Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2619/11 (G. V.)
Odluka donesena 07. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Nullum crimen sine lege – nulla poena sine lege
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2619/11
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2619/11, rješavajući apelacije Gorana Viškovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 7. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Viškovića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ- 05/122 od 22. februara 2011. godine i X-KR-05/122 od 4.
februara 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Goran Višković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Todor Todorović, advokat iz Vlasenice, podnio je 24. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-05/122 od 22. februara 2011. godine i X-KR-05/122 od 4. februara 2010. godine. Apelant je 30. oktobra i 2. novembra 2013. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Suda BiH, te od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 31. oktobra i 5. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizIlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je donio Presudu broj X-KR-05/122 od 4. februara 2010. godine kojom je apelant proglašen krivim da je u vrijeme i na način detaljno opisan u devet tačaka prvog dijela izreke presude, označenih sa II.1 do II.9, počinio krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa tač. e), f), k), i) i g) i članom 29 KZBiH, te da je skupa sa saoptuženim Predragom Bastahom (u daljnjem tekstu: saoptuženi Bastah) na način opisan u dvije tačke prvog dijela izreke presude, označene sa III.1 i III.2, počinio krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka i) u vezi sa članom 29 i članom 180 stav 1 KZBiH. Na osnovu člana 39, člana 42 stav 2 i člana 48 st. 1 i 3 KZBiH, apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 18 godina. Istom presudom, na osnovu člana 284 stav 1 tač. a) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelant je oslobođen od optužbe da je na način opisan u šest tačaka drugog dijela izreke presude izvršio krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. k) i g) KZBiH, a sve u vezi sa članom 29 i članom 180 stav 1 KZBiH, dok su zajedno apelant i saoptuženi Bastah (tač. III.1 i III.4) oslobođeni za krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. e) i d) KZBiH u vezi sa članom 29 KZBiH, a sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH. Dalje, na osnovu člana 283 tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je (treći dio izreke presude) odbio optužbu prema apelantu za krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. k) i
i) KZBiH, u vezi sa članom 29 KZBiH, a sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH, te u odnosu na apelanta i saoptuženog Bastaha za krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a) i i) KZBiH, u vezi sa članom 29 KZBiH, a sve u vezi sa članom 180 stav 1 KZBiH.
6. Apelant je proglašen krivim da je u periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada dijelova jedinica JNA, vojnih, paravojnih i policijskih snaga Srpske Republike BiH, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog i ostalog nesrpskog stanovništva opštine Vlasenica, znajući za takav napad, te da njegove radnje čine dio tog napada, kao pripadnik tih snaga, i to kao pripadnik vojske Srpske Republike BiH, vršio progon civilnog stanovništva bošnjačke i druge nesrpske nacionalnosti na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, nezakonitim zatvaranjem, psihičkim i seksualnim zlostavljanjem, prisilnim nestankom osoba, mučenjem i drugim nečovječnim djelima učinjenim s namjerom nanošenja fizičkih i psihičkih povreda. U presudi Suda BiH su potom detaljno opisani vrijeme i način na koji je apelant počinio krivično pravne radnje iz devet tačaka prvog dijela izreke presude, označenih sa II.1 do II.9, za koje je proglašen krivim.
7. Osim toga, apelant je proglašen krivim i što su on i saoptuženi Bastah „neutvrđenog datuma u maju mjesecu, sa ulice u centru grada Vlasenica odveli A.F. u prostorije PS Vlasenica, a kada je A.F. odveden u logor Sušica, zajedno sa svoja dva sina, Fehimom i Fadilom F., u drugoj polovini juna, najvjerovatnije 21. juna 1992. godine, iz logora izveli Fehima i Fadila F., zajedno sa još nekoliko čuvara logora “Sušica”, tako što su ih prethodno udarali nogama i rukama, te ih snažno uhvatili za ramena i izbacili iz logora od kada im se gubi svaki trag, sve do 29. septembra 2000. godine, kada su tijela ekshumirana ( (tačka III.1 izreke presude), te što su „ neutvrđenog datuma u junu mjesecu 1992. godine, došli pješice do sela Jarovlje, opština Vlasenica, ispred kuće Ibrahima Lele, sina Šabana, rođenog 1953. godine, kojeg su odveli u pravcu Vlasenice, a potom ga, nakon što je odveden u logor “Sušica” u prisustvu više srpskih vojnika izveli iz logora, od kada mu se gubi svaki trag, a njegovo tijelo nije nikada pronađeno…“. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ocjenom sprovedenih dokaza (koji su navedeni u presudi od 11 do 16 stranice), pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, među kojima su i izvod iz matične knjige umrlih za H.F. te zapisnik o saslušanju svjedoka H.F. broj Ki-1/98 od 18. februara 1998. godine, kao i dokazi apelantove odbrane (zapisnici o saslušanju 16 svjedoka i jednog vještaka vojne struke) i materijalni dokazi bliže opisani u obrazloženju presude, utvrdio da je apelant počinio radnje krivičnog djela za koje ga je proglasio krivim. Naime, Sud BiH je istakao da je, u skladu sa članom 15 ZKPBiH, pažljivo razmotrio sve uložene dokaze, te da je prilikom ocjene dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa, poklonio dužnu pažnju, između ostalog, pojedinačnim okolnostima svjedoka, kao i njihovog mogućeg učešća u događajima i rizika da sebe inkriminišu, te njihovom odnosu sa apelantom. Takođe, kako je navedeno, uzeta je u obzir i konzistentnost svjedočenja svakog svjedoka tokom direktnog ili unakrsnog ispitivanja i upoređena sa izjavama koje su ti svjedoci dali tokom istrage, budući da se nekad usmeno svjedočenje svjedoka razlikovalo od izjave koju su dali u istražnoj fazi. Pri tome, kako je dalje istakao Sud BiH, s obzirom na protek vremena od 18 godina od događaja navedenih u optužnici, opravdano je očekivati da je protok vremena uticao na tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka. Takođe, činjenica je da se, zbog prirode krivičnog postupka, svjedoku na glavnom pretresu mogu postaviti drugačija pitanja od onih koja su postavljena u prethodnim razgovorima, pa je nakon konkretizacije pojedinih pitanja opravdano očekivati da se sjeti dodatnih detalja.
8. Dalje, Sud BiH je u obrazloženju presude, za svaku od radnji koja je apelantu stavljena na teret, detaljno analizirao dokaze optužbe i odbrane, na način da su iskazi saslušanih svjedoka dovođeni u uzajamnu vezu sa sprovedenim materijalnim dokazima i nalazima i mišljenjima vještaka i da su dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega pojedini dokazi nisu prihvaćeni, kojim dokazima je poklonjena vjera, te na kojim dokazima je zasnovao odluku o postojanju krivičnog djela i apelantove krivice. Takođe, u obrazloženju prvostepene presude su detaljno izloženi apelantovi prigovori u vezi sa svakom od tačaka optužbe, dokazi na kojim su oni temeljeni, te su dati razlozi i obrazloženja zbog čega se prigovori uvažavaju ili odbijaju, odnosno zbog čega se dokazi dovedeni u vezu sa suprotstavljenim dokazima Tužilaštva uvažavaju ili odbijaju.
9. Dalje, Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je na glavnom pretresu, u skladu sa odredbama člana 273 stav 2 KZBiH, prilikom sprovođenja dokaza prihvatio prijedlog Tužilaštva BiH za čitanje iskaza svjedokinje M.Š. i zaštićene svjedokinje „6“. Pri tome je u odnosu na ove svjedokinje Sud BiH istakao da su one, nakon davanja iskaza Tužilaštvu BiH, duševno oboljele. U odnosu na svjedokinju M.Š., Sud BiH je naveo da je na okolnost njenog zdravstvenog stanja, nalaz i mišljenje sačinila dr Alma Bravo ‐ Mehmedbašić, specijalista neuropsihijatrije (u daljnjem tekstu: vještak), koja je na temelju medicinske dokumentacije dostavljene iz klinike u Švedskoj, gdje se svjedokinja nalazi na liječenju, kod nje konstatovala hronični PTSP sa panikom i depresijom kao sekundarnim poremećajima, što svjedokinju potpuno onemogućava u pristupanju Sudu BiH i davanju iskaza, tako da je njen iskaz iz istrage pročitan na glavnom pretresu od 14. septembra 2009. godine. Dalje, Sud BiH je istakao da uvrštavanje iskaza ove svjedokinje nije učinjeno na štetu procesnih prava apelanta, budući da je apelant oslobođen za tačku optužnice koja se zasnivala isključivo na njenom iskazu. Nasuprot tome, Sud BiH je naveo da ovaj iskaz nije osporen u sadržinskom smislu, te da je korišćen kao potkrepljujući dokaz.
10. Dalje, u pogledu čitanja iskaza zaštićene svjedokinje „6“, Sud BiH je naveo da je vještak na ročištu od 12. januara 2009. godine izjavila da se radi o duševno bolesnoj osobi koja boluje od „hronificiranog PTSP‐a“ trajne prirode, koji je čini potpuno nesposobnom za učešće u postupku. Međutim, kako je dalje navedeno, budući da je odbrana nakon vještačenja dovela u sumnju kvalitet i autentično reprodukovanje događaja još u vrijeme davanja iskaza ove svjedokinje u istrazi, nakon proteka od pola godine, ponovljen je njen pregled i obavljeno novo vještačenje, nakon čega je vještak, na ročištu od 14. septembra 2009. godine, konstatovala da je kod iste stanje pogoršano regresijom PTSP‐a sa psihotičnim poremećajima, ostajući pri zaključku da je nesposobna pristupiti na glavni pretres na kojem bi bila saslušana u svojstvu svjedoka, te je istog dana pročitan iskaz ove svjedokinje. U vezi sa ovim dokazima, Sud BiH je istakao da je, u konkretnom slučaju, imao u vidu zaključak vještaka da se radi o osobama koje su duševno oboljele i koje nisu sposobne pristupiti ročištima za glavni pretres kako bi dale iskaz u svojstvu svjedoka, pa je na osnovu odredbi člana 273 stav 2 ZKPBiH odlučeno da će njihovi iskazi biti pročitani. Pri tome je Sud BiH istakao da je imao u vidu prigovore odbrane kojima se dovodi u pitanje sposobnost svjedokinja još u vrijeme davanja iskaza, ali da smatra da takva okolnost nije smetnja čitanju i uvrštavanju u dokazni materijal, dok će ocjenu sadržine, konzistentnosti i saglasnosti sa drugim okolnostima slučaja Sud BiH ocijeniti u kontekstu svih sprovedenih dokaza.
11. Pri tome, Sud BiH je istakao da se apelantova krivična odgovornost za počinjenje drugih nečovječnih djela slične prirode učinjene s namjerom nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja u odnosu na oštećene B.H. i njegovu suprugu R.H., na način kako je to opisano u tački II.3 izreke osuđujućeg dijela presude, temelji na iskazu oštećene R.H., čiji iskaz je potkrijepljen iskazom svjedokinje M.Š., koji je pročitan na glavnom pretresu. Pri tome je Sud BiH detaljno interpretirao njen iskaz, te naveo da je jasan, precizan, hronološki dosljedan i razumljiv, zbog čega je zaključeno da njena sposobnost reprodukovanja preživjelih događaja nije bila narušena u vrijeme davanja iskaza. Osim toga, oštećena je u svom iskazu dala sasvim dovoljno detalja, te nesumnjivo identifikovala apelanta kao počinioca predmetnog djela, tako da je iskaz M.Š. prihvaćen samo kao potkrepljujući dokaz.
12. Takođe, Sud BiH je istakao da je uvjerenje o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za silovanje zaštićene svjedokinje „8“, na način kako je opisano u tački II.8 izreke osuđujućeg dijela presude, utemeljeno na iskazu te svjedokinje za koji je Sud BiH istakao da je detaljan, nedvosmislen i saglasan u pogledu odlučnih činjenica sa iskazom iz istrage. Sud BiH je potom ponovio navode ove svjedokinje iz istrage i sa glavnog pretresa, te je naglasio da je svjedokinja pojasnila sve sporne dijelove iskaza i da Sud BiH ne nalazi da je odbrana tokom postupka uspješno osporila njen kredibilitet, niti ozbiljnije ugrozila odlučne dijelove njenog iskaza koji govore o samom činu silovanja i učešću apelanta u njegovom počinjenju. Sud BiH je istakao da je iskaz ove svjedokinje jasan, koncizan i nedvosmislen, i kao takav nije pobijen u unakrsnom ispitivanju. Dalje, navedeno je da je odbrana istakla prigovor da ovaj iskaz nije dovoljan za zasnivanje apelantove krivične odgovornosti, jer se radi o svjedokinji čiji identitet je zaštićen, pa se saglasno Zakonu o zaštiti svjedoka, na takvom iskazu ne može u odlučujućoj mjeri temeljiti presuda s obzirom na to da niko od saslušanih svjedoka nije potvrdio navode zaštićene svjedokinje, niti je bio očevidac njenom izvođenju i vraćanju u hangar. Međutim, Sud BiH je istakao da su ti prigovori neosnovani, jer se u konkretnom slučaju radilo o svjedokinji koja nije uživala najviši stepen zaštite identiteta, kako je to predviđeno čl. 14 ‐ 23 Zakona o zaštiti svjedoka, pa samim tim ne podliježe odredbi člana 23 tog zakona koja zabranjuje zasnivanje presude u odlučujućem dijelu na iskazu takvog svjedoka. Navedeno je da je ova svjedokinja, zapravo, uživala zaštitu identiteta samo u odnosu na javnost, jer je to u interesu zaštite njenog ličnog i intimnog života, dok su apelant i branioci imali mogućnost unakrsnog ispitivanja, te provjere i pobijanja njenih navoda. Osim toga, istaknuto je da se radi o krivičnom djelu koje je izuzetno osjetljivo i traumatično za žrtvu, te da nije očekivano da će žrtva odmah nakon što je silovana pričati o onome što joj se desilo s obzirom na to da je i sama izjavila da se stidi onoga što se dogodilo. Pri tome je Sud BiH istakao da je svjedok H. A., koji je bio zatočen u logoru „Sušica“, izjavio da su stražari povremeno iz hangara izvodili žene i vraćali ih uplakane, ali one nikada nisu pričale o onome što se desilo, što pokazuje da su takve pojave bile uobičajene, pa je razumljivo zašto se niko od saslušanih svjedoka ne sjeća konkretno izvođenja oštećene svjedokinje „8“, pogotovu jer se radilo o kasnim noćnim časovima. Najzad, Sud BiH je naglasio da su navodi odbrane kako je iskaz ove svjedokinje usmjeren na neosnovano inkriminisanje apelanta jer od države prima novčanu pomoć kao žrtva silovanja i jer je podnijela imovinskopravni zahtjev u ovom predmetu potpuno paušalni i neosnovani, te kao takvi nisu podobni da ugroze kredibilitet njenog svjedočenja. Imajući u vidu sve navedeno, te činjenicu da je oštećena u sudnici prepoznala apelanta, Sud BiH je zaključio nesporno utvrđenim njegovo učešće u njenom silovanju.
13. Dalje, Sud BiH je istakao da je uvjerenje o krivičnoj odgovornosti apelanta i suoptuženog Bastaha za prisilni nestanak Fehima i Fadila F., na način kako je opisano u tački III.1 izreke osuđujućeg dijela presude, potkrijepljeno iskazima svjedoka F.F., zaštićenog svjedoka „8“, svjedokā „4“, H.M i S.M., dok je iskaz H.F. pročitan na glavnom pretresu, za koje je navedeno da se bez obzira na određene razlike, svi iskazi podudaraju u pogledu odlučnih činjenica, odnosno da se događaj desio na način opisan u toj tački, te su u odvođenju oštećenih učestvovali apelant i suoptuženi Bastah. Dalje, u pogledu ove tačke optužnice, navedeno je da je apelantova odbrana prigovarala i čitanju iskaza preminulog H.F., jer je uzet u istrazi protiv Dragana Nikolića i time neprimjenjiv u ovom predmetu, što je neprihvatljiv argumenat s obzirom na to da je iskaz svjedoka uzet uz poštivanje zakonom propisane procedure, pri čemu je on poučen o svojim pravima i obavezama, te nije utvrđeno postojanje formalnopravne smetnje njegovog uvrštavanja u dokazni materijal. U pogledu sadržine samog iskaza, vijeće nalazi neosnovanim i prigovor odbrane da on nikako ne pominje apelanta i suoptuženog Bastaha s obzirom na to da je jasno naveo kako je u odvođenju oštećenih sigurno učestvovao suoptuženi Bastah. Osim toga, navedeno je da je odbrana tokom postupka osporavala učešće apelanta i suoptuženog Bastaha u kritičnom događaju, navodeći kako očevidac događaja – A.F., otac oštećenih, nije svjedoku F.F. nikada pominjao apelanta i suoptuženog Bastaha. Međutim, svjedok F.F. je to pojasnio činjenicom da je otac u tom trenutku preživio manji infarkt i nije vidio ko ih je odveo, što je potvrdila i svjedokinja „8“, koja je opisala stanje u kojem se nalazio A.F., zbog čega je Sud BiH smatrao da se ovaj svjedok nije ni mogao sjetiti svih detalja događaja. Pri tome je Sud BiH istakao da nije mogao van svake razumne sumnje ustanoviti da je istu noć u odnosu na oštećene nastupila smrtna posljedica, niti je na temelju izvedenih dokaza bilo moguće utvrditi odgovornost apelanta i suoptuženog Bastaha za njeno nastupanje, ali nesporno je da su u izvođenju oštećenih iz hangara učestvovali apelant i suoptuženi Bastah zajedno sa drugim stražarima logora, nakon čega oni nisu viđeni živi.
14. Osim toga, Sud BiH je istakao da je krivična odgovornost apelanta i suoptuženog Bastaha za prisilni nestanak I.L., na način kako je opisano u tački III.2 izreke osuđujućeg dijela presude, potkrijepljena iskazom svjedoka B.L., nećaka oštećenog, koji je prije inkriminisanog događaja živio sa oštećenim i strinom T.L. Navedeno je da je ovaj svjedok prisustvovao odvođenju I.L. iz kuće, nakon što su se u selo dovezli apelant i suoptuženi Bastah, te došavši do kuće u kojoj je živio oštećeni, pozvali ga da krene sa njim, te da svjedok nema dvojbi u pogledu osoba koje su tog dana odvele njegovog strica, jer ih je poznavao odranije s obzirom na to da su se često družili sa I.L., a prepoznao ih je i u sudnici prilikom svjedočenja. Isti svjedok je u kasnijem izlaganju decidiran da su upravo apelant i suoptuženi Bastah, nedugo po dovođenju I.L. u logor „Sušica“, oštećenog zajedno sa još šest ili sedam lica odveli u nepoznatom pravcu od kada mu se gubi svaki trag. S obzirom na to da je svjedok B.L. očevidac kritičnog događaja, da je apelanta i suoptuženog Bastaha u to vrijeme dobro poznavao i da ih je prepoznao u sudnici, Sud BiH je istakao da je tom iskazu poklonio vjeru, ocjenjujući ga objektivnim i nepristrasnim, te neosporenim dokazima odbrane.
15. U pogledu primjene materijalnog prava, Sud BiH je istakao da su inkriminisana djela počinjena od aprila do kraja septembra 1992. godine u kojem periodu je na snazi bio Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), a da je pravna kvalifikacija krivičnih dijela u optužnici, a analogno tome, i u presudi, data u skladu sa KZBiH iz 2003. godine, koji je stupio na snagu nakon inkriminisanog perioda. S tim u vezi, ukazano je da je apelant proglašen krivim za krivična djela koja predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu i stoga potpadaju pod „opšte principe međunarodnog prava“ iz člana 4a) KZBiH i „opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi“ iz člana 7 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog čega je primijenjen KZBiH.
16. Na osnovu člana 284 ZKPBiH, Sud BiH je donio presudu kojom se apelant oslobađa od optužbe za šest pojedinačnih tačaka optužnice, te dvije tačke u kojim mu je stavljeno na teret saizvršilaštvo sa saoptuženim Bastahom, te je u tom pravcu iznio detaljnu argumentaciju i razloge kojima se rukovodio pri donošenju takve odluke. Dalje je navedeno da je, nakon podnošenja izmijenjene optužnice od 16. novembra 2009. godine, iz činjeničnog opisa optužnice broj KT‐RZ‐137/05 od 18. aprila 2008. godine, potvrđene 23. aprila 2008. godine, izostavljena tačka III.6 koja se odnosi na apelanta, te zajedničke tač. IV.5 i IV.6, Sud BiH je u odnosu na te tačke donio odbijajuću presudu, što je učinjeno i u odnosu na tačku II.9 izmijenjene optužnice od koje je Tužilaštvo BiH odustalo na ročištu za iznošenje završnih riječi od 14. decembra 2009. godine.
17. Sud BiH je istakao da je prilikom ocjene dokaza ocijenio i druge dokaze sprovedene na glavnom pretresu, ali da nije našao da su oni relevantni za donošenje konačne odluke o krivičnoj odgovornosti apelanta i suoptuženog Bastaha u počinjenju predmetnog krivičnog djela. Najzad, na temelju detaljnog obrazloženja olakšavajućih i otežavajućih okolnosti na apelantovoj strani, apelantu je izrečena kazna zatvora kao u izreci presude.
18. Sud BiH - Odjeljenje I za ratne zločine u vijeću Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj X-KRŽ-05/122 od 22. februara 2011. godine odbio kao neosnovane žalbe apelantovih braniteljā, Tužiteljstva BiH, suoptuženog Bastaha lično i njegovih branitelja, te prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da je, nakon detaljne i sveobuhvatne analize izreke pobijane presude, ocijenilo da je ona dovoljno jasna i razumljiva, te da joj razlozi iz obrazloženja nisu protivrječni. Naime, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su u pobijanoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Navedeno je da je prvostepeno vijeće dalo detaljno obrazloženje u odnosu na svaku tačku izreke presude na način da je iznijelo svoj stav u pogledu razloga koji su ga opredijelili za donošenje odluke.
19. Dalje, Apelaciono vijeće je konstatovalo da je činjenični opis djela iz izreke pobijane presude jasan, određen i potpun, te da sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Apelaciono vijeće je istaklo da iz osporene presude proizilazi da pobijanom presudom nije povrijeđen metodološki pristup pri utvrđivanju i ispitivanju odlučnih činjenica predviđen odredbom člana 14 ZKPBiH, a koji se odnosi na standard jednakosti u postupanju, budući da su sa jednakom pažnjom ispitane sve činjenice, bez ispuštanja ijedne koja je bila važna za presuđenje. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da je prvostepeno vijeće u najboljem položaju da ocijeni vjerodostojnost iskaza svjedoka, što je ono i učinilo i u vezi s tim dalo adekvatne razloge. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo i iskaze svjedoka odbrane i da je zaključak prvostepenog vijeća o vjerodostojnosti svjedoka odbrane dovoljno argumentovan i osnovan. Apelaciono vijeće je naglasilo da činjenica da prvostepeno vijeće nije ocijenilo dokaze na način koji je odgovarao apelantu ne čini prvostepenu presudu manjkavom i nepotpunom, već jasnom i koncentrisanom na bitne elemente krivičnog djela za koje mu se i sudi. Takođe, ukoliko je prvostepeno vijeće našlo utvrđenim činjenice koje idu na apelantovu štetu, odnosno koje upućuju na zaključak o dokazanosti optužbe, sama po sebi nije osnov za zaključak o različitom tretmanu stranaka u postupku. Dalje, u pogledu apelantovih navoda da se iz izreke pobijane presude ne vide „radnje izvršenja optuženih, kao saizvršilaca“, Apelaciono vijeće je istaklo da je činjenični opis krivičnog djela u izreci pobijane presude (osuđujućem dijelu) jasan, određen i potpun, te da sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje su apelant i suoptuženi Bastah proglašeni krivim prvostepenom presudom.
20. Dalje, u pogledu apelantovih navoda kojim se osporava validnost iskaza svjedoka koji su pročitani na glavnom pretresu (iskaz M.Š. i zaštićene svjedokinje “6“), Apelaciono vijeće je ocijenilo da su postojali valjani razlozi zbog kojih su iskazi navedenih svjedoka prihvaćeni iako oni nisu saslušani neposredno, na glavnom pretresu. U tom pogledu, prema mišljenju Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće je iscrpilo sve mogućnosti da obezbijedi prisustvo ovih svjedoka na glavnom pretresu, kako bi oni dali svoj iskaz pred Sudom BiH. Naime, prijedlog za čitanje iskaza ovih svjedokinja je podnesen zbog činjenice da su duševno oboljele, što je potvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, zbog čega su nesposobne pristupiti glavnom pretresu na kojem bi bile saslušane u svojstvu svjedoka, te je istog dana, po odobrenju pretresnog vijeća, pročitan iskaz ove svjedokinje. Apelaciono vijeće je na osnovu navedenog došlo do zaključka da je prvostepeno vijeće veoma seriozno pristupilo ovom pitanju, te da je pravilno utvrdilo da postoje situacije u kojima se dozvoljavaju odstupanja od pravila usmenosti i neposrednosti, kao što su slučajevi propisani članom 273 stav 2 KZBiH, i da je u konkretnom slučaju čitanje iskaza svjedokinje M.Š. i zaštićene svjedokinje „6“ bilo opravdano i na zakonu utemeljeno iz razloga što su one duševno oboljele i što nisu bile sposobne da pristupe glavnom pretresu i daju iskaze u svojstvu svjedoka. Stoga je, suprotno tvrdnjama odbrane, kako je Apelaciono vijeće istaklo, prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da pitanje sposobnosti svjedokinja još u vrijeme davanja iskaza ne predstavlja smetnju čitanju njihovih iskaza i uvrštavanju u dokazni materijal, tako da ih i Apelaciono vijeće smatra valjanim.
21. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su neosnovani i apelantovi navodi da je tokom prvostepenog postupka „u više navrata prekršen Zakon o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka BiH“ (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka). Naime, kako je istaklo Apelaciono vijeće određenim svjedocima su u toku predmetnog postupka određene mjere zaštite u vidu zaštite ličnih podataka, te im je omogućeno svjedočenje uz korišćenje elektronskog uređaja za promjenu glasa i slike, ali ti svjedoci nisu dobili status „zaštićenih svjedoka“ u smislu odredaba iz čl. 14 do 22 Zakona o zaštiti svjedoka, u kojem slučaju bi zapisnici o njihovom saslušanju, u skladu sa članom 21 navedenog zakona, samo bili pročitani na glavnom pretresu, te se, shodno odredbi člana 23 Zakona o zaštiti svjedoka, osuđujuća presuda ne bi mogla isključivo ili u odlučujućoj mjeri zasnovati na tako pribavljenim dokazima. Kako je naglasilo Apelaciono vijeće, svjedoci pod pseudonimima: „1“, „2“, „3“, „4“, „5“, „7“, „8“, „13“, „14“, „15“, „16“, „17“ su bili lično prisutni na glavnom pretresu, koju činjenicu navodi i apelantov branitelj u žalbi, i svoje iskaze su dali neposredno pred pretresnim vijećem, te bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju od apelantove odbrane, shodno odredbi iz člana 262 ZKPBiH. Stoga je, prema zaključku Apelacionog vijeća, i ovaj apelantov navod neosnovan.
22. Dalje, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće, na osnovu sprovedenih dokaza, na pouzdan način utvrdilo sve odlučne činjenice na osnovu kojih je došlo do zaključka da se u radnjama apelanta i suoptuženog Bastaha, bliže opisanim u izreci pobijane presude, stiču sva zakonska obilježja krivičnog djela za koje ga je proglasilo krivim, a koji zaključak nije osporen žalbenim prigovorima stranaka i branilaca. Apelaciono vijeće je, takođe, naglasilo da je, prema njegovom stavu, prvostepeno vijeće u pobijanoj presudi pravilno utvrdilo, detaljno obrazložilo i potkrijepilo izvedenim dokazima sve opšte elemente krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 ZKPBiH, odnosno da je postojao i širok i sistematičan napad, u periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine, na području opštine Vlasenica, koji je bio usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva, što izjavljene žalbe nisu dovele u pitanje. U tom smislu, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka, prvostepeno vijeće je nedvojbeno utvrdilo da su sva lica, u momentu hapšenja i pritvaranja, uživala zaštitu u skladu sa odredbama zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija, odnosno da su imala status civila. Nasuprot žalbenim navodima, a s obzirom da su isti prigovori isticani i tokom prvostepenog postupka, Apelaciono vijeće je konstatovalo da je u pobijanoj presudi pravilno i sa sigurnošću utvrđeno da na području opštine Vlasenica nije postojao oružani sukob.
23. Dalje, u pogledu tačke II.8 osuđujućeg dijela presude, navedeno je da, i prema stavu Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće nije počinilo grešku kada je ovu tačku osuđujućeg dijela presude zasnovalo samo na iskazu jednog svjedoka, odnosno oštećene, iz razloga što je iskaz oštećene zakonit i validan, te vjerodostojan i kredibilan. Takođe, suprotno tvrdnjama odbrane, svjedokinja „8“ nije dobila status „zaštićenog svjedoka“ u smislu odredaba iz čl. 14 do 22 Zakona o zaštiti svjedoka, kako se, shodno odredbi člana 23 Zakona o zaštiti svjedoka, osuđujuća presuda ne bi mogla isključivo ili u odlučujućoj mjeri zasnovati na tako pribavljenom dokazu. U kontekstu određenih razlika u izjavi ovog svjedoka, koje potencira žalba, Apelaciono vijeće je istaklo da je, usljed proteka vremena, dezorijentisanosti oštećene u tom periodu, visoke razine stresa i straha, te pokušaja da se u svijesti potisne preživljeno stradanje, razumno da dolazi do gubljenja ili iskrivljenja informacija. Međutim, kada dođe do ponovne evokacije traumatičnog događaja, žrtva iz svog sjećanja najčešće vrlo jasno može da istrgne lik počinioca i sami događaj sopstvenog stradanja. Navedeno je da je prvostepeno vijeće imalo u vidu činjenicu da svjedokinja u izjavi koja se nalazi u Dosijeu logoraša (Saveza logoraša BiH) ne pominje apelanta, te da ne pominje ni brojne druge detalje o kojima se decidirano izjašnjavala na glavnom pretresu. U tom pravcu, Apelaciono vijeće je istaklo da je logično očekivati da se iskaz konkretno ovog svjedoka razlikuje u detaljima u odnosu na ono što je ranije izjavljivala ili što nije izjavila, pa se toga na glavnom pretresu prisjetila. Iskaz ove svjedokinje Apelaciono vijeće smatra pouzdanim i konzistentnim u bitnim dijelovima, te ističe da svjedokinja, opisujući svoje stradanje, odnosno izvršeno teško seksualno nasilje, iznosi ono što je uistinu doživjela i vidjela. Dakle, Apelaciono vijeće iskaz svjedokinje „8“ – oštećene, koja je sve navedeno lično doživjela i na veoma detaljan i iskren način opisala pred ovim sudom, smatra kredibilnim i vjerodostojnim, te da žalbeni prigovori odbrane nisu doveli u pitanje ili umanjili značaj iskaza ovog svjedoka, odnosno oštećene, jer ne ostavlja mjesta sumnji da se sve što je preživjela upravo desilo na način kako je to svjedokinja i opisala.
24. Što se tiče ostalih tačaka osuđujućeg dijela pobijane presude, Apelaciono vijeće je istaklo da su žalbeni prigovori kojima su odbrane apelanta i saoptuženog Bastaha ukazivale na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje paušalni i da se samo odnose na citiranje iskaza svjedoka, te selektivno i fragmentarno interpretiranje izvedenih dokaza na način da idu u njihovu korist. Nasuprot tome, u konkretnom slučaju, apelant i saoptuženi Bastah su proglašeni krivim za precizno određene radnje koje su svjesno i voljno izvršavali ili na odlučujući način doprinosili njihovom izvršenju, pa su, shodno tome, postupali sa umišljajem kao neposredni izvršioci ili saizvršioci u krivičnom djelu koje im se stavlja na teret. Iz navedenih razloga, kako je navedeno u presudi, Apelaciono vijeće prihvata razloge navedene u obrazloženju prvostepene presude, jer je ona donesena nakon pravilno i zakonito sprovedenog postupka i jer su u njenom obrazloženju potpuno i određeno izložene kako nesporne činjenice, tako i razlozi iz kojih su sporne činjenice uzete dokazanima, te je data valjana ocjena vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, dok izneseni žalbeni prigovori nisu dovoljni da bi se osporilo ovako pravilno i potpuno utvrđenje.
25. Dalje, u pogledu pitanja primjene materijalnog zakona, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće došlo do pravilnog zaključka da se u ovom slučaju treba primijeniti KZBiH, a ne KZSFRJ. Takođe je navedeno da su, u konkretnom slučaju, suoptuženi Bastah i apelant proglašeni krivim za precizno određene radnje koje su svjesno i voljno izvršavali ili na odlučujući način doprinosili njihovom izvršenju, pa su, shodno tome, postupali sa umišljajem kao neposredni izvršioci ili saizvršioci u krivičnom djelu koje im se stavlja na teret. Ispitujući odluku o kazni u okviru istaknutih žalbenih navoda, Apelaciono vijeće je istaklo da je, i po njegovom stavu, izrečena kazna zatvora prema apelantu u trajanju od 18 godina, u koje se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, srazmjerna težini krivičnog djela za koje je proglašen krivim, imajući u vidu i zaštitni objekat koji je povrijeđen ovim krivičnim djelom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
26. Apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te garancije iz člana 7 Evropske konvencije. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, jer je sud pogrešno ocijenio dokaze na kojima je temeljio odluku o njegovoj odgovornosti. Ističe da sud nije pojasnio i obrazložio „na odgovarajući način“ kako je ocijenio određene razlike u iskazima svjedoka koje su dali prije glavnog pretresa i na glavnom pretresu. Smatra da je prvostepeni sud svoju pažnju fokusirao na dokaze Tužilaštva, propuštajući da sa jednakom pažnjom ili uopšte ocijeni dokaze odbrane, te da s tim u vezi nije primijenio odredbe člana 14 ZKPBiH. Dalje, apelant u odnosu na sve radnje opisane u 11 tačaka presude za koje je proglašen krivim daje svoju analizu izvedenih dokaza za svaku od njih pojedinačno. U tom smislu apelant analizira dokaze na osnovu kojih ga je sud proglasio krivim, te daje svoju analizu tih dokaza iz koje, kako on smatra, proizilaze suprotni zaključci od zaključaka Suda BiH. Dalje, apelant je istakao (tačka 6) da sud nije saslušao svjedoka H.F., nego je njegovu izjavu pročitao na glavnom pretresu, a da taj svjedok ni u jednom dijelu iskaza uopšte nije pomenuo apelanta. Dalje, apelant navodi da je sud u odnosu na radnje opisane u tački 3 osuđujućeg dijela presude zasnovao na paušalnom iskazu svjedoka - oštećene R.H. čiji iskaz je potkrijepljen iskazom svjedoka M.Š., koji je pročitan na glavnom pretresu. Čitanjem ovog iskaza, kako apelant smatra, „povrijeđen je član 6 stav 2 ZKPBiH, odnosno apelantovo pravo na kontradiktornost postupka iz člana 6 stav 3 tačka d)“ Evropske konvencije. Navodi da je ova svjedokinja dala iskaz 17. januara 2008. godine kojom prilikom je izjavila da je zdrava a da je Odjeljenje za podršku svjedoku konstatovalo da je ova svjedokinja hospitalizovana, usljed intenziviranja psihičkih tegoba, zbog kojih je već nekoliko godina u psihijatrijskom tretmanu. Navodi da ove dvije konstatacije isključuju jedna drugu, te ističe da kod činjenice da je svjedokinja duži niz godina na psihijatrijskom tretmanu, onda njena izjava od 17. januara 2008. godine, koja je pročitana 14. septembra 2009. godine, kao dokaz Tužilaštva BiH, pribavljena je nezakonito i kao takva ne može imati pravnu snagu u ovom postupku. Takođe, ističe da je uvjerenje vijeća da je apelant silovao zaštićenu svjedokinju „8“ na način kako je opisan u tački 8 izreke osuđujućeg dijela presude utemeljeno na njenom iskazu kojem apelant prigovara, te u vezi s tim, analizom ovog iskaza uočava niz nedosljednosti i nelogičnosti, naročito kada se uporede iskazi iz istrage i na glavnom pretresu. Dovodeći ove iskaze u međusobnu vezu i u vezu sa ostalim iskazima, onda se iskaz ove svjedokinje ukazuje kao neistinit i izmišljen, sračunat na ostvarivanje određenih imovinskih interesa. Na glavnom pretresu ističe da ju je apelant silovao pendrekom, što ne pominje u istrazi, te da ju je nakon toga silovao neko drugi, dok u istrazi navodi da je to učinio Stanoje zvani „Krune“. Pored toga, u odnosu na ovu tačku, apelant navodi da se presuda u ovom dijelu temelji isključivo na iskazu zaštićenog svjedoka broj „8“, jer objektivno drugih dokaza nema, što je suprotno članu 23 Zakona o zaštiti svjedoka. Dakle, presuda se u ovom dijelu zasniva na nezakonitom dokazu čime je povrijeđen član 10 stav 3 ZKPBiH. Dalje, izrekom presude je apelant proglašeni krivim za djelo počinjeno u saizvršilaštvu, pa je dosljedno tome trebalo kako u izreci, tako i u razlozima presude diferencirati jasno radnje svakog od njih, te iznijeti konkretizaciju radnji za svakog od njih iz kojih proizilaze zakonska obilježja, jer od opisa tih radnji zavisi postojanje saizvršilaštva i primjena člana 29 KZBiH s obzirom na to da svaki saizvršilac odgovara u granicama svog umišljaja. Apelant smatra da je u njegovom slučaju prekršeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Smatra da je u njegovom slučaju trebalo da bude primijenjen KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme preduzimanja radnji za koje je proglašen krivim, te kao zakon koji je bio blaži. Ukazao je i na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzet u predmetu Maktouf i Damjanović, a što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je prekršen princip zabrane retroaktivne primjene zakona.
b) Odgovor na apelaciju
27. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da se oni svode na „žalbeni osnov pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i bitne povrede odredaba krivičnog postupka koji su iscrpljeni putem redovnog pravnog lijeka“. Nadalje, Sud BiH je istakao da je nasuprot apelacionim navodima ocijenio sve dokaze koji su bili odlučujući za donošenje odluke, te da, u skladu sa praksom međunarodnih sudskih instanci i Evropskog suda, nije obavezan da detaljno ocijeni sve izvedene dokaze. Najzad, u vezi sa apelantovim navodima o povredi principa zabrane retroaktivne primjene prava, koji su, takođe, ocijenjeni neosnovanim, ukazano je da na odredbu člana 4a) KZBiH.
28. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da od Suda BiH nije izostala savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da sud nije propustio da sa jednakom pažnjom ocijeni dokaze optužbe i dokaze odbrane. Navedeno je da je Sud BiH poklonio vjeru kako svjedocima optužbe, tako i svjedocima odbrane, te da nije povrijedio metodološki pristup pri ispitivanju odlučnih činjenica predviđen odredbom člana 14 ZKPBiH, jer je sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje idu u korist optuženog i one koje mu idu na štetu. Istaknuto je da su navodi apelacije u suštini identični navodima iz žalbe na prvostepenu presudu koju je Sud BiH detaljno razmatrao u svojoj drugostepenoj presudi.
V. Relevantni propisi
29. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Načelo zakonitosti Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava. Saučiniteljstvo Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav 1.
(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela: [ ]
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
f) mučenje;
g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
i)prisilni nestanak osoba;
k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( „Službene glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14. stav 1.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 273. stav 2.
Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
31. U Zakonu o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 21/03, 61/04 i 55/06) relevantne odredbe glase: Član 11.
Izuzeci od direktnog izvođenja dokaza Pri odlučivanju da li se zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu, Sud će također uzeti u obzir potrebu da se osigura zaštita svjedoka pod prijetnjom koji bi se mogao izložiti, ili njegova porodica, velikoj ličnoj opasnosti, odnosno zaštita ugroženog svjedoka koji bi se mogao izložiti značajnoj duševnoj boli ako bi se pojavio na glavnom pretresu.
Član 13.
Dodatne mjere kojima se osigurava neotkrivanje identiteta svjedoka (1) U izuzetnim okolnostima, kada postoji opravdana bojazan da će se ozbiljno ugroziti lična sigurnost svjedoka ili njegove porodice ako se neki ili svi lični podaci svjedoka objelodane i da će ta opasnost postojati i nakon davanja iskaza svjedoka, Sud može po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka ili branitelja odlučiti da lični podaci svjedoka ostanu povjerljivi u trajanju za koje se odredi da je potrebno, a najviše 30 godina nakon što odluka postane pravomoćna.
(2) Sud može nakon saslušanja stranaka i branitelja odlučiti da identitet svjedoka ne bude otkriven tako što će se dozvoliti svjedoku da svjedoči iza paravana ili koristi elektronski uređaj za promjenu glasa ili slike svjedoka, ili i slike i glasa koristeći se tehničkim uređajima za prijenos slike i zvuka. (3) Sud može, po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka ili branitelja, u bilo kojem trenutku ukinuti rješenje iz stava 1. ovog člana.
Član 23.
Neophodnost drugih dokaza za donošenje presude Sud ne može zasnivati osuđujuću presudu isključivo ili u odlučujućoj mjeri na dokazima pribavljenim u skladu sa članom 11. ili čl. 14. do 22. ovog zakona.
VI. Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X- KRŽ-05/122 (koja je donesena 22. februara 2011. godine), te objavljena 26. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. aprila 2011. godine a apelaciju je podnio 24. juna 2011. godine. Shodno navedenom, proizilazi da je apelacija podnijeta u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
36. Apelant pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te iz člana 7 Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[...]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da postigne da se oni ispitaju i da se osigura prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod uvjetima koji važe za one koji svjedoče protiv njega;
[...]
39. U pogledu pitanja primjene člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.
40. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te da je iz sprovedenih dokaza trebalo da zaključi da apelant nije počinio krivičnopravne radnje za koje ga je proglasio krivim. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku jer je Sud BiH sproveo dokaze čitanjem iskaza svjedoka koje su dali u toku istrage, a ne na glavnom pretresu. Osim toga, prigovara da sud nije mogao na iskazu zaštićenog svjedoka „8“ zasnovati zaključak da je počinio radnje za koje ga je proglasio krivim a koje su pobliže opisane u tački 8 izreke presude, što je, po apelantovom mišljenju, suprotno članu 23 Zakona o zaštiti svjedoka, pa je u tom segmentu taj dokaz nezakonit u smislu člana 10 stav 3 ZKPBiH. Nadalje, apelant prigovara da je proglašen krivim i da je krivično djelo počinio u saizvršilaštvu, ali da u izreci presude i u razlozima presude nisu jasno razdvojene i konkretizovane njegove radnje i saoptuženog Bastaha, jer od opisa tih radnji zavisi postojanje saizvršilaštva i primjena člana 29 KZBiH.
41. Ustavni sud podsjeća da se u krivičnim predmetima garancije „pravičnog suđenja“ moraju sagledati zajedno sa ostalim specifičnim garancijama propisanim u st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije. Opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1 člana 6 Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2 i 3 člana 6 Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1 člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34).
42. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude, koje je Apelaciono vijeće razmotrilo i na koje je dalo odgovor u svojoj presudi. Pri tome, imajući u vidu stavove iz prethodne tačke, Ustavni sud neće iz dokaza koji su sprovedeni u krivičnom postupku samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz sprovedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije bili ispoštovani.
43. U pogledu apelantovih prigovora vezanih za odluku Suda BiH da pročita iskaze svjedoka M.Š. i H.F. iz istrage, te da svjedoci čiji su iskazi pročitani nisu saslušani na glavnom pretresu, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za izvođenje dokaza – čitanjem iskaza iz istrage, u obrazloženju svoje odluke naveo detaljne i jasne razloge zašto je prihvatio te prijedloge. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da se prilikom odlučivanja da se pročitaju iskazi navedenih svjedoka rukovodio odredbama člana 273 stav 2 ZKPBiH. Tim odredbama je propisano da će sud napraviti izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza, te da će se zapisnici o iskazima datim u istrazi, po odluci vijeća, pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan zbog važnih uzroka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na svjedoka M.Š. Sud BiH uvrštavanje njenog iskaza iz istrage zasnovao na činjenici da je duševno oboljela i da nije sposobna da pristupi na glavni pretres i da iskaz u svojstvu svjedoka. Naime, o duševnom stanju ove svjedokinje i njenoj mogućnosti da pristupi na glavni pretres dala je svoj nalaz i mišljenje vještak - neuropsihijatar koja je u nalazu i mišljenju zaključila da svjedokinja M.Š. boluje od hroničnog PTSP sa panikom i depresijom kao sekundarnim poremećajima, što je potpuno onemogućava da pristupi Sudu BiH i da svoj iskaz. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u obje presude navedeno da uvrštavanje iskaza svjedokinje M.Š. nije učinjeno na štetu procesnih prava apelanta s obzirom na to da je apelant oslobođen za tačku optužnice (tačka 2.7 izmijenjene optužnice) koja se zasnivala isključivo na njenom iskazu (tačka II.4 oslobađajućeg dijela presude), te da je njen iskaz korišćen kao potkrepljujući u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH odlukom da napravi izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom pretresu, čitanjem iskaza svjedoka koji je duševno obolio, nije doveo u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav . Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.
44. Nadalje u pogledu apelantovih navoda da sud nije saslušao svjedoka H.F., nego je njegovu izjavu pročitao na glavnom pretresu, a da taj svjedok ni u jednom dijelu iskaza uopšte nije pomenuo apelanta, Ustavni sud konstatuje da je u predmetnom spisu, među dokazima koje je Sud BiH sproveo, naveden i „izvod iz matične knjige umrlih za H.F.“, dakle, da je ovaj svjedok preminuo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Sud BiH, odlukom da napravi izuzetak od neposrednog izvođenja dokaza na glavnom pretresu, čitanjem iskaza svjedoka koji je preminuo, nije doveo u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.
45. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je Sud BiH, osudivši ga za radnje pobliže opisane u tački II.8 izreke osuđujućeg dijela presude, odluku utemeljio na iskazu zaštićene svjedokinje broj „8“, čime je prekršio član 23 Zakona o zaštiti svjedoka, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u obrazloženju svojih odluka naveo detaljne i jasne razloge zašto su i ovi navodi neosnovani. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da je prilikom odlučivanja o istaknutim apelantovim prigovorima, tokom redovnog postupka, zaključio da su neosnovani, jer se u konkretnom slučaju radilo o svjedokinji koja nije uživala najviši stepen zaštite identiteta, kako je to predviđeno čl.14 ‐ 23 Zakona o zaštiti svjedoka, u kojem slučaju bi zapisnik o njenom saslušanju, u skladu sa članom 21 navedenog zakona, samo bio pročitan na glavnom pretresu, te se, shodno odredbi člana 23 Zakona o zaštiti svjedoka, osuđujuća presuda ne bi mogla isključivo ili u odlučujućoj mjeri zasnovati na tako pribavljenom dokazima. Navedeno je da je ova svjedokinja zapravo uživala zaštitu identiteta samo u odnosu na javnost, jer je to u interesu zaštite njenog ličnog i intimnog života.
46. Pri tome je, kako je istaklo i Apelaciono vijeće, zaštićena svjedokinja broj „8“ bila lično prisutna na glavnom pretresu, koju činjenicu ne spori na apelant, svoj iskaz je dala neposredno pred pretresnim vijećem, te bila podvrgnuta unakrsnom ispitivanju od apelantove odbrane, te provjere i pobijanja njenih navoda, shodno odredbi iz člana 262 ZKPBiH. Stoga je, kako je zaključilo i Apelaciono vijeće, i ovaj apelantov navod neosnovan. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 13 Zakona o zaštiti svjedoka, Ustavni sud ne nalazi da je takvim postupanjem Suda BiH apelant doveden u neravnopravan položaj, niti da mu je uskraćeno pravo na odbranu. Naime, Ustavni sud ukazuje, kako to proizilazi iz navedenog, da je apelant u predmetnom postupku imao mogućnost da sam i posredstvom branioca ispita zaštićenu svjedokinju „8“, te da osporava njen iskaz. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da je povrijeđen Zakon o zaštiti svjedoka ne dovode u pitanje poštivanje principa ravnopravnosti stranaka, niti prava na odbranu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom, ni u ovom dijelu, nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d) Evropske konvencije.
47. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da u izreci presude i u razlozima presude nisu jasno razdvojene i konkretizovane njegove i radnje saoptuženog Bastaha, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH apelanta proglasio krivim da je skupa sa saoptuženim Bastahom (na način opisan u dvije tačke prvog dijela izreke presude, označene sa III.1 i III.2), počinio krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka i), u vezi sa članom 29 i članom 180 stav 1 KZBiH, te da ih je oslobodio za radnje koje su im stavljene na teret a pobliže opisane u drugom dijelu izreke presude (tač. III.1 i III.4). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je, nasuprot apelantovim tvrdnjama, činjenični opis radnji koje su počinili apelant i suoptuženi Bastah u izreci prvostepene presude (osuđujućem dijelu) jasan, određen i potpun, te da sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je i Apelaciono vijeće razmatralo ovaj prigovor, te da je i ono zaključilo da se iz izreke presude jasno vidi koje radnje su počinili apelant i saoptuženi Bastah a koje čine elemente krivičnog djela za koje su proglašeni krivim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 29 KZBiH propisano da, ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kazniće se kaznom propisanom za to krivično djelo. Dakle, budući da su radnje koje su počinili apelant i saoptuženi Bastah jasne i konkretizovane, kako su to utvrdili i redovni sudovi, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
48. Nadalje, apelant smatra da je Sud BiH, pri donošenju svoje odluke pogrešno ocijenio izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdio činjenično stanje, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
49. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996- II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
50. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
51. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka koji su dati na glavnom pretresu, te pri tome, jasno ukazao da određene nedosljednosti u iskazima svjedoka koji su dati pred sudom i u toku istražnog postupka nisu takvog karaktera da suštinski odstupaju jedni od drugih, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka odbrane, tako da Ustavni sud ni u tom pogledu ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje, kako to proizilazi iz osporene odluke, da je Sud BiH ocijenio svaki od sprovedenih dokaza posebno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio radnje za koje ga je proglasio krivim a, s druge strane, zašto je donio odluku kojom je apelanta oslobodio od optužbe za šest tačaka optužnice, dajući detaljno i jasno obrazloženje za izvođenje takvog zaključka u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost.
52. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, na osnovu izvedenih dokaza, zaključio da je u periodu relevantnom za optužnicu, odnosno u periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine, na području opštine Vlasenica postojao širok i sistematičan napad, koji je bio isključivo usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva opštine Vlasenica, što je potkrijepljeno iskazima svih saslušanih svjedoka Tužilaštva. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su za svaku od radnji koja se optužnicom stavljala apelantu na teret detaljno analizirani dokazi optužbe i odbrane na način da su dovođeni u uzajamnu vezu iskazi saslušanih svjedoka, sprovedeni materijalni dokazi, nalazi i mišljenja vještaka, da su dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega pojedini dokazi nisu prihvaćeni, kojim dokazima je poklonjena vjera, te na kojim dokazima je zasnovana odluka o postojanju krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta. Nadalje, u obrazloženju prvostepene presude detaljno su izloženi apelantovi prigovori u vezi sa svakom od tačaka optužbe, dokazi na kojim su oni temeljeni, te su dati razlozi i obrazloženja zbog čega se prigovori uvažavaju ili odbijaju, odnosno zbog čega se dokazi dovedeni u vezu sa suprotstavljenim dokazima Tužilaštva uvažavaju ili odbijaju. Najzad, u obrazloženju presude su dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega su iskazi pojedinih svjedoka pročitani na glavnom pretresu, kao i razlozi i obrazloženja zbog čega ovi svjedoci nisu mogli biti i pozvani i ispitani na glavnom pretresu sa detaljnim opisom mjera preduzetih da se obezbijedi njihovo prisustvo na glavnom pretresu, kao i u vezi sa kojim dokazima su iskazi ovih svjedoka ocijenjeni. Stoga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, u situaciji kada apelant nije ponudio bilo kakve druge argumente, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.
53. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
54. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđene garancije iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije.
55. Član 7 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
56. Apelant tvrdi da u njegovom slučaju nije mogao biti primijenjen KZBiH iz 2003. godine s obzirom na to da mu se stavljaju na teret radnje koje su počinjene 1992. godine, kada je na snazi bio KZSFRJ, a koji je, kako navodi, bio i blaži po njega.
57. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao (tačka 23): „(...) Kako ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih u tač. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine), da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, gore citiran, §§ 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25) „(...) da su djela aplikanta, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani.
58. Nadalje, Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi, Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav zauzet u predmetu Šimšić, istakao (tačka 55) da: „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi stoga nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima (vidi međunarodne materijale koji se citiraju u tač. 31 i 32 u navedenom tekstu)... Sud je smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-95. s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“
59. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio citirani stav Evropskog suda u predmetu Šimšić u situacijama kada je apelacijama bilo pokrenuto pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
60. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, a koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine diotog napada. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti, ali su predstavljale zločin protiv čovječnosti po međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7 Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.
61. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja primjena KZBiH iz 2003. godine, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne predstavlja kršenje člana 7 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
62. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 u vezi stavom 3 tačka d) Evropske konvencije, jer je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio dao logično i uvjerljivo obrazloženje, te u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje principa ravnopravnosti u predmetnom postupku.
63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo nije bilo propisano u krivičnom zakonu koji se primjenjivao u vrijeme počinjenja krivičnog djela.
64. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić