Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3348/11 (E. H.)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3348/11

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3348/11, rješavajući apelaciju Enisa Hajdarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Enisa Hajdarevića podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine i S1 2 K 003344 10 K (veza broj X-K-08/638) od 9. februara 2011.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Enis Hajdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sanjin Bandović, advokat iz Živinica, podnio je 22. augusta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine i S1 2 K 003344 10 K (X-K-08/638) od 9. februara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09, u daljnjem tekstu: prethodna Pravila) koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. septembra 2011. godine da dostave odgovore apelaciju.

3. Sud BiH i Tužilaštvo su dostavili odgovore 16. i 19. septembra 2011. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003344 10 K (X-K-08/638) od 9. februara 2011. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i dr. (u daljnjem tekstu: ostali optuženi), apelant je proglašen krivim što je zajedno sa Almirom Šaljićem (u daljnjem tekstu: saoptuženi), na način i u vrijeme precizirano u izreci presude, organizirao grupu ljudi radi vršenja krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama sa ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi, pa je tako organizirana grupa vršila radnje neovlaštenog međunarodnog prometa, precizirane u tač. 1. do 6. izreke presude. Sud je utvrdio da je apelant radnjama opisanim u tač. 1, 4, 5. i 6. izreke osuđujućeg dijela presude počinio produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), pa ga je sud za ovo djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

6. Saoptuženi je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tač. 1. i 2. osuđujućeg dijela presude počinio produženo krivično djelo neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 54. KZBiH, pa ga je za ovo djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. Dalje, sud je utvrdio da je saoptuženi radnjom pod tačkom 3. činjeničnog opisa počinio krivično djelo iz člana 52. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije Kantona Sarajevo (jer je bez odobrenja nadležnog organa držao jedan pištolj marke CZ, čiji su podaci precizirani u izreci presude, sa jednim okvirom i šest metaka kalibra 7,65mm), pa mu je za ovo djelo izrekao novčanu kaznu u iznosu od 2.000,00 KM uz obavezu da navedenu kaznu plati u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, pa ako to ne učini, da će se, u skladu sa članom 47. stav 3. KZBiH, navedena novčana kazna zamijeniti kaznom zatvora, tako što će se za svaki započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora s tim da ne može prekoračiti propisanu kaznu za to djelo. Dalje, apelantu i saoptuženom u izrečene kazne zatvora uračunato je vrijeme provedeno u pritvoru. Također, na osnovu člana 74. KZBiH, apelantu su, po potvrdama o privremenom oduzimanju čiji su brojevi bliže navedeni u presudi, oduzeti mobilni telefonski aparati kao predmeti upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela, te su apelant i saoptuženi obavezani na naknadu troškova krivičnog postupka čiju će visinu Sud BiH odrediti posebnim rješenjem po pribavljanju podataka. Osim toga, navedenom presudom apelant je oslobođen optužbe da je radnjom opisanom pod tačkom 3. oslobađajućeg dijela presude počinio krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH, te je odbijen prijedlog Tužilaštva da se, između ostalih, od apelanta oduzme putničko vozilo, čiji su podaci bliže navedeni u presudi. Apelant i saoptuženi su, u skladu sa odredbama člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), oslobođeni naknade troškova krivičnog postupka u odnosu na oslobađajući dio presude.

7. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog postupka i izvođenja brojnih dokaza Tužilaštva (taksativno navedeni na str. od 14. do 25. presude - između ostalih, saslušanjem devet svjedoka među kojima A.G. i J.P., te svjedoka prikrivenih istražitelja kodnog naziva „Mak“ i Marinko“, saslušanjem četiri krim-vještaka, kao i dva vještaka predstavnika Državne agencije za istragu i zaštitu na osnovu provedenih komunikacijskih mreža, te su nalazi i mišljenja vještaka uvedeni u sudski spis kao dokazi i uvidom u brojne materijalne dokaze), odbrane saoptuženih (navedene na strani 25. i 26) među kojim su i apelantovi dokazi (saslušanje tri poimenično navedena svjedoka i uvid u medicinsku dokumentaciju apelantove kćerke) a povodom tačke 1. izreke presude nesporno utvrđeno da su apelant i saoptuženi počev od decembra 2008. godine sa ciljem vršenja krivičnog djela neovlašteni promet opojnim drogama organizirali grupu ljudi koja je djelovala sve do sredine marta 2009. godine. Grupa je organizirana zbog neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prijevoza, držanja, posredovanja u daljnjoj međunarodnoj prodaji, uvoza i izvoza, slanja i isporuke opojne droge heroin sa područja drugih država poznatih apelantu i saoptuženom na područje BiH i Hrvatske, kojoj su pristupila lica poimenično navedena u presudi, a sve sa ciljem protivpravnog stjecanja imovinske koristi. Osim toga, utvrđeno je da je saoptuženi počev od decembra 2008. godine od njemu poznatih lica kontinuirano nabavljao prethodno ugovorene količine opojne droge heroin dogovorenog kvaliteta i cijene koju je preuzimao i sakrivao u kući u Gornjim Velešićima u Sarajevu, te ju je prepakirao radi daljnje prodaje, sve radi stjecanja protivpravne imovinske koristi. Dalje, obrazloženo je da je u postupku utvrđeno da su apelant i saoptuženi u više navrata prodali i isporučili drogu I.H. iz Hrvatske, te da su joj 29. decembra 2008. godine prodali drogu heroin netomase najmanje 500 grama za ranije dogovorenu cijenu, te da je tu drogu po nalogu saoptuženog preuzeo apelant i na području Kantona Sarajevo dostavio i prodao I.H., koja je drogu dalje prokrijumčarila, prevezla i izvezla sa područja BiH i uvezla na područje Hrvatske, u grad Split, radi daljnje prodaje njoj poznatim licima. Također je utvrđeno da je apelant iznos kupoprodajne cijene u skladu sa prethodnim dogovorom predao saoptuženom.

8. Naime, Sud BiH je naveo da je svoj zaključak u odnosu na radnje iz tačke 1. izreke presude koje su apelantu stavljene na teret prvenstveno temeljio na „presretnutim telefonskim razgovorima između apelanta i saoptuženog“ koji su potvrđeni i iskazima svjedoka A.G. i J.P. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da je svjedok A.G. u svom iskazu naveo da je od decembra 2008. godine u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu radio na poslovima prisluškivanja telefonskih razgovora, da je nadzor izvršen nad 15 do 20 telefonskih brojeva u vremenskom periodu od tri mjeseca, te da je na osnovu presretnutih razgovora utvrđeno da I.H. iz Hrvatske nabavlja heroin od osoba koje su se u tim razgovorima oslovljavale po nadimcima, a kojom prilikom su identificirani apelant kao „Crni“ i saoptuženi kao „Ugostitelj“. Sud BiH je, također, naveo da je svjedok J.P. svojim iskazom potvrdio da mu je poznato da je krajem 2008. godine apelant zajedno sa saoptuženim organizirao kupoprodaju opojne droge za žensku osobu sa područja Splita, koja je oslovljavana kao “Hrvatica“, te da je apelant u ime i za račun saoptuženog stupio u kontakt sa tom osobom. Svjedok je, također, potvrdio da je apelant u tom periodu putem telefonskih razgovora oslovljavao saoptuženog po nadimku „Ugostitelj“. Dalje, Sud BiH je istakao da su iskazi navedenih svjedoka potvrđeni ponovo preslušanim telefonskim razgovorima na glavnom pretresu, kao i drugim dokazima po izvršenom pretresu kuće u Velešićima na broju 299 koju je saoptuženi koristio u tom periodu, te materijalnim dokazima koji se prvenstveno odnose na potvrde o oduzetim predmetima iz kuće u Gornjim Velešićima i koje dokazuju da se u toj kući vagala i prepakirala droga-heroin radi dalje distribicije.

9. Dalje, Sud BiH je naveo da je u odnosu na radnje iz tač. 4, 5. i 6. izreke presude koje su apelantu stavljene na teret, osim preslušanih telefonskih razgovora i SMS poruka između učesnika u komunikaciji, prihvatio i iskaze svjedoka D.P. i E.P. kojim su potvrdili da je apelant sa prikrivenim istražiteljima „Makom“ i „Marinkom“ ugovarao kupoprodaju droge, a koju su oni odnosili na ugovoreno mjesto radi predaje. Iskazi navedenih svjedoka potvrđeni su i iskazima prikrivenih istražitelja „Maka“ i „Marinka“ koji su na glavnom pretresu potvrdili da je po prethodnom telefonskom dogovoru sa apelantom 24. januara 2009. godine u naselju Bistrik otkupljeno oko 400 grama opojne droge heroin od D.P., E.P. i J. P. za iznos od 600,00 eura. Sud BiH je, također, naveo da je na osnovu iskaza prikrivenih istražitelja, kao i svjedoka S.B. i I.G., a koji su svojim iskazima potvrdili tok događaja u odnosu na radnje iz tač. 4, 5. i 6. izreke presude nesumnjivo dokazano da je od apelanta i S.B. 18. februara 2009. godine kod Kliničkog centra „Koševo“ od prikrivenih istražitelja izvršen otkup 511,948 grama opojne droge heroin, te da je 11. marta 2011. godine od istih prikrivenih istražitelja izvršen i otkup 997,041 grama heroina. Tom prilikom su apelant i S.B. i lišeni slobode. Sud BiH je zaključio da su iskazi prikrivenih istražitelja „Maka“ i „Marinka“, kao i iskazi svjedoka S.B. i I.G. komplementarni preslušanim telefonskim razgovorima na glavnom pretresu i brojnim dokazima materijalne prirode, kao i nalazima i mišljenjima vještaka za hemijska ispitivanja Nadžide Briga i Gordane Radević-Rajević i izjavama vještaka datim na glavnom pretresu, te je s tim u vezi zaključio da je nesporno utvrđeno da se radi o opojnoj drogi heroin, čiji su tragovi pronađeni na oduzetim predmetima i koja je bila predmet izvršenja simuliranog otkupa. Stoga, Sud BiH je zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant poduzimao radnje iz tač. 4, 5. i 6. izreke presude koje su mu stavljene na teret.

10. Sud BiH je naveo da je odbio prijedlog apelantove odbrane da se u svojstvu svjedoka ponovo sasluša A.G. na okolnost korištenja tehnike u sistemu preslušavanja telekomunikacije, te utvrđivanja kriterija optičkog i akustičkog snimanja, jer, po mišljenju Suda BiH, navedene okolnosti nisu relevantne s obzirom na to da je navedeni svjedok već dao svoj iskaz pred sudom i pojasnio način snimanja. Također, Sud BiH je naveo da nije prihvaćen ni prijedlog apelantove odbrane o ponovnom saslušanju prikrivenih istražitelja „Maka“ i „Marinka“ na okolnost „postupanja o pitanju inicijative i agitacije“, smatrajući, također, da navedene okolnosti nisu relevantne, te da su navedeni svjedoci dali svoj iskaz u direktnom i indirektnom ispitivanju na koji način su, po mišljenju suda, jasno razriješene i utvrđene sve relevantne činjenice. Pored toga, Sud BiH je naveo da nije prihvaćen ni prijedlog apelantove odbrane „o vještačenju procesa telekomunikacije, načina i upotrebe softvera Državne agencije za istrage i zaštitu“, jer, po mišljenju suda, navedeno vještačenje nije relevantno za donošenje odluke suda.

11. Imajući u vidu provedene dokaze, Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, da je apelant postupao sa umišljajem, te je sud, ocjenjujući olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, apelantu izrekao navedene kazne. Osim toga, Sud BiH je oslobodio apelanta optužbe vezane za radnje bliže navedene u izreci presude uz obrazloženje da Tužilaštvo nije ponudilo dovoljno dokaza koji bi bez ikakve sumnje potvrdili da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret.

12. Protiv navedene presude apelant, saoptuženi, te ostali optuženi, kao i Tužilaštvo su podnijeli žalbe.

13. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine žalbu Tužilaštva djelimično uvažio, te preinačio prvostepenu presudu „u dijelovima odluke koji se odnose na pravnu ocjenu i pravnu kvalifikaciju djela, počinjenog radnjama opisanim pod tač. 1, 2, 4, 5. i 6. izreke [prvostepene] presude, izrečene krivičnopravne sankcije i oduzimanje imovinske koristi“. Presuda je preinačena tako što su apelant i saoptuženi proglašeni krivim da su radnjama opisanim pod tač. l, 2, 4, 5. i 6. izreke osporene [prvostepene] presude počinili krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. istog zakona, učinjenih kao produženo krivično djelo (član 54. KZBiH), a sve u vezi sa članom 29. KZBiH, pa ih je Sud BiH na osnovu navedenih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 39, 42. i 48. KZBiH osudio, i to apelanta na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, a saoptuženog na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Dalje, na osnovu člana 56. KZBiH, apelantu i saoptuženom je, osim prvostepenom presudom uračunatog vremena u izrečene kazne zatvora, uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru po rješenju Suda BiH od momenta lišavanja slobode do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.

14. Navedenom presudom žalbe apelanta i saoptuženog u cijelosti, a žalba Tužiteljstva u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude odbijene su kao neosnovane i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena.

15. U obrazloženju presude, u odnosu na djelomično uvažavanje žalbe Tužilaštva, navedeno je da Sud BiH smatra osnovanim prigovor Tužilaštva u kojem se navodi da je sud prilikom ocjene uvjeta postojanja organizirane grupe pogrešno ocijenio dokaze i izveo pogrešan zaključak o kvalifikaciji samog djela. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je „prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje (inkriminiranu djelatnost prvooptuženog [Šaljića]i drugooptuženog [apelanta]), ali je, podvodeći tako utvrđeno činjenično stanje pod pogrešnu zakonsku odredbu, pogrešno primijenio KZBiH. Ovo je kao posljedicu imalo pogrešnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, što znači da su optuženi proglašeni krivim za djelo koje je ocijenjeno kao krivično, ali umjesto, što bi bilo pravilno, kao krivično djelo iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi sa krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH učinjenim kao produženo krivično djelo, proglašeni su krivim za počinjenje krivičnog djela iz člana 195. stav 2. KZBiH, koje je ograničeno samo na organiziranje grupe ljudi radi činjenja krivičnog djela iz stava 1, što, zapravo, predstavlja samo radnju pripremanja kao inkriminaciju koja podrazumijeva da nije došlo do prometovanja drogom, a što je u predmetnom slučaju učinjeno, pa je, stoga, posve jasno da je prvostepeni sud nepravilno izvršio pravnu kvalifikaciju učinjenog krivičnog djela, tj. učinio povredu krivičnog zakona, jer je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može primijeniti (član 298. tačka d) ZKPBiH). Međutim, tužiteljica u žalbi pogrešno navodi da je sud u pobijanoj presudi povrijedio objektivni identitet optužnice. Naime, član 280. ZKPBiH (vezanost presude za optužbu) propisuje da se objektivni identitet mora posmatrati u smislu da se presuda može odnositi samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici, odnosno da se objektivni identitet optužbe i presude mora odnositi na pravno relevantne činjenice koje obuhvataju subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela kao konstitutivna, te kvalificirana ili privilegirana obilježja krivičnog djela, što je u ovom krivičnom predmetu i bio slučaj. Međutim, postupajući na način kako je to navedeno, sud je u pobijanoj presudi pogrešno primijenio materijalno pravo, a nikako povrijedio objektivni identitet optužnice, kako to tužiteljica u žalbi ističe (...)“.

16. Dalje, Sud BiH je obrazložio da smatra „da su u radnjama za koje su optuženi proglašeni krivim ostvarena sva obilježja bića krivičnog djela organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH, te da je za to Tužilaštvo sudu iznijelo sasvim jasne i ubjedljive razloge. Naime, član 250. stav 3. KZBiH glasi: „Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.“ U skladu sa članom 1. stav 20. KZBiH, grupa za organizirani kriminal predstavlja: „Grupu od tri ili više lica koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja djeluje sporazumno s ciljem izvršenja jednog ili više krivičnih djela za koja se po zakonu može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, a radi stjecanja materijalne koristi.“ S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da je ispunjen uvjet koji se odnosi na činjenicu da je potrebno da grupu čine tri ili više lica koja djeluju sporazumno, jer je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno koja su lica (poimenično navedena u presudi) činila predmetnu grupu i da su djelovala sporazumno, a da su apelant i saoptuženi upravljali i vladali izvršenjem krivičnih djela koja im se stavljaju na teret tokom cijelog procesa njegovog činjenja, pripremanja izvršenja krivičnih djela, odnosno da su vlast nad izvršenjem predmetnih djela držali u svojim rukama, čime je njihova uloga bila dominantna u hijerarhijskom okruženju organizacije sa jasnim zadacima pripadnika.

17. Dalje, Sud BiH je naveo da smatra da je ispunjen i uvjet koji se odnosi na to da se radnje optuženih moraju odvijati u izvjesnom vremenskom kontinuitetu, budući da je pobijanom presudom, a prije nje optužnicom, utvrđeno počinjenje krivičnog djela u vremenskom periodu od decembra 2008. godine do sredine marta 2009. godine. Dalje, navedeno je da je ispunjen i „uvjet da se za krivična djela koja se stavljaju „optuženima na teret“ može izreći kazna zatvora više od tri godine ili teža kazna. Naime, optuženima je stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela neovlašten promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Za navedeno krivično djelo propisana je kazna zatvora od najmanje tri godine, čime je ispunjen i ovaj zakonski uvjet. Iz svega navedenog Sud BiH je zaključio da su ispunjeni kako objektivni, tako i subjektivni elementi na strani organizatora grupe, tako i pripadnika te grupe i da se radi o krivičnom djelu organizirani kriminal iz člana 250. stav 3. KZBiH. „Objektivni elementi, koji su naprijed naznačeni, u smislu da su svi zajedno preduzimali određene unaprijed dogovorene krivičnopravne radnje koje predstavljaju bitna obilježja ovog krivičnog djela, te subjektivni element koji se ogleda u svijesti pojedinih učesnika o djelu, da zajedničkim djelovanjem izvode radnje izvršenja, a sve radi stjecanja materijalne koristi, ukazuju da između optuženih postoji jasna objektivna i subjektivna veza. Naime, po mišljenju Suda BiH, sve navedeno upućuje na zaključak da je ova grupa za organizirani kriminal djelovala radi neovlaštenog prometa opojnim drogama s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi sa jasnim hijerarhijskim ustrojem, pri čemu je organizator postupao sa organizacijskom i upravljačkom voljom zajedno sa svojim saorganizatorima, dok su pripadnici grupe djelovali sa pripadničkom voljom, tako da je svako od njih imao unaprijed određene zadatke koje je izvršavao, pri čemu je evidentno da je u okviru djelovanja ove organizacije bio ispunjen i dodatni kriterij u postojanju organiziranog kriminala koji se sastoji u zastrašivanju i prijetnjama organizatora u odnosu na druge pripadnike organizacije.“

18. Imajući u vidu sve navedeno, Sud BiH je preinačio prvostepenu presudu i apelantu i saoptuženom izrekao kazne zatvora u dužem trajanju od izrečenih prvostepenom presudom.

19. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio apelantovo pravo na odbranu, zato što nije dozvolio saslušanje svjedoka optužbe A.G. i prikrivenih istražitelja „Maka“ i „Marinka“ u svojstvu svjedoka odbrane. Naime, Sud BiH je istakao da „način korištenja tehnike u sistemu preslušavanja telekomunikacije, te utvrđivanja kriterija optičkog i akustičkog snimanja“ na koje okolnosti je predloženo saslušanje svjedoka A.G., kao i okolnost „postupanja o pitanju inicijative i agitacije“ na koju je predloženo saslušanje prikrivenih istražitelja „Maka“ i „Marinka“ nisu relevantne okolnosti u konkretnom postupku, a posebno imajući u vidu da su navedeni svjedoci već jednom saslušani pred sudom, da su bili direktno i unakrsno ispitani, te da su sve sporne činjenice razriješene budući da se radi o osobama koje obavljaju svoje radne zadatke u skladu sa pravilima službe. Pored toga, Sud BiH je istakao da iz spisa proizlazi da apelant, osim paušalno postavljenog prijedloga, nije ni u žalbi naveo razloge zbog čega bi bilo neophodno saslušanje ovih svjedoka na navedene okolnosti. Ocjenjujući da su apelantovi žalbeni navodi u ovom dijelu uopćeni i neargumentirani, Sud BiH ih je odbio kao neosnovane.

20. Sud BiH je, također, naveo da je apelant u svojoj žalbi naveo da „iskazi osoba koje se javljaju kao dokazna sredstva Tužilaštva ne predstavljaju relevantan izvor saznanja o činjenicama koje su predmet utvrđenja konkretnog krivičnog postupka“. S tim u vezi, Sud BiH je istakao da, suprotno navodima žalbe, iz prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve dokaze kako Tužilaštva, tako i apelantove odbrane, te da je u prvostepenoj presudi naveden iskaz svakog pojedinačno saslušanog svjedoka, a prilikom ocjene svakog iskaza sud je dao obrazloženje zašto je ili zašto nije poklonio vjeru tom iskazu. Naime, Sud BiH je zaključio da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, iskazi svjedoka Tužilaštva predstavljaju relevantan izvor saznanja relevantnih činjenica budući da su neki svjedoci bili direktni učesnici predmetnog krivičnog djela i kao takvi imaju pouzdana saznanja o bitnim činjenicama, dok su neki svjedoci ovlaštena službena lica, koja su svoj iskaz dala u kontekstu provedenih posebnih istražnih radnji. Osim toga, Sud BiH je naveo da prvostepena presuda u osuđujućem dijelu nije utemeljena isključivo na iskazima svjedoka, jer je prvostepeni sud osim subjektivnih dokaza ocijenio i materijalne dokaze, kao i nalaze i mišljenja vještaka, dovodeći ih u međusobnu vezu, te na osnovu toga je i donio odluku o apelantovoj krivičnoj odgovornosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno prava iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) i člana 8. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te da su prihvatanjem izvedenih dokaza i to „iskaza osoba koje se javljaju kao dokazi Tužilaštva“ proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant smatra da prihvaćeni iskazi sjedoka Tužilaštva ne predstavljaju relevantan izvor saznanja odlučnih činjenica koje su bile predmet utvrđenja u toku postupka. Smatra da mu je uskraćeno pravo na odbranu i na ravnopravnost strana u postupku, jer nisu „prihvaćeni i provedeni“ svi njegovi dokazi, uključujući i „saslušanje svjedoka optužbe u svojstvu svjedoka odbrane“. Također je naveo da je odbijen i njegov prijedlog da se izvede „dokaz vještačenja istaknut tokom postupka“. Pored toga, apelant je istakao da mu je onemogućeno efektivno provođenje postupka kroz direktno ispitivanje svjedoka optužbe, kao i da sudovi nisu ni u jednakoj mjeri ocijenili dokaze optužbe i odbrane. Naime, postupajući na navedeni način, apelant smatra da su sudovi počinili povredu njegovog prava na pravično suđenje „kroz nejednak tretman i narušen princip ravnopravnosti stranaka u postupku“, jer je optužba bila „favorizirana“ u odnosu na njegovu odbranu na koji način je i povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Pored toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu dali ni valjano obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica.

b) Odgovor na apelaciju

22. Sud BiH je naveo da u postupku nisu prekršena prava na koja se apelant poziva, jer na navodnu povredu paušalno ukazuje, bez obrazloženja i konkretnog ukazivanja na koji način je izvršena povreda njegovih prava. Sud BiH je, također, naveo da su neosnovani i apelantovi navodi da odbrani nije data mogućnost da sasluša svjedoke optužbe i predlaganje svjedoka odbrane. Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti, te u suštini ponovilo navode koje je u svom odgovoru istakao i Sud BiH.

V. Relevantni propisi

24. Krivični zakon BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantnom dijelu glasi :

Član 195. st. 1. i 2.

(1) Ko neovlašteno vrši međunarodnu prodaju ili prijenos ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži, prevozi ili prenosi ili posreduje u međunarodnoj prodaji ili kupovini, šalje, isporučuje, uvoz, izvozi ili na drugi način neovlašteno stavlja u međunarodni promet supstance ili preparate koji su propisom proglašeni opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Ko organizira grupu ljudi radi učinjenja krivičnog djela iz stava 1. ovog člana ili ko postane članom takve organizirane grupe ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

Član 250. stav 3.

Ko organizira ili bilo kako rukovodi organiziranom grupom kriminalaca koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kaznit će se kaznom zatvora od najmanje deset godina ili dugotrajnim zatvorom.

25. Zakon o krivičnom postupku („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branitelja koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branitelja, postavit će mu se branitelj kad je to određeno ovim zakonom.

(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 261.

Izvođenje dokaza [...] (3) Prilikom izvođenja dokaza dozvoljeno je direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje. Direktno ispitivanje obavlja strana koja poziva svjedoka, ali sudija, odnosno vijeće može u svakom trenutku postaviti pitanje svjedoku.

Član 263.

Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz [...] (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Član 290. stav 7.

[...] (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003344 11 Kž 4 (veza broj X-K-08/638) od 19. maja 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. jula 2011. godine, a apelacija je podnesena 22. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. st. 1. i 3. tačka d), te člana 8. stav 2. Evropske konvencije, kao i pravo iz Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;

[…]

33. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud u konkretnom slučaju će ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

34. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da mu je tokom postupka uskraćeno prvo na odbranu i načelo jednakosti strana u postupku jer nisu provedeni svi njegovi dokazi, uključujući i saslušanje svjedoka optužbe u svojstvu svjedoka odbrane i izvođenje dokaza vještačenja istaknutog u prvostepenom postupku, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava, a da sudovi za svoja odlučenja nisu dali valjano obrazloženje, što je sve kao posljedicu imalo kršenje njegovih prava na pravično suđenje.

35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vid,i Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su standardi prava na pravično suđenje iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije bili ispoštovani.

37. U vezi sa apelantovim navodima da je Sud BiH pogrešno ocijenio izvedene dokaze, te da nije dao valjano obrazloženje o odlučnim činjenicama, Ustavni sud, dakle, naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza. Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281. stav 2. ZKPBiH), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenje zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, presuda Doorson protiv Holandije od 6. marta 1996. godine).

38. Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, zapaža da u konkretnom slučaju sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza nije izostala. Naime, Ustavni zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak u skladu sa ZKPBiH, te da je na temelju svih provedenih dokaza (taksativno prezentiranih na str. od 14. do 25. prvostepene presude) utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost da je preduzeo krivičnopravne radnje na način kako je navedeno u tač. 1, 4, 5. i 6. izreke prvostepene presude, a koje u biti predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret i za koje je proglašen krivim. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim s umišljajem. Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje presude detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio dokaze na kojima je zasnovao svoju odluku, koje je pri tome na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je ocjena izvedenih dokaza, te pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja bila predmet i apelantove žalbe protiv prvostepene presude, koje je uz druge žalbene navode Apelaciono vijeće Suda BiH detaljno razmotrilo i dodatnom analizom svih provedenih dokaza uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPBiH dalo jasne razloge i obrazloženja kojima je ove apelantove prigovore ocijenilo neosnovanim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće upravo dodatnom analizom provedenih dokaza nesporno zaključilo da je prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza, i to iskaza apelanta, te iskaza saslušanih svjedoka apelantove odbrane, vještačenjem vještaka za hemijske i toksikološke analize, kriminalističkog vještaka za hemijska balistička i mehanoskopska ipitivanja, kao i vještaka analize provedenih telekomunikacijskih veza (dakle, ne samo na temelju iskaza svjedoka Tužilaštva, kako apelant u apelaciji neosnovano ukazuje) nesporno utvrdio apelantovu odgovornost, odnosno sva odlučna činjenična pitanja u vezi sa izvršenjem krivičnopravnih radnji i apelantovom odgovornošću. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da je za svaki dokaz koji je prihvaćen, kao i onaj koji nije prihvaćen, dao logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, zbog čega se pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da u osporenim presudama nisu data valjana obrazloženja o odlučnim činjenicama. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta utvrđene sve relevantne činjenice i da je nesporno utvrđeno da je apelant na način naveden u izreci presude počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

39. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na odbranu i principa ravnopravnosti strana iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, koje apelant dovodi u kontekst neprihvatanja njegovog prijedloga o ponovnom saslušanju svjedoka optužbe A.G. i prikrivenih istražitelja „Maka“ i „Marinka“ u svojstvu svjedoka odbrane, Ustavni sud ukazuje da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Također, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su im izneseni, kao i značaj dokaza na koje optuženi žele da se pozovu (vidi, inter alia, Evropski sud, Barbera, Messseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlaštenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruši smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija „pod jednakim uvjetima“ i uz „jednakost oružja“. Član 6. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi, Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34).

40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je Sud BiH, razmatrajući opravdanost apelantovog zahtjeva u pogledu prijedloga o izvođenju dokaza ponovnog saslušanja svjedoka optužbe A.G. i prikrivenih istražitelja „Maka“ i „Marinka“ u svojstvu svjedoka odbrane, te dokaza vještačenja koje je predlagao, tj. vještačenje procesa telekomunikacija, načina i upotrebe softvera Državne agencije za istrage i zaštitu, nasuprot apelantovoj tvrdnji, odbio provođenje ovih dokaza u skladu sa ovlaštenjima suda iz člana 263. stav 2. ZKPBiH, budući da je zaključio da okolnosti koje apelant želi da dokaže ne predstavljaju relevantne činjenice, te da su ponuđeni dokazi nepotrebni osobito imajući u vidu da je apelant imao mogućnost da navedene svjedoke unakrsno ispita na glavnom pretresu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude nesporno proizlazi da ovi dokazi apelantove odbrane nisu mogli utjecati na konačno utvrđivanje činjeničnog stanja i zaključak do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju ocjenu je dao u obrazloženju svoje odluke. Ovakav stav prvostepenog suda potvrdilo je i drugostepeno vijeće razmatrajući apelantove žalbene navode. Time su, dakle, redovni sudovi ispoštovali obavezu garantiranu članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje u ovom dijelu neosnovane.

41. Dalje, u odnosu na apelantove tvrdnje da je u postupku prekršeno njegovo pravo na odbranu i princip ravnopravnosti, jer mu nije dopušteno da unakrsno ispita svjedoke optužbe, Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovim navodima, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi da je apelantu, odnosno njegovom braniocu tokom postupka pred prvostepenim sudom na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da unakrsno ispita svjedoke optužbe. Naprotiv, Ustavni sud primjećuje da je apelant imao mogućnost da aktivno učestvuje u postupku, zajedno sa svojim braniocem i da predlaže dokaze, odnosno da iznosi prigovore i ispituje svjedoke optužbe, što je apelant i činio. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku data razumna mogućnost i optužbi i odbrani da iznesu svoju dokaznu građu, te s tim u vezi ne može se zaključiti da je apelant na bilo koji način doveden u neravnopravan položaj u odnosu na Tužilaštvo. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov prigovor o kršenju prava na odbranu i principa ravnopravnosti iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

43. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije, te Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode nije posebno obrazložio, već se na kršenje tih prava samo paušalno pozvao. Međutim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovih prava, u suštini, odnose na iste navode koje je apelant istakao u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se ovi apelantovi paušalni navodi o kršenju navedenih prava posebno i ispituju.

VIII. Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje kako u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, tako i njihove međusobne povezanosti i kada je apelantu omogućeno da ravnopravno učestvuje u postupku, u okviru postupka propisanog zakonom, pri čemu je i primjena materijalnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. Evropske konvencije.

45. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3348/11 (E. H.) | Sudska praksa | Aktio