Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3745/11 (M. R.)

Odluka donesena 07. 10. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3745/11

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3745/11, rješavajući apelaciju Marka Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Radića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-05/139 od 9.

marta 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Radić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu u Zenici, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 22. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ-05/139 od 9. marta 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedene radnje, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 29. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Tužilaštvo BiH je 8. novembra 2013. godine dostavilo odgovor na apelaciju, a Sud BiH 11. novembra 2013. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj X-Kr-05/139 od 20. februara 2009. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), e), f), g) i k), a sve u vezi s čl. 29. i 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina. Navedenom presudom su još trojica optuženih proglašeni krivim za predmetno krivično djelo i osuđeni na kazne dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 i 20 godina, odnosno na kaznu zatvora u trajanju od 14 godina.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi i žalbama ostalih optuženih protiv prvostepene presude, Sud BiH je donio rješenje od 15. marta 2010. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu zbog počinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) i odredio održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja.

7. Sud BiH je nakon održanog pretresa pred tim sudom donio Presudu broj X-KRŽ-05/139 od 9. marta 2011. godine, kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), e), f), g) i k), a sve u vezi s čl. 29. i 180. stav 1. KZBiH. Za navedeno krivično djelo apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 2. juna 2006. godine pa nadalje. Predmetnom presudom apelant je oslobođen od optužbe da je tri puta silovao svjedokinju "AG". U izreci presude navedeno je, između ostalog, da su apelant i ostali optuženi u periodu od jula 1993. do marta 1994. godine u svojstvu oficira i pripadnika Prve bjelopoljske bojne Druge brigade Hrvatskog vijeća odbrane (u daljnjem tekstu: HVO), u čijoj zoni odgovornosti se nalazilo mjesto Vojno, kao dio široko rasprostranjenog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti, znajući za takav napad, naredili, počinili, podstrekavali i podržavali takav napad. Naime, u izreci presude je navedeno da je apelant u navedenom periodu, u svojstvu zapovjednika Prve bjelopoljske bojne u sklopu Druge brigade HVO-a i diverzantske jedinice "Ivan Stanić Ćićo", a kasnije kao zapovjednik Druge brigade HVO-a i kao osoba odgovorna za dio područja Bijelog Polja, uključujući i selo Vojno, naređivao da civili bošnjačke nacionalnosti, žene, djeca i starci budu nezakonito uhapšeni i zatvoreni u zatvor Vojno (u izreci presude pobliže navedene osobe), dok su muškarci bošnjačke nacionalnosti, koji su iz logora Heliodrom dovođeni u Vojno na prinudni rad, bili nezakonito držani u brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uvjetima u garaži i podrumu jedne kuće. Dalje, da je apelant u navedenom periodu i u istom svojstvu odgovoran za ubistva zatvorenika koja su počinile osobe nad kojim je imao kontrolu (u izreci presude pobliže opisana počinjena ubistva), te da je odgovoran za fizičko i psihičko zlostavljanje, premlaćivanje i mučenje zatvorenika u zatvoru Vojno, koja su počinile osobe nad kojima je imao kontrolu, što je imalo za posljedicu teške fizičke i psihičke povrede, kao i smrt određenih osoba. Također, da je apelant u navedenom periodu i u istom svojstvu lično učestvovao u silovanju i seksualnom zlostavljanju zatvorenica u logoru Vojno, uključujući i maloljetne djevojčice (u izreci presude pobliže opisana počinjena silovanja i seksualna zlostavljanja svjedokinja "X", "A", "E" i "D"), te da je odgovoran za silovanja i seksualna zlostavljanja zatvorenica u zatvoru Vojno koja su počinili vojnici nad kojima je imao kontrolu (u izreci presude pobliže opisana silovanja i seksualna zlostavljanja svjedokinja "AG", "L", "X", "E", "D", "J", "C", "B", "AM" i "F"), kao i za prisiljavanja zatvorenica na obavljanje prinudnih radova u zatvoru Vojno i okolnim područjima, a muškaraca na obavljanje prinudnih radova izvan zatvora blizu crte bojišta.

8. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo, prije svega, da je Tužilaštvo BiH 15. maja 2008. godine dostavilo jedinstvenu optužnicu protiv apelanta i ostalih optuženih, te da je u činjeničnom opisu krivičnih djela preciziralo pojedine tačke optužnice u odnosu na optužnice od 29. novembra 2006. godine, koja je potvrđena 1. decembra 2006. godine (u odnosu na apelanta i još dvojicu optuženih) i 27. decembra 2006. godine, koja je potvrđena 3. januara 2007. godine (u odnosu na još jednog optuženog). Sud BiH je naveo da je prihvatio kao relevantne 23 činjenice koje su utvrđene u predmetu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), Tužilac protiv Mladena Naletelića Tute i Vinka Martinovića Štele, koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada HVO-a na civilno bošnjačko stanovništvo na području zapadnog Mostara, kao općeg elementa bića predmetnog krivičnog djela, u skladu s odredbama člana 4. Zakona o ustupanju predmeta MKSJ Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu. Zakon o ustupanju predmeta MKSJ). Sud BiH je, dalje, naveo da su u toku drugostepenog postupka prihvaćeni svi dokazi koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka, kako dokazi Tužilaštva BiH (pobliže navedeni na str. od 33. do 41. presude) tako i dokazi odbrane (pobliže navedeni na str. od 42. do 44. presude, u odnosu na apelanta). Sud BiH je naveo da su u toku pretresa pred tim sudom, na prijedlog Tužilaštva BiH, izvedeni novi dokazi, neposredno saslušanje zaštićenih svjedoka "AM" i "AB" (čiji su iskazi, koje su dali u istrazi, pročitani u toku prvostepenog postupka), na koji način je otklonjena bitna povreda odredaba člana 297. stav 2. ZKP, koja je bila jedan od razloga ukidanja prvostepene presude i održavanja pretresa pred tim sudom. U pogledu prijedloga odbrane koji se odnose na ponovno izvođenje već izvedenih dokaza, Sud BiH je naveo da se rukovodio odredbama člana 317. stav 2. ZKPBiH, a naročito razlozima zbog kojih je ukinuta prvostepena presuda (zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka koje su se odnosile na određene protivrječnosti i korištenje iskaza nekoliko svjedoka datih u fazi istrage), te da je ocijenio da nema potrebe za ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza u toku prvostepenog postupka, odnosno za neposrednim saslušanjem već saslušanih svjedoka, niti za reproduciranjem iskaza svih svjedoka koji su saslušani u toku prvostepenog postupka. Naime, Sud BiH je naveo da su iskazi svih saslušanih svjedoka u toku prvostepenog postupka prihvaćeni i da čine dokaznu građu, te da su u sudnici reproducirani iskazi samo onih svjedoka na koje se odbrana pozivala ili ih najviše osporavala, a koji su, i prema mišljenju tog suda, odlučni za razjašnjenje određenih bitnih okolnosti, dok su iskazi ostalih svjedoka reproducirani pred samim Vijećem tog suda, što je dovelo do znatne uštede vremena i unapređenja efikasnosti rada. Sud BiH je naveo da je odbio apelantov prijedlog za saslušanje svjedoka Živka Budimira, budući da se radi o dokazu koji je mogao biti predložen u toku prvostepenog postupka, a koji čak nije predložen ni u žalbi, iako za to nije bilo nikakvih prepreka. S druge strane, Sud BiH je naveo da je prihvatio apelantov prijedlog za ponovnim saslušanjem svjedoka generala Slavka Puljića, te prijedlog da se u dokaznu građu uvrsti topografska karta 1:50 000 Mostar 2, budući da bi navedeni dokazi, prema mišljenju Suda BiH, mogli pomoći da se razjasne činjenice i otklone nejasnoće u pogledu zona odgovornosti Prve bojne Druge brigade HVO-a i drugih jedinica na području Bijelog Polja i šire, a na koje je žalba ukazivala.

9. Sud BiH je ukazao na to da u konkretnom slučaju nije sporno da je Prva bojna Druge brigade HVO-a do 30. juna 1993. godine, kada je u Bijelom Polju došlo do sukoba između HVO-a i Armije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija BiH), u svojoj zoni odgovornosti imala široko područje sjeverno od Mostara, u koju je potpadalo i mjesto Vojno. Međutim, Sud BiH je ukazao na to da je sporno da li je mjesto Vojno ostalo u zoni odgovornosti Prve bojne Druge brigade HVO-a i nakon navedenog sukoba ili je nadležnost nad mjestom Vojno tada pripalo Petoj bojni Druge brigade HVO-a. Sud BiH je naveo da je odbrana u svrhu dokazivanja tvrdnje da logor Vojno nije bio u zoni odgovornosti Prve bojne izvela dokaz saslušanjem 10 svjedoka, i svi su tvrdili da mjesto Vojno nije bilo u zoni odgovornosti Prve bojne, te da je u tom smislu odbrana uložila i materijalne dokaze. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da nije prihvatio iskaz svjedoka Ivice Rotima, koji je dao u toku prvostepenog postupka, da Vojno nije bilo u zoni odgovornosti Prve bojne. Naime, Sud BiH je naglasio da je navedeni svjedok tokom saslušanja u istrazi tvrdio suprotno, te da je taj sud, pažljivom analizom njegovih iskaza, zaključio da navedeni svjedok prilikom davanja iskaza pred prvostepenim sudom nije bio u potpunosti iskren, te da je i sam izjavio da su mu nakon davanja iskaza u istrazi neki rekli da je pogriješio u svom iskazu. Sud BiH je naveo da su ostali svjedoci odbrane imali saznanja o nadležnosti bojni po crti bojišta, a ne po dubini terena, tako da njihovi iskazi nisu doprinijeli razjašnjenju spornog pitanja. Sud BiH je naveo da je na isti način odgovornost bojni objasnio i svjedok Slavko Puljić u oba svoja iskaza data pred Sudom BiH. Pri tome, Sud BiH je naveo da je svjedok Slavko Puljić u svom iskazu koji je dao na pretresu pred tim sudom istakao da ratno vrijeme nije normalno vrijeme kada se svi pridržavaju vojnih pravila, te da je ipak moguće da su bojne širile svoje zone odgovornosti prema dubini terena jer je realnost nešto sasvim drugo, te da je logično da je vojska odgovorna i za svoje objekte koje koristi i koji se nalaze u dubini, u blizini crte. Sud BiH je naveo da je nakon ocjene svih izvedenih dokaza zaključio da je mjesto Vojno nakon 30. juna 1993. godine (tj. nakon sukoba HVO-a i Armije BiH), de facto, ostalo pod kontrolom Prve bojne, na čijem čelu je bio apelant. Naime, Sud BiH je ukazao na to da je takav zaključak izveo sagledavajući cjelokupnu situaciju prije i poslije sukoba od 30. juna 1993. godine, a posebno iskaze saslušanih svjedoka-zatvorenika koji su potvrdili prisustvo vojnika u logoru za koje je utvrđeno da su pripadnici Prve bojne, a čija saznanja su na najbolji način prikazivala realnu sliku na terenu u tom periodu. Također, Sud BiH je istakao da iskazi saslušanih svjedoka-zatvorenika ukazuju na apelantove dolaske u logor, na njegovo angažiranje u ispitivanju itd., dok u isto vrijeme dolazak zapovjednika neke druge bojne u logor niko od svjedoka nije registrirao, niti spomenuo, a pogotovo ne konkretno angažiranje nekog drugog zapovjednika na ispitivanju, obilasku logora i sl., što bi bilo sasvim logično da je Vojno bilo u zoni odgovornosti Pete bojne, kako je to odbrana tvrdila.

10. Sud BiH je naveo da je prihvatio sve zaštitne mjere koje su u prvostepenom postupku dodijeljene svjedocima, jer je ocijenio da su te mjere bile nužne i opravdane iz razloga koji su navedeni u rješenjima kojima su određene, a koje i taj sud u cijelosti prihvata. Naime, Sud BiH je naveo da su zaštitne mjere dodijeljene svjedocima na način što se u toku glavnog pretresa, kao i u presudi, ne spominju imena i prezimena tih svjedoka, već su im dodijeljeni pseudonimi. Sud BiH je naveo da se u konkretnom slučaju radi o svjedocima pod prijetnjom i ugroženim svjedocima u smislu odredaba čl. 12. i 13. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka), te da, s obzirom na njihov status i predmet svjedočenja, postoje opravdani razlozi za egzistiranje svih mjera zaštite određenih u toku prvostepenog postupka, a prvenstveno s ciljem zaštite lične sigurnosti kako svjedoka tako i njihovih porodica. Pri tome, Sud BiH je ukazao na to da dodijeljenim mjerama zaštite optuženima ni na koji način nije uskraćeno niti povrijeđeno pravo na odbranu, s obzirom na to da su branioci i optuženi imali mogućnost unakrsnog ispitivanja tih svjedoka, te da im je prije ispitivanja otkriveno dovoljno podataka o svjedocima kako bi se pripremili za unakrsno ispitivanje. Sud BiH je, dalje, naveo da su odbrane svih optuženih u toku prvostepenog postupka, u žalbama protiv prvostepene presude, kao i tokom pred tim sudom, osporavale kredibilitet svih svjedokinja, žrtava silovanja. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je uočio da zaista postoje određene razlike i nedosljednosti u iskazima svjedokinja (žrtava silovanja) koji su dati u toku istražnog postupka i iskaza koji su dati pred sudom, kao i da je uočio i razlike kod opisivanja istih događaja više svjedokinja, pa i razlike u opisima optuženih u vrijeme izvršenja djela. Međutim, Sud BiH je ukazao na to da primjećuje da su iskazi svjedokinja koje su dale pred sudom u principu detaljniji od iskaza datih u toku istražnog postupka, te da se u konkretnom slučaju ne radi o nesaglasnosti u bitnim dijelovima već o manjim razlikama koje suštinski ništa ne mijenjaju. Sud BiH je istakao, s obzirom na to da su svjedokinje i same žrtve zločina, da se od njih ne može očekivati da se sjete svih pojedinosti određenog događaja. Naime, prema ocjeni Suda BiH, razlike u iskazima svjedokinja su sasvim normale, s obzirom na okolnosti događaja, različite mogućnosti percepcije, njihovog različitog nivoa obrazovanja i različite sposobnosti interpretacije istih događaja i protek vremena. Sud BiH je naveo da su iskazi svjedokinja potpuno konzistentni u ključnim dijelovima, te da ih je stoga sud prihvatio kao vjerodostojne i tačne.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Sud BiH, na prijedlog Tužilaštva BiH, preuzeo 23 utvrđene činjenice iz ranijih postupaka, koje su u najvećem dijelu općeg karaktera i čije težište je na analizi vojnog i humanitarnog stanja u širem rejonu Grada Mostara. U vezi s tim, apelant navodi da mu je uskraćeno pravo i mogućnost da dokazuje da se situacija na terenu, posebno u rejonu prigradskih naselja toponima Bijelo Polje, vrlo često mijenjala i da se ne može uklopiti u utvrđene činjenice. Naime, apelant navodi da mu je onemogućeno dokazivanje činjenice da nije imao nikakvu ni formalnu ni faktičku efektivnu kontrolu nad cijelim područjem Bijelog Polja. Apelant navodi da mu je tek nakon višestrukog insistiranja dopušteno da ponovo ispita svjedoka generala Slavka Puljića i da uvede materijalni dokaz-topografsku kartu Mostar 2, iz kojeg nesporno proizlazi da se naselje Vojno, s objektima koji su korišteni kao logor, nalazi više od 500 m daleko od linije koja razdvaja Prvu bjelopoljsku bojnu (formacija kojom je zapovijedao apelant) i Petu bojnu, te da se to naselje nalazi u dubini iza prve linije Pete bojne.

12. Dalje, apelant navodi da je u drugostepenom postupku, nakon što je određeno održavanje pretresa, postupajuće vijeće ponovilo dio prvostepenog postupka, neposredno saslušalo svjedoke koji nisu bili saslušani u toku prvostepenog postupka, selektivno dopustilo izvođenje manjeg broja dokaza odbrane, a zatim, bez najave i bez bilo kakve pripreme, procesnim rješenjem, jednom rečenicom preuzelo sve dokaze koji su izvedeni pred Prvostepenim vijećem. Pri tome, apelant navodi da su dio glavnog pretresa, prema navodima predsjedavajućeg Drugostepenog vijeća, članovi Vijeća ponovili sami za sebe, bez prisustva stranaka, što su elementi tajnog suđenja. U vezi s tim, apelant navodi da nije jasno kako se bez prisustva stranaka, što je imperativ glavnog pretresa, moglo pristupiti izvođenju dokaza i na tako izvedenim dokazima zasnovati sudska odluka. Apelant smatra da mu je zbog onemogućavanja da prisustvuje cijelom toku postupka, pa makar se radilo i o ponavljanju dokaznog postupka iz prvostepenog postupka, povrijeđeno pravo na fer i pravičan postupak i pravo na pristup sudu. Također, apelant smatra da mu je odlukom Drugostepenog vijeća da se dio dokaznog postupka provede bez njegovog prisustva povrijeđeno i pravo na djelotvorno pravno sredstvo jer se protiv procesnog rješenja nije mogla izjaviti žalba. S obzirom na to, apelant navodi da odbrana nije znala koji su dokazi izvedeni u tajnom zatvorenom suđenju, tako da joj nije bilo poznato koji su dokazi preuzeti iz prvostepenog postupka, te da je na taj način odbrani uskraćena mogućnost da se izjasni o svakom dokazu pojedinačno, kao i o svim dokazima u njihovoj ukupnosti.

13. Dalje, apelant navodi da je sud dužan s jednakom pažnjom ocijeniti sve dokaze. U vezi s tim, apelant navodi da o svjedočenju Slavka Puljića drugostepena presuda tek marginalno govori, pa i to selektivno, izdvajajući iz tog svjedočenja nebitne podatke i činjenice, a da se nasuprot stručnom i objektivnom iskazu generala Puljića nalaze subjektivni, emotivno motivirani i pod znatnom sumnjom u objektivnost iskazi kako zaštićenih svjedoka tako i svjedoka koji su svjedočili bez posebnih mjera zaštite. Pri tome, apelant navodi da je sud proizvoljno zasnovao svoju odluku na iskazima uglavnom zaštićenih svjedoka. U vezi s tim, apelant navodi da je odbrana u toku postupka bezuspješno ukazivala na to da mjere zaštite identiteta svjedokinja nisu nužne, te da je sasvim dovoljna zaštita privatnosti svjedokinja isključenje javnosti s glavnog pretresa. Apelant navodi da je odbrana taj prigovor isticala prvenstveno zbog toga da se apelantu omogući neposredan vizuelni kontakt s pojedinim svjedokinjama radi provjere istinitosti njihovih iskaza, ali da su mjere zaštite ostale, tako da mu je onemogućeno da i u suočenju osporava pojedine ili sve navode zaštićenih svjedokinja. Također, apelant navodi da je odbrana bezuspješno ukazivala na to da svjedokinje u svojim iskazima datim pred Višim sudom u Mostaru u toku 1996. godine nisu ukazivale na apelanta kao izvršioca, podstrekača ili pomagača spolnog nasilja, dok su svoje iskaze koje su kasnije davale dopunjavale detaljima i čitavim sklopovima u kojima se apelant u početku manje, a kasnije u cjelini dovodi u kontekst spolnog nasilja.

14. Konačno, apelant navodi da je postupak utvrđivanja krivične odgovornosti protiv njega trajao 16 godina, te da mu je stoga povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, apelant navodi da je u predmetu ranijeg Višeg suda u Mostaru broj KI-4/96 in contumatio bilo doneseno rješenje o provođenju istrage protiv njega, ali da zbog podijeljenosti Grada Mostara i njegovih institucija 1996. godine apelant nije ispitan pred Višim sudom u Mostaru jer je bio nedostupan tom sudu kao instituciji Republike Bosne i Hercegovine, budući da se nalazio u dijelu grada u kojem su još trajali i djelovali organi prijelaznog administrativnog aranžmana Hrvatske Republike Herceg- Bosne. Također, apelant smatra da je u odnosu na njega trebalo da bude primijenjen Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), koji je Bosna i Hercegovina preuzela kao svoj propis, te kao blaži zakon prema svim elementima (budući da je smrtna kazna ukinuta i da se apelantu kao maksimalna kazna mogla izreći kazna zatvora od 20 godina).

b) Odgovor na apelaciju

15. Sud BiH je naveo da je taj sud prihvatio utvrđene činjenice koje se odnose na ratna dešavanja s akcentom na događajima u Hercegovini, a posebno u Gradu Mostaru 1993. godine, u skladu s odredbama Zakona o ustupanju predmeta MKSJ, pri čemu su korišteni relevantni kriteriju s ciljem ispunjenja principa ekonomičnosti i efikasnosti postupka. Sud BiH je naveo da je odbrana imala mogućnost da sve te činjenice osporava u toku postupka. Međutim, Sud BiH je naveo da je odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti donesena ne samo na osnovu tih činjenica već na osnovu brojnih drugih provedenih dokaza kako optužbe tako i odbrane, pri čemu je taj sud imao u vidu i iskaz svjedoka Slavka Puljića, na kojem apelacija potencira. Naime, Sud BiH je naveo da je svjedočenje generala Slavka Puljića provedeno kao dokaz tokom pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja i to upravo na okolnosti na koje se odnosi apelantov prigovor povrede prava na odbranu, odnosno na razjašnjenje činjenica i otklanjanja nejasnoća u odnosu na zonu odgovornosti Prve bojne Druge brigade HVO-a, te apelantove odgovornosti za inkriminirane događaje počinjene na tom području. U odnosu na apelantov navod da mu u toku postupka nije dopušten neposredan kontakt sa svjedocima, posebno žrtvama silovanja i seksualnog nasilja, Sud BiH je naveo da su ograničenja bila jedino u odnosu na svjedoke kojima su dodijeljene mjere zaštite, te da su se zasnivala na odredbama Zakona o zaštiti svjedoka. Sud BiH je naveo da apelant u postupku ni na koji način nije bio uskraćen u bilo kojem pravu, niti je postupanje Vijeća Apelacionog odjeljenja negativno utjecalo na samu presudu, u skladu s odredbama člana 317. stav

2. ZKPBiH (koje ostavljaju mogućnost Vijeću da se drugostepeni postupak vodi bez obaveznog ponovnog izvođenja svih dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka). Također, Sud BiH je naveo da je dužina trajanja pred tim sudom bila određena okolnostima objektivne prirode, između ostalog, brojem optuženih, težinom krivične optužbe protiv apelanta, te brojnosti saslušanih svjedoka i obimnosti materijalne dokumentacije, te da su stoga neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na suđenje u razumnom roku. Konačno, u pogledu apelantovih navoda o retroaktivnoj primjeni zakona, Sud BiH je naveo da su, također, neosnovani, budući da je apelant proglašen krivim za krivično djelo koje prema ranijem zakonu nije bilo propisano kao krivično djelo, ali je predstavljalo krivično djelo prema međunarodnom pravu.

16. Tužilaštvo BiH je navelo da je Sud BiH na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i materijalnih dokaza utvrdio da je logor Vojno bio u zoni odgovornosti Prve bojne Druge brigade HVO-a, čiji je zapovjednik bio apelant. Tužilaštvo BiH je, dalje, navelo da je Sud BiH u osporenoj presudi jasno naveo da su u toku drugostepenog postupka prihvaćeni svi dokazi koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka i da su izvedeni i novi dokazi, te da je zaključio da je ponovno neposredno saslušanje svjedoka nepotrebno i nesvrsishodno. Tužilaštvo BiH je navelo da je Sud BiH u osporenoj presudi jasno naveo da nema potrebe da se u sudnici pred strankama i braniocima preslušavaju iskazi apsolutno svih svjedoka koji su saslušani u toku prvostepenog postupka, što je dovelo do uštede vremena i unapređenja efikasnosti rada, a što je bilo i u interesu optuženih koji su bili u pritvoru. Također, Tužilaštvo BiH je navelo da su neosnovani apelantovi navodi o dužini trajanja postupka, s obzirom na to da je optužnica protiv apelanta potvrđena 2006. godine, te da je Sud BiH jedino povodom takve optužnice i mogao postupati. Konačno, Tužilaštvo BiH je navelo da je Sud BiH pravilno postupio kada je primijenio KZBiH iz 2003. godine, u skladu s principima međunarodnog prava i članom 7. Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

17. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Zločini protiv čovječnosti Član 172.

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

[…]

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

f) mučenje;

g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja; […]

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

18. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 317.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav (2) tačka e) ovog zakona.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

19. U Zakonu o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 61/04, 46/06, 53/06 i 76/06) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ, ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.

20. U Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 21/03, 61/04 i 55/06) relevantne odredbe glase:

Član 13.

Dodatne mjere kojima se osigurava neotkrivanje identiteta svjedoka (1) U izuzetnim okolnostima, kada postoji opravdana bojazan da će se ozbiljno ugroziti lična sigurnost svjedoka ili njegove porodice ako se neki ili svi lični podaci svjedoka objelodane i da će ta opasnost postojati i nakon davanja iskaza svjedoka, Sud može po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka ili branitelja odlučiti da lični podaci svjedoka ostanu povjerljivi u trajanju za koje se odredi da je potrebno, a najviše 30 godina nakon što odluka postane pravomoćna.

(2) Sud može nakon saslušanja stranaka i branitelja odlučiti da identitet svjedoka ne bude otkriven tako što će se dozvoliti svjedoku da svjedoči iza paravana ili koristi elektronski uređaj za promjenu glasa ili slike svjedoka, ili i slike i glasa koristeći se tehničkim uređajima za prijenos slike i zvuka.

(3) Sud može, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka ili branitelja, u bilo kojem trenutku ukinuti rješenje iz stava 1. ovog člana.

VI.Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ- 05/139 od 9. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 22. septembra 2011. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

25. Apelant osporava navedenu presudu tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

28. Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je stoga član 6. Evropske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

U odnosu na dokazni postupak

29. Apelant smatra da mu je u sudskom postupku onemogućeno: a) da dokazuje da se logor Vojno nije nalazio pod kontrolom Prve bojne Druge brigade HVO-a (jer je Sud BiH prihvatio određene činjenice koje su utvrđene u drugom postupku); b) da se izjasni o svakom dokazu pojedinačno (jer Sud BiH, Vijeće Apelacionog odjeljenja koje je sudilo u drugostepenom postupku, nije izveo sve dokaze u prisustvu stranaka) i c) da u neposrednom vizuelnom kontaktu ispita svjedokinje (jer su im određene mjere zaštite).

30. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na vlastitu praksu i praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6. stav 1. tijesno povezan s pravom iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Princip ravnopravnosti stranaka predstavlja važan element pravičnog suđenja, a posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uvjetima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Naime, optuženim licima mora biti dopušteno pozivanje i ispitivanje bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet, te moraju biti u mogućnosti ispitati svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije se svjedočenje oslanja tužilac. U principu, svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebalo bi da budu izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78).

31. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH prihvatio činjenice koje su utvrđene u pravosnažnoj presudi u predmetu MKSJ, Tužilac protiv Mladena Naletelića Tute i Vinka Martinovića Štele, koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada HVO-a na civilno bošnjačko stanovništvo kao općeg elementa bića krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, shodno odredbama člana 4. Zakona o ustupanju predmeta MKSJ. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, u sudskom postupku posebno bavio pitanjem kontrole Prve bojne Druge brigade HVO-a nad logorom Vojno u kritičnom periodu, te da su radi utvrđivanja te činjenice izvedeni brojni dokazi optužbe i odbrane. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na to da je odbrana u svrhu dokazivanja tvrdnje da logor Vojno nije bio pod kontrolom Prve bojne Druge brigade HVO-a izvela dokaz saslušanjem svjedoka, te da je u tom smislu odbrana uložila i materijalne dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio dokaze odbrane, odnosno zašto je prihvatio dokaze optužbe, te u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge na osnovu kojih je izveo zaključak da je logor Vojno, de facto, bio pod kontrolom Prve bojne Druge brigade HVO-a (kojom je zapovijedao apelant). S obzirom na to da iz navedenog jasno proizlazi da je Sud BiH svoj zaključak o kontroli Prve bojne Druge brigade HVO-a nad logorom Vojno zasnovao na dokazima koji su izvedeni u toku sudskog postupka, a ne samo na činjenicama koje su utvrđene u navedenom predmetu MKSJ, Ustavni sud ukazuje na to da su potpuno neosnovani apelantovi navodi izneseni u tom smislu.

32. U pogledu apelantovih navoda da Sud BiH nije izveo sve dokaze u prisustvu stranaka, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o prijedlogu odbrane za ponovno izvođenje već izvedenih dokaza, u obrazloženju svoje odluke naveo detaljne i jasne razloge zašto nije prihvatio taj prijedlog. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao na to da se rukovodio odredbama člana 317. stav 2. ZKPBiH, kao i razlozima zbog kojih je ukinuta prvostepena presuda, te da je ocijenio da nema potrebe za ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza u toku prvostepenog postupka, odnosno za neposrednim saslušanjem već saslušanih svjedoka, niti za reproduciranjem iskaza svih svjedoka koji su saslušani u toku prvostepenog postupka. Dovodeći u vezu odredbe člana 317. stav 2. ZKPBiH sa odlučenjem Suda BiH, kao i obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. S obzirom na to, te budući da je Sud BiH, kako to proizlazi iz obrazloženja osporene odluke, jasno naveo da je prihvatio sve dokaze optužbe i odbrane koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi da se nije mogao izjasniti o svakom dokazu pojedinačno jer nisu ponovo izvedeni pred tim sudom pokazuju kao potpuno neosnovani.

33. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, povodom mjera zaštite koje su određene svjedocima, u obrazloženju svoje odluke jasno ukazao na to da time optuženima ni na koji način nije uskraćeno pravo na odbranu, s obzirom na to da su branioci i optuženi imali mogućnost unakrsnog ispitivanja tih svjedoka, te da im je prije ispitivanja otkriveno dovoljno podataka o svjedocima kako bi se pripremili za unakrsno ispitivanje. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 13. Zakona o zaštiti svjedoka (na koje se pozvao Sud BiH), Ustavni sud ne nalazi da je takvim postupanjem Suda BiH apelant doveden u neravnopravan položaj, niti da mu je uskraćeno pravo na odbranu. Naime, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u postupku imao mogućnost da sam i posredstvom branioca ispita svjedokinje kojima su određene mjere zaštite, te da osporava njihove iskaze. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da mu je onemogućeno da u neposrednom vizuelnom kontaktu ispita svjedokinje ne dovode u pitanje poštovanje principa ravnopravnosti stranaka, niti prava na odbranu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom, u ovom dijelu, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije.

34. Dalje, apelant smatra da je Sud BiH pri donošenju svoje odluke pogrešno ocijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdio činjenično stanje, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

36. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

37. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedokinja, žrtava silovanja, koji su dati pred prvostepenim sudom, te, pri tome, jasno ukazao na to da određene nedosljednosti u iskazima svjedokinja koji su dati pred sudom i u toku istražnog postupka nisu takvog karaktera da suštinski odstupaju jedni od drugih, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ističe da je Sud BiH u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka odbrane (koji su saslušani na okolnost kontrole Prve bojne Druge brigade HVO-a nad logorom Vojno), tako da Ustavni sud ni u tom pogledu ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ističe, kako to proizlazi iz osporene odluke, da je Sud BiH ocijenio iskaz svjedoka odbrane Slavka Puljića posebno i u vezi s ostalim dokazima, te na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza izveo zaključak da je logor Vojno, de facto, bio pod kontrolom Prve bojne Druge brigade HVO-a, dajući detaljno i jasno obrazloženje za izvođenje takvog zaključka, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, u situaciji kada apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente, nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

38. Apelant, također, smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

39. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pri ocjeni pitanja da li je suđenje provedeno u razumnom roku, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Takvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojima je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 95/10, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Dalje, "optužba" u smislu člana 6. Evropske konvencije, autonoman je pojam koji se primjenjuje bez obzira na definiciju koju "optužba" ima u domaćem zakonu. Evropski sud je istakao da se "optužba" može definirati kao zvanično obavještenje koje pojedincu daje nadležni organ vlasti o navodima da je ta osoba počinila krivično djelo ili kada je osoba zvanično obaviještena da se vodi krivični postupak protiv nje (vidi Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, Presuda broj 1936/63 od 27. juna 1986. godine). S druge strane, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije osobe koja je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterije i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).

40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da je postupak utvrđivanja krivične optužbe protiv njega trajao od 1996. godine kada je pred Višim sudom u Mostaru doneseno rješenje o provođenju istrage pa do 2011. godine kada je donesena osporena presuda Suda BiH. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da zbog podijeljenosti Grada Mostara i njegovih institucija 1996. godine nije ispitan pred Višim sudom u Mostaru jer je bio nedostupan tom sudu kao instituciji Republike Bosne i Hercegovine, budući da se nalazio u dijelu grada u kojem su još trajali i djelovali organi prijelaznog administrativnog aranžmana Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Stoga, Ustavni sud ukazuje na to da, u smislu navedene prakse Evropskog suda i Ustavnog suda, ne može prihvatiti kao početak relevantnog perioda 1996. godinu kada je doneseno rješenje o provođenju istrage, kako to pogrešno smatra apelant. S obzirom na to da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da je prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo preduzeta 2. juna 2006. godine kada je apelantu određen pritvor, te kako apelant nije ponudio argumente niti dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno, Ustavni sud će kao početak relevantnog perioda uzeti datum određivanja pritvora (koji je u konkretnom slučaju prethodio formalnoj optužbi). Budući da je krivični postupak okončan donošenjem osporene presude Suda BiH od 9. marta 2011. godine, Ustavni sud ukazuje na to da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine postupka period od četiri godine i devet mjeseci.

c) Analiza dužine trajanja postupka

41. Imajući u vidu prirodu predmetnog krivičnog djela, te činjenicu da se krivični postupak vodio protiv više osoba, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, radi o složenom sudskom postupku.

42. Ustavni sud ukazuje na to da je, nakon određivanja pritvora apelantu, Tužilaštvo BiH 29. novembra 2006. godine podiglo optužnicu protiv apelanta i još dvojice optuženih, a zatim jedinstvenu optužnicu od 15. maja 2008. godine u odnosu na sve optužene. Ustavni sud ukazuje na to da je Sud BiH, postupajući u prvostepenom postupku, proveo dokazni postupak u okviru kojeg je, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, izveden veliki broj dokaza optužbe i odbrane, te donio prvostepenu presudu 20. februara 2009. godine. Ustavni sud ističe da je Sud BiH, odlučujući o žalbama optuženih protiv prvostepene presude, donio rješenje od 15. marta 2010. godine kojim je ukinuo prvostepenu presudu, a zatim, nakon održanog pretresa, donio drugostepenu presudu od 9. marta 2011. godine, kojom je okončan krivični postupak. Dakle, iz navedenog proizlazi da je krivični postupak pred Sudom BiH, na dvije instance, trajao četiri godine i tri mjeseca, u okviru kojeg je Sud BiH preduzimao procesne radnje u kontinuitetu i u relativno kratkim vremenskim periodima. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o složenom sudskom postupku, u okviru kojeg je Sud BiH nesumnjivo aktivno postupao, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka pred tim sudom od četiri godine i tri mjeseca, odnosno ukupna dužina trajanja postupka, računajući od određivanja pritvora apelantu, ne prelazi granice razumnog roka iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kažnjavanje samo na osnovu zakona

44. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

45. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da je Sud BiH bio dužan primijeniti relevantne odredbe KZSFRJ, budući da je taj zakon važio u inkriminiranom periodu, te da je, prema apelantovom mišljenju, blaži od KZBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova u skladu sa standardima iz člana 7. Evropske konvencije.

46. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu aplikanta Bobana Šimšića donio odluku o dopustivosti kojom je odbacio kao očigledno neosnovanu aplikaciju u odnosu na član 7. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine, aplikacija 51552/10). Naime, u navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na to da je aplikant osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine, koja nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu, sve do stupanja na snagu KZBiH iz 2003. godine, ali da je evidentno da su ta djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu (tačka 23). S obzirom na to da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu, Evropski sud je zaključio da su aplikantovi navodi u odnosu na član 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani (tačka 25).

47. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio citirani stav Evropskog suda u predmetu Šimšić u situacijama kada je apelacijama bilo pokrenuto pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba).

48. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH i to za radnje koje su preduzete u toku 1993. i 1994. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti, ali su predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije, budući da je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.

49. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja primjena KZBiH iz 2003. godine ne predstavlja kršenja člana 7. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije jer je sud za svaki dokaz koji je prihvatio kao i onaj koji nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, te u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje principa ravnopravnosti u predmetnom postupku. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni krivični postupak, koji je okarakteriziran kao složen, ukupno trajao četiri godine i devet mjeseci, od čega pred Sudom BiH četiri godine i tri mjeseca, a u okviru tog perioda taj sud je aktivno postupao.

51. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na Krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno, iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato u važećem domaćem zakonu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić