obrazložio na temelju kojih je dokaza izveo zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio navedena kaznena djela, čime je ispoštovao proceduralne zahtjeve ZKP BiH, kao i standarde iz ovoga članka.
33. Na temelju članka 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić