Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/14 (I. U., N. S., M. V., V. T., E. T., M. K., L. P., J. R., S. R., T. P., O. P. i drugi)
Odluka donesena 06. 11. 2014.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 57
Predmeti (1)
AP-2311/14
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2311/14, rješavajući apelacije Ilije Udovičića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 i 57/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ilije Udovičića, Nenada Sušića, Milene Vuković, Veslina Tadića, Emira Tanovića, Milomira Kovačevića, Luke Previšića, Jadranka Raiča, Silvije Raič, Tonija Pehara, Olivera Pehara, Marinka Raiča, Emira Spahića, Edina Šatare, Izeta Sačića, Šerifa Sirčića, Zorana Šarenca, Emina Rešidovića, Ilije Radića, Ivana Popovića, Izeta Šute, Emira Tikveše, Ante Vukšića, Armina Torle, Asima Taslamana, Borisa Sušca, Slobodana Borovčanina, Vladimira Bjeletića, Jagoša Bjelice, Ivana Biška, Darka Bokuna, Branislava Bobota, Đorđeta Medana, Mate Mijatovića, Ikana Majića, Elme Marić, Ive Maračića, Ante Medića, Nermina Pehlića, Zdenka Perića, Mate Pavlovića, Darija Previšića, Mensuda Opijača, Marinka Previšića, Adisa Đone, Miralema Džemića, Inge Delić, Stanka Dodiga, Stipice Dodiga, Darka Đurice, Nihada Hamzića, Huse Durakovića, Almira Hece, Dževada Jarovića, Murisa Cvrlje, Senada Avdušinovića, Nenada Prodanovića, Enisa Loje, Save Milidraga, Suvada Bogunića, Nusreta Čelje, Mustafe Nevesinjca, Vladimira Lučića, Nermina Malkića, Šabana Kude, Hamida Ljeljka, Branka Krivokapića, Matka Matića, Muhameda Brkića, Velibora Kovača, Fahrudina Hukića, Nijaza Bajata, Igora Vučića, Jadranka Orlovića, Harisa Avdića, Miralema Ćame, Almira Mehremića, Slaviše Milovića, Taiba Mustafića, Edina Andelije, Selme Bašić, Miljena Savića, Josipe Krstić, Milovana Botića, Željka Ćosića, Jasmina Vežića, Slobodana Stojanovića, Izudina Podgorčevića, Dobrivoja Stanišića, Dragana Simića, Savoljuba Pavlovića, Elvira Šćulića, Midhata Saltage, Radoslava Čičkovića, Milivoja Đukanovića, Nermina Latifovića, Radoslava Vukajlovića, Selvera Muratovića, Bojana Jokića, Besima Čivića, Selvera Kahrice, Admira Husejnovića, Radoša Drakule, Dragana Ikonića, Predraga Furdulovića, Igora Ištvanića i Jelene Josipović podnesene protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009593 14 Rev od 13. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009651 13 Gž od 17. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009680 14 Rev od 13. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009868 14 Rev od 13. marta 2014. godine;
broj S1 3 P 009657 13 Gž od 10. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009707 14 Rev od 18. marta 2014. godine;broj S1 3 P 009733 13 Gž od 17. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009604 13 Gž od 17. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009560 13 Gž od 10. marta 2014. godine;
broj S1 3 P 009557 13 Gž od 17. marta 2014. godine; rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009662 13 Gž od 17. marta 2014.
godine; broj S1 3 P 009734 14 Rev od 18. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009695 14 Rev od 13. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009627 14 Rev od 13. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009693 14 Rev od 13.
marta 2014. godine; broj S1 3 P 009608 14 Rev od 18. marta 2014.
godine; broj S1 3 P 009710 14 Rev od 18. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009717 14 Rev od 27. marta 2014. godine; broj S1 3 P 009814 14 Rev od 27. marta 2014. godine i broj S1 3 P 009751 14 Rev od 1.
aprila 2014. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Udovičić, Nenad Sušić, Milena Vuković, Veslin Tadić, Emir Tanović, Milomir Kovačević, Luka Previšića, Jadranko Raič, Silvija Raič, Toni Pehar, Oliver Pehar, Marinko Raič, Emir Spahić, Edin Šatara, Izet Sačić, Šerif Sirčić, Zoran Šarenac, Emin Rešidović, Ilija Radić, Ivan Popović, Izet Šuta, Emir Tikveša, Ante Vukšić, Armin Torlo, Asim Taslaman, Boris Sušac, Slobodan Borovčanin, Vladimir Bjeletić, Jagoš Bjelica, Ivan Biško, Darko Bokun, Branislav Bobot, Đorđe Medan, Mato Mijatović, Ikan Majić, Elma Marić, Ivo Maračić, Ante Medić, Nermin Pehlić, Zdenko Perić, Mate Pavlović, Darijo Previšić, Mensud Opijač, Marinko Previšić, Adis Đono, Miralem Džemić, Inga Delić, Stanko Dodig, Stipica Dodig, Darko Đurica, Nihad Hamzić, Huso Duraković, Almir Heco, Dževad Jarović, Muris Cvrljo, Senad Avdušinović, Nenad Prodanović, Enis Lojo, Savo Milidrag, Suvad Bogunić, Nusret Čeljo, Mustafa Nevesinjc, Vladimir Lučić, Nermin Malkić, Šaban Kudo, Hamid Ljeljak, Branko Krivokapić, Matko Matić, Muhamed Brkić, Velibor Kovač, Fahrudin Hukić, Nijaz Bajat, Igor Vučić, Jadranko Orlović, Haris Avdić, Miralem Ćamo, Almir Mehremić, Slaviša Milović, Taib Mustafić, Edin Andelija, Selma Bašić, Miljen Savić, Josipa Krstić, Milovan Botić, Željko Ćosić, Jasmin Vežić, Slobodan Stojanović, Izudin Podgorčević, Dobrivoje Stanišić, Dragan Simić, Savoljub Pavlović, Elvir Šćulić, Midhat Saltaga, Radoslav Čičković, Milivoje Đukanović, Nermin Latifović, Radoslav Vukajlović, Selver Muratović, Bojan Jokić, Besim Čivić, Selver Kahrica, Admir Husejnović, Radoš Drakula, Dragan Ikonić, Predrag Furdulović, Igor Ištvanić i Jelena Josipović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su u periodu od 19. maja do 15. juna 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-2311/14, AP-2312/14, AP-2313/14, AP-2314/14, AP-2315/14, AP-2316/14, AP-2317/14, AP-2318/14, AP-2319/14, AP- 2320/14, AP-2321/14, AP-2322/14, AP-2323/14, AP-2324/14, AP-2325/14, AP-2482/14, AP-
2483/14, AP-2656/14, AP-2677/14 i AP-2747/14.
3. Dakle, ukupno je podneseno 20 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2311/14.
4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine ( Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Granična policija, u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plata za period od 1. januara 2010. godine do 31.avgust 2012. godine, razlike na ime manje plaćenog regresa za korištenje godišnjeg odmora za period 2010. do 2012. godine i naknade za prevoz, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te uplatu pripadajućih doprinosa PIO/MIO, kako je to detaljno označeno u izrekama presuda za svakog apelanta posebno. Apelanti su u tužbama, kao i u toku postupka isticali da su u radnom odnosu kod tužene, koja je u spornom periodu izvršila umanjenje plate apelantima shodno Odluci o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u Institucijama Bosne i Hercegovine od 17. juna 2009. godine. Apelanti su u tužbi naveli da smatraju da je navedena Odluka u suprotnosti sa Zakonom o platama i naknadama u Institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), te da su im na nezakonit način umanjena primanja.
5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanta Sud BiH je donio presude, koje je potvrdilo drugostepeno vijeće Suda BiH, a kojima je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Istim presudama je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata.
6. Nezadovoljni navedenim odlukama, apelanti su izjavili revizije protiv drugostepenih presuda. Odlučujući po navedenim revizijama Sud BiH je donio presude navedene u izreci ove odluke, kojima je odbio kao neosnovane revizije apelanta, dok je u nekim slučajevima Sud BiH rješenima odbacio izjavljene revizije kao nedopuštene u skladu sa članom 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (" Službeni glasnik BiH", br. 36/04, 84/07 i 58/13), prema kojem revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos 30.000,00 KM. Obzirom da u konkretnim slučajevima, revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, konačne odluke u ovim predmetima su presude drugostepenog vijeća Suda BiH, navedene u izreci ove odluke.
7. Sud BiH u obrazloženjima presuda navodi da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio, a drugostepeni ocjenio pravilnim utvrđenje da je tužiteljima (apelantima) kao zaposlenicima Granične policije u periodu od 1. januara 2010. godine do 31.avgust 2012. godine obračunate plate u skladu sa Odlukom broj 168/09, koju je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo na 92. sjednici održanoj 17. juna 2009. godine, a kojom je smanjilo osnovicu za obračun plata sa dotadašnjih 535,50 KM na 498,10 KM. Članom 1. pomenute Odluke utvrđeno je da se visina osnovice za obračun plata zaposlenima u institucijama BiH određuje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama, te člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine poštujući princip fiskalne odgovornosti, ako to zahtjeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fisklanu godinu. Odredbom člana 4. Odluke Vijeće ministara broj 168/09 propisano je da će se navedena odluka početi primjenjivati od 1. jula 2009. godine. Nadalje je navedeno da dokument Politika plata u instutucijama Bosne i Hercegovine prema odredbi člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama usvaja se na četverogodišnji period. Na osnovu ovog dokumenta odobrava se promjena osnovice za obračun plata i upravo je navedena Odluka broj 168/09 od 17. juna 2009. godine zasnovana na dokumentu koji je usvojio politiku plata za četvreogodišnji period ( za period 2007-2010 i 2011-2014). Imajući u vidu navedeno, Sud BiH konstatuje da je tužena pravilno izvršila obračun visine plata za period od 1. januara 2010. godine do 31.avgust 2012. godine. Nadalje je navedeno, da je također neosnovan i zahtjev apelanta za isplatu razlike regresa primjenom odredbe člana 33. stav 1. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH. Naime u izmjenama i dopunama Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 75/09) u članu 33. dodat je stav 4. kojim se daje ovlaštenje Vijeću ministara da u slučaju kada je ugrožena makroekonomska stabilnost BIH može podzakonskim aktom utvrditi visinu regresa za godišnji odmor koji je manji od iznosa utvrđenog u stavu 1. navedenog člana, a što je Vijeće ministara i utvrdilo za period 2010-2012 Odlukama br. 144/10 ("Službeni glasnik BiH", broj 55/10) i 102/11 ("Službeni glasnik BiH", broj 63/11) i 102/12 ("Službeni glasnik BiH", broj 59/12), a koje su bile na snazi i u skladu sa kojima je apelantima regres isplaćen za predmetni period. Također je navedeno da da nisu osnovani tužbeni zahtjevi apelanta za ostala potraživanja iz radnog odnosa (razliku naknade za prevoz, razliku naknade po osnovu rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom), a koja su apelantima isplaćena u skladu sa zakonskim ili podzakonskim propisima.
8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, iznose iste argumente koje su iznosili u postupku pred Sudom BiH, nudeći svoje tumačenje relevantnih odredbi materijalnog prava i osporavajući pravne stavove Suda BiH, koji je odbio njihove tužbene zahtjeve kao neosnovane. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu se postavlja ključno pitanje da li je Vijeće ministara imalo ovlasti za donošenje sporne Odluke o utvrđivanju osnovice ili je to uradilo suprotno datim ovlastima, odnosno da li je Vijeće ministara imalo nadležnosti da svojom odlukom utvrđuje osnovicu i mijenja zakon. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu duga na ime razlike plate. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić