Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3224/14 (I. D. i B. D.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3224/14

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine, u predmetu broj AP 3224/14 rješavajući zahtjev Ifeta Dehića i Benarisa Dehića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e) i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Ifeta Dehića i Benarisa Dehića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ifet Dehić i Benaris Dehić (u daljnjem tekstu: apelanti) obojica iz mjesta Stranjani kod Zenice, koje zastupaju advokati Anto Petrušić i Srđan Petrić iz Zenice iz ZAK - Zenica, podnijeli su 10. jula 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 078912 14 Kž od 21. aprila 2014. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 078912 13 K od 28. novembra 2013. godine. Apelanti su, također, podnijeli zahtjev za donošenje odluke o privremenoj mjeri, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 K 078912 13 K od 28. novembra 2013. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 43 0 K 078912 14 Kž od 21. aprila 2014. godine, apelanti su oglašeni krivim što su kao saučinioci u vrijeme i na način pobliže preciziran u izreci presude počinili krivično djelo teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. u vezi s članom 31. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te su osuđeni na kaznu zatvora od po jedne godine i tri mjeseca, uz obavezivanje na naknadu troškova postupka i paušala u iznosima pobliže preciziranim u izreci presude. Istom presudom oštećeni Aldin Zuka (u daljnjem tekstu: oštećeni) je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na građansku parnicu.

3. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza, koje je taksativno naveo na str. 2 obrazloženja presude, te njihovom ocjenom nesporno utvrdio odgovornost apelanata za počinjeno krivično djelo koje im je optužnicom Kantonalnog tužilaštva u Zenici stavljeno na teret. Prvostepeni sud je istakao da su se apelanti na zapisnik od 23. januara 2013. godine izjasnili da nisu krivi za krivično djelo koje im je stavljeno na teret, ali da su provedeni dokazi tokom postupka nesporno dokazali suprotno. Naime, prvostepeni sud je, između ostalog, naglasio da su provedeni dokazi ukazali da je kod apelanata u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela postojala krivica. Osim toga, istaknuto je da su apelanti prilikom preduzimanja protivpravnih radnji bili svjesni da postupaju protivpravno, te da oštećenog mogu teško tjelesno ozlijediti, na šta su očigledno pristali, pa su stoga i oglašeni krivim.

4. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivično-pravne sankcije prvostepeni sud je imao u vidu da je za krivično djelo teška tjelesna povreda propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, zatim, težinu krivičnog djela i stepen krivice apelanata, pri čemu su cijenjene sve okolnosti, olakšavajuće i otežavajuće, koje utiču na visinu kazne. Tako je prvostepeni sud od olakšavajućih okolnosti cijenio da su apelanti tokom postupka u potpunosti priznali izvršenje krivičnog djela, zatim da su se oštećenom izvinili, te da su izrazili kajanje i žaljenje, uz naglasak da su sve navedeno apelanti učinili na kraju dokaznog postupka kada su rezultati tog postupka nesporno ukazivali na zaključak o njihovoj odgovornosti. Upravo navedena okolnost je za Općinski sud bila osnov za zaključak da navedene radnje koje su apelanti preduzeli na kraju dokaznog postupka nisu bile do kraja iskrene, te da su preduzete u cilju ublažavanja posljedica počinjenog krivičnog djela. Zatim je istaknuto da je prvostepeni sud prilikom odmjeravanja kazne imao u vidu da apelanti ranije nisu bili osuđivani, te da su porodični ljudi koji imaju djecu.

5. Sa druge strane Općinski sud je od otežavajućih okolnosti cijenio da je oštećeni u spornom događaju zadobio tri teške i komplikovane tjelesne povrede, zbog kojih se oštećeni teško kretao i otežano uzimao hranu, što je dodatno uticalo na težinu predmetnih tjelesnih ozljeda, a i kao otežavajuća okolnost. Osim toga, Općinski sud je cijenio i iskazanu upornost apelanata u izvršenju predmetnog krivičnog djela, o čemu se sud iscrpnije izjasnio na strani 3. osporene presude.

6. Odluku o troškovima krivičnog postupka Općinski sud je utemeljio na odredbama člana 202. stav 1., u vezi s članom 199. stav 2. tač. a) i g) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), a odluku da oštećenog sa imovinsko-pravnim zahtjevom uputi na građansku parnici Općinski sud je utemeljio na odredbi člana 212. stav 3. ZKP FBiH:

7. Imajući u vidu sve navedeno prvostepeni sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti ukazuju da su osporene presude rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, te da su kao takve nezakonite i neodržive. Apelanti posebno ukazuju na visinu izrečene kazne, koja je za apelante neprihvatljivo visoko odmjerena, te na okolnost da sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se primjeni institut ublažavanja kazne. Nadalje, ukazuje da i pored priznanja krivnje optužba nije dokazala voljno postupanje apelanta da su znali i htjeli tu posljedicu.

9. Naglašavaju da su potpuno iskreno, svjesno i bez ikakvog pritiska iskazali osjećaj iskrenog žaljenja na glavnom pretresu prilikom priznanja. Međutim, sud je navedeno priznanje cijenio kao otežavajuću okolnost, a ne kao olakšavajuću, kako to propisuje odredba člana 305. stav 8., te član 244. stav 3. ZKP FBiH. Ističu da su jedini hranitelji porodice, da ranije nisu osuđivani, da prihvataju pravne posljedice imovinsko pravnog zahtjeva koji se već realizuje u parničnom postupku. Zatim, naglašavaju da je apelant Benaris Dehić kreditno zadužen i da je zaposlen, pa ukoliko bi se osporene presude izvršile imenovani apelant bi ostao bez posla, čime bi se umanjila mogućnost da oštećenom naknadi pretrpljenu nematerijalnu štetu. Ističu da je apelant Ifet Dehić penzioner i hronični dijabetičar sa amputiranim prstima stopala, da mu je vid oštećen, te da bi provođenje drakonske kazne zatvora dovelo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanje što bi moglo dovesti do daljnje amputacije donjih ekstremiteta i gubitka čula vida.

10. Zbog svega navedenog apelanti su predložili da se apelacija usvoji, te osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a da prije toga Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri, kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora.

11. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Osim toga, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanata tokom postupka, koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelanti, između ostalog, zahtjev za donošenje privremene temelje na navodnim propustima učinjenim u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama. Iz navedenog proizilazi da apelanti smatraju da navodi o kršenju njihovih ustavnih prava, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, kako je već naglašeno, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

15. Nadalje, u vezi s navodima apelanata u kojima iznose podatke lične prirode koji se tiču bolesti, eventualnog gubitka posla zbog visine kazne, te činjenice da su jedini hranitelji porodice, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 44/98, 42/99 i 12/09; u daljnjem tekstu: Zakon o izvršenju krivičnih sankcija) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (odredbe čl. od 27. do 31.). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti ničim nisu dokazali da su iscrpili mogućnosti koje su imali na raspolaganju prema navedenim odredbama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Dakle, Ustavni sud iz priloženih dokaza ne zapaža da su apelanti prethodno, u skladu sa mogućnostima propisanim citiranim zakonom, tražili odlaganje izvršenja pravosnažne presude Općinskog suda, što se, u smislu člana 64. stav 5. Pravila Ustavnog suda, pojavljuje kao preduslov za odlučivanje o zahtjevu za donošenje odluke o privremenoj mjeri.

16. Imajući u vidu da apelanti, nisu ponudili argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelanti nisu ponudili dokaze da su koristili mogućnosti koje im pruža Zakon o izvršenju krivičnih sankcija, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje odluke o privremenoj mjeri neosnovan. Navedeno i iz razloga što u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, shodno odredbama člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3224/14 (I. D. i B. D.) | Sudska praksa | Aktio