Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2644/11 (P. B.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Krivično djelo
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Ratni zločin
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2644/11
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2644/11, rješavajući apelaciju Predraga Bastaha, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav 2 tačka b) i člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Predraga Bastaha podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. X-KRŽ- 05/122 od 22. februara 2011. godine i X-KR-05/122 od 4.
februara 2010. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Predrag Bastah (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milorad Potparić, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. juna 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu, protiv presudā Suda BiH br. X-KRŽ-05/122 od 22. februara 2011. godine i X-KR-05/122 od 4. februara 2010. godine. Apelant (lično) je 7. avgusta i 2. decembra 2013. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik BiH“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u relevantnom periodu, od Suda BiH i od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 25. oktobra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo BiH i Sud BiH su dostavili odgovore na apelaciju 31. oktobra i 5. novembra 2013. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH je donio Presudu broj X-KR-05/122 od 4. februara 2010. godine kojom je apelant proglašen krivim da je u vrijeme i na način detaljno opisan u sedam tačaka prvog dijela izreke presude, označenih sa I.1 – I.7, počinio krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), i to iz tačke e) u odnosu na tačku I.1 i tačku I.2 izreke presude koja je u vezi sa članom 29 KZBiH ; tačke a) u odnosu na tač. I.3 i I.4 izreke presude u vezi sa članom 29 KZBiH; tačke i) u odnosu na tač. I.5 i I.6 i tačke d) u odnosu na tačku I.7 izreke presude. Osim toga, apelant je proglašen krivim i da je zajedno sa saoptuženim Goranom Viškovićem (u daljnjem tekstu: saoptuženi Višković) na način opisan u dvije tačke prvog dijela izreke presude, označene sa III.1 i III.2, počinio krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka i) u vezi sa članom 29 i članom 180 stav 1 KZBiH. Na osnovu člana 39, člana 42 stav 2 i člana 48 st. 1 i 3 KZBiH, apelant je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 22 godine. Istom presudom, na osnovu člana 284 stav 1 tač.
a) i c) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant je oslobođen optužbe da je na način opisan u devet tačaka drugog dijela izreke presude počinio krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. e), i) i d) KZBiH, a sve u vezi sa članom 29 i članom 180 stav 1 KZBiH, te da je zajedno sa saoptuženim Viškovićem (tač. III.1 i III.4) oslobođen i za krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. e) i d) KZBiH u vezi sa članom 29 i članom 180 stav 1 KZBiH. Dalje, na osnovu člana 283 tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je (treći dio izreke presude) odbio optužbu prema apelantu za krivično djelo - zločini protiv čovječnosti iz člana 172 stav 1 tačka h) u vezi sa tač. a) i i) KZBiH a u vezi sa članom 29 i članom 180. stav 1. KZBiH.
6. Apelant je proglašen krivim da je u periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada dijelova jedinica JNA, vojnih, paravojnih i policijskih snaga Srpske Republike BiH, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog i ostalog nesrpskog stanovništva opštine Vlasenica, znajući za takav napad, te da njegove radnje čine dio tog napada, kao pripadnik tih snaga, i to kao pripadnik rezervnog sastava MUP‐a RS, SJB Vlasenica, vršio progon civilnog stanovništva bošnjačke i druge nesrpske nacionalnosti na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, lišavanjem drugih lica života (ubistvima), nezakonitim zatvaranjem, psihičkim i seksualnim zlostavljanjem, prisilnim nestankom lica, mučenjem i drugim nečovječnim djelima učinjenim s namjerom nanošenja fizičkih i psihičkih povreda. U presudi Suda BiH su potom detaljno opisani vrijeme, mjesto i način na koji je apelant počinio krivičnopravne radnje iz sedam tačaka prvog dijela izreke presude, označenih sa I.1 do I.7, za koje je proglašen krivim, kao i radnje koje je apelant počinio u saizvršilaštvu sa saoptuženim Viškovićem. Dalje, u obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ocjenom sprovedenih dokaza (koji su navedeni u presudi od 11. do 16. stranice), pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, uključujući i dokaze apelantove odbrane (zapisnici o saslušanju 26 svjedoka i jednog vještaka), kao i materijalne dokaze, bliže opisane u obrazloženju presude, utvrdio da je apelant počinio radnje krivičnog djela za koje ga je proglasio krivim.
7. Sud BiH je naveo da je, u skladu sa članom 15 ZKPBiH, pažljivo razmotrio sve uložene dokaze, te da je prilikom ocjene dokaza izvedenih tokom glavnog pretresa poklonio dužnu pažnju, između ostalog, pojedinačnim okolnostima svjedoka, kao i njihovog mogućeg učešća u događajima i rizika da sebe inkriminišu, te njihovom odnosu sa apelantom. Takođe, kako je navedeno, uzeta je u obzir i konzistentnost svjedočenja svakog svjedoka tokom direktnog ili unakrsnog ispitivanja i upoređena sa izjavama koje su ti svjedoci dali tokom istrage, budući da se nekad usmeno svjedočenje svjedoka razlikovalo od izjave koju su dali u istražnoj fazi. Pri tome, kako je dalje istakao Sud BiH, s obzirom na protek vremena od 18 godina od događaja navedenih u optužnici, opravdano je očekivati da je protok vremena uticao na tačnost i vjerodostojnost sjećanja svjedoka. Takođe, činjenica je da se, zbog prirode krivičnog postupka, svjedoku na glavnom pretresu mogu postaviti drugačija pitanja od onih koja su postavljena u prethodnim razgovorima, pa je nakon konkretizacije pojedinih pitanja opravdano očekivati da se sjeti dodatnih detalja.
8. Dalje, Sud BiH je u obrazloženju presude, za svaku od radnji koja je apelantu stavljena na teret, detaljno analizirao dokaze optužbe i odbrane, na način da su iskazi saslušanih svjedoka dovođeni u uzajamnu vezu sa sprovedenim materijalnim dokazima i nalazima i mišljenjima vještaka i da su dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega pojedini dokazi nisu prihvaćeni, kojim dokazima je poklonjena vjera, te na kojim dokazima je zasnovana odluka o postojanju krivičnog djela i apelantove krivice. Takođe, u obrazloženju prvostepene presude su detaljno izloženi apelantovi prigovori u vezi sa svakom od tačaka optužbe, dokazi na kojim su oni temeljeni, te su dati razlozi i obrazloženja zbog čega se prigovori uvažavaju ili odbijaju, odnosno zbog čega se dokazi dovedeni u vezu sa suprotstavljenim dokazima Tužilaštva uvažavaju ili odbijaju.
9. Dalje, Sud BiH je istakao da je uvjerenje da je apelant na način, u mjestu i u vrijeme opisano u tački I.1 izreke presude učestvovao u teškom oduzimanju fizičke slobode malodobnog H.K., stekao na osnovu iskaza tog svjedoka koji je o ovom događaju svjedočio na glavnom pretresu. Navedeno je, između ostalog, da je ovaj svjedok odranije poznavao apelanta i njegovu porodicu i da ga je identifikovao u sudnici kao lice koje ga je 2. juna 1992. godine privelo u prostorije SJB Vlasenica, gdje ga je fizički maltretirao, na način detaljno opisan u presudi. Osim toga, Sud BiH je naveo da je apelantova odbrana, nastojeći da ospori kredibilitet ovog svjedoka, sprovela dokaz saslušanjem svjedoka V.N., inače rezervnog policajca koji je kritičnog dana pomogao malodobnom H.K., te saslušanjem svjedokinje D.B., koja je izjavila da je porodica H.K. napustila Vlasenicu prije ulaska korpusa, tačnije u martu 1992. godine. Međutim, Sud BiH je istakao da je poklonio punu vjeru svjedoku H.K. koji nije imao razloga da lažno tereti apelanta, a o navedenom događaju je svjedočio jasno, detaljno, dosljedno i vrlo uvjerljivo, pri čemu činjenica da se u istrazi nije mogao sjetiti imena policajca koji mu je pomogao, gdje je jednako svjedočio kao na glavnom pretresu, ne umanjuje vrijednost njegovog svjedočenja u pogledu odlučnih činjenica čija pravilnost i istinitost nije dovedena u pitanje iskazima svjedoka odbrane V.N. i D.B., kao ni drugim sprovedenim dokazima. Pri tome je navedeno da se svjedok odbrane V.N. ne sjeća događaja kada je u PS pomogao svjedoku H.K., ali je naglasio kako bi u opisanoj situaciji zasigurno spriječio premlaćivanje. S obzirom na takvu tvrdnju, okolnosti slučaja, činjenicu da je ovaj svjedok i sam bio rezervni policajac i u tom svojstvu od svjedoka H.K. uzimao izjavu, Sud BiH je zaključio da ovaj svjedok svjesno izbjegava davanje istinitog odgovora, očito ne želeći da se dovede u vezu sa mjestom i vremenom učinjenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, a što je razlog da Sud BiH u ovom dijelu ne prihvati njegov iskaz.
10. Dalje, u pogledu svjedokinje D.B., Sud BiH je naveo da je bila udata za muslimana i u prijateljskim odnosima sa apelantom koji joj je pomogao da, bez potvrde koju nije mogla dobiti zbog prezimena, 18. jula 1992 godine sa djecom napusti Vlasenicu. Sud BiH je stoga zaključio da je ova svjedokinja pokušala olakšati apelantov položaj u krivičnom postupku, kao i da mu u tu svrhu obezbijedi alibi tvrdnjom da je apelant 2. juna 1992. godine, kada je bio rođendan njegove kćerke, bio sa svjedokinjom u dvorištu. Osim toga, Sud BiH je naveo da ova svjedokinja nije sigurna da je porodica H.K., koju je poznavala, napustila Vlasenicu početkom maja od kada ih nije viđala, nego samo smatra da je to bilo tada, ali nije vidjela kada su odlazili. Pri tome Sud BiH je istakao da je apelant kao rezervni policajac, prema riječima svjedoka odbrane M.Đ., prošao obuku za obavljanje policijskih poslova, pa da je stoga morao znati i znao da lišavanje slobode mora biti propisano i na zakonu zasnovano, te da to ni u kom slučaju ne uključuje proizvoljnost u postupanju, a naročito ne podrazumijeva bezobzirnost i bilo koju vrstu maltretiranja.
11. Dalje, Sud BiH je istakao da je na osnovu izjava zaštićenih svjedoka „15“ i „13“, te svjedoka H.K. zaključio da je apelant (tačka 2 osuđujućeg dijela izreke presude) došao pred kuću A.A. u kojoj su se, osim njega, nalazili i ostali oštećeni civili, te ne saopštavajući im zakonske razloge privođenja, uz neosnovanu primjenu fizičke sile lišio ih slobode, da bi nakon dovođenja u prostorije SJB Vlasenica učestvovao u njihovom premlaćivanju, a naročito mldb. svjedoka „15“, kojeg je tjerao da tuče svog oca, a ovaj njega, te pošto je ovaj svjedok to odbio, udario ga stisnutom šakom u glavu. Sud BiH je istakao da su svi svjedoci odvođenje oštećenih opisali na identičan način. Navedeno je da je apelantova odbrana, prilikom osporavanja kredibiliteta svjedoka „15“, tvrdila da on neposredno nakon događaja nije pominjao apelanta, što nije tačno, budući da je svjedokinja „13“ izjavila kako je ovaj svjedok po izlasku iz stanice jasno identifikovao lica koja su ga tamo pretukla, dodajući da je apelant bio prisutan sve vrijeme, pa je jasno da svjedoka prilikom ispitivanja apelant nije tukao, već drugi policajci prisutni u prostoriji, ali se apelant uključio u premlaćivanje nakon što su u prostoriju uveli R.H. i druge oštećene. Slijedom toga, Sud BiH je naveo da je iskazu zaštićenog svjedoka „15“ poklonio vjeru s obzirom na to da je on jasno i cjelovito opisao sve detalje kritičnog događaja, koji su potkrijepljeni i iskazima drugih svjedoka, pri čemu pravilnost i istinitost njegovog iskaza odbrana nije na odlučan način dovela u pitanje.
12. Dalje, Sud BiH je istakao da je zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti (tačka I.3 izreke presude) za učestvovanje u ubistvu oštećenog M.K. zasnivao na iskazima svjedoka V.K., supruge oštećenog, zatim, svjedoka P.T., zaštićenih svjedoka „1“ i „7“, svjedoka odbrane O.O., te svjedoka U.Š. Sud BiH je istakao da su saslušani svjedoci nesumnjivo stavljali apelanta u mjesto i vrijeme počinjenja krivičnog djela, pri čemu su njihovi iskazi podudarni u odlučnim činjenicama, dovoljno jasni, precizni i povezani na način koji ne dovodi do drugačijeg zaključka, osim da je apelant, kao rezervni policajac, preduzeo aktivno učešće u počinjenju krivičnog djela ubistva oštećenog, tako što ga je sa još jednim policajcem odvezao na mjesto pogubljenja, gdje je prisustvovao lišavanju života oštećenog, čime je na odlučujući način doprinio izvršenju krivičnog djela i kao saizvršilac preduzetim radnjama ostvario bitna obilježja bića krivičnog djela ubistvo iz tačke a) stav 1 član 172 KZBiH u vezi sa članom 29 KZBiH. Pri tome je Sud BiH istakao i da je, u odnosu na iskaz svjedoka P.T., apelantova odbrana tokom postupka nastojala ga učiniti konfuznim iskazima svojih svjedoka. Međutim, kako je istakao Sud BiH, neke nepreciznosti iskaza iz istrage i svjedočenja ovog svjedoka na glavnom pretresu na koje je odbrana ukazivala, a tiču se pitanja da li je apelant kritične prilike bio u kolima sam ili u društvu sa još jednim policajcem, po mišljenju Suda BiH, ne ugrožavaju na odlučujući način kvalitet i pouzdanost iskaza u cjelini, niti umanjuju kvalitet svjedočenja u pogledu odlučnih činjenica.
13. Sud BiH je naveo da je do zaključka da je apelant na način, u mjestu i u vrijeme navedeno pod tačkom 4 osuđujućeg dijela izreke presude kao saizvršilac učestvovao u ubistvu oštećenih Z.A., N.T., Dž.H., A.H. i njegove supruge T.H., Sud BiH je zasnovao na iskazu zaštićene svjedokinje „7“ koja je opisala apelantovo učešće u ovom događaju koji je posmatrala sa prozora svoje sobe. Navedeno je da je apelantova odbrana osporavala iskaz ove svjedokinje, tvrdeći da nije mogla prepoznati apelanta kritične noći, jer su svi vojnici nosili čarape na glavi, ali je navedeno da je ova svjedokinja na glavnom pretresu pojasnila kako ga odlično poznaje, identificikujući ga u sudnici, pojašnjavajući kako se u to vrijeme ponašao „kao glavni“, jer je „ulazio u kuće i naređivao“ zbog čega nije bio maskiran, a kritične noći je bio i najglasniji, kada je zarobljenicima naređivao da iz kuća iznose i na traktor tovare beživotna tijela oštećenih. S obzirom na to da je iskaz svjedokinje precizan, jasan i nedvosmislen, Sud BiH je istakao da nije stekao utisak da je usmjeren na neosnovano inkriminisanje apelanta za što odbrana nije ponudila niti jedan argumenat, osim što se njen kredibilitet pobijao tvrdnjom da uživa zaštitu identiteta. Međutim, Sud BiH je istakao da je taj prigovor neprihvatljiv, jer se takva zaštita odnosila isključivo na javnost, dok su branioci i apelant imali mogućnost da unakrsnim ispitivanjem provjere autentičnost i istinitost njenih navoda, što je i učinjeno. Osim toga, svjedokinja „7“ nije uživala najviši stepen zaštite identiteta, kako je to propisano odredbama čl. 13-24 Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka), kada se na osnovu njenog iskaza ne bi mogla u odlučujućem dijelu zasnovati osuđujuća presuda.
14. Dalje, u presudi je navedeno da je Sud BiH zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za prisilni nestanak oštećenog R.F., na način kako je to opisano u tački I.5 osuđujućeg dijela presude, zasnovao na iskazu svjedokinje F.M., koja je bila prisutna u hangaru logora „Sušica“ kada je apelant izveo oštećenog R.F. iz hangara. Navedeno je da se ova svjedokinja predmetnog događaja jasno sjeća, jer je svakodnevno brojala ljude koji su odvođeni na rad, pa je tako zapamtila da je oštećeni tog jutra izašao 18. ili 19. po redu. Kako bi potvrdila da je kritične prilike upravo apelant učestvovao u izvođenju oštećenog, svjedokinja je u istrazi pojasnila da ga je odranije poznavala kao Dragana, a njegovog lika se „odlično sjeća“, te ga je bez poteškoća identifikovala u sudnici. Iako su vijeću prezentovani medicinski nalazi o zdravstvenom stanju svjedokinje sa Neurospihijatrijske klinike Tuzla, ustanovljeno je da, osim isticanja navedene činjenice, apelantova odbrana nije tokom postupka izvela niti jedan dokaz koji bi doveo u sumnju izjavu svjedokinje. Nasuprot tome, Sud BiH je istakao da je ocijenio ovaj iskaz kao dosljedan i pouzdan, te da nema sumnje da je svjedokinja nepristrasna i da objektivno svjedoči o stvarima čiji je očevidac bila, pri čemu se ne stiče dojam da je svjedočenje upravljeno na neosnovano inkriminisanje apelanta, jer je sama izjavila da, osim opisanog događaja, apelanta nije više viđala u logoru.
15. Dalje, uvjerenje Suda BiH da je na način, u mjesto i u vrijeme navedeno pod tačkom 6 osuđujućeg dijela izreke presude apelant učestvovao u izvođenju oštećenih S.P., B.H., S.Š., M.Š., Š.E., M.H., E.H. i H.P. iz logora, nakon čega ih je odveo u nepoznatom pravcu, od kada im se gubi svaki trag, zasnovano je na iskazima svjedoka A.G., Z.P., R.H., K.Z., F.H. i zaštićenog svjedoka „16“. Na osnovu sprovedenih dokaza Sud BiH je ustanovio i da se inkriminisani događaj desio najvjerovatnije 17. ili 18. jula 1992. godine, zbog čega je činjenični opis izreke presude korigovan u tom pravcu, što je učinjeno i u pogledu broja odvedenih civila kojih je bilo između 10‐12, jer izvedeni dokazi nisu ukazivali da je izvedeno 12 lica. Svi saslušani svjedoci potvrdili su apelantovo prisustvo u vrijeme i na mjestu izvođenja oštećenih iz logora s tim da njihovi iskazi imaju i određene nepreciznosti u pogledu samog doprinosa apelanta odabiru lica koja će ići na rad. Navedeno je da je apelantova uloga u odabiru lica - oštećenih nesumnjivo bila relevantna, pa je apelant zasigurno znao i gdje se lica odvode, te kakva je njihova dalja sudbina s obzirom na to da nakon toga nisu vraćeni u logor i da im se do danas gubi svaki trag, čime je ostvario bitna obilježja bića krivičnog djela prisilni nestanak iz tačke i) stav 1 član
172 KZBiH.
16. Uvjerenje Suda BiH o apelantovoj krivičnoj odgovornosti (tačka I.7 izreke presude) za prisilno preseljenje stanovništva u odnosu na oštećene A.S. i U.Š. zasnovano je na iskazu oštećenih koje su detaljno opisale način na koji ih je apelant prijetnjama primorao da napuste svoje domove i da odu sa teritorije opštine Vlasenica. Odbrana tokom postupka nije osporavala istinitost navoda svjedokinja, koje su apelanta prepoznale u sudnici, ali jeste kvalitet i domašaj njegovih radnji, tvrdeći da je samo izvršavao naređenja pretpostavljenih. U konkretnom slučaju utvrđeno je stanje nasilja i haosa u samom gradu Vlasenica, ali i bližem okruženju, koje je vladalo tokom inkriminisanog perioda, što su potvrdili čak i svjedoci odbrane. U konkretnom slučaju očigledno je da odlazak oštećenih iz grada nije bio dobrovoljan s obzirom na to da je tome prethodila neposredna apelantova naredba praćena naknadnom prijetnjom, koju su oštećeni doživjeli kao sasvim realnu i ostvarivu s obzirom na opšte stanje nemira koje je u to vrijeme vladalo u opštini Vlasenica.
17. Dalje, Sud BiH je istakao da je uvjerenje o apelantovoj krivičnoj odgovornosti i suoptuženog Viškovića za prisilni nestanak Fehima i Fadila F., na način kako je opisano u tački III.1 izreke osuđujućeg dijela presude, potkrijepljeno iskazima svjedoka F.F., zaštićenog svjedoka „8“, svjedokā „4“, H.M. i S.M., dok je iskaz H.F. pročitan na glavnom pretresu, za koje je navedeno da se, bez obzira na određene razlike, svi iskazi podudaraju u pogledu odlučnih činjenica, odnosno da se događaj desio na način opisan u toj tački, te su u odvođenju oštećenih učestvovali apelant i suoptuženi Višković. Osim toga, Sud BiH je istakao da je apelantova krivična odgovornost i suoptuženog Viškovića za prisilni nestanak I.L., na način kako je opisano u tački III.2 izreke osuđujućeg dijela presude, potkrijepljena iskazom svjedoka B.L., nećaka oštećenog, koji je prije inkriminisanog događaja živio sa oštećenim i strinom T.L. Navedeno je da je ovaj svjedok prisustvovao odvođenju I.L. iz kuće, nakon što su se u selo dovezli apelant i suoptuženi Višković, te došavši do kuće u kojoj je živio oštećeni, pozvali ga da krene sa njim, te da svjedok nema dilema u pogledu lica koja su tog dana odvela njegovog strica, jer ih je poznavao odranije s obzirom na to da su se često družili sa I.L., a prepoznao ih je i u sudnici prilikom svjedočenja. Isti svjedok je u kasnijem izlaganju bio decidiran da su upravo apelant i suoptuženi Višković, nedugo po dovođenju I.L. u logor „Sušica“, zajedno sa još šest ili sedam lica, I.L. odveli u nepoznatom pravcu od kada mu se gubi svaki trag. S obzirom na to da je svjedok B.L. očevidac kritičnog događaja, da je apelanta i suoptuženog Viškovića u to vrijeme dobro poznavao i da ih je prepoznao u sudnici, Sud BiH je istakao da je tom iskazu poklonio vjeru, ocjenjujući ga objektivnim i nepristrasnim, te neosporenim dokazima odbrane.
18. U pogledu primjene materijalnog prava, Sud BiH je istakao da su inkriminisana djela počinjena od aprila do kraja septembra 1992. godine, u kojem periodu je na snazi bio Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), a da je pravna kvalifikacija krivičnih dijela u optužnici, a analogno tome, i u presudi, data u skladu sa KZBiH iz 2003. godine, koji je stupio na snagu nakon inkriminisanog perioda. S tim u vezi, ukazano je da je apelant proglašen krivim za krivična djela koja predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu i stoga potpadaju pod „opšte principe međunarodnog prava“ iz člana 4a) KZBiH i „opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi“ iz člana 7 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog čega je primijenjen KZBiH.
19. Na osnovu člana 284 ZKPBiH, Sud BiH je donio presudu kojom se apelant oslobađa optužbe za devet pojedinačnih tačaka optužnice, te dvije tačke u kojim mu je stavljeno na teret saizvršilaštvo sa saoptuženim Viškovićem, te je u tom pravcu iznio detaljnu argumentaciju i razloge kojima se rukovodio za takvu odluku. Dalje je navedeno da su, nakon podnošenja izmijenjene optužnice od 16. novembra 2009. godine, iz činjeničnog opisa optužnice broj KT‐RZ‐137/05 od 18. aprila 2008. godine, potvrđene 23. aprila 2008. godine, izostavljene zajedničke tač. IV.5 i IV.6, pa je Sud BiH u odnosu na te tačke donio odbijajuću presudu.
20. Sud BiH - Odjeljenje I za ratne zločine u vijeću Apelacionog odjeljenja (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj X-KRŽ-05/122 od 22. februara 2011. godine odbilo kao neosnovane žalbe apelanta i njegovih braniteljā, Tužilaštva BiH i suoptuženog Viškovića, te prvostepenu presudu potvrdilo. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je istaklo da je nakon detaljne i sveobuhvatne analize izreke pobijane presude ocijenilo da je činjenični opis djela iz izreke pobijane presude jasan, određen i potpun, te da sadrži činjenice i okolnosti koje predstavljaju bitne elemente krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, te da razlozi iz obrazloženja nisu protivrječni. Apelaciono vijeće je utvrdilo da su u pobijanoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje u ovoj krivičnopravnoj stvari uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Navedeno je da je prvostepeno vijeće dalo detaljno obrazloženje u odnosu na svaku tačku izreke presude na način da je iznijelo svoj stav u pogledu razloga koji su ga opredijelili za donošenje odluke.
21. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da iz osporene presude proizilazi da pobijanom presudom nije povrijeđen metodološki pristup pri utvrđivanju i ispitivanju odlučnih činjenica predviđen odredbom člana 14 ZKP BiH, a koji se odnosi na standard jednakosti u postupanju, budući da su sa jednakom pažnjom ispitane sve činjenice, bez ispuštanja ijedne koja je bila važna za presuđenje. Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da je prvostepeno vijeće u najboljem položaju da ocijeni vjerodostojnost iskaza svjedoka, što je ono i učinilo i, u vezi s tim, dalo adekvatne razloge. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće pravilno ocijenilo i iskaze svjedoka odbrane i da je zaključak prvostepenog vijeća o vjerodostojnosti svjedoka odbrane dovoljno argumentovan i osnovan. Apelaciono vijeće je naglasilo da činjenica da prvostepeno vijeće nije ocijenilo dokaze na način koji je odgovarao apelantu ne čini prvostepenu presudu manjkavom i nepotpunom, već jasnom i koncentrisanom na bitne elemente krivičnog djela za koje mu se i sudi. Takođe, ukoliko je prvostepeno vijeće našlo da su utvrđene činjenice koje idu na apelantovu štetu, odnosno koje upućuju na zaključak o dokazanosti optužbe, same po sebi nisu osnov za zaključak o različitom tretmanu stranaka u postupku.
22. Dalje, Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeno vijeće, na osnovu sprovedenih dokaza, prema njegovom stavu, u pobijanoj presudi pravilno utvrdilo, detaljno obrazložilo i potkrijepilo izvedenim dokazima sve opšte elemente krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172 ZKPBiH, odnosno da je postojao i širok i sistematičan napad u periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine na području opštine Vlasenica, koji je bio usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva, što izjavljene žalbe nisu dovele u pitanje. Nasuprot žalbenim navodima, a s obzirom da su ovi prigovori isticani i tokom prvostepenog postupka, Apelaciono vijeće je konstatovalo da je u pobijanoj presudi pravilno i sa sigurnošću utvrđeno da na području opštine Vlasenica nije postojao oružani sukob.
23. Što se tiče subjektivnog odnosa apelanta prema krivičnom djelu, kako je istaklo Apelaciono vijeće, prvostepeno vijeće je pravilno utvrdilo da njegova upućenost u sve elemente objektivnog činjenja tog djela ne može se podvesti pod izvršenje naredbi nadređenih. Naime, apelant je, s obzirom na pripadnost rezervnom sastavu MUP-a RS - SJB Vlasenica, morao znati da vršenje progona na način da se vrše ubistva, deportacija i prisilno preseljenje stanovništva, teško oduzimanje fizičke slobode, mučenje, silovanje, prisilni nestanak lica i druga nečovječna djela prema civilnom bošnjačkom stanovništvu, za čije izvršenje je dokazana njihova krivica, nije zakonito, te da ne postoji ekskulpacija za njihovo izvršenje. Stoga, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, čak i da se radilo o naredbama nadređenih, apelant je morao znati za njihovu nezakonitost i mogao se barem od takvih naredbi distancirati, ako već nije bio u mogućnosti da odbije njihovo izvršenje.
24. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da, nasuprot apelantovim tvrdnjama, pitanje kredibiliteta svjedoka H.K. i vjerodostojnosti njegovog iskaza žalbe nisu dovele u pitanje. Navedeno je da činjenica da ovaj svjedok nije bio punoljetan u inkriminisano vrijeme i da je sada visokoobrazovan ne može umanjiti kvalitet njegovog iskaza, kao i činjenična utvrđenja prvostepenog vijeća koja se zasnivaju na tom iskazu. Dalje, u pogledu apelantovog alibija za 2. juni 1992. godine, kada je učestvovao u teškom oduzimanju fizičke slobode malodobnog H.K., Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće pravilno i sa jednakom pažnjom ocijenilo dokaze Tužilaštva i odbrane, te na detaljan način pojasnilo svoj stav o tome zašto svjedok nije mogao da se sjeti određenih detalja o navedenom događaju (nije se mogao sjetiti imena policajca koji mu je pomogao). Pri tome je Apelaciono vijeće istaklo da je sasvim razumljivo da se svjedok ne može sjetiti svih pojedinosti u odnosu na neki događaj s obzirom na vremensku distancu, odnosno protek vremena od kada se događaj desio do dana svjedočenja, te s obzirom na sposobnosti percepcije i pamćenja svakog svjedoka o sporednim detaljima vezanim za događaj. Dalje, Apelaciono vijeće je istaklo da su u vezi s tim u pobijanoj presudi pravilno ocijenjeni iskazi svjedoka odbrane V.N. i D.B., koji nisu umanjili dokaznu vrijednost svjedočenja H.K. u pogledu odlučnih činjenica. Nasuprot iskazima ovih svjedoka, svjedok H.K. je bio decidiran da se predmetni događaj desio 2. juna 1992. godine, te mu je stoga prvostepeno vijeće u potpunosti poklonilo vjeru, što prihvata i Apelaciono vijeće. Slijedom navedenog, Apelaciono vijeće ne nalazi osnovanim prigovore odbrana, te ih kao takve i odbija.
25. Dalje, u presudi je navedeno da je apelantov branilac, a vezano za tačku I.3 osuđujućeg dijela presude, naveo da je za ovu tačku bitno kazivanje svjedoka P.T. čiji je kredibilitet upitan iz razloga što ga bolje poznaje, te što se radi o licu koje je „notorni alkoholičar“. Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće u svakom trenutku vodilo računa o pitanjima koja je postavila odbrana tokom postupka a koja se odnose na vjerodostojnost svjedoka, te ih je uzelo u obzir, pa tako i u ovom slučaju. Stoga, Apelaciono vijeće zaključuje da odbrane nisu ponudile niti jedan ozbiljan razlog koji se odnosi na osuđujući dio presude, a koji se, između ostalog, zasniva i na iskazu P.T., da Apelaciono vijeće ne povjeruje činjeničnom utvrđenju iz pobijane presude. Bitno je istaći da ovaj svjedok u predmetnom krivičnom postupku nije oštećeni, niti pripada nacionalnoj grupi oštećenih, što jasno ukazuje da nije imao interes da govori neistinu ili da se eventualno sveti apelantu, pa ga i iz navedenih razloga i Apelaciono vijeće smatra kredibilnim i vjerodostojnim.
26. Dalje, u odnosu na tač. I.4 i I.5 osuđujućeg dijela pobijane presude za koje je navedeno da se činjenična utvrđenja prvostepenog vijeća temelje samo na iskazima oštećenih, Apelaciono vijeće je istaklo da, shodno članu 15 ZKPBiH, pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano posebnim formalnim dokaznim pravilima. Dakle, ukoliko je određeni dokaz zakonit i validan, te ukoliko je vjerodostojan i kredibilan, takav dokaz može biti dovoljan da utvrdi počinjenje krivičnog djela čak i ako takav dokaz proizilazi iz iskaza samo jednog svjedoka. U konkretnom slučaju, prvostepeno vijeće je došlo do pravilnog zaključka da u iskazima svjedoka „7“ i F.M. nema nedosljednosti u pogledu onoga što im se desilo ili u apelantovom djelovanju, te je na osnovu ovih iskaza, isključujući svaku razumnu sumnju, utvrdilo da je apelant počinio krivična djela onako kako je to navedeno u pomenutim tačkama osuđujućeg dijela pobijane presude. Naime, Apelaciono vijeće je navelo da smatra da je riječ o svjedocima koji su vidjeli, čuli, doživjeli ili preživjeli okolnosti vezane za njihovo svjedočenje, odnosno da su očevici ubistava (svjedokinja „7“) i prisilnog nestanka (svjedokinja F.M.) civilnog stanovništva u Vlasenici. Njihova svjedočenja je prvostepeno vijeće osnovano ocijenilo preciznim, jasnim i nedvosmislenim i taj zaključak prihvata i Apelaciono vijeće. Apelaciono vijeće je istaklo da zdravstveno stanje svjedokinje „7“ ni u kom slučaju ne može da utiče na dokaznu vrijednost njenog iskaza svjedoka, kojeg je pravilno ocijenilo prvostepeno vijeće. Svjedokinja je objasnila da je ostala nepokretna nakon što su je u njenoj kući, kako ona kaže, „lokalni Srbi“ pretukli prilikom ispitivanja gdje joj se brat nalazi. Izjavila je da je apelanta upoznala u toku rata, jer je dolazio pred njenu kuću i u njenu ulicu, te da ga prepoznaje i po prodornom glasu.
27. Apelaciono vijeće je istaklo da su žalbeni prigovori kojima su odbrane apelanta i saoptuženog Viškovića ukazivale na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje paušalni i da se samo odnose na citiranje iskaza svjedoka, te selektivno i fragmentarno interpretiranje izvedenih dokaza na način da idu u njihovu korist. Nasuprot tome, u konkretnom slučaju, apelant i saoptuženi Višković su proglašeni krivim za precizno određene radnje koje su svjesno i voljno izvršavali ili na odlučujući način doprinosili njihovom izvršenju, pa su, shodno tome, postupali sa umišljajem kao neposredni izvršioci ili saizvršioci u krivičnom djelu koje im se stavlja na teret.
28. Dalje, u pogledu pitanja primjene materijalnog zakona, Apelaciono vijeće je istaklo da je prvostepeno vijeće došlo do pravilnog zaključka da se u ovom slučaju treba primijeniti KZBiH, a ne KZSFRJ. Takođe je navedeno da su, u konkretnom slučaju, apelant i saoptuženi Višković proglašeni krivim za precizno određene radnje koje su svjesno i voljno izvršavali ili na odlučujući način doprinosili njihovom izvršenju, pa su, shodno tome, postupali sa umišljajem kao neposredni izvršioci ili saizvršioci u krivičnom djelu koje im se stavlja na teret. Ispitujući odluku o kazni u okviru istaknutih žalbenih navoda, Apelaciono vijeće je istaklo da je, i po njegovom stavu, izrečena kazna dugotrajnog zatvora prema apelantu u trajanju od 22 godine, u koje se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, srazmjerna težini krivičnog djela za koje je proglašen krivim, imajući u vidu i zaštitni objekat koji je povrijeđen ovim krivičnim djelom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelant ističe da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te garancije iz člana 7 Evropske konvencije. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno jer sud nije „savjesno i brižljivo ocijenio sve dokaze pojedinačno i u vezi sa drugim“. S tim u vezi, ističe da je po njegovom prijedlogu saslušano 25 svjedoka, ali da je sud ocijenio samo iskaze dva svjedoka i da je povjerovao svjedoku H.K. Navodi da je saslušanjem svjedoka odbrane pokušao da dokaže da je sve radnje preduzeo po naređenju pretpostavljenih, u smislu odredbi člana 180 stav 3 KZBiH, a to sud „nije ocijenio i odbrani dao šansu da dokaže“ da je postupao u smislu navedene odredbe. Navodi da iz iskaza svjedoka M.Š., Lj.P. i M.Đ. proizilazi ta okolnost, ali da te iskaze sud nije ocijenio. Nasuprot tome, apelant tvrdi da je sud ocijenio i prihvatio samo iskaze svjedoka Tužilaštva, dok apelantove prigovore i razloge zašto su ti iskazi neistiniti a naročito iskazi svjedoka H.K., P.T. , F.M i zaštićenog svjedoka broj „7“. Takvim postupanjem povrijeđena je garancija jednakosti stranaka u postupku. U prilog svojim tvrdnjama apelant je dostavio dio iz transkripta sa predmetnog suđenja za svjedoke F.M. (stranice br. 15, 16, 17, 18, 25, 29, 30 i 31, suđenje od 18. septembra 2008. godine), P.T. (stranice br. 34 – 57, suđenje od 13. novembra 2008. godine), M.Đ. (stranice br. 12. - 17, suđenje od 2. aprila 2009. godine), te izjavu svjedoka P.T. datu AID-u 27. januara 1996. godine i izjavu koju je dao brat svjedoka P.T. apelantovom braniocu, kao i sažetak saslušanja svjedoka M.Š. i V.N. Dalje, apelant smatra da je u njegovom slučaju prekršeno i pravo iz člana 7 Evropske konvencije. Smatra da je u njegovom slučaju trebalo da bude primijenjen KZSFRJ kao zakon koji je važio u vrijeme preduzimanja radnji za koje je proglašen krivim, te kao zakon koji je bio blaži, čime je, po njegovom mišljenju, prekršen princip zabrane retroaktivne primjene zakona. Osim toga, u dopuni apelacije (u rukopisu) od 7. avgusta 2013. godine, koju je Ustavnom sudu poslao apelant lično, apelant je tražio da ga Ustavni sud pozove kada bude odlučivao o njegovoj apelaciji. Dalje, apelant je istakao da nije imao pravično suđenje jer je sud donio odluku kojom ga je proglasio krivim, a on je nevin, te stoga traži da se „izvrši revizija!“ presude i sprovede novo suđenje na kojem bi on bio u mogućnosti da „prezentuje istinu i dokaže nevinost“. Dalje, u dopuni apelacije od 2. decembra 2013. godine apelant je naveo da Ustavnom sudu „podnosi zahtjev za ponavljanje postupka“. U podnesku je naveo da zahtjev podnosi, u skladu sa odredbom člana 327 ZKPBiH (zbog pogrešne ocjene dokaza) u kojem je (u rukopisu) naveo, po njegovom stavu, nepravilnosti koje su počinila, između ostalog, i ovlaštena službena lica tokom trajanja redovnog postupka protiv njega koji je okončan osporenim presudama.
b) Odgovor na apelaciju
30. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da se oni svode na to da je „žalbeni osnov pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i bitne povrede odredaba krivičnog postupka koji su iscrpljeni putem redovnog pravnog lijeka“. Dalje, Sud BiH je istakao da je, nasuprot apelacionim navodima, ocijenio sve dokaze koji su bili odlučujući za donošenje odluke, te da, u skladu sa praksom međunarodnih sudskih instanci i Evropskog suda, nije obavezan da detaljno ocijeni sve izvedene dokaze. Najzad, u vezi sa apelantovim navodima o povredi principa zabrane retroaktivne primjene prava, koji su, također, ocijenjeni neosnovanim, ukazano je da na odredbu člana 4a) KZBiH.
31. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istaklo da od Suda BiH nije izostala savjesna i brižljiva ocjena svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te da sud nije propustio da sa jednakom pažnjom ocijeni dokaze optužbe i dokaze odbrane. Navedeno je da je Sud BiH poklonio vjeru kako svjedocima optužbe, tako i svjedocima odbrane, te da nije povrijedio metodološki pristup pri ispitivanju odlučnih činjenica predviđen odredbom člana 14 ZKPBiH, jer je sa jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje idu u korist optuženog i one koje mu idu na štetu. Istaknuto je da su navodi apelacije u suštini identični navodima iz žalbe na prvostepenu presudu koju je Sud BiH detaljno razmatrao u svojoj drugostepenoj presudi.
V. Relevantni propisi
32. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Načelo zakonitosti Član 3.
(1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.
Vremensko važenje krivičnog zakona Član 4.
(1) Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinitelja.
Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Član 4a) Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava. Saučiniteljstvo Član 29.
Ako više osoba, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zajednički učine krivično djelo, svaka od njih kaznit će se kaznom propisanom za to krivično djelo.
Zločini protiv čovječnosti Član 172. stav 1. tač. a), d), e), h) i i) (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:
a) Lišenje druge osobe života (ubistvo);
d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;
e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;
h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;
i)prisilni nestanak osoba;
kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
33. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( „Službene glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14. stav 1.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X- KRŽ-05/122, koja je donesena 22. februara 2011. godine, te objavljena 26. aprila 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. aprila 2011. godine a apelaciju je podnio 27. juna 2011. godine. Shodno navedenom, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. 1, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
38. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, te iz člana 7 Evropske konvencije.
a)Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Pri utvrđivanju građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
41. U pogledu pitanja primjene člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, Ustavni sud ističe da se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom i da je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje onako kako je zaštićeno članom 6 Evropske konvencije.
42. U suštini, apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te da je iz sprovedenih dokaza trebalo da zaključi da apelant nije počinio krivičnopravne radnje za koje ga je proglasio krivim. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost u postupku, jer je Sud BiH uzeo u obzir samo iskaze svjedoka optužbe a njegovih svjedoka nije, te u tom kontekstu naročito prigovara iskazu svjedoka H.K.
43. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
44. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).
45. U vezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su navodi apelacije u velikoj mjeri isti kao i apelantovi žalbeni navodi protiv prvostepene presude, koje je apelaciono vijeće razmotrilo i na koje je dalo odgovor u svojoj presudi. Pri tome, Ustavni sud naglašava, imajući u vidu stavove iz prethodne tačke, da iz dokaza koji su sprovedeni u krivičnom postupku neće samostalno utvrđivati činjenično stanje, niti će ocjenjivati jesu li sudovi u tom postupku pravilno izvukli zaključke iz sprovedenih dokaza. Međutim, Ustavni sud će ispitati jesu li standardi prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije bili ispoštovani.
46. Takođe, budući da apelant tvrdi da nije imao ravnopravan tretman kao Tužilaštvo zbog ocjene dokaza, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH). Pri tome, prema članu 15 ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
47. Dovodeći u vezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka koji su dati na glavnom pretresu, te, pri tome, jasno ukazao da određene nedosljednosti u iskazima svjedoka koji su dati pred sudom i u toku istražnog postupka nisu takvog karaktera da suštinski odstupaju jedni od drugih, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaze saslušanih svjedoka odbrane, tako da Ustavni sud ni u tom pogledu ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje, kako to proizilazi iz osporene odluke, da je Sud BiH ocijenio svaki od sprovedenih dokaza posebno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio radnje za koje ga je proglasio krivim a, s druge strane, zašto je donio odluku kojom je apelanta oslobodio optužbe za 11 tačaka optužnice, dajući detaljno i jasno obrazloženje za izvođenje takvog zaključka, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost.
48. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, na osnovu izvedenih dokaza, zaključio, da je u periodu relevantnom za optužnicu, odnosno u periodu od aprila do kraja septembra 1992. godine na području opštine Vlasenica postojao širok i sistematičan napad, koji je bio isključivo usmjeren protiv civilnog bošnjačkog stanovništva opštine Vlasenica, što je potkrijepljeno iskazima svih saslušanih svjedoka Tužilaštva. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su za svaku od radnji koja se optužnicom stavljala apelantu na teret detaljno analizirani dokaze optužbe i odbrane na način da su dovođeni u uzajamnu vezu iskazi saslušanih svjedoka, sprovedeni materijalni dokazi, nalazi i mišljenja vještaka, da su dati detaljni razlozi i obrazloženja zbog čega pojedini dokazi nisu prihvaćeni, kojim dokazima je poklonjena vjera, te na kojim dokazima je zasnovana odluka o postojanju krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Dalje, u obrazloženju prvostepene presude detaljno su izloženi apelantovi prigovori u vezi sa svakom od tačaka optužbe, dokazi na kojim su oni temeljeni, te su dati razlozi i obrazloženja zbog čega se prigovori uvažavaju ili odbijaju, odnosno zbog čega se dokazi dovedeni u vezu sa suprotstavljenim dokazima Tužilaštva uvažavaju ili odbijaju. Stoga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te povredi načela ravnopravnosti u postupku nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi izneseni u tom pravcu neosnovani.
49. Dalje, u pogledu apelantovog traženja da prisustvuje odlučivanju o njegovoj apelaciji, Ustavni sud ukazuje da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo da prisustvuju sjednicama Ustavnog suda prilikom odlučivanja o njihovim apelacijama, te da je stoga ovaj apelantov zahtjev neosnovan. Osim toga, u pogledu apelantovog zahtjeva kojim traži ponavljanje predmetnog postupka, Ustavni sud ukazuje da je njegova nadležnost propisana članom VI/3 Ustava Bosne i Hercegovine, te da stoga Ustavni sud nije nadležan da odlučuje o ponavljanju postupka. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je u ZKPBiH, u Glavi „XXIV – vanredni pravni lijek“, propisan postupak (odredbe čl. 324-333) u kojima redovni sud dozvoljava obnovu pravosnažno okončanog postupka, te da je sud koji je donio odluku povodom kojeg se traži ponavljanje postupka jedini nadležan da odlučuje o takvom prijedlogu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su oba apelantova zahtjeva neosnovana .
50. Slijedeći navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije neosnovani.
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
51. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđene garancije iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije.
52. Član 7 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
53. Apelant tvrdi da u njegovom slučaju nije mogao biti primijenjen KZBiH iz 2003. godine s obzirom na to da mu se stavljaju na teret radnje koje su počinjene 1992. godine, kada je na snazi bio KZSFRJ, a koji je, kako navodi, bio i blaži po njega.
54. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine) razmatrao aplikaciju aplikanta koji je 2007. godine osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine. U navedenoj odluci Evropski sud je ukazao da (tačka 23): „(...) Kako ova djela nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu sve do stupanja na snagu Krivičnog zakona iz 2003, evidentno je iz dokumenata navedenih u tač. 8-13 (Povelja Međunarodnog vojnog suda (1945), Rezolucija 95 (I) Generalne skupštine Ujedinjenih nacija o afirmaciji principa međunarodnog prava priznatih u Povelji Nirnberškog suda (1946), Principi međunarodnog prava priznati u Povelji i presudi Nirnberškog suda (1950), Nirnberški principi koje je usvojila Komisija za međunarodno pravo (1950), Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968), Statut Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju – ICTY (1993), Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda od 17. jula 1998. godine) da su ova djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu. U tom smislu, primjećuje se da su u ovom slučaju ispunjeni svi sastavni elementi zločina protiv čovječnosti: pobijana djela su izvršena u kontekstu šireg i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva i aplikant je bio svjestan ovih napada (suprotno slučaju Korbely, već citiran, § 83-85).“ Najzad, Evropski sud je zaključio (tačka 25): „(...) da su djela aplikanta, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definisano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu“, te da su aplikantovi navodi o povredi člana 7 Evropske konvencije očigledno neosnovani.
55. Dalje, Ustavni sud podsjeća i da je Evropski sud u predmetu Maktouf i Damjanović (vidi, Evropski sud, Maktouf i Damjanović, presuda od 18. jula 2013. godine), podsjećajući na stav zauzet u predmetu Šimšić, istakao (tačka 55) da: „(...) Neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon su uvedeni 2003. godine. Sud BiH i entitetski sudovi stoga nemaju nikakve druge mogućnosti nego da primjenjuju Krivični zakon iz 2003. godine u takvim predmetima (vidi međunarodne materijale koji se citiraju u tač. 31 i 32 u gornjem tekstu)... Sud je smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992-95. s obzirom na to da su ta djela u to vrijeme predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.“
56. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio citirani stav Evropskog suda u predmetu Šimšić u situacijama kada je apelacijama bilo pokrenuto pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
57. Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločin protiv čovječnosti iz člana 172 KZBiH, a koje je počinio kao dio širokog i sistematičnog napada protiv civilnog stanovništva, svjestan tog napada i svjestan da njegove radnje čine dio toga. Radnje izvršenja krivičnog djela apelant je preduzeo 1992. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti, ali su predstavljale zločin protiv čovječnosti po međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7 Evropske konvencije, jer je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.
58. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja primjena KZBiH iz 2003. godine, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne predstavlja kršenja člana 7 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, te u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo, te kada nema elemenata koji ukazuju na kršenje principa ravnopravnosti u predmetnom postupku.
60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana 7 Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo, iako kao takvo nije bilo propisano u krivičnom zakonu koji se primjenjivao u vrijeme počinjenja krivičnog djela.
61. Na osnovu člana 59 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić