Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2967/11 („Saboss“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 21. 10. 2014.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stečaj
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2967/11

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 10. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2967/11, rješavajući apelaciju „Sabossa“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 21. oktobra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Sabossa“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 000846 10 Rev od 21. aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 000846 09 Gž od 7. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 000846 07 Ps od 12. maja 2009. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. „Saboss“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Adil Lozo, advokat iz Travnika, podnio je 20. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 000846 10 Rev od 21. aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tesktu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 000846 09 Gž od 7. jula 2010. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 000846 07 Ps od 12. maja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od „Šipad-Fojnica“ d.o.o. u stečaju Fojnica (u daljnjem tekstu: tužitelj) i „Šipad Sarajevo“ d.p. „Vranica“ Fojnica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 30. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 23. juna 2014. godine, Kantonalni sud 17. juna 2014. godine i Općinski sud 2. jula 2014. godine, a tužitelj i drugotuženi nisu dostavili svoj odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 0 Ps 000846 07Ps od 12. maja 2009. godine utvrđeno je da je ništava sudska nagodba zaključena pred Općinskim sudom u Fojnici u predmetu broj Ps-11/03 od 12. marta 2004. godine, kojom su u apelantovo vlasništvo prenesene nekretnine u Fojnici, bliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), sve ranije upisano u zk.ul. broj 610 k.o. Fojnica, a sada u zk.ul. broj 2230 k.o. Fojnica (stav I izreke presude), dok je u preostalom dijelu odbijen tužbeni zahtjev (stav II izreke). Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev (kao prvotuženog u predmetnom postupku) kojim je tražio utvrđenje da je na predmetnim nekretninama razlučni povjerilac, te da se, shodno tome, tužitelj obaveže da trpi da se apelant kao razlučni hipotekarni povjerilac odvojeno namiri iz predmetnih nekretnina do visine glavnog duga od 957.208,78 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 1. aprila 2002. godine pa do isplate, kao i troškova postupka prema odluci suda (stav III izreke), te je istovremeno odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka (stav IV izreke).

6. Općinski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nesporno utvrdio da su pravni prednik tužitelja i drugotuženi ugovorom o osnivanju društva sa ograničenom odgovornošću od 29. septembra 1995. godine (u daljnjem tekstu: ugovor o osnivanju) bili osnivači preduzeća, koje je od osnivanja promijenilo naziv i sada posluje pod imenom tužitelja, te da je drugotuženi navedenim ugovorom o osnivanju u preduzeće kao osnivački ulog unio predmetne nekretnine. Također je utvrđeno da je na predmetnim nekretninama rješenjima Općinskog suda br. Ip-10/01 od 12. marta 2001. godine i Ip -109/01 od 11. decembra 2001. godine upisano založno pravo u apelantovu korist. Općinski sud je, također, utvrdio da je rješenjem Kantonalnog suda od 14. novembra 2003. godine nad tužiteljem otvoren stečajni postupak. Pored toga, Općinski sud je utvrdio da su apelant i drugotuženi 12. marta 2004. godine u Općinskom sudu u Fojnici u predmetu broj Ps-11/03 zaključili sudsku nagodbu kojom je u članu 1. nagodbe drugotuženi kao hipotekarni dužnik ustupio apelantu u vlasništvo predmetne nekretnine radi namirenja apelantovog potraživanja kao hipotekarnog povjerioca u iznosu od 957.208,78 KM sa kamatama. Nakon toga, stečajni upravnik tužitelja je 29. marta 2004. godine obavijestio Općinski sud u Fojnici da je sporna sudska nagodba nezakonita, budući da su predmetne nekretnine imovina tužitelja, te da čine stečajnu masu tužitelja nad kojim je u toku stečajni postupak.

7. Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li raspoloživi dokazi tužitelja predstavljaju osnovu za utvrđenje ništavosti sudske nagodbe, jer je apelant u toku postupka tvrdio da ne postoje razlozi za ništavost sporne sudske nagodbe po osnovu člana 9. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama, člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana

60. Zakona o stečajnom postupku. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza zaključio da je sporna sudska nagodba nezakonita, budući da je zaključena nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, a što je suprotno odredbi člana 60. stav 1. Zakona o stečajnom postupku. Općinski sud je istakao da su apelant i drugotuženi nesavjesno raspolagali predmetnim nekretninama koje su bile predmet sporne sudske nagodbe, jer te nekretnine čine imovinu tužitelja, a što proizlazi iz rješenja Višeg suda u Sarajevu od 19. decembra 1995. godine kojim je tužitelj registriran i rješenja Kantonalnog suda u Travniku od 14. novembra 2003. godine kojim je otvoren stečajni postupak nad tužiteljem.

8. Također, Općinski sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da su predmetne nekretnine u B vlasničkom listu upisane sa pravom raspolaganja u korist Općine Fojnica sa dijelom 1/1, te sa pravom korištenja sa dijelom 1/1 u korist drugotuženog. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, te je primjenom čl. 60, 81. stav 2. tačka 1. Zakona o stečajnom postupku, te čl. 101. i 141. ZOO i člana 9. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama odlučeno kao u stavu 1. izreke presude, dok je u preostalom dijelu odlučeno kao u stavu II izreke presude.

9. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevom, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza i navoda parničnih stranaka iznesenih tokom postupka zaključio da apelant nije dokazao utemeljenost činjeničnih navoda protivtužbenog zahtjeva (da je razlučni povjerilac), pa je, u skladu sa odredbama čl. 123. i 126. ZPP, odlučeno kao u stavu III izreke presude. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je temeljio na odredbi člana 396. stav 3. ZPP.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 51 0 Ps 000846 09 Gž od 7. jula 2010. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u st. I i III izreke (kojim je utvrđeno da je ništava predmetna sudska nagodba, te odbijen apelantov zahtjev za utvrđenje da je razlučni povjerilac i da mu pripada pravo da se namiri iz predmetnih nekretnina) i uvažio žalbu tužitelja i ukinuo prvostepenu presudu u st. II i IV izreke (kojim je dio tužbenog zahtjeva tužitelja odbijen i kojim je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka) i u tom dijelu vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Kantonalni sud je apelantove žalbene navode u odnosu na stav I izreke prvostepene presude ocijenio neosnovanim, te u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda kao utemeljen i na zakonu zasnovan. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima, u odnosu na stav III izreke prvostepene presude, Kantonalni sud je naveo da iz postavljenog protivtužbenog zahtjeva proizlazi da se radi o utvrđenju prava razlučnog povjerioca i njegovog namirenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 38. Zakona o stečajnom postupku propisano ko se može smatrati razlučnim povjeriocem, te da su, između ostalog, to i hipotekarni povjerioci, što je posebno regulirano čl. 102. do 107. Zakona o stečajnom postupku. Kantonalni sud je, također, naveo da iz sadržine navedenih članova jasno proizlazi da se namirenje razlučnih povjerilaca vrši u stečajnom postupku, a ne u parničnom postupku, kako je to apelant tražio. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je protivtužbeni zahtjev odbio primjenom odredaba čl. 60, 81. stav 2. tačka 1. Zakona o stečajnom postupku, kao i čl. 101. i 141. ZOO.

11. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji podnesenoj protiv drugostepene presude u dijelu pravosnažnog odlučenja (st. I i III prvostepene presude), donio Presudu broj 51 0 Ps 000846 10 Rev od 21. aprila 2011. godine kojom je reviziju odbio. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da su zaključci nižestepenih sudova razultat nepravilne primjene člana 8. ZPP. Suprotno apelantovim tvrdnjama, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, pravilno primjenjujući član 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocijenili svaki dokaz i sve dokaze zajedno, te na osnovu slobodne ocjene dokaza odlučili koje će činjenice uzeti kao dokazane, a po mišljenju Vrhovnog suda, apelant ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu provedenih dokaza, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa su zbog toga svi revizijski navodi kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ocijenjeni kao neosnovani.

12. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio i apelantov stav da se zahtjev tužitelja tiče pobijanja pravne radnje u stečaju, te da se, stoga, po stavu tužitelja, tužba može podnijeti u roku od dvije godine od dana otvaranja stečajnog postupka, a koji je u konkretnom slučaju protekao jer je stečaj nad tužiteljem otvoren 14. novembra 2003. godine, a tužba podnesena 22. januara 2007. godine. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj istakao zahtjev za utvrđivanje ništavosti sudske nagodbe, te smatra da nije riječ o pobijanju pravne radnje u stečaju (čl. 80. do 86. Zakona o stečaju), što predstavlja potpuno različit institut od ništavosti koja je uređena čl. 103. do 110. ZOO. Na ništavost se može pozvati svako zainteresirano lice, pa je tužitelj zatražio da se utvrdi da je sudska nagodba ništava na što se mogao pozvati neovisno o postajanju ili nepostajanju pretpostavke za pobijanje pravnih radnji u stečaju.

13. Vrhovni sud je ocijenio da nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Revizijski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su pravni prednik tužitelja i drugotuženi 1995. godine bili osnivači preduzeća koje sada posluje pod imenom tužitelja, da je drugotuženi u preduzeće, kao osnivački ulog, unio predmetne nekretnine, da je na njima tokom 2001. godine upisano založno pravo u apelantovu korist, da je nad tužiteljem 2003. godine otvoren stečajni postupak, da su apelant i drugotuženi zaključili pred Općinskim sudom u Fojnici sudsku nagodbu u martu 2004. godine kojom je određeno da, radi namirenja potraživanja apelanta kao hipotekarnog povjerioca u iznosu od 957.208,78 KM sa kamatama, drugotuženi kao hipotekarni dužnik, „ustupa“ apelantu u vlasništvo sporne nekretnine, te da će se po stjecanju zakonskih uvjeta izvršiti uknjižba prava vlasništva na predmetnim nekretninama u zemljišnim knjigama na apelantovo ime. U vezi sa takvim činjeničnim utvrđenjem, Vrhovni sud je naveo da tužitelj zahtijeva da se utvrdi ništavost sudske nagodbe, jer predmetne nekretnine ne mogu biti predmet sporne sudske nagodbe pošto ih je drugotuženi unio kao osnivački ulog u zajedničko preduzeće, a apelant protivtužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je razlučni povjerilac nad predmetnim nekretninama.

14. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi usvojili tužbeni zahtjev, a odbili protivtužbeni zahtjev izražavajući pravni stav da nekretnine koje su imovina tužitelja ne mogu biti predmet sudske nagodbe, jer predstavljaju stečajnu masu, kao i da se namirenje razlučnih povjerilaca vrši u stečajnom postupku. Vrhovni sud je ukazao da je tačno da predmet ugovora, pa i sudske nagodbe, ne može biti nekretnina u tuđem vlasništvu, te je, s tim u vezi, ukazao da pri ocjeni ništavosti sporne sudske nagodbe treba imati u vidu činjenicu da iz spisa predmeta proizlazi da je na predmetnim nekretninama nastalo založno pravo – hipoteka u apelantovu korist radi osiguranja njegovog novčanog potraživanja u iznosu od 957.208,78 KM sa kamatama prema drugotuženom kao dužniku u odnosu na kojeg je uspostavljena zabrana raspolaganja predmetnim nekretninama. U opisanoj činjeničnoj situaciji, po mišljenju Vrhovnog suda, povjerilac ne može tražiti, niti dužnik to može dozvoliti, da mu dužnik preda založenu stvar u vlasništvo, niti to može biti predmet sporazuma (ugovora) stranaka. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je predmetna sudska nagodba ništava s tim da se, po mišljenju Vrhovnog suda, na konkretnu pravnu stvar treba primijeniti član 973. ZOO, kojim je propisano da je „ništava (je) odredba ugovora o zalozi da će založena stvar preći u vlasništvo povjerioca ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti“. Smisao zaključene sudske nagodbe je upravo prelazak u vlasništvo povjerioca predmetnih nakretnina koje su založene radi namirenja njegovog potraživanja. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da apelant i drugotuženi nisu mogli sklopiti sudsku nagodbu prema kojoj drugotuženi ustupa u vlasništvo apelantu predmetne nekretnine radi namirenja apelantovog potraživanja u iznosu od 957.208,78 KM sa kamatama.

15. U vezi sa apelantovim protivtužbenim zahtjevom, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su taj zahtjev odbili, te da se drugostepeni sud, u vezi s tim, jasno i precizno izjasnio u obrazloženju presude. Vrhovni sud je, naime, naveo da je tačan apelantov navod da je razlučni povjerilac, kako to proizlazi iz člana 38. Zakona o stečajnom postupku, između ostalih, i hipotekarni povjerilac. Međutim, Vrhovni sud je istakao da u predmetnom postupku apelant nije dokazao da je stekao hipoteku nad predmetnim nekretninama. Kada hipoteka nastane na osnovu sudske odluke, ona se stječe upisom u javne knjige, ili na drugi način određen zakonom, kako je to propisano članom 69. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da iz navedenog razloga apelant svojstvo razlučnog povjerioca može dokazati u stečajnom postupku i svoje namirenje ostvariti prema čl. 102. do 107. Zakona o stečajnom postupku, a u slučaju spora, pokrenuti parnicu, shodno članu 115. navedenog zakona.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava o čemu se apelant opširno izjasnio u apelaciji. Smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbe Zakona o stečajnom postupku i ZOO na kojim su utemeljene osporene presude, pri čemu, po apelantovom mišljenju, uopće nisu obratili pažnju na „odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima“ koje su trebali uzeti u obzir. Apelant navodi da su sudovi propustili utvrditi da je tužba podnesena radi pobijanja u stečajnom postupku, te da su „kao pravni osnov navedene odredbe čl. 60. i 81. stav 2. tačka 1. Zakona o stečajnom postupku“. Apelant smatra da je sporna sudska nagodba zaključena na zakonit način, da su predmet nagodbe bile nekretnine drugotuženog, te da na sklapanje nagodbe nema utjecaja otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem, što su sudovi pogrešno zaključili. Naglašava da prvostepeni sud još nije odlučio čija su imovina predmetne nekretnine, jer u tom dijelu je u toku postupak pred Općinskim sudom i još uvijek nije donesena pravosnažna presuda, pa se postavlja pitanje na osnovu čega je zaključeno da je sudska nagodba ništava. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu i predmet vrati redovnim sudovima na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da i dalje ostaje pri navodima iznesenim u obrazloženju presuda, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da i dalje ostaje pri pravnom stavu iznesenom u osporenoj presudi, jer tom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se u apelaciji poziva.

19. Općinski sud je naveo da je apelacija neutemeljena zbog toga što je apelant pred navedenim sudom imao pravično suđenje, pravo na pristup sudu i pravo na pravni lijek. Naglasio je da su u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude raspravljene sve pravno relevantne činjenice koje su mogle biti od utjecaja na ishod predmetnog spora. Naglašeno je da je taj sud (odlučujući u ponovnom postupku o ukinutom dijelu presude od 12. maja 2009. godine – st. II i IV) donio Presudu broj 51 0 Ps 000846 13 Ps3 od 28. novembra 2013. godine (kojom je utvrđeno da je tužitelj stekao pravo raspolaganja sa dijelom 1/1 nad objektima, preciznije označenim u presudi, i pravo korištenja zemljišta za te objekte, te su apelant i drugotuženi obavezani da trpe upis tih prava u zemljišne knjige), koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 000846 Pž3 od 17. juna 2014. godine koje su dostavljene na uvid u prilogu odgovora na apelaciju.

V. Relevantni propisi

20. Zakon o stečajnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 29/03, 32/04 i 42/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

Razlučni povjerioci (1) Povjerioci koji imaju razlučno pravo na nekom predmetu stečajne mase ovlašteni su na odvojeno namirenje iz predmeta razlučnog prava za glavno potraživanje, kamate i troškove, u skladu sa odredbama čl. od 102. do 107. ovog zakona.

(2) Razlučni povjerioci su:

1) hipotekarni povjerioci i povjerioci zemljišnog duga;

[…] Član 60.

Isključivanje sticanja prava na imovinu koja ulazi u stečajnu masu (1) Nakon otvaranja stečajnog postupka ne mogu se valjano sticati prava na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, čak i u slučaju da se to sticanje ne temelji na raspolaganju stečajnog dužnika, ni na prinudnom izvršenju ili osiguranju u korist stečajnog dužnika.

Član 81. stav 2. tačka 1.

[…] (1) Pobijati se može pravna radnja koja je dala ili omogućila stečajnom povjeriocu neuobičajeno osiguranje ili namirenje kao što je namirenje koje on nije ili nije na taj način, ili u to vrijeme imao pravo zahtijevati ako je:

1) pravna radnja preduzeta u posljednjem mjesecu prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnog postupka ili nakon podnošenja ovog prijedloga;

[…] Član 101.

Unovčavanje stečajne mase (1) Nakon izvještajnog ročišta stečajni upravnik dužan je bez odlaganja unovčiti imovinu koja ulazi u stečajnu masu, ako to nije u suprotnosti sa odlukom skupštine povjerilaca.

[…] Član 107.

Unovčavanje od povjerioca (1) Povjerilac je ovlašten za unovčavanje pokretne stvari ili potraživanja na kojima postoji razlučno pravo ako tu stvar ima u posjedu ili ako mu je stečajni upravnik prepustio potraživanje na unovčavanje.

Član 115 Sporna potraživanja Ako je stečajni upravnik osporio neko potraživanje povjerilac se upućuje na parnicu radi utvrđenja osporenog potraživanja. Ukoliko je osporeno potraživanje za koje postoji izvršni naslov, stečajni upravnik dužan je podići tužbu da dokaže osnovanost osporavanja. Ako su stečajni dužnik ili povjerilac na ročištu za ispitivanje osporili prijavljeno potraživanje mogu pokrenuti parnicu da dokažu osnovanost osporavanja. Stranka koja je dužna da pokrene parnicu vezanu za osporeno potraživanje mora da pokrene tu parnicu u roku od 30 dana od dana ročišta za ispitivanje na kojem je potraživanje osporeno. Ako stranka koja je dužna da pokrene parnicu to ne učini u tom roku smatrat će se da se odrekla prava na pokretanje parnice.

21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 103.

Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Član 141.

(1) Ništav je ugovor kojim neko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očiglednoj nesrazmjeri sa onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obavezao dati ili učiniti.

Član 973.

Zabranjene odredbe Ništava je odredba ugovora o zalozi da će založena stvar preći u svojinu povjerioca ako njegovo potraživanje ne bude namireno o dospjelosti, kao i odredba da će u tom slučaju povjerilac moći po unaprijed određenoj cijeni prodati založenu stvar ili je zadržati za sebe.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju, postupak je u jednom dijelu, koji se odnosi na utvrđenje ništavosti sporne sudske nagodbe, te na odbijanje apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio utvrđenje da je na predmetnim nekretninama razlučni povjerilac, a apelant je apelacijom osporio odlučenje sudova u tom dijelu, okončan Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 000846 10 Rev od 21. aprila 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 20. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i

4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

27. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju, zahtjev tužitelja usmjeren je na pobijanje sudske nagodbe, odnosno utvrđenje da je apelant razlučni povjerilac na predmetnim nekretninama, što nesporno ulazi u okvir apelantovih građanskih prava i obaveza. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

28. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primjeni prava.

29. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud će se, dakle, prema navedenom stavu, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

31. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u vezi sa suštinskim zahtjevom tužitelja, a to je zahtjev kojim je tražio utvrđenje ništavosti sporne sudske nagodbe, te apelantovim protivtužbenim zahtjevom kojim je tražio utvrđenje da je razlučni povjerilac nad predmetnim nekretninama, dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, odlučujući o tužbenom zahtjevu i apelantovom protivtužbenom zahtjevu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, izražavajući pravni stav da predmetne nekretnine, koje su imovina tužitelja, ne mogu biti predmet sporne sudske nagodbe, jer predstavljaju stečajnu masu tužitelja, kao i da se namirenje razlučnih povjerilaca vrši u stečajnom postupku, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku i ZOO. Pored toga, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu i činjenicu da je pravosnažnim rješenjima Općinskog suda u Fojnici od 12. marta 2001. godine i 11. decembra 2001. godine na predmetnim nekretninama nastalo založno pravo – hipoteka u apelantovu korist, pravosnažnim rješenjima Općinskog suda u Fojnici od 12. marta 2001. godine i 11. decembra 2001. godine, radi osiguranja njegovog novčanog potraživanja prema drugotuženom u odnosu na kojeg je ustanovljena zabrana raspolaganja predmetnim nekretninama. Naime, redovni sudovi su jasno ukazali da, kada založna stvar predstavlja osiguranje duga iz koje se povjerilac može naplatiti, povjerilac ne može tražiti, niti dužnik to može dozvoliti da mu dužnik založnu stvar preda u vlasništvo, te da stoga založna stvar ne može biti predmet sudske nagodbe, zbog čega su redovni sudovi i zaključili da je sporna sudska nagodba ništava u smislu odredbe člana 973. ZOO. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi i u odnosu na apelantov protivtužbeni zahtjev jasno ukazali da se, u smislu odredaba člana 38. Zakona o stečajnom postupku, razlučnim povjeriocima smatraju i hipotekarni povjerioci, te da se namirenje razlučnih povjerilaca, odnosno hipotekarnih povjerilaca vrši u stečajnom postupku shodno odredbama čl. 102. do 107. Zakona o stečajnom postupku, a ne u parničnom postupku, kako je apelant tražio svojim protivtužbenim zahtjevom.

32. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojim su redovni sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Također, Ustavni sud zapaža da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku i ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda i presuda koje je u prilogu dostavio taj sud proizlazi da je tužitelj presudom Općinskog suda od 28. novembra 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda od 17. juna 2014. godine, stekao pravni osnov za upis u zemljišne knjige prava raspolaganja na predmetnim nekretninama sa pravom 1/1 dijela. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u okolnostima konkretnog slučaja smatra neosnovanim.

33. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

34. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava odnose na iste navode koje je apelant istakao u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi udovoljili tužbenom zahtjevu tužitelja, odnosno odbili apelantov protivtužbeni zahtjev za šta su dali dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost na koju je apelant neosnovano ukazao.

36. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2967/11 („Saboss“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio