Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2851/11 (M. J.)
Odluka donesena 21. 10. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-2851/11
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 10. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2851/11, rješavajući apelaciju Miroslava Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Jankovića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 004666 11 Rev od 11. maja 2011. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miroslav Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Hajran Zeba, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 004666 11 Rev od 11. maja 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. prethodnih Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Pravobranilaštva Bosne i Hercegovine, kao zakonskog zastupnika tužene Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 25. oktobra 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je dostavio odgovor 4. novembra 2011. godine, a tužena 1. novembra 2011. godine.
4. Odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 5. decembra 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Suda BiH broj P-154/08 od 26. maja 2010. godine tužena je obavezana da apelantu isplati iznos od 11.520,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka u iznosu od 3.071,25 KM. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, u skladu sa odredbom člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP pred Sudom BiH), nesporno utvrđeno da je odlukom Vijeća ministara od 25. maja 2006. godine formirana Državna komisija za ispitivanje istine o stradanju Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja i ostalih u Sarajevu u periodu od 1992. godine do 1995. godine, te da je Vijeće ministara odlukom od 15. juna 2006. godine imenovalo apelanta za člana navedene komisije. Također je nesporno utvrđeno da je tužena, u svojstvu naručioca posla, za rad u Državnoj komisiji zaključila sa apelantom Ugovor o djelu broj 01-344027106 sa rokom važenja od 30. juna 2006. godine do 30. juna 2007. godine, te da je tim ugovorom utvrđena visina naknade za apelantov rad po koeficijentu 8, odnosno u mjesečnom iznosu od 1.920,00 KM. Također je nesporno utvrđeno da je apelantu isplaćena naknada za šest mjeseci rada u 2006. godini.
7. Sud BiH je, također, naveo da je među strankama sporno da li apelantu pripada naknada za rad u Državnoj komisiji za period od januara do juna 2007. godine, odnosno do kraja perioda za koji je ugovor o djelu zaključen (u daljnjem tekstu: sporni period). Naime, Sud BiH je istakao da tužena smatra da apelantu ne pripada naknada za sporni period zbog toga što on, a ni ostali članovi Komisije nisu radili u spornom periodu, budući da se uopće nisu sastajali u prostorijama koje su zakupljene za njihov rad i dostavljali periodične izvještaje o radu svaka tri mjeseca, niti je Komisija sačinila završni izvještaj o radu u skladu sa članom 6. Odluke o formiranju Državne komisije. Sud BiH je, također, istakao da tužena navedene tvrdnje nije dokazala, kao ni činjenicu da je primjenom odredbe člana 608. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), nakon upozorenja članovima Komisije, pa i apelantu, zahtijevala raskidanje ugovora o djelu, jer se članovi Komisije, pa i apelant, ne pridržavaju uvjeta ugovora. Budući da tužena nije dokazala svoju tvrdnju da Državna komisija, u čijem sastavu je radio apelant, nije ispunila obavezu preuzetu ugovorom, Sud BiH je zaključio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev, te je, s tim u vezi, obavezao tuženu da apelantu isplati iznos bliže naveden u izreci presude.
8. Odlučujući o žalbi tužene, drugostepeno vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Gž- 113/10 od 3. decembra 2010. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Odbijen je i zahtjev tužene za naknadu troškova odgovora na žalbu. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, te je drugostepeno vijeće Suda BiH ocijenilo pravilnim zaključak prvostepenog suda da tužena nije dokazala tvrdnju da Komisija u čijem sastavu je radio apelant nije ispunila obavezu preuzetu ugovorom. Budući da, i prema ocjeni ovog vijeća, tužena nije dokazala da je zahtijevala raskidanje ugovora o djelu u skladu sa odredbom člana 608. ZOO zbog toga što se apelant i ostali članovi Komisije nisu pridržavali uvjeta ugovora, drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženu da ispuni ugovorne obaveze, te je primjenom odredbe člana 193. ZPP pred Sudom BiH odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu.
9. Odlučujući o reviziji tužene, revizijsko vijeće Suda BiH je Presudom broj S1 3 P 004666 11 Rev od 11. maja 2011. godine usvojilo reviziju, te preinačilo drugostepenu Presudu broj Gž-113/10 od 3. decembra 2010. godine i prvostepenu Presudu broj P-154/08 od 26. maja 2010. godine na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je istovremeno apelant obavezan da naknadi troškove postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude. U obrazloženju presude revizijsko vijeće Suda BiH je, nakon ispitivanja drugostepene presude u granicama žalbenih razloga, stanja spisa, u smislu člana 217. ZPP pred Sudom BiH, zaključilo da pravno shvatanje drugostepenog suda nije pravilno. U tom kontekstu revizijsko vijeće Suda BiH je ponovilo činjenično utvrđenje i pravni stav drugostepenog suda, te je zaključilo da se drugostepena presuda zasniva na povredi odredaba člana 176. u vezi sa čl. 90. i 93. ZPP pred Sudom BiH i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, na što revizija osnovano ukazuje, a i revizijsko vijeće pazi po službenoj dužnosti. Naime, imajući u vidu čl. 90. i 93. ZPP, revizijsko vijeće Suda BiH je istaklo da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja bio na apelantu, jer tvrdi da je Državna komisija u čijem sastavu je i on radio ispunila preuzetu obavezu. S tim u vezi, revizijsko vijeće Suda BiH je ukazalo na odredbu člana 600. ZOO kojom je propisano da se ugovorom o djelu poslenik (preduzimač, izvođač radova) obavezuje da obavi određeni posao, kao što je izrada ili opravka neke stvari ili izvršenje nekog fizičkog ili intelektualnog rada i sl., a naručilac se obavezuje da mu za to plati naknadu. Također, revizijsko vijeće Suda BiH je istaklo da apelant nije predočio sudu niti jedan dokaz o tome da je Komisija, čiji je član bio apelant, uradila posao, odnosno završila posao zbog kojeg je osnovana. S tim u vezi, revizijsko vijeće Suda BiH je ukazalo da je Odlukom o osnivanju navedene komisije, koja je donesena na sjednici Vijeća ministara Bosne i Hercegovine 22. maja 2006. godine, propisano da Državna komisija podnosi periodične izvještaje svaka tri mjeseca, a završni u roku od 12 mjeseci od dana formiranja. Iz dokaza u spisu proizlazi, kako dalje navodi revizijsko vijeće Suda BiH, da ovaj dio posla Komisija, a slijedeći to i sam apelant, nije obavila. S tim u vezi, revizijsko vijeće je ukazalo da iz dopisa člana Komisije Smaila Čekića od 19. juna 2007. godine proizlazi da je Komisija dostavila Vijeću ministara Bosne i Hercegovine samo jedan izvještaj pod nazivom Izvještaj o radu Komisije sa naučnoistraživačkim projektom, koji se odnosi na period od njenog formiranja do 22. decembra 2006. godine. Dalje, revizijsko vijeće Suda BiH je ukazalo da i iz apelantovog iskaza datog u svojstvu parnične stranke proizlazi da navedeni izvještaj nikada nije ni usvojen zbog suprotstavljenih stavova o pitanju nadležnosti i zadatka Komisije kako u Vijeću ministara, tako i među samim članovima Komisije, što je dovelo do zastoja u radu, sukoba, preglasavanja i blokada rada Komisije. Pri tome revizijsko vijeće Suda BiH je ukazalo da je apelant na kraju svog iskaza istakao da je Vijeće ministara „skinulo Komisiju sa radom pola godine prije, tvrdeći da ništa ne rade i da troše pare“.
10. S obzirom na navedeno, revizijsko vijeće Suda BiH je zaključilo da su nižestepeni sudovi, zbog povrede odredaba čl. 90. i 93. ZPP, pogrešno zaključili da je Komisija, u čijem je sastavu radio apelant, ispunila obaveze preuzete odlukom i ugovorom, odnosno da je Komisija radila i u periodu za koji apelant potražuje naknadu, što je imalo kao posljedicu i nepravilnu primjenu materijalnog prava - odredbe člana 600. ZOO. Suprotno shvatanju nižestepenih sudova, revizijsko vijeća smatra da dva poziva za održavanje sjednice Komisije, i to 20. marta 2007. godine, kada nije bilo ni kvoruma, i 21. juna 2007. godine, kada, također, nije bilo kvoruma (od deset članova Komisije bilo je prisutno samo pet), te zapisnik sa sjednice te komisije od 21. juna 2007. godine, kada, također, nije postojao kvorum, ne mogu biti dokaz da je Komisija radila u spornom periodu, a pogotovo da je ispunila preuzete obaveze. S tim u vezi, revizijsko vijeće je ukazalo da dopis iz kabineta predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH od 14. juna 2007. godine koji je upućen Državnoj komisiji za dostavljanje cjelovitog godišnjeg izvještaja upućuje na zaključak da Komisija nikada nije dostavila završni godišnji izvještaj. Naime, revizijsko vijeće je ukazalo da navedeno prvenstveno proizlazi iz informacije Vijeća ministara u vezi sa radom navedene komisije upućene na razmatranje Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine. Također, revizijsko vijeće Suda BiH je ukazalo da je tužena u prilog revizijskim navodima dostavila i navedenu originalnu informaciju Vijeća ministara Bosne i Hercegovine broj 01-50-471-1/08 od 19. februara 2008. godine, te da se vjerodostojnost tog dokaza ne može dovoditi u pitanje.
11. Imajući u vidu sve navedeno, revizijsko vijeće Suda BiH je, postupajući u skladu sa odredbom člana 217. ZPP pred Sudom BiH, nižestepene presude preinačilo i odlučilo kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je zaključio ugovor o djelu sa tuženom na period od 30. juna 2006. godine do 30. juna 2007. godine po kojem je preuzeo obavezu da radi u Državnoj komisiji. Također je naveo da je tužena za prvih šest mjeseci rada apelantu isplatila ugovorenu naknadu, ali da mu nije isplaćena naknada za period januar - juni 2007. godine. Smatra, pored ostalog, da je pravno shvatanje revizijskog vijeća neprihvatljivo u okolnostima kada su prvostepeni i drugostepeni sud potpuno pravilno zaključili da tužena nije dokazala tvrdnju da Komisija u čijem sastavu je radio apelant nije ispunila obaveze preuzete ugovorom. Apelant je naveo da je kao član Državne komisije postupao na osnovu važećeg ugovora o djelu, te smatra da su prvostepena i drugostepena presuda pravilne i zakonite kojima je u cijelosti usvojen njegov tužbeni zahtjev.
b) Odgovor na apelaciju
13. Sud BiH je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u predmetnoj apelaciji. Sud BiH je naveo da ostaje u cjelini pri pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju osporene odluke, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tužena je navela da je osporena presuda pravilna i zakonita, budući da je, prema mišljenju tužene, dato obrazloženje u skladu sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi sa materijalno i procesnopravnim propisima na kojima je zasnovana reviziona odluka. Stoga, tužena smatra da tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom na čiju povredu ukazuje, te je predložila da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 36/04 i 84/07, u daljnjem tekstu: ZPP) u relevantnom dijelu glasi:
Član 90. st. 1. i 2.
Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 93.
Ako Sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 P 004 666 11 Rev od 11. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 19. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 13. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
20. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
23. Apelant smatra da je revizijsko vijeće Suda BiH, pri donošenju svoje odluke, proizvoljno primijenilo relevantne odredbe ZPP pred Sudom BiH, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom, koja je potvrđena drugostepenom presudom, obavezana tužena da apelantu isplati iznos od 11.520,00 KM (na ime ispunjenja obaveze preuzete ugovorom). Međutim, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće Suda BiH, odlučujući o reviziji tužene protiv drugostepene presude, ukazalo da apelant, na kome je bio teret dokazivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva u smislu odredaba člana 90. i člana 93. ZPP pred Sudom BiH, u predmetnom postupku nije dokazao da je Komisija, u čijem je sastavu radio i apelant, završila posao za koji je i osnovana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 90. stav 1. ZPP pred Sudom BiH propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, dok je odredbama člana 93. ZPP propisano da, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće Suda BiH, primjenom pravila o teretu dokazivanja, zaključilo da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev za isplatu preciziranog iznosa na ime naknada za rad u Komisiji za period od januara do juna 2007. godine, te je, stoga, i odlučilo kao u izreci svoje presude. Naime, Ustavni sud zapaža da je revizijsko vijeće Suda BiH, suprotno apelantovim navodima, jasno ukazalo da iz dokaza u spisu proizlazi da apelant nije dokazao da je Komisija u čijem je sastavu radio apelant ispunila obaveze preuzete odlukom i ugovorom, odnosno da je Komisija radila u periodu za koji apelant potražuje naknadu. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP pred Sudom BiH sa odlučenjem revizijskog vijeća Suda BiH, te obrazloženjem koje je dato u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog vijeća. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je revizijsko vijeće Suda BiH u obrazloženju svoje odluke dalo zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP pred Sudom BiH na predmetnu situaciju, te da je na taj način ispoštovalo garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
25. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
26. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
27. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer je revizijsko vijeće Suda BiH detaljno i jasno obrazložilo svoju odluku u pogledu primjene relevantnih odredaba ZPP pred Sudom BiH na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
28. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić