Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2095/11 (S. Ž.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokaz
- In dubio pro reo
- Dokazni postupak
- Vještak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine · čl. 110
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 210
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 210
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 210
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 210
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 210
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2095/11
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2095/11, rješavajući apelaciju S. Ž., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. Ž., podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj X-KŽ-07/481 od 26. maja 2011. godine i broj X-K-07/481 od 23. novembra 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. S. Ž. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KŽ-08/594 od 22. februara 2011. godine i broj X-K-08/594 od 28. oktobra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 15. maja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su odgovorili na apelaciju 26. maja 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Prvostepenog vijeća Suda BiH broj X-K-08/594 od 28. oktobra 2010. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vrijeme, na način i za radnje, sve precizirano u izreci presude, počinio produženo krivično djelo porezne „utaje i prevare“ iz člana 210 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10, u daljnjem tekstu: KZBiH), te je primjenom odredbi čl. 38 i 48 KZBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom na osnovu čl. 110 i 111 KZBiH od apelanta je oduzeta imovinska korist u preciziranom iznosu, a na osnovu člana 188 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant i saoptuženi M. M. su obavezani da naknade troškove krivičnog postupka.
6. Prvostepeno vijeće je u obrazloženju presude navelo da je u toku dokaznog postupka u okviru dokaza Tužilaštva BiH saslušalo svjedoke H. Š., G. L. i M. S., kao i vještaka finansijske struke Dževada Šabića, te vještaka grafološke struke Esada Bilića. Takođe, u sudski spis je uvrštena materijalna dokumentacija Tužilaštva BiH (precizirana na str. 6 i 7 presude). Dalje je navedeno da je apelantova odbrana izvela svoje dokaze, i to saslušanjem svjedoka D. M., T. V. i S. M., da je apelant dao iskaz u svojstvu svjedoka, te da je apelantova odbrana predočila materijalne dokumente (koji su precizirani na strani 7 presude).
7. Prvostepeno vijeće je je istaklo da je nakon provedenog dokaznog postupka „van razumne sumnje“ utvrdilo da je apelant u spornom periodu, odnosno od 27. jula do 31. decembra 2004. godine te od 29. januara do 30. septembra 2005. godine kao vlasnik, osnivač i direktor „Atina trade“ d.o.o. Banjaluka i jedino lice ovlašćeno za zastupa navedeno pravno lice, te poreski obveznik u smislu člana 18 Zakona o akcizama i porezu na promet proizvoda, u namjeri da izbjegne plaćanje poreza na promet, prenio obavezu obračuna i plaćanja poreza na promet na pravno lice „Lightcom“ d.o.o. Banjaluka kao kupca koji nije imao stvarni promet roba niti je izvršio obračun i plaćanje, niti pak pravdanjem pripadajućeg poreza na promet prenosom na svoje kupce u veleprodaji, na koji način je pravno lice „Atina trade“ d.o.o. Banjaluka kojeg je zastupao apelant kao direktor, izbjeglo porezne obaveze u 2004. i 2005. godini u preciziranim iznosima.
8. Prvostepeno vijeće je utvrdilo da je ovo krivično djelo apelant preduzeo s umišljajem, svjestan djela i posljedica preduzetih radnji. „Van svake razumne sumnje“, kako je dalje utvrđeno, postoji činjenica da je apelant kao direktor privrednog društva i jedina osoba ovlašćena za zastupanje u pravnom prometu rukovodio njegovim poslovanjem, i da ništa nije moglo da bude preduzeto bez njegovog znanja i odobrenja, te da je unutar privrednog društva organizovao posao koji je obavljan na način opisan u izreci presude i koji je doveo do počinjenja krivičnog djela. Prvostepeno vijeće je istaklo da apelantova odbrana nije ponudila dokaze koji bi doveli u sumnju navedeno utvrđenje Suda, te da niti jednim provedenim dokazom nije dokazano da postoji stvarni promet koji bi pratio dokazani promet novca između predmetnih privrednih subjekata. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu Prvostepeno vijeće je imalo u vidu svrhu kažnjavanja, te je uzelo u obzir sve okolnosti u smislu člana 48 stav 1 KZBiH koje utiču da kazna bude manja ili veća. Od olakšavajućih okolnosti za apelanta sud je cijenio protek vremena od izvršenja djela i porodično stanje, dok otežavajućih nije našao. Slijedom navedenog, a vodeći računa o opštoj i specijalnoj prevenciji, Prvostepeno vijeće je apelantu izreklo kaznu zatvora u trajanju od jedne godine smatrajući da će se izrečenom kaznom vaspitno djelovati na apelanta da više ne čini krivična djela, a da će druge odvratiti od činjenja krivičnih djela.
9. Odlučujući o žalbama optužbe i apelanta, Apelaciono vijeće Suda BiH donijelo je Presudu broj X-KŽ-08/594 od 22. februara 2011. godine kojom je žalbe odbilo kao neosnovane i potvrdilo prvostepenu presudu u cijelosti.
10. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je navelo da je 22. februara 2011. godine, u smislu člana 304 ZKPBiH, održalo javnu sjednicu na koju nije pristupilo Tužilaštvo BiH, dok su sjednici prisustvovali apelant i njegov branilac.
11. U odnosu na apelantove žalbene prigovore da Sud BiH u konkretnom slučaju nije bio stvarno nadležan sud, zbog čega je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su istaknuti žalbeni navodi neosnovani, imajući u vidu činjenicu da je predmet optužbe u konkretnom slučaju pored krivičnog djela – utaja poreza i doprinosa iz člana 287 stav 1 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS) bilo i krivično djelo – porezna utaja iz člana 210 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZBiH, to jeste krivično djelo koje je propisano krivičnim zakonodavstvom BiH i čija pravna kvalifikacija činjeničnog opisa apelantovih radnji u potpunosti odgovara krivičnom djelu iz nadležnosti Suda BiH. Apelaciono vijeće je zaključilo da je apelant za ovo krivično djelo proglašen krivim i osudio ga je stvarno nadležan sud.
12. Apelant navodi da je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se u dokaznom postupku pročita presuda tog suda protiv osuđenog D. M. i izvrši dopunsko grafološko vještačenje, te da je zbog toga došlo do povrede načela jednakosti stranaka u postupku i prava na odbranu. Apelaciono vijeće je utvrdilo da su navedeni prigovori u potpunosti neosnovani. Nesporna je činjenica da je D. M. bio jedan od optuženih u tom krivičnom postupku i da je potpisao Sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom BiH koji je Sud BiH prihvatio, te je D. M. osuđen za krivično djelo – pranje novca iz člana 209 stav 2 KZBiH. Međutim, kako je dalje navedeno, iako prvostepeni sud nije kao dokaz prihvatio presudu na osnovu Sporazuma o priznanju krivice osuđenog D. M., bitno je napomenuti da je D. M. bio saslušan, i to kao svjedok apelantove odbrane, na glavnom pretresu 16. septembra 2010. godine. Apelaciono vijeće je istaklo da je apelantova odbrana imala priliku da ispita svjedoka na sve okolnosti koje je smatrala relevantnim za donošenje odluke, kao što je pitanje uloge D. M. u pravnom licu „Lightcom“ i njegov odnos sa G. L. i drugim licima, to jeste na sve okolnosti koje sadrži sudska presuda a koje odbrana smatra bitnim. Apelaciono vijeće je zaključilo da je iskaz navedenog svjedoka prvostepeni sud razmatrao pojedinačno i u vezi s drugim izvedenim dokazima, te da je navedeni prigovor odbrane neosnovan. U vezi s prigovorom odbrane na izvršeno grafološko vještačenje, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud pravilno našao da je grafološko vještačenje u predmetnom postupku obavljeno prema pravilima struke, te da je komplementarno s drugim dokazima Tužilaštva BiH. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je navedeni dokaz prvostepeni sud cijenio u vezi s ostalim dokazima, a prije svega s materijalnom dokumentacijom na osnovu koje je vještak i sačinio svoj nalaz i mišljenje. Takođe, s obzirom na činjenicu da je vještak 24. avgusta 2010. godine pristupio na glavni pretres gdje su ga ispitali i Tužilaštvo i apelantova odbrana, prvostepeni sud je, kako je smatralo Apelaciono vijeće, pravilno zaključio, imajući u vidu i druge dokaze, da je vještak u svom nalazu i mišljenju dao dovoljno jasne i konkretne odgovore na sporna pitanja, te da je nalaz potkrijepljen materijalnom dokumentacijom. Apelaciono vijeće je dalje navelo da je u potpunosti prihvatilo argumentaciju prvostepenog suda u odnosu na prigovor odbrane da nesporne rukopise svjedoci nisu dali ni pred sudom niti pred vještakom. Prvostepeni sud je naveo: „Prigovori odbrane da vještak nije pribavio autentične rukopise i potpise na način da ih je sam uzeo od osoba čije rukopise i potpise je trebalo vještačiti, već ih je dobio od Tužilaštva BiH kao nesporne, ne umanjuje kvalitet i relevantnost datog vještačenja a Sud drži da se ne može na objektivan i razuman način obrazložiti zašto bi vještačenje pomoću ranije pribavljenih autentičnih potpisa i rukopisa bilo manje validno od načina kako to zahtijeva odbrana.“ Apelaciono vijeće je, prihvatajući argumente prvostepenog suda, zaključilo da su žalbeni navodi odbrane u pogledu grafološkog vještačenja neosnovani.
13. Očitujući se o žalbenim prigovorima apelantove odbrane da Tužilaštvo kao dokaz nije pročitalo niti jednu naredbu suda o izuzimanju dokumentacije, o pretresu, o privremenom oduzimanju predmeta i dr., te svođenjem te činjenice na bitnu povredu postupka, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su navedeni prigovori neosnovani. Apelaciono vijeće je istaklo da postoje sve naredbe koje je na prijedlog Tužilaštva izdao sud, kao i da je upravo na osnovu tih naredbi izuzeta dokumentacija na osnovu koje je vještak naknadno sačinio svoj nalaz i mišljenje, odnosno na osnovu naredbi su izvršeni pretresi i privremeno oduzimanje predmeta. Apelaciono vijeće je dalje navelo da je odbrana istakla da su te naredbe važne jer Tužilaštvo tokom postupka nije obezbijedilo pristup izuzetim dokumentima koji se odnose na poslovanje „Atina trade“ koje su u interesu odbrane. Iz navedenog Apelaciono vijeće je zaključilo da je odbrana bila upoznata s tim koji su to dokumenti izuzeti, na osnovu kojeg akta (naredbe), zatim da je na osnovu njih vještak i sačinio nalaz koji je odbrana imala pravo da osporava. Stoga je, po ocjeni Apelacionog vijeća, nejasno zbog čega su naredbe relevantne u smislu posebnog izvođenja, odnosno koje činjenice bi odbrana iz njih mogla da iskoristi da su bile predmet neposrednog izvođenja. Po ocjeni Apelacionog vijeća postupanje suda u pogledu naredbi, suprotno stanovištu žalbe, ničim nije uticalo na zakonitost drugih dokaza, njihovu podobnost i valjanost za zaključke u pobijanoj presudi.
14. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da je apelantova odbrana u segmentu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297 stav 1 tačka k) ZKPBiH u žalbi navela da postoje propusti u činjeničnom opisu presude koji je čine nerazumljivom i protivrječnom i zbog kojih ne može da se ispita zakonitost prvostepene presude, a ujedno narušavaju i identitet izreke presude u odnosu na činjenični opis iz optužnice, kao što je činjenica da izreka presude ne navodi sporne pojedinačne račune i iznose, te tačan njihov ukupan broj za određeni vremenski period, niti navodi tačnu identifikaciju primijenjenih poreskih propisa u spornom periodu niti njihove izmjene. U žalbi je takođe navedeno da izmjene u opisivanju događaja iz optužnice koje je učinio sud nisu zakonite, jer sud za apelanta proširuje inkriminisani period za 15 dana i tereti ga za događaj u 2005. godini zaključno sa 30. septembrom 2005. godine, suprotno tužiočevoj izmijenjenoj optužnici koji period inkriminacije označava s 15. septembrom, posebno naglašavajući da su u tom periodu (15 dana) sporne tri izlazne fakture za koje se apelanta neosnovano tereti.
15. U vezi s navedenim prigovorima Apelaciono vijeće je istaklo da je evidentno da je u ovom krivičnom postupku sud odlučivao na osnovu Optužnice broj Kt-336708 od 26. aprila 2010. godine u kojoj je pod tačkom B) zajedno za apelanta i optuženog D. V., između ostalog, navedeno: „u periodu od 29. januara do 31. decembra 2005. godine“. Međutim, na pretresu 15. oktobra 2010. godine tužilac je usmeno izmijenio optužnicu, i to tako što je u odnosu na apelanta označio period inkriminacije od 29. januara do 15. septembra 2005. godine, a u odnosu na optuženog D. V. period od 15. septembra do 31. decembra 2005. godine. Apelaciono vijeće je dalje navelo da je, zanemarivši u potpunosti navedenu izmjenu optužnice, prvostepeni sud u izreci pobijane presude pod tačkom B) za apelanta naveo period od 29. januara do 30. septembra 2005. godine s ukupno 47 računa, prekoračivši tako inkriminisani period za 15 dana u odnosu na vrijeme koje je navedeno u izmijenjenoj optužnici i navođenjem ukupnog broja računa za 2005. godinu koji ne odgovara stvarnom stanju. Međutim, iako su ukazani propusti prvostepenog suda evidentni, po ocjeni Apelacionog vijeća, njihovo postojanje nema za posljedicu nerazumljivost i protivrječnost izreke pobijane presude, odnosno postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka kako to žalba navodi, s obzirom da oni u bitnom nisu uticali na pravilnost zaključaka u pobijanoj presudi i u konačnici njenu zakonitost. Apelaciono vijeće je dalje istaklo da je u činjeničnom opisu izreke pobijane presude, i to u svim njenim tačkama u odnosu na sve optužene i u odnosu na sve periode inkriminacije za označena pravna lica navedena ukupna vrijednost isporučene robe – iznos koji odgovara zbirnom iznosu računa za svaki pojedinačni vremenski period, zatim da su određeni iznosi koje su optuženi trebali da plate po osnovu poreza na promet takođe tačno navedeni jer su i obračunati na osnovu iznosa računa pojedinačno za svaki period (uzimajući za apelanta period zaključno s 15. septembrom 2005. godine), a što je sve u potpunoj saglasnosti s izmjenom optužnog akta koju je učinio tužilac na glavnom pretresu na osnovu dopunskog nalaza postupajućeg vještaka. Po ocjeni Apelacionog vijeća, nedvojbeno se nameće zaključak da okolnosti na koje žalba prigovara – nenavođenje brojeva računa, niti njihovog tačnog ukupnog broja po periodima, te pogrešno označeni period inkriminacije za apelanta i dr. u izreci pobijane presude, ne čine manjkavosti koje izreku presude čine nerazumljivom i protivrječnom, niti predstavljaju razloge zbog kojih se ona ne može ispitati kako je žalba istakla. U odnosu na apelantove navode da su mu neosnovano stavljene na teret tri izlazne fakture iz perioda od 15. do 30. septembra 2005. godine, Apelaciono vijeće je navelo da je iz činjeničnog opisa pod tačkom II izreke pobijane presude, odnosno navedenih vrijednosti u izreci, vidljivo da su vrijednosti (iznosi) s tri sporna računa na koja žalba ukazuje stavljeni na teret optuženom D. V., odnosno da su uzete kao osnova za obračun poreza na promet optuženom D. V. a ne apelantu. Apelaciono vijeće je zaključilo da manjkavosti u pobijanoj presudi na koje je ukazala žalba ni u kom slučaju nisu učinjene na apelantovu štetu, odnosno ni u čemu nisu proizvele štetne posljedice za apelanta zbog čega, po ocjeni Apelacionog vijeća, one ne mogu da se svode na postojanje bitnih povreda odredaba krivičnog postupka niti da se cijene kao činjenice zbog čijeg postojanja ne može da se ispita pravilnost i zakonitost sudske odluke.
16. U vezi sa žalbenim prigovorima koji se odnose na nedostatak razloga u presudi koji se tiču ocjene izvedenih dokaza, posebno iskaza saslušanih svjedoka, prihvatanja protivrječnog i nerazumljivog nalaza i mišljenja vještaka, te postojanja protivrječnosti između izvedenih dokaza a koje žalba svodi na bitne povrede postupka, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su neosnovani. Naime, Apelaciono vijeće je utvrdilo da su u pobijanoj presudi dati jasni, razumljivi i u dovoljnoj mjeri obrazloženi razlozi zašto je prihvaćen iskaz pojedinih svjedoka, kao i razlozi o neprihvatljivosti iskaza drugih svjedoka, te u čemu se ogleda njihova podudarnost odnosno eventualna protivrječnost. Navedeno se posebno odnosi na iskaze svjedoka apelantove odbrane na kojim je sud uz druge izvedene dokaze zasnovao zaključak o svim bitnim činjenicama, kao i na nalaz i mišljenje postupajućih vještaka koje je sud kao pouzdane dokaze takođe prihvatio i za čije prihvatanje je u obrazloženju pobijane presude dao valjane razloge, koje je prihvatilo i Apelaciono vijeće.
17. Očitujući se o apelantovim žalbenim navodima o povredi krivičnog zakona koje se manifestuju u nenavođenju razloga zašto je KZBiH primijenjen i za krivično djelo iz KZRS, neobrazlaganju vremenske primjene blanketnih propisa, pogrešnoj primjeni zakona pri oduzimanju imovinske koristi od apelanta, te uticaja osuđujuće presude protiv D. M., na krivičnu odgovornost apelanta, Apelaciono vijeće je navelo da se i pored određenih propusta u pobijanoj presudi istaknuti prigovori ne mogu prihvatiti.
18. Apelaciono vijeće je utvrdilo da je primjena KZBiH sasvim opravdana u situaciji kada su sve apelantove radnje kvalifikovane kao jedno produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 210 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZBiH, a što je u svakom slučaju bilo i povoljnije za apelanta, te je odbilo kao neosnovane apelantove prigovore o pogrešnoj primjeni KZBiH na krivično djelo iz KZRS. U pogledu prigovora vremenske primjene blanketnog propisa Apelaciono vijeće je istaklo da u žalbi nije obrazloženo u čemu se sastoji povreda materijalnog prava zbog čega se oni ukazuju paušalnim i neprihvatljivim i pored činjenice da prvostepeno vijeće nije obrazložilo blanketni propis naveden u tački B) izreke (Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga), ali ipak postupa u skladu s njim. Radi se, dakle, kako je utvrdilo Apelaciono vijeće, o propustima koji su evidentni ali koji nisu imali nikakve negativne posljedice za apelanta i pravilnost konačne odluke. Apelaciono vijeće je dalje utvrdilo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je njegova krivica utvrđena „automatski“, na osnovu prethodno utvrđene odgovornosti D. M. kao prvooptuženog za krivično djelo pranja novca, jer pobijana presuda ne sadrži niti jedan zaključak koji bi išao u prilog takvoj tvrdnji. Budući da je apelantova krivica utvrđena isključivo na osnovu savjesne ocjene svih izvedenih dokaza, osuđujuća presuda protiv D. M. za drugo krivično djelo, po ocjeni Apelacionog vijeća, nije bila od uticaja za utvrđenje apelantove krivice.
19. Odgovarajući na žalbene navode da je pogrešno primijenjen KZBiH jer je pobijanom presudom izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi od apelanta iako je ova mjera formalno mogla da bude izrečena „Atina trade“ kao pravnom licu, Apelaciono vijeće je istaklo da fizičko lice kao odgovorno lice u pravnom licu može da se pojavi kao izvršilac krivičnog djela poreske utaje s obzirom da se u tom slučaju njegova krivična odgovornost zasniva na radnjama neobračunavanja, neprijavljivanja i neplaćanja poreza, a koje su preduzete u ime, za račun ili u korist pravnog lica. Pored toga, u kontekstu navedenog treba da se cijeni i odredba člana 125 stav 2 KZBiH kojom je propisano da odgovornost pravnog lica ne isključuje odgovornost fizičkog lica, odnosno odgovornih lica za učinjeno krivično djelo. Kako nije sporno da određena imovinska korist postoji u obliku u kom je pribavljena krivičnim djelom, Apelaciono vijeće je zaključilo da se suprotno žalbenim navodima, nesumnjivo dolazi do zaključka da apelant kao odgovorno lice u pravnom licu nezavisno i samostalno odgovara za krivična djela koja je počinio u ime i u korist tog pravnog lica. Zatim, istaknuto je da se nije sporno da je upravo apelant kao vlasnik firme u ovom slučaju ostvario imovinsku korist u iznosu utvrđenom u pobijanoj presudi i tu korist zadržao za sebe a ne za pravno lice (u prilog tome ide i činjenica da korist nije knjižio u korist pravnog lica). Polazeći od principa sadržanog u članu 110 KZBiH da niko ne može da zadrži imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, Apelaciono vijeće je, suprotno žalbenim navodima, zaključilo da je odluka o oduzimanju imovinske koristi u navedenom iznosu valjana i na zakonu zasnovana.
20. Apelaciono vijeće je dalje navelo da je apelant u žalbi istakao da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je pogrešno izveo zaključak da između pravnog lica „Lightcom“ d.o.o. Banjaluka i drugih 28 pravnih lica, uključujući i „Atina trade“ d.o.o. Banjaluka, nije vršen stvarni promet robe, što predstavlja odlučujuću činjenicu za postojanje ovog krivičnog djela. Odgovarajući na te žalbene navode, Apelaciono vijeće je utvrdilo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza svjedoka odbrane D. M. i S. M., te njihovim dovođenjem u vezu s ostalim izvedenim dokazima (nalaz i mišljenje te dopuna nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, nalaz i mišljenje vještaka grafologa, iskaza ostalih svjedoka i drugih provedenih materijalnih dokaza), došao do zaključka koji u cijelosti podržava Apelaciono vijeće. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepeni sud za svoje činjenične i pravne zaključke iznio logične, potpune i valjane razloge koje u cjelini prihvata i Apelaciono vijeće, te žalbom, bar ne na način kako to ona čini, nisu dovedeni u pitanje činjenični zaključci prvostepene presude, pa se samim tim i ostale tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ukazuju kao neosnovane.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U veoma opširnoj apelaciji apelant je naveo da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je u ovom krivičnom postupku pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno krivično pravo. Apelant ističe da su osporene presude zasnovane na dokazima pribavljenim na nezakonit način, suprotno zabrani iz člana 10 ZKPBiH, budući da u ovom postupku nije van svake razumne sumnje utvrđeno da su pismeni dokazi koje je izvelo Tužilaštvo pribavljeni na osnovu naredbe sudije u smislu člana 65 st. 1, 2 i 3 ZKPBiH. Apelant smatra da je došlo i do povrede njegovih prava na jednakost strana u krivičnom postupku, ali i do povrede njegovog prava na odbranu, jer je prvostepeni sud odbio prijedlog apelantove odbrane da se izvrši dopuna grafološkog vještačenja, kao i da se pročita osuđujuća pravosnažna presuda protiv optuženog D. M. koji je bio i svjedok apelantove odbrane u ovom postupku. Dalje je navedeno da su redovni sudovi pogrešno cijenili dokaze (iskaze svjedoka kao i nalaz i mišljenje sudskog vještaka finansijske struke), te da u presudama nisu dati razlozi koji se tiču ocjene izvedenih dokaza. Takođe, apelant ističe da prvostepena presuda sadrži manjkavosti koje je konstatovala i drugostepena presuda, a koje se tiču propusta u činjeničnom opisu presude koji je čine nerazumljivom i protivrječnom zbog kojih ne može da se ispita zakonitost prvostepene presude, a ujedno narušavaju identitet izreke presude u odnosu na činjenični opis iz optužnice. Dalje apelant smatra da je pogrešno primijenjen KZBiH jer je osporenim presudama izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi od apelanta iako je riječ o poslovanju pravnog lica, te da nije utvrđeno postojanje namjere kod apelanta da čini poresku utaju. Apelant dalje smatra da Sud BiH nije bio stvarno nadležan prema članu 7 Zakona o Sudu BiH da sudi za krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 287 KZRS koje je apelantu bilo stavljeno na teret optužnicom Tužilaštva BiH od 26. aprila 2010. godine. Takođe, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju povrijeđen i princip in dubio pro reo, prije svega zbog toga jer je iskaz svjedoka D. M. prihvaćen separatno, samo u dijelu koji ne dogovara apelantovoj odbrani. Apelant je naveo da Sud ne može da prihvati Sporazum o priznanju krivice D. M. s Tužilaštvom BiH i da na bazi toga izrekne osuđujuću presudu, a onda ne prihvati dio iskaza D. M. kao svjedoka gdje je on spominjao osobe koje su u stvarnosti kontrolisale poslovanje „Lightcom“ d.o.o. Banjaluka.
b) Odgovor na apelaciju
22. Sud BiH se u iscrpnom odgovoru na apelaciju dodatno osvrnuo na prigovore koje je apelant istakao u apelaciji, ukazujući da je identične prigovore apelant već isticao u žalbi, te da se o njima Apelaciono vijeće dovoljno jasno i precizno izjasnilo u obrazloženju presude. Sud BiH je na kraju zaključio da apelant kroz ovu apelaciju uglavnom osporava činjenična utvrđenja pobijanih presuda, a Sud BiH je dao detaljno obrazloženje u svojim odlukama u pogledu ocjene činjenica i dokaza izvedenih u toku postupka kao i u pogledu primjene materijalnog prava. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju navelo da nijedan apelantov navod nije osnovan, te je predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
24. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase: Član 210. st. 1. i 3.
Poreska utaja ili prevara (1) Ko izbjegne da plati davanja propisana poreznim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nepružanjem zahtijevanih podataka ili pružanjem lažnih podataka o svojim stečenim oporezivim prihodima ili o drugim činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje iznosa obaveza, a iznos poreza čije se plaćanje izbjegava prelazi iznos od 10.000 KM, kazniće se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ko počini krivično djelo iz stava (1) ovog člana, a iznos obaveze čije se plaćanje izbjegava prelazi 50.000 KM, ili ko počini krivično djelo iz stava (2) ovog člana, a iskazani iznos povrata ili kredita po osnovu indirektnih poreza prelazi 50.000 KM, kazniće se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Član 110. stav 1.
Osnova oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom (1)Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.
25. U Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» broj 49/09 Prečišćeni tekst) relevantna odredba glasi:
Član 7. st. 1. i 2.
Krivična nadležnost (1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom BiH i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.
(2) Sud je dalje nadležan za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela:
a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine;
b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
26. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 23. stav 2.
Stvarna nadležnost Suda (2) Ako je ista osoba počinila više krivičnih djela, pa je za neka od tih djela nadležan Sud, a za neka drugi sudovi, prioritet ima suđenje pred Sudom.
Član 65. st. 1, 2. i 3.
Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje.
(2) Naredbu za oduzimanje predmeta izdaje Sud, na prijedlog Tužioca ili na prijedlog ovlašćene službene osobe koja je dobila odobrenje od Tužioca.
(3) Naredba za privremeno oduzimanje predmeta sadrži: naziv Suda, pravni osnov za privremeno oduzimanje predmeta, naznaka predmeta koji podliježu oduzimanju, ime osobe od koje se oduzimaju predmeti, mjesto oduzimanja predmeta, rok u kojem se predmeti trebaju oduzeti, i pouka o pravnom lijeku.
Član 263. stav 2.
Pravo Suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branitelj želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje takvog dokaza.
VI. Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH broj X-KŽ- 08/594 od 22. februara 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Osporenu presudu apelant je primio 17. marta 2011. godine. Apelacija je podnesena 12. maja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
31. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Međutim, iako to apelant nije eksplicitno naveo, iz navoda apelacije proizilazi da apelant ukazuje i na kršenje člana 6 st. 2 i 3 tačka d. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 st. 1 i 2 i stav 3d. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe za svjedoka optužbe;
34. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Shodno tome, Ustavni sud mora da preispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
35. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi u navodno pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te pogrešnoj ocjeni dokaza, tvrdnjama da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima i kršenju prava na odbranu. Zatim, ukazuje na kršenje principa jednakopravnosti strana u postupku, problematizuje nadležnost Suda BiH u konkretnom postupku, te ukazuje na povredu principa in dubio pro reo.
36. U vezi s apelantovim navodima kojim ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može da vodi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
38. Zatim Ustavni sud, u pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje da je u konkretnom slučaju izostala pravilna ocjena dokaza, prije svega, podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
39. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore kao u apelaciji iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, o čemu su se i Prvostepeno i Apelaciono vijeće Suda BiH dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. Naime, Ustavni sud uočava da je Apelaciono vijeće Suda BiH, razmotrivši apelantove žalbene navode protiv prvostepene presude u cijelosti potvrdilo prvostepenu presudu. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je tokom postupka proveden veliki broj dokaza koje su predložili odbrana i Tužilaštvo BiH, koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, pri čemu nije izostala analiza provedenih dokaza, o čemu se Prvostepeno vijeće Suda BiH detaljno izjasnilo u obrazloženju presude, a Apelaciono vijeće razmotrivši apelantove žalbene navode detaljno i argumentovano obrazložilo zašto ti navodi nisu mogli da dovedu do drugačije odluke redovnog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da navedeno korespondira s garancijama iz člana 6 Evropske konvencije, pa se stoga apelacioni navodi u ovom dijelu pokazuju kao neosnovani.
40. Isto tako, apelantove tvrdnje da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima budući da nije van svake razumne sumnje utvrđeno da su pismeni dokazi koje je izvelo Tužilaštvo pribavljeni na osnovu naredbe sudije u smislu člana 65 st. 1, 2 i 3 ZKPBiH, Ustavni sud smatra neosnovanim, budući da iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi upravo suprotno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće, ispitujući identične žalbene navode, utvrdilo da u spisu predmeta postoje sve naredbe koje je na prijedlog Tužilaštva izdao sud, kao i da je upravo na osnovu tih naredbi izuzeta dokumentacija na osnovu koje je vještak naknadno sačinio svoj nalaz i mišljenje, odnosno na osnovu naredbi su izvršeni pretresi i privremeno oduzimanje predmeta. Uz to, Sud BiH je prilikom odlučivanja imao u vidu odredbu člana 10 ZKPBiH kojom je jasno definisano šta se smatra nezakonitim dokazima, a za navedene presude ne može da se tvrdi da su zasnovane na takvim dokazima. Dakle, imajući u vidu navedeno, kao i okolnost da iz obrazloženja osporenih presuda, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne proizilazi proizvoljnost u bilo kom segmentu, pri čemu apelant u apelaciji ne nudi relevantne dokaze kojim bi dokazao suprotno, Ustavni sud ove navode smatra neosnovanim.
41. U odnosu na apelantove navode da Sud BiH nije bio stvarno nadležan sud, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u žalbenom postupku ispitalo istovjetne žalbene navode i utvrdilo da je u konkretnom postupku Sud BiH bio stvarno nadležan sud. Apelaciono vijeće je imalo u vidu činjenicu da je predmet optužbe u konkretnom slučaju, pored krivičnog djela iz člana 287 stav 1 KZRS, bilo i krivično djelo iz člana 210 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZBiH, to jeste krivično djelo koje je propisano krivičnim zakonodavstvom BiH, te imajući u vidu i relevantne zakonske odredbe (član 7 Zakona o Sudu BiH, kao i član 23 stav 2 ZKPBiH) dalo jasno i utemeljeno obrazloženje zašto su apelantovi navodi neosnovani. Stoga, s obzirom na činjenična utvrđenja te sadržaj odredbe člana 23 stav 2 ZKP BiH kojim je propisano: „Ako je ista osoba počinila više krivičnih djela, pa je za neka od tih djela nadležan Sud, a za neka drugi sudovi, prioritet ima suđenje pred Sudom“, dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, u odnosu na navode da je pogrešno primijenjen KZBiH i na krivično djelo iz člana 287 KZRS, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće istaklo da je apelant u konkretnom slučaju osuđen za produženo krivično djelo poreske utaje iz člana 210 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZBiH, pri čemu je imalo u vidu konstrukciju produženog krivičnog djela iz člana 54 stav 2 KZBiH i da je u konkretnom slučaju primijenjen zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja posljednje radnje koja ulazi u sastav konkretnog produženog krivičnog djela poreske utaje, to jeste KZBiH. U vezi s apelantovim navodima da je pogrešno primijenjen KZBiH jer je osporenim presudama apelantu kao fizičkom licu izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi umjesto „Atina trade“ kao pravnom licu, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće navelo detaljne razloge, pozivajući se pri tome na relevantne zakonske odredbe, zašto apelantovi žalbeni navodi ne mogu da dovedu do drugačije odluke redovnog suda, a data obrazloženja po ocjeni Ustavnog suda nisu proizvoljna. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelantove navode da prvostepena presuda sadrži propuste koje je konstatovala i drugostepena presuda, identične žalbene navode iznio i u žalbenom postupku, te da je Apelaciono vijeće, konstatujući da su navedeni propusti evidentni (navođenje perioda inkriminacije, vremensko važenje blanketnih propisa), utvrdilo da manjkavosti u pobijanoj presudi na koje je ukazala žalba ni u kom slučaju nisu učinjene na apelantovu štetu, odnosno ni u čemu nisu proizvele štetne posljedice za apelanta, niti su imale negativne posljedice u odnosu na pravilnost konačne odluke, niti je apelant naveo u čemu se ogledaju štetne posljedice za njega. Obrazloženja koja je ponudilo Apelaciono vijeće Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. U vezi s apelantovim navodima da je prvostepeni sud odbio da se u dokaznom postupku pročita pravosnažna presuda protiv D. M., te da se pribavi dopunsko grafološko vještačenje, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 15 ZKPBiH). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan da ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 281 stav 2 ZKPBiH), po principu slobodne ocjene dokaza. Slobodna ocjena dokaza, međutim, zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu i izvođenju zaključaka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
43. U vezi s apelantovim navodima koji se tiču neprihvatanja dokaza odbrane i kršenja principa ravnopravnosti iz člana 6 stav 3 tačka d. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašćeni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo je da postupak mora da bude u skladu s principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora da ima informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane, i konačno mora da ima mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uslovima» i uz «jednakost oružja».
44. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je u odnosu na prijedlog apelantove odbrane da se pročita pravosnažna presuda protiv D. M., Apelaciono vijeće detaljno navelo razloge zašto nije prihvatilo predloženi dokaz, pozivajući se pri tome na relevantne odredbe ZKPBiH. Ustavni sud takođe zapaža da je Apelaciono vijeće posebno naglasilo da su D. M. saslušali, i to kao svjedoka apelantove odbrane, na glavnom pretresu kako apelantova odbrana tako i optužba, te je apelantova odbrana imala priliku da ispita svjedoka na sve okolnosti koje sadrži sudska presuda a koje odbrana smatra bitnim a koje bi imale uticaja na donošenje drugačije prvostepene odluke. Takođe, u odnosu na prijedlog apelantove odbrane da se provede dopunsko grafološko vještačenje Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće naglasilo da je apelantova odbrana imala priliku da na glavnom pretresu ispita navedenog vještaka, kao i da je prvostepeni sud pravilno smatrao da vještačenje ranije pribavljenih autentičnih potpisa i rukopisa nije manje validno od rukopisa koji bi bili dati pred sudom ili vještakom. Ustavni sud smatra da razlozi i obrazloženje koje je dalo Apelaciono vijeće u vezi s predloženim novim dokazima nisu proizvoljni. Imajući u vidu standarde prava na odbranu u vezi sa pravom na ravnopravnost strana u postupku, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost predlaganja i ispitivanja vlastitih svjedoka, kao i unakrsnog ispitivanja svjedoka optužbe. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naveli razloge zašto nisu prihvatili izvođenje dokaza koje je apelant tražio. Ustavni sud smatra da je ovakvu ocjenu Apelaciono vijeće obrazložilo detaljno i na način koji ne može da se ocijeni proizvoljnim. Time su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu garantovanu članom 6 stav 3d) Evropske konvencije, koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.
45. U odnosu na apelantove navode da redovni sudovi nisu pravilno ocijenili iskaze svjedoka, kao i nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, pa tako i nalaza i mišljenja vještaka kojeg je angažovalo Tužilaštvo BiH, kao i iskaza svjedoka, odnosno da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključaka da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak u kojem je saslušan veći broj svjedoka koje su predložili Tužilaštvo i odbrana i izvršen uvid u opsežnu materijalnu dokumentaciju. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, naveo jasne i precizne razloge zašto dokazi odbrane nisu mogli bitno da utiču na zaključke do kojih je došao prvostepeni sud na osnovu dokaza koje je detaljno analizirao i čiju je ocjenu dao u obrazloženju svoje odluke. Stoga Ustavni sud smatra da je u predmetnom krivičnom postupku, u smislu garancija člana 6 Evropske konvencije, data razumna mogućnost i Tužilaštvu i odbrani da iznesu dokaznu građu. Apelant je u toku cijelog postupka imao branioca advokata koji se koristio mogućnostima da iznese komentare na predočene materijalne dokaze i izjave svjedoka, kao i da osporava navode Tužilaštva, što je u postupku i činio. U kontekstu navedenog, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je redovni sud zloupotrijebio dokazni postupak. Zaključke prvostepenog suda u cijelosti je prihvatilo Apelaciono vijeće, kako u pogledu ocjene dokaza tako i utvrđenog činjeničnog stanja, a iz obrazloženja drugostepene presude proizilazi da su svi žalbeni razlozi (koji se ponavljaju u apelaciji) detaljno razmotreni i obrazloženi. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, kršenju principa ravnopravnosti i jednakosti u postupanju, nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6 st. 1 i 3 tačka d. Evropske konvencije.
46. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora da pretpostavi nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i može da ga osudi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Princip pretpostavke nevinosti znači da je teret dokazivanja na tužilaštvu, da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost i sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada sumnja, sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06).
47. U konkretnom slučaju, a u kontekstu elaboracije iz prethodne tačke ove odluke, Ustavni sud, dakle, zapaža da su redovni sudovi, na osnovu provedenih dokaza čiji su postupak izvođenja detaljno opisali, utvrdili da je apelant nesporno počinio krivično djela za koje je osuđen. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, koji su ga opredijelili da donese osporenu odluku, a koje je prihvatilo i Apelaciono vijeće, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti, niti iz bilo čega može da se utvrdi da je sud postupao s predubjeđenjem o njegovoj krivici, odnosno da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti, ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije neosnovani.
48. Imajući u vidu sve navedeno, a naročito obrazloženja osporenih presuda, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da iz osporenih presuda ne proizilazi proizvoljnost redovnih sudova u bilo kom segmentu prava na pravično suđenje koje je apelant naveo, te zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim presudama redovnih sudova nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, konkretnije člana 6 st. 1 i 2 i stav 3 tačka d. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 i stav 3 tačka d. Evropske konvencije, kada je Sud BiH za svoje odluke dao detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje, kako u pogledu izvedenih dokaza, tako i njihove međusobne povezanosti i ocjene donošenja zaključaka, i kada je apelantima omogućeno da ravnopravno učestvuju u postupku, u okviru zakonom propisanog postupka, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pruža član 6 Evropske konvencije.
50. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić