Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2433/14 (M. B.)

Odluka donesena 17. 09. 2014.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Dokazni postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2433/14

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 09. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2433/14, rješavajući apelaciju Muhidina Bašića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. septembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhidina Bašića i Mirsada Šijaka podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 13 Kž od 5. novembra 2013. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhidin Bašić (u daljnjem tekstu: apelant Bašić) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. maja 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 007209 13 Kž od 5. novembra 2013. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne izrečene prema pravosnažnoj presudi do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2433/14.

2. Mirsad Šijak (u daljnjem tekstu: apelant Šijak) iz Vareša, kojeg zastupa Fahrija Karkin, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. juna 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Suda BiH broj S1 1 K 007209 13 Kž od 5. novembra 2013. godine i Presude Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. juna 2014. godine i 25. augusta 2014. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izdržavanje kazne izrečene prema pravosnažnoj presudi do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je zavedena pod brojem AP 2552/14.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju oba apelaciona predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2433/14.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) za apelanta Bašića je 14. jula 2014. godine zatraženo da dostave odgovore na apelaciju, a za apelanta Šijaka 15. jula 2014. godine.

5. Sud BiH je odgovor na apelaciju za oba apelanta dostavio 23. jula 2014. godine, a Tužilaštvo BiH 21. jula 2014. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine apelanti su osuđeni zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka

e) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa ih je Sud BiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Prvostepeno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepeno vijeće) utvrdilo je da su za vrijeme ratnog stanja u BiH i oružanog sukoba na području općine Vareš apelanti, kršeći odredbe člana 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata, 25. januara 1994. godine izvršili nasrtaj na lično dostojanstvo prema civilnom ženskom licu. Dalje, Prvostepeno vijeće je utvrdilo da su se u radnjama apelanata stekla sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1) tačka e) KZBiH u vezi s članom 180. stav 1) i članom 29. KZBiH.

8. Sud BiH je na ročištu od 12. novembra 2012. godine, nakon izvođenja materijalnih dokaza odbrane i saslušanja apelanta Šijaka u svojstvu svjedoka, okončao dokazni postupak odbrane. Tužilaštvo BiH je predložilo saslušanje dva svjedoka i materijalne dokaze replike, nakon čega se odbrana izjasnila da neće imati prijedloga za dokaze. Dalje se navodi da su na glavnom pretresu od 19. novembra 2012. godine saslušani predloženi svjedoci Tužilaštva BiH u replici, te su uloženi određeni materijalni dokazi, a Sud BiH je izveo svoje dokaze saslušanjem R. A. u svojstvu svjedoka i zaštićene svjedokinje „A“, kao i saslušanjem vještaka B. E., te uvođenjem materijalne dokumentacije. Prilikom ocjene dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa, kako se navodi u presudi, Prvostepeno vijeće je poklonilo dužnu pažnju, između ostalog, pojedinačnim okolnostima svjedoka, kao i njihovog mogućeg učešća u događajima i rizika da sebe inkriminiraju, te njihovom odnosu sa apelantima. Prvostepeno vijeće je, također, razmotrilo konzistentnost svjedočenja svakog svjedoka tokom direktnog ili unakrsnog ispitivanja i uporedilo ga sa izjavama koje su dali tokom istrage. Dovodeći u vezu sve provedene dokaze, Prvostepeno vijeće je utvrdilo da su se u radnjama apelanata stekla sva bitna obilježja krivičnog djela za koje se apelanti terete. Kako je Prvostepeno vijeće zaključilo, apelanti su u svojstvu saizvršilaca počinili krivično djelo za koje su proglašeni krivim, postupajući s direktnim umišljajem, svjesno i voljno, sa spoznajom o karakteru preduzetih radnji. Postupajući prema naredbi Tužilaštva BiH, vještaci su proveli psihijatrijsko-psihološko vještačenje oštećene, svjedokinje ,,A“, te sačinili pismeni nalaz i mišljenje, a na okolnosti kojeg intenziteta su traume koje je oštećena doživjela u vezi s događajem koji joj se desio, kakve su posljedice nastale za nju poslije doživljenih trauma i da li su njene psihološke reakcije-simptomi karakteristični i vezani za traumu silovanja. Tako su vještaci optužbe zaključili da su kod oštećene ustanovili postojanje simptoma silovanog lica, a taj zaključak je prihvatilo i Prvostepeno vijeće.

9. U pogledu pitanja materijalnog zakona koji treba primijeniti, s obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela, Sud BiH navodi da je prihvatio pravnu kvalifikaciju optužbe, primijenivši odredbe važećeg KZBiH, te apelante osudio zbog krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka e) KZBiH. Prilikom odlučivanja Prvostepeno vijeće je, polazeći od zakonskog imperativa primjene blažeg zakona na učinioce, ocijenilo vrijeme izvršenja krivičnog djela i odredbe materijalnog zakona koji je bio na snazi u to vrijeme, te odredbe kasnije donesenog zakona KZBiH i zaključilo da je u konkretnom slučaju ipak blaži važeći Krivični zakon BiH. Pri odmjeravanju kazne za krivično djelo za koje su apelanti proglašeni krivim Prvostepeno vijeće je, polazeći od svrhe kažnjavanja propisane članom 39. KZBiH, te slijedeći opća pravila za odmjeravanje kazne iz člana 48. KZBiH, imalo u vidu način izvršenja krivičnog djela, odnosno činjenicu da su apelanti optuženi za izvršenje djela silovanja oštećene. Vijeće je uzelo u obzir sve okolnosti učinjenog krivičnog djela, a od olakšavajućih okolnosti je ocijenilo da apelanti imaju porodice, njihovo korektno držanje tokom postupka, njihovu neosuđivanost, te ih je u njihovoj ukupnosti ocijenilo osobito olakšavajućim smatrajući da će se i s ublaženom kaznom u trajanju od po sedam godina svakom apelantu u konkretnom slučaju postići svrha kažnjavanja.

10. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 007209 13 Krž od 5. novembra 2013. godine žalba branioca apelanta Bašića je djelimično uvažena, pa je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 007209 12 Kri od 18. januara 2013. godine preinačena u dijelu koji se odnosi na pravilnu primjenu Krivičnog zakona na način da se djelo za koje su apelanti kao saizvršioci proglašeni krivim pravno kvalificira kao krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ) u vezi s članom 22. istog zakona. Stavom II iste presude su, kao neosnovane, odbijene žalbe apelanta Šijaka i njegovog branioca, pa je prvostepena presuda u ostalom dijelu ostala neizmijenjena.

11. Kako je navedeno u drugostepenoj presudi, branilac apelanta Bašića je žalbu izjavio zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o krivičnopravnoj sankciji i troškovima postupka. Branilac apelanta Šijaka osporavao je prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelaciono vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) utvrdilo je da nisu osnovani žalbeni prigovori odbrane u odnosu na oba apelanta u smislu člana 297. stav 1. t. j) i h) ZKPBiH, pa su prigovori odbijeni. Također, Apelaciono vijeće je odbilo prigovore žalbi kojima se ukazuje na povredu prava na odbranu odbijanjem izvođenja nekih dokaznih prijedloga odbrane za koje je ocijenjeno da nisu neophodni, kao i prigovore kojim se ukazuje na to da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U pogledu navoda da je sud povrijedio princip koji se odnosi na pretpostavku nevinosti (in dubio pro reo), Apelaciono vijeće zaključuje da je Prvostepeno vijeće ispitalo sve provedene dokaze, dalo njihovu potpunu ocjenu, kako svakog dokaza pojedinačno tako i u cjelini i njihovoj međusobnoj povezanosti, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijelo odluku o pitanju krivice apelanata. Na osnovu svega navedenog, Apelaciono vijeće smatra da su neosnovani prigovori kojim se tvrdi da su postupanjem prvostepenog suda koje se odnosi na ispravnost procesne strane predmeta uzrokovane bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKPBiH na štetu apelanata, pa ih je kao takve odbio. U vezi sa žalbenim prigovorom odbrane apelanta Bašića da se prvostepena presuda zasniva isključivo na iskazu zaštićene svjedokinje „A“, Apelaciono vijeće navodi da je Prvostepeno vijeće svoju odluku u odlučujućoj mjeri zasnovalo na iskazu oštećene „A” kao svjedoka pod mjerama zaštite, a ne kao „zaštićenog svjedoka“, pa u konkretnom slučaju nije ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH, usljed čega je valjalo istaknuti žalbeni prigovor prema ovom podosnovu odbiti kao neosnovan. I konačno, Apelaciono vijeće je, vezano za prigovore koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz člana

299. ZKPBiH (status apelanta Bašića, alibi apelanata, kredibilitet svjedokinje „A“, dijagnoza PTSP-a kod oštećene), utvrdilo da su prigovori neosnovani, dajući jasne razloge o njima.

12. Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeni sud na iscrpan i pravno korektan način u tački 84. prvostepene presude iznio uvjerljive i u svemu dovoljne razloge zašto je smatrao, između ostalog, pozivajući se i na odredbe člana 280. stav 2. ZKPBiH, da opisane radnje apelanata treba kvalificirati kao saizvršilačke. Prvostepena presuda u navedenoj tački ističe da su saizvršilačke radnje inkorporirane u činjenični supstrat optužnog akta, čime je i očuvan objektivni identitet između optužbe i presude. Imajući to u vidu, Apelaciono vijeće nesumnjivo zaključuje da u činjeničnom opisu dispozitiva presude ne postoje nikakve manjkavosti koje bi dovele u sumnju ispravnost pravnih zaključaka prvostepene presude vezano za institut saizvršilaštva.

13. Imajući u vidu učinjeno krivično djelo, u odnosu na žalbene prigovore o povredi Krivičnog zakona iz člana 298. ZKPBiH, Apelaciono vijeće je zaključilo da su osnovani prigovori branioca apelanta Bašića kojima je ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog zakona u okviru Prvostepenog vijeća, pa je sud povodom te žalbe, a primjenom odredbe člana 309. ZKPBiH, tj. principa beneficium cohaesionis i u odnosu na apelanta Šijaka prvostepenu presudu preinačio u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela za koje su apelanti proglašeni krivim. Naime, prema ovoj pogodnosti, drugostepeni sud je u obavezi da pri postupanju povodom bilo čije žalbe u slučaju donošenja odluke u korist žalioca te pogodnosti primijeni i na saoptužene koji nisu izjavili žalbu ili ne iz tih razloga ili ne u tom smislu. U pogledu izrečene kazne, Apelaciono vijeće je zaključilo da je kazna od po sedam godina zatvora za učinjeno krivično djelo adekvatna svim okolnostima i ličnosti apelanata kao učinilaca, te da će se njome u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja i to ne samo specijalne nego i generalne prevencije.

14. Uputnim aktom Suda BiH broj S1 1K 007209 14 Iks od 29. maja 2014. godine apelant Bašić je upućen na izdržavanje kazne u Kazneno-popravni zavod u Sarajevu, uz obavezu da se u navedeni zavod na izdržavanje kazne javi 23. juna 2014. godine.

15. Rješenjem Suda BiH broj S1 1K 007209 14 Iks od 18. juna 2014. godine odgođeno je izvršenje kazne zatvora apelantu Bašiću u trajanju od dva mjeseca. Istim rješenjem je utvrđeno da se apelant Bašić dužan javiti na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod u Sarajevu 23. augusta 2014. godine. Razmatrajući dio molbe koji se odnosi na navode apelanta Bašića da bi stupanjem na izdržavanje izrečene kazne zatvora bila ugrožena njegova lična sigurnost i sigurnost njegove porodice, Sud BiH je istakao da ti razlozi nisu propisani članom 131. stav 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 12/10, u daljnjem tekstu: ZIKS), kao okolnosti pod kojima je moguće usvojiti molbu za odgađanje izvršenja izrečene kazne zatvora.

16. Rješenjem Suda BiH broj S1 1K 007209 14 Iks odgođeno je izvršenje kazne zatvora apelantu Šijaku u trajanju od dva mjeseca. Istim rješenjem je utvrđeno da je apelant Šijak dužan da se javi na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa u Zenici 16. augusta 2014. godine.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije Apelacija broj AP 2433/14

17. Apelant Bašić navodi da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant nije posebno elaborirao navode u vezi s pravom na pravično suđenje. Apelant smatra da bi, ukoliko bi bio upućen na izdržavanje kazne zatvora, njegov život bio apsolutno ugrožen. Također, on navodi da bi njegovim odlaskom na izdržavanje kazne zatvora u opasnost bio doveden i život njegove porodice, koja je već primila brojne prijetnje. Apelant navodi da je razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere i prioritetno postupanje prilikom donošenja odluke o apelaciji u meritumu činjenica da bi se time zaštitio ne samo apelant nego i država BiH. Ukoliko bi apelant prema odluci Suda BiH bio poslan na izdržavanje kazne zatvora, a koji mu je već prekršio pravo na pravično suđenje, pri čemu postoji realna opasnost od kršenja člana 3. Evropske konvencije, Bosna i Hercegovina bi, kako navodi apelant, bila odgovorna i izložena aplikaciji pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, a što bi vjerovatno dovelo do plaćanja odštete. Apelant skreće pažnju Ustavnom sudu na to da je donošenje privremene mjere odlaganja izvršenja kazne postalo iznimno hitno, s obzirom na to da je apelant 24. maja 2014. godine putem pošte primio obavijest da se javi na izdržavanje kazne zatvora.

18. Na osnovu navedenih razloga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere, odnosno da prioritetno odluči o ovoj apelaciji u meritumu, a u skladu s praksom Ustavnog suda.

Navodi iz apelacije broj AP 2552/14

19. Apelant Šijak smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. On navodi da mu je osporenim povredama povrijeđeno pravo na odbranu i to proizvoljnom primjenom procesnog prava jer sud nije pravilno utvrdio vrijeme izvršenja krivičnog djela, zatim da ispravku optužnice nije izvršilo Tužilaštvo BiH nego Prvostepeno vijeće, te je izrekom presude iznesena nova optužba u bitnim dijelovima u odnosu na optužnicu. Apelant Šijak navodi da su mu povrijeđena i procesna prava, jer je postupak koji je protiv njega vođen bio očigledno nepravičan budući da Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, da nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje ga terete tako i one koje mu idu u korist, da je očigledno proizvoljno primijenio procesno pravo, što je sve dovelo do onemogućavanja prava na odbranu i u konačnici do osuđujuće presude. U pogledu privremene mjere, apelant navodi da živi s majkom u zajedničkom porodičnom domaćinstvu i da je njegovoj majci potrebna stalna tuđa njega i pomoć. Apelant smatra da je on jedini koji može svojoj majci pružiti pomoć i njegu, pa bi upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora bilo ugroženo izdržavanje njegove stare majke koja je teško bolesna.

20. S obzirom na navedeno, apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se odlaže izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju AP 2433/14

21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je odgađanje izvršenja kazne zatvora za dva mjeseca dovoljan period za provođenje planiranog operativnog zahvata osuđenog na KCU Sarajevo, Klinici za opću i abdominalnu hirurgiju, kao i postoperativnog tretmana, nakon čega će osuđeni biti u mogućnosti stupiti na izdržavanje izrečene kazne zatvora, bez opasnosti za njegovo opće zdravstveno stanje. U pogledu apelantovih navoda da bi stupanjem na izdržavanje izrečene kazne zatvora bila ugrožena njegova lična sigurnost i sigurnost njegove porodice, Sud BiH ističe da ti razlozi nisu propisani članom 131. stav 1. ZIKS-a kao okolnosti pod kojima je moguće usvojiti molbu za odgađanje izvršenja izrečene kazne zatvora. Stoga, Sud BiH predlaže da se apelantov prijedlog da mu se odgodi izvršenje kazne u cijelosti odbije kao neosnovan.

22. U odgovoru na apelaciju Tužilaštva BiH se navodi da nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu. Sud je u ovom slučaju učinio činjenični opis jasnijim i preciznijim u pogledu vremena kada se silovanje desilo utvrdivši ovu činjenicu na glavnom pretresu, a na osnovu iskaza oštećenog lica „A“ i drugih iskaza saslušanih svjedoka. Optužnica nije prekoračena niti je narušen njen objektivni identitet jer s ovom izmjenom nije doveden u pitanje inkriminirani događaj, budući da pobliže označavanje vremena izvršenja djela na osnovu činjenica koje su dokazane nisu dovele do narušavanja identiteta optužbe niti prava na apelantovu odbranu. Tužilaštvo BiH navodi da je prvostepena presuda u potpunosti razumljiva, te da nije protivrječna razlozima koji su detaljno navedeni u presudi i da sadrži sve obrazložene razloge o utvrđenim odlučnim činjenicama. Također, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i donio pravilan zaključak o odlučnim činjenicama, ocjenjujući sve dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi. Na osnovu svega navedenog, Tužilaštvo BiH predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu, kao i apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere za odlaganje izvršenja kazne zatvora.

AP 2552/14

23. U odgovoru Suda BiH na apelaciju apelanta Šijaka se navodi da su, suprotno apelantovim navodima, oba vijeća iznijela jasne i razumljive razloge kojima su se rukovodili u preciziranju činjeničnog opisa vezano za vrijeme izvršenja predmetne inkriminacije. U tom smislu, Apelaciono vijeće je iznijelo jasne zaključke da kada se govori o identitetu između presude i optužnice govori se o identitetu radnji koje se optuženom stavljaju na teret, odnosno samog činjeničnog opisa, a ne i o pojedinim činjeničnim preciziranjima koje je izvršio sud, koja uostalom imaju podlogu u izvedenim dokazima (npr. u iskazu oštećene ,,A“). Stoga, činjenica da je prvostepeni sud za radnje optuženih pobliže pojasnio da su se dogodile u jutarnjim satima ne implicira povredu prava na odbranu, kako to odbrana uporno nastoji prikazati. U konačnici, Apelaciono vijeće je u svojoj presudi u t. 19-33. dalo detaljnu i iscrpnu analizu u pogledu istaknutog prigovora, te, prema ocjeni Suda, nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu zagarantirano članom 6. Evropske konvencije. U tom smislu, Prvostepeno vijeće je ispitalo sve provedene dokaze, dalo njihovu potpunu ocjenu, kako svakog dokaza pojedinačno tako i u cjelini i njihovoj međusobnoj povezanosti, suprotstavljajući dokaze odbrane i optužbe, te na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja donijelo odluku o pitanju krivice optuženog, dok je drugostepena presuda ocijenila detaljno svaki izneseni žalbeni prigovor, pa tako i onaj koji se tiče navodne povrede čl. 3. i 14. ZKPBiH, utvrdivši da je u svemu poštovani princip jednakosti u postupanju i standard in dubio pro reo.

24. U odgovoru na apelaciju Tužilaštva BiH se navodi da je u konkretnom slučaju Sud BiH učinio činjenični opis jasnijim i preciznijim utvrdivši približno vrijeme kada se silovanje desilo, a na osnovu iskaza oštećenog lica ,,A“ i drugih iskaza saslušanih svjedoka. Prema ocjeni Tužilaštva BiH, optužnica nije prekoračena niti je narušen njen objektivni identitet. Tužilaštvo BiH smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, s obzirom na to da je oštećena ,,A“ saslušana kao prvi svjedok Tužilaštva BiH i tada je, između ostalog, izjavila da se događaj desio u jutarnjim satima, što je odbrani bilo poznato i na te okolnosti su i izvodili dokaze saslušanjem svjedoka. Tužilaštvo BiH dalje navodi da je prvostepena presuda u potpunosti razumljiva, te da nije protivrječna razlozima koji su detaljno navedeni u presudi i da sadrži sve obrazložene razloge o utvrđenim odlučnim činjenicama. Također, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i donio pravilan zaključak o odlučnim činjenicama, ocjenjujući sve dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Stoga, Tužilaštvo BiH predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu, kao i apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere za odlaganje izvršenja kazne zatvora.

V.Relevantni propisi

25. U Krivičnom zakonu SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90, Zakon o primjeni Krivičnog zakona RBiH i Krivičnog zakona SFRJ, koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, „Službeni list RBiH“ br. 6/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi […], prisiljavanje na prostituciju ili silovanja […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

26. U Krivičnom zakonu BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10), relevantne odredbe glase:

Član 173. stav 1. tačka e) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:

(…)

e) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njom izjednačenu seksualnu radnju (silovanje) (…) kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

27. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 280.

(1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. (2) Sud nije vezan za prijedloge u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 297.

(1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(…)

j) ako je optužba prekoračena, (…) Član 309.

Beneficium cohaesionis Ako vijeće apelacionog odjeljenja povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za kojeg od saoptuženih koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupit će po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.

Član 314. stav 1.

Preinačenje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, presudom preinačiti prvostepenu presudu ako smatra da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene i da se, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda (...).

VI.Dopustivost

28. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu s članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 007209 13 Krž, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Bašić je primio 11. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 27. maja 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Dalje, osporenu presudu apelant Šijak je primio 11. aprila 2014. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

31. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

33. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant Bašić još navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije primjenjivi. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

37. Ustavni sud zapaža da apelant Bašić nije posebno obrazlagao povredu prava na pravično suđenje, nego se najvećim dijelom fokusirao na razloge za donošenje privremene mjere. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelant Šijak kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, činjenici da Sud nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje terete apelante tako i one koje im idu u korist, da je očigledno proizvoljno primijenio procesno pravo i da je povrijedio pravo apelanata na odbranu. On navodi i da ispravku optužnice nije izvršilo Tužilaštvo BiH nego Prvostepeno vijeće, zatim da je izrekom presude iznesena nova optužba u bitnim dijelovima u odnosu na optužnicu. Apelant Šijak također navodi da je povrijeđen princip identiteta optužbe i presude, te da je proširena optužnica.

38. U vezi s navodima apelanta Šijaka kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

40. Ustavni sud, u pogledu navoda apelanata kojim ukazuju na to da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, ističe da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

41. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant Šijak identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se i Prvostepeno i Apelaciono vijeće dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud uočava da je Apelaciono vijeće, djelimično uvažavajući apelantovu žalbu, preinačilo prvostepenu presudu u odnosu na pravnu kvalifikaciju djela pri čemu je ukazano na to da je u prvostepenoj presudi Prvostepeno vijeće pravilno i potpuno utvrdilo činjenično stanje. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden velik broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Prvostepeno vijeće detaljno izjasnilo u obrazloženju presude. U pogledu dokaznog postupka (alibi apelanata, kredibilitet svjedokinje „A“, dijagnoza PTSP-a kod oštećene), Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, te obrazloženja koje su u tom pogledu dali redovni sudovi, nema ničega što bi ukazivalo na to da su dokazi pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, niti su pribavljeni bitnim povredama postupka. Ustavni sud smatra da je Apelaciono vijeće razmotrilo navode apelanata u vezi s navodnom nezakonitošću pojedinih dokaza koji su korišteni u postupku, te dalo obrazloženje zašto su ti navodi neosnovani, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da navodima apelanta Šijaka o proizvoljnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Posebno, Ustavni sud zapaža da u pogledu određivanja vremena izvršenja krivičnog djela, iako je načinjena intervencija u pogledu bližeg određenja vremena izvršenja djela, pri čemu je očuvan objektivni identitet činjeničnih navoda, nije povrijeđen objektivni identitet optužnice, niti učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, a samim tim nije povrijeđeno ni pravo apelanata na odbranu. Dalje, iako je odbrana apelanta Šijaka navodila da je on veći dio tog dana, odnosno 25. januara 1994. godine bio izvan Vareša (alibi), Sud BiH nije prihvatio te navode o čemu su dati iscrpni i temeljni razlozi u presudama. On, također, navodi da ispravku optužnice nije izvršilo Tužilaštvo BiH nego Prvostepeno vijeće, zatim da je izrekom presude iznesena nova optužba u bitnim dijelovima u odnosu na optužnicu, te da je povrijeđen princip identiteta optužbe i presude, kao i da je proširena optužnica. Međutim, i u pogledu ovih navoda apelanta Šijaka, Sud BiH je dao obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Prema ocjeni Ustavnog suda, Sud u konkretnom slučaju nije izašao iz okvira optužnice, budući da je apelante proglasio krivim za krivično djelo čiji su svi potrebni elementi sadržani u samoj optužnici. Ustavni sud podsjeća na to da kada se govori o identitetu između presude i optužnice govori se o identitetu radnji koje se optuženom stavljaju na teret, odnosno samog činjeničnog opisa, a ne i o pojedinim činjeničnim preciziranjima koje je izvršio sud. Stoga, činjenica da je prvostepeni sud za radnje optuženih pobliže pojasnio da su se dogodile u jutarnjim satima ne implicira povredu prava na odbranu, kako je to odbrana nastojala prikazati. Prema mišljenju Ustavnog suda, to što je prvostepeni sud precizirao svojstvo apelanta Šijaka, tj. da je postupao u svojstvu kriminalističkog inspektora u inkriminirano vrijeme, ni na koji način ne narušava objektivni identitet optužbe i presude. Prema tome, kada se uporede optužnica od 2. decembra 2011. godine i izreka osporene presude, jasnim se nameće zaključak da, iako je prvostepeni sud izvršio određene zahvate u činjeničnom opisu, radi se, prema mišljenju Ustavnog suda, o takvim izmjenama koje služe tome da se činjenični opis učini jasnijim i preciznijim, kako bi što više odgovarao utvrđenom činjeničnom stanju. U tom smislu, Prvostepeno vijeće je na osnovu činjeničnog utvrđenja u toku postupka precizirao činjenični opis, a da pri tom nije dirao u dijelove optužnice koji se tiču bitnih elemenata djela tako da se ni u kojem slučaju ne radi o novoj optužbi kako to odbrana neosnovano potencira.

43. Dalje, u vezi s prigovorima apelanta Šijaka o kršenju prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode ničim nije konkretizirao, ali iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza, budući da apelant nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o svojoj krivici do kojih su sudovi došli. Imajući u vidu navedeno, kao i prethodni zaključak Ustavnog suda o tome da ništa ne ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud navode o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije smatra paušalnim i neosnovanim.

44. Imajući u vidu sve navedeno, a naročito obrazloženja osporenih presuda, nasuprot tvrdnjama apelanata, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizlazi proizvoljnost redovnih sudova u bilo kojem segmentu prava na pravično suđenje koje su apelanti naveli, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama redovnih sudova nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije

45. Apelant Bašić navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Član II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

b) Pravo lica da ne budu podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko neće biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

46. Neljudski tretman mora imati minimalan stepen jačine ukoliko se svrstava u okvir člana 3. Evropske konvencije. Procjena ovog minimuma po prirodi stvari je relativna. Ona zavisi od svih okolnosti predmeta, kao što su priroda i sadržaj postupka, njegovo trajanje i njegove fizičke i mentalne posljedice, a u nekim slučajevima to su i spol, starosna dob i zdravstveno stanje žrtve (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stranica 65, stav 162).

47. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta Bašića o ponižavajućem i neljudskom postupku odnose na postupak izvršenja kazne, odnosno na navode da bi bio izložen tim postupcima ako bi bio upućen na izdržavanje kazne, što je izloženo u zahtjevu za donošenje privremene mjere, a ne na krivični postupak u kojem je proglašen krivim. Stoga, Ustavni sud konstatira da apelant Bašić Ustavnom sudu nije ničim dokazao da je u konkretnom sudskom postupku u kojem mu je izrečena kazna zatvora bio izložen ponižavajućem i neljudskom postupku, u smislu člana 3. Evropske konvencije, niti je to Ustavni sud zaključio uvidom u cjelokupan spis. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ovog ustavnog prava paušalne prirode, jer se tiču okolnosti koje će se eventualno desiti u budućnosti u postupku izvršenja kazne zatvora.

48. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta Bašića iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

49. U vezi s navodima apelanta Bašića o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom, te da podrazumijeva pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima. Ustavni sud zapaža da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz navoda apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 5. Evropske konvencije.

50. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su ovi apelacioni navodi neosnovani, budući da iz stanja spisa kao nesporno proizlazi da je apelantu Bašiću na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepene presude, koju je apelant i koristio. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u žalbenim postupcima razmotrio sve apelantove navode i obrazložio zašto je preinačio prvostepenu odluku u odnosu na primjenu materijalnog prava, odnosno zašto apelantovi navodi istaknuti u žalbama nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Imajući u vidu navedeno, činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom odnosno da je apelantova žalba u ostalom dijelu odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

51. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, i kada je apelantima omogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

53. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije jer u konkretnom slučaju apelant Bašić Ustavnom sudu nije dokazao da je u konkretnom postupku povrijeđeno to ustavno pravo, niti je to Ustavni sud zaključio uvidom u cjelokupan spis. Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ovog ustavnog prava paušalne prirode jer se tiču okolnosti koje će se eventualno desiti u budućnosti u postupku izvršenja kazne zatvora.

54. I konačno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u slučaju kada je apelantu Bašiću na raspolaganju bila mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepene presude i kada je apelant tu mogućnost iskoristio.

55. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati prijedlog apelanata za donošenje privremene mjere.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2433/14 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio