Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2767/11 (Š. Š.)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-2767/11
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2767/11, rješavajući apelaciju Šahbaza Šuvalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka b), člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Šahbaza Šuvalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 P 004309 09 Rev od 29. marta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 004309 08 Gž od 19. maja 2009. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Šahbaz Šuvalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa advokatska kancelarija „Muhić i dr.“ iz Tuzle, podnio je 8. jula 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 004309 09 Rev od 29. marta 2011. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 004309 08 Gž od 19. maja 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme poduzimanja navedenih radnji, od Vrhovnog i Kantonalnog suda, te učesnika u postupku RMU „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. marta 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 7. do 22. aprila 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 004309 07 P od 19. augusta 2008. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev, te je tuženi obavezan da apelantu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni fizički bol, za pretrpljeni strah i za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti isplati precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude pod prijetnjom izvršenja (stav I izreke). Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete u vidu izgubljene zarade za period od 16. februara 2007. godine do 1. marta 2008. godine isplati iznos od 4.043,53 KM, a počev od 1. marta 2008. godine pa sve dok za to postoje zakonski razlozi ili do drugačije odluke suda da mu plaća mjesečnu rentu u iznosu od 311,04 KM svakog prvog a najkasnije do petog u mjesecu za protekli mjesec (stav II izreke). Višak apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete u vidu mjesečnih iznosa rente preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan (stav III izreke). Navedenom presudom obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove parničnog postupka kako je precizirano presudom (stav IV izreke).
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant kao zaposlenik tuženog na radnom mjestu „KV kopač u pripremi i dobijanju uglja“ na osnovu zaključenog ugovora o radu na određeno vrijeme u trajanju od šest mjeseci za period od 25. maja do 25. novembra 2005. godine 9. augusta 2005. godine pretrpio nesreću na poslu do koje je došlo pucanjem i urušavanjem potpornog stropa i krovne konstrukcije jamske prostorije u kojoj se u tom momentu nalazio apelant sa dvojicom svojih kolega, pri čemu je apelant zadobio tjelesnu povredu u predjelu grudnog koša i desne nadlaktice. Općinski sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženi odgovoran za štetu koja je nastala za apelanta po principu objektivne odgovornosti u smislu čl. 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer se bavi opasnom djelatnošću (rad pod zemljom) a tokom postupka nije dokazao da se može osloboditi odgovornosti za nastalu štetu u smislu člana 177. ZOO. Dalje je utvrđeno da iz nalaza, ocjene i mišljenja Federalnog zavoda za PIO - Sektor za ocjenjivanje radne sposobnosti, stručni organ u prvom stepenu u Tuzli od 16. februara 2007. godine proizlazi da kod apelanta postoji I kategorija invalidnosti i da je uzrok invalidnosti apelantova bolest. Na osnovu navedenog nalaza rješenjem Federalnog zavoda za PIO - Kantonalna administrativna služba za Tuzlanski kanton Tuzla od 10. oktobra 2007. godine apelantu je priznato pravo na invalidsku penziju počev od 16. februara 2007. godine. Rješenjem tuženog od 30. novembra 2005. godine utvrđeno je da apelantu prestaje ugovor o radu na određeno vrijeme istekom vremena na koje je zaključen (25. novembra 2005. godine) a rješenjem tuženog od 6. marta 2007. godine apelantu je utvrđen prestanak radnog odnosa po sili zakona zbog odlaska u invalidsku penziju.
7. Općinski sud je u obrazloženju, dalje, naveo da je radi utvrđivanja stepena povređivanja apelanta i radi utvrđivanja visine nastale nematerijalne štete proveden dokaz vještačenjem vještaka medicinske struke specijaliste neuropsihijatra. Dalje je istaknuto da iz nalaza vještaka proizlazi da je kod apelanta do gubitka radne sposobnosti došlo zbog bolesti, a ne povrede na radu, zatim, da je „iskustvo ratovanja kod apelanta dovelo do akumulacije stresnih događaja i simptoma PTSP“, a da je povreda na radu dovela do reaktivacije kliničke slike PTSP i produbljenja simptoma bolesti. Dalje je istaknuto da se vještak u usmenom obrazloženju izjasnio da je doprinos povrede u simptomima PTSP 20% i da do gubitka radne sposobnosti apelanta s obzirom na ranije dijagnosticiranu bolest ne bi došlo bez značajnijeg životno ugrožavajućeg traumatskog doživljaja kao što je konkretna povreda na radu, te da su navedenom povredom umanjene sve životne aktivnosti apelanta za 20%. Imajući u vidu prethodno utvrđenje da je tuženi odgovoran za predmetnu nesreću na radu u kojoj je apelant zadobio povredu koja je doprinijela nastanku simptoma PTSP od 20%, te da sa utvrđenim stepenom umanjenja opće životne aktivnosti od 20% apelant ne bi bio penzioniran, Općinski sud je zaključio da je tuženi dužan da apelantu naknadi i materijalnu štetu shodno članu 195. stav 2. ZOO. Općinski sud se pozvao na sudsku praksu prema kojoj ukoliko je prestanak rada zbog invalidnosti dijelom posljedica štetne radnje a dijelom bolesti oštećenog, štetnik odgovara za puni obim štete zbog izgubljenog ličnog dohotka, pa i kada povreda prethodi bolesti (Vrhovni sud BiH, Rev-23/87 i 365/85). Činjenica da je u nalazu, ocjeni i mišljenju Federalnog zavoda PIO navedeno da je uzrok apelantove invalidnosti bolest, po ocjeni Općinskog suda, bez osnova je za odluku suda, jer se Komisija za ocjenu radne sposobnosti nije bavila pitanjem da li je na invalidnost imala utjecaja i povreda na radu. Stoga je Općinski sud utvrdio da apelant danom penzioniranja trpi štetu u visini razlike između invalidske penzije i plaće koju bi ostvarivao na svom radnom mjestu da nije penzioniran.
8. Protiv navedene presude Općinskog suda žalio se tuženi. Kantonalni sud je Presudom broj 33 0 P 004309 08 Gž od 19. maja 2009. godine žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu u stavu II izreke, u kojem je dosuđena naknada materijalne štete i renta, preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen kao neosnovan. Također je preinačena prvostepena presuda u stavu IV izreke u odluci o troškovima postupka na način preciziran u izreci presude Kantonalnog suda, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da, budući da je apelant pravosnažnim rješenjem u upravnom postupku penzioniran zbog bolesti (proglašen invalidom I kategorije invalidnosti), time je tuženi kao lice koje se bavi opasnom djelatnošću dokazao da ta opasna djelatnost nije bila uzrok invalidnosti apelanta, već da je uzrok njegove invalidnosti bolest (član
173. ZOO), odnosno da je gubitak radne sposobnosti apelanta nastao zbog bolesti, a ne nesreće na poslu. Po ocjeni Kantonalnog suda, tuženi je dokazao da nije odgovoran za štetu nanesenu apelantu u vidu izgubljene zarade i rente ni po osnovu krivice ni po osnovu objektivne odgovornosti, budući da je u upravnom postupku od nadležnog organa pravosnažnim rješenjem proglašen invalidom I kategorije isključivo zbog bolesti a pravosnažnost tog rješenja nije osporena tokom postupka. S tim u vezi, žalba tuženog je osnovano ukazala da vještak medicinske struke kao stručnjak pojedinac ne može osporiti pravosnažno rješenje Federalnog zavoda PIO koje je doneseno nakon provedenog postupka na osnovu konačnog nalaza i mišljenja Sektora za ocjenjivanje radne sposobnosti, to jeste nakon postupka provedenog od stručnog tima koji se sastoji od stručnjaka iz raznih oblasti medicinske struke i koji uvidom u kompletnu medicinsku dokumentaciju donosi svoj nalaz i mišljenje. Apelant je imao mogućnost da protiv navedenog rješenja izjavljuje žalbu drugostepenom organu uprave, odnosno da vodi upravni spor, te da na takav način osporava mišljenje i zaključak stručnog tima Federalnog zavoda PIO a ne da u predmetnoj parnici istrajava na provođenju dokaza vještačenjem sudskog vještaka medicinske struke koji nije ovlašten da mijenja navedeno rješenje u pogledu uzroka apelantove invalidnosti.
10. Odlučujući o apelantovoj reviziji protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 33 0 P 004309 09 Rev od 29. marta 2011. godine kojom je apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka zbog podnošenja revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud u svojoj odluci izrazio pravni stav da je sud vezan pravomoćnim rješenjem nadležnog organa uprave donesenim nakon provedenog upravnog postupka, a navedeno bi, kako je utvrdio Vrhovni sud, podrazumijevalo (a contrario) primjenu pravila procesnog prava sadržanim u odredbama člana 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo svodeći razrješenje spornog odnosa na primjenu pravila procesnog prava sadržanim u odredbama člana 12. ZPP u vezi sa pravilima materijalnog prava iz osnova penzijskog i invalidskog osiguranja. Naime, prema pravilima procesnog prava, kako je dalje istakao Vrhovni sud, sudovi su nezavisni od organa koji vode upravni postupak, ali i obrnuto. Svaki od njih je u načelu ovlašten da u okviru svoje nadležnosti rješava o svim pravnim pitanjima od kojih zavisi odluka o glavnoj stvari. Sudovi su vezani za pravomoćne upravne akte u granicama njihove pravomoćnosti kao što su i organi koji vode upravni postupak vezani za pravomoćne odluke sudova donesene u parničnom postupku u granicama njihove pravomoćnosti. Vrhovni sud je dalje istakao da se u sudskom postupku ne može ispitati zakonitost upravnog akta čak i kao prethodno pitanje (može se riješiti samo u upravnom sporu). U konkretnoj situaciji, kako je dalje navedeno, nadležna zajednica penzijskog i invalidskog osiguranja je u okviru zakonom uspostavljene nadležnosti Federalnog zavoda PIO (član 2. u vezi sa članom 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju), odlučujući o stjecanju, ostvarivanju i prestanku prava uspostavljenih tim zakonom sagledala ostvarenje materijalno pravnih pretpostavki iz člana 52. tog zakona pod kojima se stječe pravo na invalidsku penziju i onih iz člana 55. do 58. istog zakona - način određenja visine invalidske penzije u odnosu na penzijski osnov zavisno od toga da li je invalidnost prouzrokovana povredom na radu, te utvrdila da je kod apelanta nastupio gubitak sposobnosti za rad zbog bolesti i o tome je na snazi pravomoćno rješenje nadležnog organa. U takvoj situaciji, po ocjeni Vrhovnog suda, ne postoji pravna mogućnost za utvrđenje da je gubitak radne sposobnosti prouzrokovan iz nekih drugih razloga. Stoga, kako je utvrdio Vrhovni sud, apelant neosnovano prigovara takvom stajalištu drugostepenog suda navodeći u svojim revizijskim tvrdnjama da je u konkretnoj pravnoj stvari riječ o naknadi štete i da je iz tog razloga bez značaja provedeni upravni postupak, te da rješenje iz tog postupka ne može automatski isključiti i nadjačati sve dokaze, posebno što se u tom postupku ne vrši analiziranje uzroka nastanka bolesti. Apelant je u reviziji također, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano tvrdio da je sud u konkretnom postupku mogao utvrditi postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu, pa tako i postojanje uzročno-posljedične veze između penzioniranja apelanta i povrede na radu. S tim u vezi, kako je zaključio Vrhovni sud, pokazuje se neosnovanim i apelantovo pozivanje na mišljenje vještaka medicinske struke, ukazujući da iz rezultata njegove ocjene proizlazi da apelant ne bi bio penzioniran da nije bilo predmetne povrede na radu. Iz navedenih razloga pravilno je stajalište drugostepenog suda čija je posljedica preinačenje prvostepene presude na način da je apelantov tužbeni zahtjev u navedenom dijelu odbijen kao neosnovan, budući da nema pravne osnove odgovornosti tuženog za naknadu materijalne štete, jer ne postoji uzročna veza između predmetne štete i apelantovog oboljenja.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo u dijelovima odluka u kojima je odbijen apelantov zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade. Istakao je da je izvođenjem dokaza vještačenjem vještaka medicinske struke imao namjeru pojasniti i obrazložiti, odnosno dokazati da je nesreća na radu koju je apelant pretrpio 9. augusta 2005. godine bila presudni uzročnik gubitka radne sposobnosti apelanta. Dalje je naveo da, prema nalazu i mišljenju navedenog vještaka, te prema njegovom usmenom iskazu, proizlazi da je posljedica štetnog događaja, to jeste pretrpljeni strah prouzrokovan nesrećom u rudarskoj jami imao doprinos od 20 procenata na nastanak psihičkog oboljenja - bolesti zbog koje je apelantu utvrđena invalidnost I kategorije a da bez nastupanja štetnog događaja – nesreće na poslu ne bi došlo do gubitka radne sposobnosti. Apelant smatra, a suprotno zaključcima Vrhovnog i Kantonalnog suda, da je tuženi u smislu odredaba člana 195. u vezi sa čl. 173. i 174. ZOO odgovoran za materijalnu štetu koju trpi apelant, te je dužan plaćati novčanu rentu u vidu izgubljene zarade.
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je osporena odluka tog suda u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije, te da su apelantovi apelacioni navodi neosnovani.
13. U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da su navodi iz apelacije neosnovani i da taj sud ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naglasio da je u nalazu sudskog vještaka – ljekara specijaliste forenzičke psihijatrije nesporno navedeno slijedeće: „Vještak ima potrebu istaći da je došlo do gubitka radne sposobnosti tužitelja [apelanta] po osnovu bolesti, a ne povrede. Imam potrebu napomenuti i iskustvo ratovanja kod tužitelja [apelanta] što je tokom tog perioda došlo do akumulacije stresnih događaja i simptoma PTSP. Povreda je dovela do reaktivacije kliničke slike PTSP i produbljenja simptoma bolesti. Postojanje simptoma PTSP po osnovu ratnih trauma se objašnjava i postojanjem atrofije moždane kore koja je često pratilac duže manifestacije PTSP a koja je registrovana kod tužitelja [apelanta] tokom liječenja na klinici.“ Po mišljenju tuženog, navedeno ukazuje na činjenicu da ne postoji pravni osnov odgovornosti tuženog za naknadu materijalne štete – rente jer ne postoji uzročna veza između predmetne štete i bolesti apelanta a kako je to i utvrđeno u presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 173.
Pretpostavka uzročnosti Šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174. stav 1.
Tko odgovara za štetu
1. Za štetu od opasne stvari odgovara njezin imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njom bavi.
Član 195.
Naknada štete u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja
1. Tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.
2. Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenome određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
16. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05 i 59/06) relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se: sticanje, ostvarivanje i prestanak prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, […].
Član 2.
Prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja su:
- […]
- pravo na invalidsku penziju, […]
- prava osiguranika sa promijenjenom radnom sposobnošću.
Član 52.
Osiguranik, kod koga je utvrđena I kategorija invalidnosti stiče pravo na invalidsku penziju:
- ako je invalidnost prouzrokovana povredom na radu ili profesionalnom bolešću, bez obzira na dužinu penzijskog staža;
- ako je invalidnost prouzrokovana povredom van rada ili bolešću, pod uvjetom da je prije nastanka invalidnosti imao navršen penzijski staž koji mu pokriva najmanje jednu trećinu razdoblja od navršenih najmanje 20 godina života do dana nastanka invalidnosti (u daljem tekstu: radni vijek), računajući radni vijek na pune godine. Član 55. st. 1. i 2.
Invalidska penzija u slučaju invalidnosti prouzrokovane povredom na radu ili profesionalnom bolešću ne može biti manja od iznosa starosne penzije za 40 godina penzijskog staža.
Invalidska penzija u slučaju invalidnosti prouzrokovane bolešću ili povredom van rada određuje se od penzijskog osnova zavisno od dužine penzijskog staža i pokrivenosti radnog vijeka penzijskim stažom.
17. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 12. stav 1.
1. Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 33 0 P 004309 09 Rev od 29. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. maja 2011. godine a apelacija je podnesena 8. jula 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav
1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. 1, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer su Vrhovni i Kantonalni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo.
25. U vezi sa pitanjem koje se odnosi na pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
27. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom parničnom postupku osporenim presudama Vrhovnog i Kantonalnog suda u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete u vidu izgubljene zarade i mjesečne rente, a koja mu je bila dosuđena odlukom prvostepenog suda. Ustavni sud uočava da su redovni sudovi u provedenom žalbenom i revizionom postupku utvrdili da iz činjenica predmeta proizlazi da je u upravnom postupku pred organima Federalnog zavoda PIO pravomoćnim rješenjem apelant proglašen invalidom I kategorije zbog bolesti, a ne zbog povrede na radu, te su mu, s tim u vezi, utvrđena prava shodno Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju relevantna odredba člana 12. ZPP u vezi s pravilima materijalnog prava iz osnova penzijskog i invalidskog osiguranja. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju utvrđena i prava osiguranika zavisno od toga da li je uzrok invalidnosti bolest ili povreda na radu. U provedenom postupku Vrhovni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju nadležni organi Federalnog zavoda PIO utvrdili postojanje materijalnopravnih pretpostavki iz člana 52. i čl. 55. do 58. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju i da je zaključeno da je kod apelanta gubitak radne sposobnosti nastupio zbog bolesti, te da o tome postoji pravomoćno rješenje nadležnog organa. Ustavni sud zapaža da je kod takvog činjeničnog utvrđenja Vrhovni sud smatrao da ne postoji pravna mogućnost za utvrđenje da je gubitak radne sposobnosti prouzrokovan iz nekih drugih razloga, kao i da je apelant u upravnom postupku i u postupku upravnog spora mogao osporavati rješenje o uzroku njegove invalidnosti.
28. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu ocjene utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da je apelant u navodima apelacije istakao iste razloge koje je navodio i u reviziji a koje je Vrhovni sud detaljno ispitao, dajući za svoje stavove dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja, koja Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim, niti se primjena materijalnog i procesnog prava čini proizvoljnom.
29. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
30. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su drugostepeni i Vrhovni sud, odlučujući u žalbenom i revizionom postupku, za svoje odluke dali detaljno i jasno obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
32. Na osnovu člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić