Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3247/11 (JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3247/11
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3247/11, rješavajući apelaciju JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 V 004512 09 Gž od 30. maja 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj 032-O-V-06-000105 od 27. februara 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. JP „Elektroprivreda BiH“ d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 12. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 V 004512 09 Gž od 30. maja 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-O-V-06-000105 od 27. februara 2009. godine. Apelant je 16. januara 2013. godine dopunio apelaciju.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od Abdulvehida Šehanovića (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 5. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 13. juna 2014. godine, a Općinski sud i tužitelj 18. juna 2014.godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Općinskog suda broj 032-O-V-06-000105 od 27. februara 2009. godine, donesenom u vanparničnom predmetu predlagača protiv apelanta kao protivnika predlagača, radi naknade po osnovu ostvarenih pozitivnih efekata ušteda novog načina otkopavanja strmih ugljenih slojeva po priznatom patentu, obavezan je apelant da predlagaču po osnovu patenta koji je pod nazivom „postupak za podzemno bušotinsko eksploziono otkopavanje komora lignitskih strmih ugljenih slojeva“ dodijeljen predlagaču i primjenjivan kod apelanta u periodu od 14. septembra 2001. godine do 30. marta 2003. godine isplati naknadu u iznosu od 50.037,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. februara 2009. godine (kao dana donošenja presude) i troškovima postupka u iznosu od 5.748,90 KM.
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je predlagač u svojstvu tužitelja podnio 24. marta 2004. godine tužbu protiv apelanta radi isplate naknade za inventivni rad po osnovu priznatog patenta u iznosu od 50.037,32 KM, ali da je navedeni postupak obustavljen, te je predmetni spis ustupljen vanparničnom sudu shodno odredbi člana 112. stav 3. Zakona o patentima i znacima razlikovanja („Službeni list RBiH“ br. 21/93. i 13/94 - u daljnjem tekstu: Zakon o patentima). Navedeno je da je predlagač u vanparničnom postupku istakao da je njegov patent priznat, da se on primjenjuje kod apelanta zbog čega predlagaču, u smislu člana 112. stav 2. Zakona o patentima, pripada naknada počev od priznanja patenta 14. septembra 2001. godine. Dalje, Općinski sud je istakao da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je predlagač, kao apelantov uposlenik, tokom 1998. godine isprojektovao novi način komorne metode otkopavanja strmog ugljenog sloja primjenom dubokih minskih bušotina, te da je za navedeni pronalazak predlagaču Rješenjem Instituta za standarde, mjeriteljstvo i intelektualno vlasništvo BiH broj IP- 5195/05 -04II od 5. oktobra 2005. godine dodijeljen patent sa 14. septembrom 2001. godine pod nazivom „postupak za podzemno bušotinsko eksploziono otkopavanje komora lignitskih strmih ugljenih slojeva“. Općinski sud je, također, naveo da apelant nije osporavao postojanje rješenja kojim je predlagaču priznat patent, ali je istakao da je apelant tokom postupka osporavao primjenu u poslovanju apelanta predmetnog patenta u obliku u kojem je zaštićen, te da je radi utvrđivanja navedene okolnosti provedeno vještačenje vještaka rudarske struke, prof. dr. Abdulaha Bašića, kao i vještačenje vještaka finansijske struke Melihe Mustafić. Naime, Općinski sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka rudarske struke Abdulaha Bašića od 10. juna 2008. godine, te nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Melihe Mustafić od 8. oktobra 2008. godine nesporno utvrđeno da je korištenjem u poslovanju apelanta predmetnog patenta postignut 50% efekat uštede po osnovu iskorištenja sloja (više iskopano tona uglja), te uštede na normativima materijala i po osnovu otpremanja otkopa, kao i po osnovu povećane sigurnosti na radu usljed smanjenja povreda. Također, Općinski sud je naveo da je na osnovu ocjene svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je zahtjev predlagača osnovan, te je primjenom odredbe člana 112. stav 2. Zakona o patentima, kojom je propisano da je preduzeće koje koristi pronalazak ostvaren u preduzeću dužno da pronalazaču plati naknadu zavisno od doprinosa tog pronalaska povećanju dobiti ili smanjenju troškova, odnosno gubitka preduzeća, obavezao apelanta da predlagaču isplati iznos preciziran u izreci rješenja.
7. Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 V 004512 09 Gž od 30. maja 2011. godine žalbu predlagača (koji je prvostepeno rješenje pobijao zbog odluke o zakonskim zateznim kamatama) u cijelosti uvažio, dok je apelantovu žalbu (koji je odluku pobijao u cijelosti) djelimično uvažio, te prvostepeno rješenja ukinuo u dijelu odluke o kamati i troškovima postupka i u tom dijelu predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu prvostepeno rješenje potvrđeno.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je prvenstveno ukazao da je predmet vanparničnog postupka određivanje novčane naknade u skladu sa odredbom člana 112. stav 2. Zakona o patentima, te istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da apelant tokom postupka nije osporavao da je pronalazak (patent) predlagača ostvaren obavljanjem poslova kod apelanta, te da je rješenjem Instituta od 5. oktobra 2005. godine predlagaču dodijeljen patent sa 14. septembrom 2001. godine. Kantonalni sud je, dalje, ukazao da je apelant tokom postupka osporavao primjenu predmetnog patenta u poslovanju apelanta u obliku u kojem je zaštićen. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, radi razjašnjenja navedene okolnosti u skladu sa odredbom člana 147. ZPP, prihvatio prijedloge stranaka, te je u dokaznom postupku provedeno vještačenje vještaka rudarske struke, prof. dr. Abdulaha Bašića i vještaka finansijske struke Melihe Mustafić. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim žalbenim prigovorima, pravilno izvršio ocjenu provedenih dokaza (čl. 8. i 123. stav 2. ZPP), i to, prije svega, nalaza vještaka rudarske struke „iz aprila 2008. godine“ i dopunjenog nalaza „iz juna 2008. godine“, kao i nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke iz oktobra 2008. godine, te nesumnjivo izveo pravilan zaključak da je u smislu odredbe člana 122. Zakona o patentima osnovan zahtjev predlagača. Naime, Kantonalni sud je istakao da prema nalazu i mišljenju vještaka rudarske i finansijske struke nesumnjivo proizlazi da je „korištenjem patenta predlagača od protivnika predlagača (apelanta) u procentu od 50% postignut efekat uštede po osnovu iskorištenja sloja (više iskopano tona uglja), uštede na normativima materijala i uštede po osnovu otpremanja otkopa, kao i po osnovu povećane sigurnosti na radu usljed smanjenja povreda“. Pri tome Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojim ukazuje da su nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke utemeljeni na pogrešno iskazanim vrijednostima za period od 14. septembra 2001. godine do 30. marta 2003. godine, budući da je navedeni nalaz sa utvrđenim vrijednostima i za isti period u saglasnosti sa dopunskim nalazom vještaka rudarske struke od „juna 2008. godine“. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da su osnovani žalbeni navodi predlagača i apelanta u dijelu odluke prvostepenog suda o kamati. Navedeno je da je predlagač kamatu potraživao od podnošenja tužbe-prijedloga 24. marta 2004. godine a da je prvostepeni sud kamate dosudio od donošenja prvostepene presude pri čemu je propustio da u izreci rješenja donese odluku povodom odbijajućeg dijela kamatnog zahtjeva predlagača, a u obrazloženju nije dao razloge za odluku o dosuđenoj kamati zbog čega se odluka prvostepenog suda u tom dijelu ne može ispitati. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je u tom dijelu odluku prvostepenog suda ukinuo i u skladu sa odredbom člana 235. stav 3. ZPP predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, ističući da je primjenom navedene odredbe ukinuta i odluka o troškovima vanparničnog postupka jer odluka o troškovima postupka zavisi od ishoda vanparnice.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o patentima i da su pogrešno zaključili da predlagaču pripada pravo na naknadu u smislu odredaba člana 122. Zakona o patentima, budući da navedeni zakon nije bio na snazi u toku pokretanja i vođenja predmetnog postupka. Istakao je da se na predmetni slučaj primjenjuje Zakon o industrijskom vlasništvu iz 2002. godine jer je odredbama člana 157. stav 1. navedenog zakona propisano da „danom početka primjene ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o patentima i znacima razlikovanja“. Također, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, budući da nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke nisu zasnovani na podacima utvrđenim od vještaka rudarske struke.
10. U dopuni apelacije od 16. januara 2013. godine apelant svoje navode uglavnom svodi na tvrdnje da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe Zakona o industrijskom vlasništvu.
b) Odgovor na apelaciju
11. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u svojoj odluci.
12. Općinski sud je hronološki ponovio tok postupka, te smatra da su navodi iz apelacije neosnovani i da nisu povrijeđena apelantova prava zagarantirana Ustavom na čiju povredu ukazuje.
13. Predlagač je naveo da su osporene odluke pravilne i zakonite, budući da je, po njegovom mišljenju, dato obrazloženje u skladu sa relevantnim činjeničnim stanjem i u vezi sa materijalno i procesnopravnim propisima na kojima su zasnovane odluke redovnih sudova.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o patentima i znacima razlikovanja („Službeni list RBiH“ br. 21/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom Uredbom utvrđuje se zaštita pronalazaka, tehničkih unapređivanja i znakova razlikovanja, kao i zaštita prava stvaralaca i nosilaca prava utvrđenih ovom uredbom radi:
[...] Primjenjivanja pronalazaka u proizvodnji.
[...] Član 108.
Pronalazak je ostvaren u preduzeću ako je do pronalaska došlo u preduzeću, a naročito: 1.u vezi sa radom pronalazača u preduzeću.
[...] Član 112.
Ako je shodno članu 108. ove uredbe, pronalazak ostvaren u preduzeću, a zaštićen je po članu 111. ove uredbe, na ime pronalazača, taj pronalazak mogu da koriste sva preduzeća.
Preduzeće koje koristi pronalazak iz stava 1. ovog člana dužno je da pronalazaču plati naknadu, zavisno od doprinosa tog pronalaska povećanju dobiti ili smanjenju troškova, odnosno gubitaka u preduzeću.
Ako se preduzeće i pronalazač ne saglase o naknadi odlučuje nadležni sud, u vanparničnom postupku.
Član 122.
Autoru tehničkog unapređenja pripada posebna naknada za korištenje tehničkog unapređenja, zavisno od doprinosa tog unapređenja dobiti preduzeća, a najduže pet godina od dana početka primjenjivanja.
15. Zakon o industrijskom vlasništvu u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ broj 3/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 157.
Prestanak važenja drugih propisa Danom početka primjene ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o patentima i znacima razlikovanja (Službeni list RBiH", br. 21/93 i 13/94), izuzev odredaba o izumima i novim oblicima tijela, slike ili crteža ostvarenih u poduzeću (čl. 108. do 117.) i odredaba o tehničkim unapređenjima (čl. 118. do 125.) koji će se primjenjivati do donošenja posebnih propisa.
VI. Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje broj 03 0 V 004512 09 Gž od 30. maja 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 12. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
19. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
20. S obzirom na to da je JP „Elektroprivreda“ BiH d.d. Sarajevo apelantov osnivač, koji je označen kao zavisno društvo (ZD), sa učešćem u kapitalu u iznosu od 100%, proizlazi da i apelant ima status javnog preduzeća i da je kao takav nosilac određenih javnopravnih ovlaštenja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1478/10 od 13. maja 2013. godine, tačka 11, objavljena na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koja reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza s obzirom na to da se zahtjev predlagača odnosio na isplatu naknade za inventivni rad po osnovu priznatog patenta. Ustavni sud, stoga, ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
23. Apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju svojih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o patentima, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
24. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja pokreće apelacija, ispitati da li su osporene odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
25. U vezi sa apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o patentima, jer su, po apelantovom mišljenju, odredbe tog zakona prestale da važe u skladu sa odredbom člana 157. stav 2. Zakona o industrijskom vlasništvu, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant navedeno nije isticao tokom postupka, već je isključivo osporavao primjenu predmetnog patenta u svom poslovanju, pa se redovni sudovi u odnosu na ove apelantove navode nisu ni mogli očitovati. Međutim, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, zapaža da iz prelaznih i završnih odredaba Zakona o industrijskom vlasništvu proizlazi da je odredbom člana 157. stav 2. tog zakona propisano da „Danom početka primjene ovog zakona prestaju da važe odredbe Zakona o patentima i znacima razlikovanja („Službeni list RBiH“ br. 21/93 i 13/94), izuzev odredaba o izumima i novim oblicima tijela, slike ili crteža ostvarenih u poduzeću (čl. 108. do 117) i odredaba o tehničkim unapređenjima (čl. 118. do 125) koji će se primjenjivati do donošenja posebnih propisa“. Iz navedenog nesporno proizlazi da je i odredba člana 112. stav 2. Zakona o patentima na kojoj su redovni sudovi utemeljili svoje odluke ostala na snazi.
26. Dovodeći u vezu obrazloženja redovnih sudova sa odredbom člana 112. Zakona o patentima, te odredbama čl. 8. i 123. stav 2. ZPP na koje su se redovni sudovi pozvali u svojim odlukama, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. Pored toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge zbog čega smatraju da nisu osnovani apelantovi navodi da su nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke utemeljeni na „netačnim podacima“, odnosno zbog čega smatraju da je navedeni nalaz potpun i sačinjen u skladu sa utvrđenim vrijednostima u nalazu vještaka rudarske struke. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o patentima na predmetnu pravnu situaciju, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su na taj način redovni sudovi ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
28. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene Zakona o patentima na predmetnu situaciju, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
30. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić