Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3737/11 (D. Š.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Dokaz
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Ne bis in idem
  • Ratni zločin
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3737/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3737/11, rješavajući apelaciju Dragana Šunjića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Šunjića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-05/139 od 9.

marta 2011. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Šunjić (daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Midhat H. Kočo, advokat iz Sarajeva, podnio je 21. septembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRŽ-05/139 od 9. marta 2011. godine. Apelant je dopunio apelaciju 6. septembra 2012. godine, 19. augusta 2013. godine i 21. maja 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, ranije važeća („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) i člana 23. sada važećih Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. decembra 2013. godine i 9. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 4. i 17. decembra 2013. godine, te 11. i 22. jula 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Suda BiH broj X-KR-05/139 od 20. februara 2009. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci navedene presude pod tačkama od 7. do 12. počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) progon u vezi s tačkom a) lišenje drugog lica života (ubistvo), tačka e) zatvaranje (samovoljno i protivpravno zatvaranje zatvorenika u logoru), tačka f) mučenje, g) seksualno nasilje (silovanje i drugi oblici seksualnog nasilja), tačka k) druga nečovječna djela (zatvaranje u nehumanim uvjetima, maltretiranja, ponižavanje i drugo psihičko zlostavljanje), a sve u vezi s čl. 29. i 180. stav 1. KZBiH, te je uz primjenu odredbe člana 285. ZKPBiH i odredbi čl. 39, 42. i 48. KZBiH osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu. Na osnovu člana 56. KZBiH, apelantu je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počevši od 2. juna 2006. godine. Na osnovu člana 188. stav 4. ZKPBiH, apelant je oslobođen obaveze da nadoknadi troškove krivičnog postupka. Oštećeni su, u smislu odredbe člana 198. stav 2. ZKPBiH, imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnicu.

6. Rješenjem Suda BiH od 15. marta 2010. godine, povodom žalbi branilaca optuženih, te zajedničke žalbe apelanta i njegovog branioca, prvostepena presuda je ukinuta zbog počinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. st. 1. i 2. ZKPBiH, te je određeno održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja.

7. Presudom Suda BiH broj X-KRŽ-05/139 od 9. marta 2011. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama pod tačkama od 7. do 11. presude počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) progon u vezi sa tačkom e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava, radnjama iz tačke 7. ove presude, tačkom f) mučenje, radnjama iz tačaka 8. i 9. presude, tačkom g) silovanje i drugi oblici teškog seksualnog nasilja, radnjama iz tačke 10. presude, tačkom k) druga nečovječna djela, radnjama iz tačaka 7. i 11. presude, a sve u vezi s čl. 29. i 180. stav 1. KZBiH, te je na osnovu odredbe člana 285. ZKPBiH uz primjenu odredbe čl. 39, 42, 42.b) i 48. KZBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 16 godina. Apelant je oslobođen optužbe da je u periodu od augusta 1993. godine do marta 1994. godine u svojstvu zamjenika upravnika zatvora Vojno u jačanju sistema zlostavljanja i progona Bošnjaka, u kojem je svojevoljno i svjesno učestvovao, lično silovao svjedokinju A. G. u zatvoru Vojno, kao i da je početkom januara 1994. godine u zatvoru Vojno lišio života zatočenika E. N. pucajući u njega iz neposredne blizine iz automatske puške ispalivši mu jedan metak u lice i dva u prsa i na mjestu ga ubio. Apelantu je, u skladu s članom 56. KZBiH, u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru prema rješenjima Suda BiH počevši od 2. juna 2006. godine pa nadalje. Apelant je, u smislu člana 188. stav 4. ZKPBiH, oslobođen obaveze da nadoknadi troškove krivičnog postupka i paušala koji u cjelini padaju na teret budžetskih sredstava Suda. U pogledu imovinskopravnih zahtjeva, u smislu odredbi člana 198. stav 2. ZKPBiH, oštećeni su imovinskopravnim zahtjevima upućeni na parnicu.

8. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je Tužilaštvo 15. maja 2008. godine dostavilo jedinstvenu optužnicu, te u činjeničnom opisu krivičnih djela preciziralo pojedine tačke optužnice u odnosu na optužnice od 29. novembra 2006. godine i 27. decembra 2007. godine, tj. da su apelant i još trojica optuženih radnjama pobliže opisanim u tačkama optužnice počinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. tačka a) ubistvo, e) zatvaranje, f) mučenje, g) seksualno nasilje, k) druga nečovječna djela i h) progon, a sve u vezi s čl. 29. i 180. st. 1, 2. i 3.

KZBiH.

9. U obrazloženju presude se navodi da je u toku pretresa pred Apelacionim vijećem apelant ostao pri podnesenoj optužnici i u njoj iznesenim tvrdnjama, a odbrana pri tvrdnjama iznesenim u žalbama.

10. Istaknuto je da je u toku drugostepenog pretresa Vijeće shodno odredbi člana 317. ZKPBiH prihvatilo sve dokaze Tužilaštva i odbrane koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka. Ukazano je na to da je brojne iskaze svjedoka Vijeće preslušalo u sudnici u prisustvu strana u postupku i branilaca optuženih, a ostale, rukovodeći se principom ekonomičnosti, van sudnice, te izvršilo uvid u sve materijalne dokaze. Na taj način su svi dokazi koji su prethodno izvedeni pred Prvostepenim vijećem ušli u dokaznu građu, tako da je presuda donesena na osnovu svih tih dokaza, dodatnih dokaza, izvedenih neposredno pred Drugostepenim vijećem.

11. Istaknuto je da su u postupku pred Drugostepenim vijećem prihvaćeni kao dokazi iskazi svjedoka saslušanih u prvostepenom postupku povodom zajedničkih prijedloga odbrana svih optuženih, materijalni dokazi uvedeni su na njihov prijedlog, kao i novi dokazi koji su na njihov prijedlog izvedeni tokom drugostepenog postupka. To su iskazi svjedoka Ž. L., Ž. Z., R. R. i I. P. saslušanih u toku prvostepenog postupka na zajednički prijedlog odbrana. Ukazano je na to koje je dokaze predložio apelant (iskazi svjedoka i materijalni dokazi). Također je ukazano na to koje je to nove dokaze apelant ponudio.

12. Apelaciono vijeće je navelo zbog čega nije prihvatilo pojedine apelantove dokaze.

13. Dalje je navedeno da je radi dokazivanja da su optuženi počinili krivična djela za koja se terete optužnicom Tužilaštvo u prvostepenom i drugostepenom postupku nastojalo dokazati postojanje širokog i sistematičnog napada pripadnika vojske bosanskih Hrvata (Hrvatsko vijeće odbrane; u daljnjem tekstu: HVO) na civilno bošnjačko stanovništvo u zapadnom dijelu Mostara, ali i šire kao općeg elementa bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Apelaciono vijeće je kao relevantne prihvatilo sve utvrđene činjenice koje je Prvostepeno vijeće prihvatilo i objavilo u svojoj odluci od 28. januara 2008. godine, a koje su navedene i obrazložene i u prvostepenoj presudi. S tim u vezi, navedeno je koje je činjenice prihvatilo Drugostepeno vijeće, a koje su utvrđene u pravosnažnoj presudi u predmetu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ), Tužilac protiv Mladena Naletelića „Tute“ i Vinka Martinovića „Štele“ (predmet broj IT-IT-98-34-T).

14. Istaknuto je da je tokom cijelog postupka i u završnoj riječi odbrana isticala da bi u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Krivični zakon SFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme kritičnih događaja. Odbrana je isticala da primjena bilo kojeg drugog zakona osim KZSFRJ koji je bio na snazi u periodu relevantnom za ovaj predmet predstavlja kršenje principa zakonitosti, te se pozvala i na član 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prilikom odlučivanja o prigovorima odbrane Drugostepeno vijeće je moralo uzeti u obzir da krivična djela za koja su optuženi i predmetnom presudom proglašeni krivim predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu i stoga potpadaju pod opće principe međunarodnog prava propisane članom 4a. Zakona o izmjenama i dopunama KZBiH i opće pravne principe koje priznaju civilizirani narodi propisane stavom 2. člana 7. Evropske konvencije, a zbog čega KZBiH može biti primijenjen u ovom slučaju na osnovu tih odredaba. Istaknuto je da je primjena KZBiH dodatno opravdana činjenicom da je izrečena kazna u svakom slučaju blaža nego smrtna kazna koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, čime se zadovoljava princip vezan za vremensko važenje krivičnog zakona, odnosno primjenu zakona blažeg za učinioca prema kriteriju zaprijećene kazne. Također je ukazano na to da se u konkretnom slučaju radi o suđenjima za krivična djela za koja je u vrijeme počinjenja bilo apsolutno predvidljivo i općepoznato da su u suprotnosti s općim principima međunarodnog prava. Stoga, Vijeće smatra da su optuženi morali znati da tokom ratnog stanja, odnosno oružanog sukoba, radnje koje čine predstavljaju kažnjiva djela i da su u suprotnosti s međunarodno zaštićenim vrijednostima, te da primjena međunarodnih pravila kojima su ove radnje inkriminirane ima prioritet i da njihovo kršenje povlači teške posljedice. Apelaciono vijeće je navelo da se dodatni argument za primjenu međunarodnog humanitarnog prava ogleda u činjenici da je Bosna i Hercegovina u vrijeme kada su počinjena krivična djela kao nasljednica države SFRJ bila strana potpisnica svih relevantnih međunarodnih konvencija o ljudskim pravima i međunarodnom humanitarnom odnosno krivičnom pravu. Krivično djelo zločini protiv čovječnosti, u skladu s odredbama iz zajedničkog člana 3. stav 1. tačke a) i c) ženevskih konvencija i člana 27. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine treba u svakom slučaju podvesti pod međunarodno pravo, odnosno opće principe međunarodnog prava iz čl. 3. i 4. a) KZBiH.

15. Apelaciono vijeće je navelo da je ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi Sud BiH ispitao činjenični sadržaj optužbe koji se odnosi na postojanje kumulativno postavljenih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi s tačkama a), e), f), g) i k) KZBiH.

16. U pogledu općih elemenata predmetnog krivičnog djela istaknuto je da bitna obilježja krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH predstavljaju prvenstveno raznovrsne radnje izvršenja, odnosno ponašanje koje shodno definiciji iz stava 2. tačka a) navedenog člana uključuje višestruko činjenje djela iz stava 1. tog člana, protiv kojeg civilnog stanovništva, na osnovu ili s ciljem državne politike ili politike neke organizacije da se učini takav napad. Ukazano je na to da je elemente politike potrebno izraziti u vidu četiri podelementa. Prema članu 172. stav 2. tačka a) KZBiH mora se utvrditi: postojanje politike, da je politika državna ili organizaciona, da se učini takav napad i da je napad zapravo preduzet na osnovu ili s ciljem te politike.

17. Ukazano je na to da je na osnovu elaboracije općih elemenata krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH ocjenom svih provedenih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi Sud ispitao činjenični sadržaj optužbe i na pouzdan i nesumnjiv način utvrdio da su apelant i optuženi M. R., D. B. i M. V. u dogovoru s M. M., I. K., J. K., N. Ć., A. H. i N. T., u toku oružanog sukoba između Armije Bosne i Hercegovine i HVO-a, kao dio širokog i sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva na teritoriji Hercegovine, na teritoriji općine Mostar, znajući za takav napad i znajući da učestvuju u tom napadu, učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu u logoru, na političkom, nacionalnom i vjerskom osnovu kroz različite oblike fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, ubistva, silovanja, mučenja, zatvaranja kao i druga nečovječna djela, pa su, prema tome, odgovorni za opisane zločine učinjene u okviru udruženog zločinačkog poduhvata.

18. Dalje je navedeno da je zaključak o tome da je u inkriminiranom periodu, tj. od jula 1993. godine do marta 1994. godine na području općine Mostar postojao širok i sistematičan napad usmjeren protiv bošnjačkog civilnog stanovništva u okviru kojeg je došlo do višestrukog izvršenja radnji iz člana 172. stav 1. na osnovu i s ciljem politike i plana Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB), da se učini takav napad, koji su izvršile vojska i policija HVO-a kao izvršno i odbrambeno tijelo, Drugostepeno vijeće izvelo iz mnogobrojnih provedenih dokaza. Istaknuto je da su optuženi znali za taj napad, njihova djela su bila sastavni dio tog napada, te su znali da su njihova djela izvršena na osnovu ili s ciljem da se učini takav napad.

19. Pri donošenju navedenog zaključka Vijeće je imalo u vidu utvrđenje činjenica iz predmeta Haškog tribunala Mladena Naletilića Tute i Vinka Martinovića Štele koje je Prvostepeno vijeće prihvatilo, a Drugostepeno vijeće također ocijenilo pouzdanim i bitnim za konkretne inkriminirane događaje zbog razloga navedenih u djelu „Procesne odluke – odluka o prihvatanju utvrđenih činjenica“.

20. U odnosu na zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode utvrđeno je, prema iskazu brojnih svjedoka, da je apelant pored komandanta M. M. najčešće dočekivao uhapšena lica bošnjačke nacionalnosti, pritom ih fizički i psihički maltretirajući. Svjedokinja „J“ je izjavila da su nju i druge civile koji su tom prilikom dovedeni u Vojno dočekali M. M. i apelant riječima: „Dobro došli u crni pakao“. Ukazano je na to da iz iskaza svjedoka proizlazi da je apelant lično učestvovao u nezakonitom zatočenju bošnjačkih civila, žena i djece u Vojnom, kao i u dovođenju s Heliodroma i zatočenju bošnjačkih muškaraca u zatvoru Vojno.

21. Istaknuto je da su apelant i optuženi D. B i M. V., svako u svojoj ulozi i funkciji, kao pripadnici Prve bojne II brigade HVO-a, i to apelant u svojstvu zamjenika komandanta zatvora Vojno, lično učestvovali u nezakonitom zatočeništvu i držanju zatočenih u zatvoru Vojno. Radilo se o ženama, malodobnoj djeci, starcima, te muškarcima dovedenim iz Heliodroma u Vojno. Ukazano je na to da je očigledno da se radilo isključivo o civilnom stanovništvu koje je dovedeno u Vojno, pa se niti u jednom segmentu ne može govoriti o uhapšenim licima kao ratnim zarobljenicima, tim prije što su mnogi od njih s optuženim bili dojučerašnje komšije, poznanici, sugrađani, te im status uhapšenih nije mogao biti nepoznat. Muškarci koji su s Heliodroma odvedeni u Vojno također su bili nenaoružani civili, izuzev svjedoka A. A. koji je prilikom hapšenja bio pripadnik Armije BiH.

22. U odnosu na druga nečovječna djela Drugostepeno vijeće je navelo da je, prema kazivanju svjedokinje S. Ć., apelant jedne prilike u zatvor doveo psa i dao mu mlijeko dok su djeca to gledala, a djevojčica svjedokinje „R“ je legla pored psa. Navedeno je da su ti svjedoci isticali da je uslijed nedostatka dovoljne količine hrane veliki broj njih znatno izgubio na težini. Ličnu higijenu nisu održavali jer nisu imali toplu vodu, sapun ni najosnovnija sredstva za higijenu. Vrata kuće su bila zaključana, na njima je bio katanac i otvarala bi se samo uz prisustvo stražara. Također, i svjedokinja „C“ je istakla da je bila smještena u jednu prostoriju kuće sa oko dvadesetak žena i djece. Prostorija je bila jako mala, nije bilo kreveta i tu su bili poredani kao ribe u konzervi.

23. Drugostepeno vijeće je navelo da je apelant zajedno s ostalim optuženim, s obzirom na funkcije koje su obavljali kako u vojnim strukturama HVO-a tako i u samom logoru Vojno, odnosno njihovu ličnu prisutnost u logoru Vojno, bili upoznati s brutalnim, ponižavajućim i nehumanim uvjetima koji su vladali u logoru Vojno i za koje su svi optuženi odgovorni. Svi su bili upoznati s tim da su žene, a neke od njih i s malom djecom, kao i više starijih lica, zatočeni u dvije kuće u veoma malim prostorijama, kao i to da su muškarci zatočenici boravili u garaži i podrumu i to u veoma teškim uvjetima.

24. Apelaciono vijeće je navelo da, uzimajući u obzir premlaćivanja i ubistva muškaraca zatvorenika koja su se desila u logoru, mučenja i seksualno nasilje, pored nečovječnih uvjeta u kojima su boravili i muškarci i žene, logičnim se nameće zaključak da zatvorenici nisu imali drugi izbor već da rade ono što im se naredi, što im je stavljeno na znanje već pri samom dolasku u Vojno. Iz navedenog proizlazi da logor Vojno nije bio mjesto u kojem je postojala sloboda izbora, naprotiv, zatočenici su bespogovorno obavljali sve ono što im je bilo naređeno kako bi sačuvali živote. Ukazano je na to da je apelant kontrolirao odlazak i određivao gdje će ko ići da radi, a jedanput je lično vodio zatvorenike da rade na Rašku Goru, dok je optuženi M. V. zatvorenike izvodio na rad i čuvao ih nakon dolaska s rada. Dakle, svi optuženi, među kojima je i apelant, lično su učestvovali u angažiranju zatočenika i svima njima je bilo poznato da su zatvorenici angažirani da prinudno rade.

25. Prema tome, Sud je van razumne sumnje utvrdio da je u logoru Vojno postojao sistem prinudnog rada, te da su optuženi svakako bili svjesni da svojim radnjama jačaju sistem zlostavljanja i progona civila bošnjačke nacionalnosti. Svi optuženi snose krivnju zbog nečovječnog djela prisilnog rada s namjerom nanošenja velike patnje zatvorenicima.

26. U odnosu na ubistvo M. D. istaknuto je da iz Izvještaja broj 636/93 od 3. septembra 1993. godine, koji je sačinio S. B., proizlazi da je pritvorenik M. D. poginuo, te da se prethodno 19. augusta 1993. godine postupilo prema naredbi od 19. augusta 1993. godine i da je 50 pritvorenika predato za rad Prvoj bojni Druge brigade, a koje je osiguravao apelant.

27. U odnosu na ubistvo H. T. istaknuto je da je svjedok A. L. naveo da je znao da je H. T. ubijen na udaljenosti od oko 50 metara od tranšeje. Navedeni svjedok mu je rekao da mu je H. T. pričao kako su ga pretukli M. M. i apelant. Svjedok I. Š. je naveo da je u Vojno prebačen 17. novembra 1993. godine i da je od njega i drugih zatvorenika apelant tražio da potpišu dokument u kojem se navodi da je pripadnik Armije BiH ubio H. T.

28. Drugostepeno vijeće je ukazalo na činjenice u odnosu na ubistva Dž. S., M. K., M. S., A. Z., E. K., H. Ć., Ž. Č., S. H. i A. Č. Također je dalo detaljno obrazloženje i zaključke u pogledu mučenja zatvorenika M. Č., R. L., A. J. i A. O. Zaštićeni svjedok „AI“ je naveo da je, prema njegovom mišljenju, najgore bilo kad ga je stražar M. V. jednu večer doveo u kuću gdje su bili M. M. i apelant. Vezali su mu ruke žicom i proizvodili struju, što je radio M. M., dok je apelant skakao po njemu. Svjedok je naveo da su ti elektrošokovi trajali vječno, te da je mislio da je kraj svega. Ukazano je i na osnovanost navoda optužnice u vezi s mučenjem zaštićenog svjedoka „AB“, svjedoka „153“, „152“, „AF“ i „AA“. Također je opisano i mučenje zatvorenika R. M., Z. T. i E. T.

29. Drugostepeno vijeće je opisalo apelantovo učešće u silovanju svjedokinje „A“. Istaknuto je da je odbrana tokom unakrsnog ispitivanja pred Prvostepenim vijećem pokušala osporiti kredibilitet svjedokinje „A“ ukazujući na nedosljednosti u iskazu koji je dala pred sudom u odnosu na iskaze ranije date u istrazi. Ukazano je na to da je svjedokinja „A“ bila nepokolebljiva u odnosu na identitet optuženog M. R. i funkciju komandanta koju je obavljao, kao i u odnosu na identitet apelanta i optuženih D. B i M. V. U odnosu na određene nedosljednosti u njenim iskazima Drugostepeno vijeće je u cijelosti prihvatilo obrazloženje koje je dalo Prvostepeno vijeće, te je ocijenilo da se radilo o manjim odstupanjima ali ne u bitnim dijelovima nego u odnosu na sporedne detalje zbog čega je iskaz koji je svjedokinja dala na glavnom pretresu Sud prihvatio kao istinit i prihvatio ga kao i iskaze svjedokinja „E“, „F“ i „C“ nalazeći da nemaju nikakav razlog da izmišljaju priče o silovanjima i optužene terete bez stvarnog osnova.

30. U odnosu na silovanje svjedokinje „E“ Drugostepeno vijeće je navelo da su bitne činjenice koje su od značaja za postojanje krivice za ovo djelo da je svjedokinja „E“ prema naredbi komandanta M. R. u pratnji stražara M. V. odvedena kod M. B. koji ju je silovao u vrijeme dok je bila zatočenica u logoru Vojno u kojem su svi optuženi, među kojima je i apelant kao zamjenik komandanta logora, imali određenu kontrolu i vršili nadzor nad zatočenicima, zbog čega su svi oni bili odgovorni za ono što se u logoru dešavalo.

31. U odnosu na silovanje svjedokinje „C“ navedeno je da je ona izjavila da je jedne prilike u pratnji vojnika R. R. dovedena do komande gdje je bio apelant s još nekim vojnicima. Rekli su joj da treba nešto uraditi, pa je tražila potvrdu da ide na rad, na što je apelant vrisnuo i rekao joj da mora obaviti noćni rad, da nema nikakva prava i da je u samom paklu, što je tada i shvatila.

32. U odnosu na silovanje svjedokinje „B“ istaknuto je da je navedena svjedokinja polovinom augusta 1993. godine iz svog stana u zapadnom Mostaru zajedno s dvoje djece odvedena u logor Vojno. Kada su stigli u Vojno ušli su u kuću radi davanja izjave. Svjedokinja je istakla da je ta kuća bila komanda M. M. i apelanta, te da je M. M. predstavio sebe kao komandanta logora, a apelanta kao njegovog zamjenika. Također, Drugostepeno vijeće je u svojoj presudi opisalo apelantovo učešće u silovanju svjedokinje „D“, svjedokinje „J“, svjedokinje „AM“, svjedokinje „AG“, te seksualno zlostavljanje svjedokinje „F“.

33. U odnosu na progon civilnog stanovništva Drugostepeno vijeće je navelo da iz izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je apelant s ostalim optuženima u svojstvu pripadnika Prve bjelopoljske bojne Druge brigade HVO-a kao dio široko rasprostranjenog i sistematičnog napada na civilno bošnjačko stanovništvo općine Mostar i šire, a napad je počinjen u sklopu organizacione politike za činjenje takvog napada, znajući za takav napad, te da te radnje čine sastavni dio napada, vršio progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti na političkom, nacionalnom i vjerskom osnovu, lišavanjem drugih lica života (ubistvima), nezakonitim zatvaranjem, psihičkim i seksualnim zlostavljanjem, mučenjem i drugim nečovječnim djelima učinjenim u namjeri nanošenja fizičkih i psihičkih povreda i patnji, čime su počinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH u vezi s tačkama a), f), g) i k) KZBiH.

34. U odnosu na udruženi zločinački poduhvat istaknuto je da je Drugostepeno vijeće prihvatilo stavove koje je navelo Žalbeno vijeće MKSJ u predmetu Krnojelac. Ukazano je na to da je u konkretnom predmetu protiv optuženih, među kojima je i apelant, utvrđeno počinjenje većeg broja inkriminiranih radnji koje su rezultat zajedničkog djelovanja svih optuženih, odnosno doprinosa svih optuženih koji je, prema ocjeni Vijeća, predstavljao ključni odnosno odlučujući doprinos u realizaciji zajedničkog zločinačkog cilja. Među tim radnjama je veliki broj onih koje su neposredno počinili sami optuženi kao direktni izvršioci, dok su ostale radnje preduzeli drugi pripadnici HVO-a, a koje su optuženi svojim činjenjem ili nečinjenjem omogućili i podržavali i koje predstavljaju dio zločinačkog plana, zbog čega su odgovorni i za te radnje.

35. Navedeno je da je iz izvedenih dokaza tokom postupka van razumne sumnje utvrđeno da je u logoru Vojno počinjen velik broj inkriminiranih radnji koje svojim obilježjima predstavljaju djela ubistva, mučenja, silovanja i drugih nečovječnih djela u okviru krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH. Neke od tih radnji počinili su optuženi M. R., D. B., M. V. i apelant lično, dok su druge rezultat radnji izvršenja drugih lica, ali za radnje su optuženi također odgovorni učešćem u udruženom zločinačkom poduhvatu jer su i takve radnje drugih dio zločinačkog plana zajedničke zločinačke namjere.

36. Drugostepeno vijeće je navelo da se u konkretnom slučaju radi o većem broju silovanja, te da su se ona dešavala od samog nastanka logora, odnosno od polovine jula pa tokom cijelog perioda njegovog postojanja. Veliki broj silovanih žena, od kojih su neke silovane i seksualno zlostavljane više puta tokom jednog dana ili više puta u dužem periodu i to je činilo više majora, a među silovanima su bile i malodobne djevojčice, prema mišljenju Drugostepenog vijeća, upućuje na zaključak da su silovanja i seksualna zlostavljanja bila sastavni dio zločinačkog sistema progona, budući da su počinjena isključivo prema ženama bošnjačke nacionalnosti, odnosno s diskriminirajućom namjerom.

37. Ukazano je na to da sam logor nije bio obično mjesto gdje su Bošnjaci sklonjeni i zbrinuti prije očekivane razmjene za zarobljene Hrvate, kako su to tvrdile odbrane optuženih. U vezi s tim je naglašeno da Bošnjaci nisu bili u Vojnom na svoj zahtjev niti svojom voljom kako bi se sklonili od ratnih djelovanja, nego su tu prisilno dovedeni uz prijetnje silom i brutalnim maltretiranjima. Zatočeni su bez ikakve odluke nadležnog organa, mimo zakonom propisanog postupka, bili su u strahu, izloženi torturi i u iščekivanju zločina koji su im stavljeni u izgled već prilikom dočeka u Vojnom, a koji su se zatim i dešavali svakodnevno (premlaćivanja, ubistva, silovanja i dr.).

38. Istaknuto je da je Drugostepeno vijeće van svake sumnje utvrdilo da je funkciju komandanta u logoru obavljao M. M., njegovog zamjenika apelant, a da je stražar, između ostalih, bio i optuženi M. V. Iako nije postojao zvaničan akt o imenovanju apelanta i M. M. na funkciju komandanta i zamjenika komandanta, Sud je tu činjenicu utvrdio na osnovu iskaza brojnih svjedoka, kao i dokumenata koje su oni potpisivali u tom svojstvu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

39. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije, pravo iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te pravo iz člana 14. stav 3. tačka e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ukazuje na povredu presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo. Navodi da je nesporna činjenica da on nije učinio djela koja mu se stavljaju na teret, a što se vidi iz provedenih dokaza. Prema apelantovom mišljenju, sasvim sigurno odluka ne bi bila takva da su u osporenoj presudi pravilno ocijenjeni dokazi i iskazi svjedoka, te potpuno i istinito utvrđeno činjenično stanje. Ukazuje na to da je u osporenoj presudi primijenjen zakon Bosne i Hercegovine koji je stupio na snagu 1. marta 2003. godine, a suđeno je retroaktivno za djela učinjena u periodu rata 1993˗1994. godine. Ističe da je pred sudom isticao problem u vezi s primjenom zakona. Smatra da je u postupku zanemaren princip legaliteta. Apelant ukazuje na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donesenu u predmetu Maktouf i Damjanović od 18. jula 2013. godine. Smatra da je Sud BiH prekršio član 7. Evropske konvencije jer apelant nije bio zaštićen od izricanja strože kazne od one koja se mogla izreći u vrijeme počinjenja navodnog zločina. Ističe da je Sud BiH proizvoljno odlučio kada ga je oslobodio ubistva E. N. jer za to nije imao valjane dokaze, a u podsvijesti ga ipak osuđuje kao ubicu nekog nepoznatog lica, što, prema njegovom mišljenju, nije logično.

b) Odgovor na apelaciju

40. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je osporenu presudu donio u skladu s odredbama čl. 280. i 281. ZKPBiH poštujući subjektivni i objektivni identitet optužbe i presude u odnosu na apelanta. Navedeno je da je sud ocijenio sve izvedene dokaze kako odbrane tako i Tužilaštva, subjektivne i objektivne prirode, te ih u presudi iscrpno analizirao dajući pri tome jasne i konkretne razloge za obrazloženje svojih zaključaka kako u odnosu na dio presude koji se odnosi na samog apelanta tako i onih koji se tiču drugih osuđenih i njihova djela u konkretnom predmetu. Istaknuto je da apelant prvostepenom presudom nije oslobođen od optužbe da je počinio krivična djela koja su mu se stavljala na teret nego nije osuđen za pojedine radnje koje čine obilježja tih krivičnih djela. Stoga su te radnje ostale u okviru osuđujuće presude iz čega jasno proizlazi, suprotno apelantovim navodima, da se u konkretnom slučaju radilo o oslobađajućoj presudi kako bi Drugostepeno vijeće u ponovljenom postupku donijelo odluku na apelantovu štetu. To, prema mišljenju Suda BiH, upućuje na zaključak da nije povrijeđena odredba člana 306. ZKPBiH. U odnosu na apelantove navode o kršenju člana 7. Evropske konvencije, Sud BiH je naveo da je apelant proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti koje prema ranijem zakonu kao pravna norma nije ni propisano kao krivično djelo, ali je predstavljalo krivično djelo prema međunarodnom pravu. U tom pogledu, Sud BiH se pozvao na odluke Evropskog suda donesene u predmetu Šimšić i Maktouf i Damjanović. Sud BiH je naveo da nije vezan pravnom kvalifikacijom krivičnog djela iz optužnice, te da je nakon okončanja dokaznog postupka Drugostepeno vijeće na pravilan način kvalificiralo apelantove radnje izvršenja i pravilno ih podvelo pod primjenjivi KZBiH. Sud BiH je naveo da je osporenu presudu zasnovao na zakonu, te da je manjkavost koja je učinjena pred prvostepenim sudom otklonjena na način da je proveden pravičan postupak pred Drugostepenim vijećem.

41. Tužilaštvo u svom odgovoru na apelaciju ukazuje na pravilno odlučivanje Suda BiH u osporenoj presudi u odnosu na apelantovu krivicu za počinjeno krivično djelo. Istaknuto je da činjenica da apelant nije lično učestvovao u samom činu hapšenja civila u gradu Mostaru bez značaja je za postojanje krivičnog djela iz tačke e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode jer je nesumnjivo da je apelant učestvovao u nezakonitom držanju-zatvaranju u Vojnom, dok mu lično učešće u samom činu hapšenja nije ni stavljeno na teret. Ukazano je na to da za postojanje odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat i zločine počinjene u okviru sistema zlostavljana nije bilo neophodno da lično prisustvuje, niti učestvuje u izvršenju svake pojedinačne radnje koja je dio zločinačkog plana-poduhvata i doprinosi ostvarenju njegovog cilja. Tužilaštvo u odnosu na apelantove navode u odnosu na kršenje člana 7. Evropske konvencije daje detaljne razloge zbog čega smatra da nije prekršeno ovo apelantovo pravo u postupku. Također, Tužilaštvo se poziva na presudu Evropskog suda donesenu u predmetu Maktouf i Damjanović i Šimšić. V.Relevantni propisi

42. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Zločini protiv čovječnosti Član 172.

(1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

[…]

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava;

f) mučenje;

g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja; […]

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

43. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 14.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge „tužioca“ u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 317. st. 1. i 2.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav (2) tačka e) ovog zakona.

VI.Dopustivost

44. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

45. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

46. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ- 05/139 od 9. marta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. jula 2011. godine, njegov branilac 26. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 21. septembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

48. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, pravo iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te pravo iz člana 14. stav 3.e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima.

a) Pravo na pravično suđenje

49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

50. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; […]

51. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Prema tome, Ustavni sud mora preispitati je li postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

52. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78; i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

53. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ta obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ta obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

54. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Drugostepeno vijeće povodom žalbe branilaca optuženih, kao i povodom zajedničke žalbe apelanta i njegovog branioca rješenjem od 15. marta 2010. godine ukinulo prvostepenu presudu zbog počinjenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. st. 1. i 2. ZKPBiH, te odredilo održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja. U toku pretresa tužilac je ostao pri podnesenoj optužnici i u njoj iznesenim tvrdnjama, a odbrana pri tvrdnjama iznesenim u žalbama.

55. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH izveden veoma obiman dokazni postupak u kojem su izvedeni kako dokazi optužbe tako i odbrane. Naime, Drugostepeno vijeće je, u smislu odredbe člana 317. ZKPBiH, prihvatilo sve dokaze Tužilaštva i odbrane koji su bili izvedeni tokom prvostepenog postupka, a također je izvelo i nove dodatne dokaze i Tužilaštva i apelantove odbrane. Dakle, apelant je imao mogućnost da Sudu podnese i nove dokaze. Stoga je osporena presuda donesena na osnovu svih navedenih dokaza na način da su brojni iskazi svjedoka preslušani u Vijeću u sudnici u prisustvu strana u postupku i apelantovog branioca, a ostale iskaze Sud je, u smislu principa ekonomičnosti, preslušao van sudnice. Također je izvršen uvid i u sve materijalne dokaze. Dakle, radilo se o veoma obimnoj dokaznoj građi koja je bila osnov za utvrđivanje činjenica na osnovu kojih je zasnovana odluka o apelantovoj krivici. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti detaljno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Ustavni sud ne može zaključiti da je drugostepeni sud proizvoljno odbio apelantove predložene dokaze, odnosno da u predmetu postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na njegovu štetu. Dakle, na osnovu takve sveobuhvatne ocjene dokaza drugostepeni sud je u osporenoj presudi dao jasne i precizne razloge o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta. Prema tome, Ustavni sud smatra da je osporena presuda donesena u smislu odredbi čl. 280. i 281. ZKPBiH.

56. Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, dakle stručnu pravnu pomoć, te da je imao i koristio sve raspoložive pravne lijekove. Također, apelant je u toku postupka imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant niti u jednom dijelu postupka doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu. Dakle, u konkretnom slučaju apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje.

57. Stoga, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, te da je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

58. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da navedena odredba propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom, odnosno pravosnažnom presudom. Također, sumnju u pogledu činjenica koje čine obilježja krivičnog djela sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nema obavezu da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77). Ovi osnovni principi su ustanovljeni i razrađeni u odredbama ZKPBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i podrazumijeva obavezu suda da u obrazloženju presude ocijeni svaki dokaz pojedinačno, da ih dovede u međusobnu vezu i ocijeni dokaze u njihovoj ukupnosti, izvodeći zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti neke činjenice. Dovodeći navedeno u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Drugostepeno vijeće Suda BiH za svaki izvedeni dokaz dalo jasno i iscrpno obrazloženje, te sve dokaze dovelo u međusobnu vezu, zbog čega Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u konkretnom slučaju ni na koji način ne ostavlja utisak proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje principa iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

59. U odnosu na apelantove navode o kršenju proceduralnih garancija iz člana 6. stav 3. tačka

d) Evropske konvencije (pravo na ispitivanje svjedoka), Ustavni sud ukazuje na to da je ovo pravo tijesno povezano s pravom na jednakost strana u postupku. Opći princip je da optuženim licima mora biti dopušteno da pozivaju i ispituju bilo kojeg svjedoka čije svjedočenje smatraju relevantnim za svoj predmet. Također, moraju biti u mogućnosti da ispitaju svakog svjedoka kojeg pozove ili na čije svjedočenje se oslanja tužilac. Procedura pozivanja i saslušanja svjedoka mora biti ista za optužbu kao i za odbranu i zahtijeva se jednakost sredstava. Svi dokazi na koje se oslanja optužnica trebaju biti izvedeni u prisustvu optuženog na javnoj raspravi s mogućnošću iznošenja kontraargumenata (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 78). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u okviru člana 6. stav 1. utvrdio da je apelant u postupku bio u ravnopravnom položaju s Tužilaštvom. Apelantu je bilo omogućeno da predlaže i ispituje svjedoke, te da je imao mogućnost da u toku cijelog postupka svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe. Prema tome, kao što je već Ustavni sud naveo, odluka o apelantovoj krivičnoj odgovornosti je donesena na osnovu dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu uz prisustvo apelanta i njegovog branioca. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. d) Evropske konvencije.

b) Pravo na nediskriminaciju

61. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

62. U suštini, iz apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

63. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava nije ponudio bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je u postupku na bilo koji način diskriminiran. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

c) Kažnjavanje samo na osnovu zakona

64. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

65. Iz apelacije proizlazi da apelant smatra da je Sud BiH bio dužan primijeniti relevantne odredbe KZSFRJ, budući da je taj zakon važio u inkriminiranom periodu, te da je, prema apelantovom mišljenju, blaži od KZBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju. S obzirom na to, Ustavni sud će ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova u skladu sa standardima iz člana 7. Evropske konvencije.

66. Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu aplikanta Bobana Šimšića donio odluku o dopustivosti kojom je odbacio kao očigledno neosnovanu aplikaciju u odnosu na član 7. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 10. aprila 2012. godine, aplikacija 51552/10). Naime, u navedenoj odluci Evropski sud je ukazao na to da je aplikant osuđen za progon kao zločin protiv čovječnosti u odnosu na djela počinjena 1992. godine, koja nisu predstavljala zločin protiv čovječnosti prema domaćem pravu, sve do stupanja na snagu KZBiH iz 2003. godine, ali da je evidentno da su ta djela, u vrijeme kada su počinjena, predstavljala zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu (tačka 23). S obzirom na to da su aplikantova djela, u vrijeme kada su izvršena, predstavljala krivično djelo definirano s dovoljno dostupnosti i predvidivosti prema međunarodnom pravu, Evropski sud je zaključio da su aplikantovi navodi u odnosu na član 7. Evropske konvencije očigledno neosnovani (tačka 25).

Također, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio citirani stav Evropskog suda u predmetu Šimšić u situacijama kada je apelacijama bilo pokrenuto pitanje primjene KZBiH iz 2003. godine u pogledu krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH koje je počinjeno prije stupanja na snagu navedenog zakona (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1232/09 od 10. oktobra 2012. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2143/11 od 24. aprila 2014. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

67. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju u potpunosti primjenjivi razlozi iz odluke Evropskog suda u predmetu Šimšić. Naime, i u konkretnom slučaju apelant je proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH i to za radnje koje su preduzete u toku 1993. i 1994. godine, tj. u vrijeme kada domaćim zakonom nije bilo propisano krivično djelo ratnog zločina protiv čovječnosti, ali su predstavljale zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu koje je važilo u vrijeme njihovog izvršenja. U tom smislu, primjena KZBiH iz 2003. godine ne dovodi u pitanje garancije iz člana 7. Evropske konvencije, budući da je djelo za koje je apelant proglašen krivim bilo propisano u međunarodnom pravu u vrijeme kada je počinjeno.

68. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja primjena KZBiH iz 2003. godine ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.

Ostali navodi

69. Ustavni sud smatra da, s obzirom na zaključke u vezi s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije i članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava iz člana 14. stav 3.e) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima budući da, u suštini, navedena odredba štiti iste proceduralne garancije koje štiti i odredba člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije, a o čemu je Ustavni sud iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke.

VIII.Zaključak

70. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije kada je Sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, te u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo, kada nisu povrijeđene garancije u pogledu presumpcije nevinosti i principa in dubio pro reo, te kada je apelantu omogućeno da pod istim uvjetima kao i Tužilaštvo učestvuje u postupku, kao i da su mu bile omogućene proceduralne garancije iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

71. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo, iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.

72. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

73. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3737/11 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio