Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2748/14 (D. K., R. Ć., V. Z., M. A. i drugi)

Odluka donesena 06. 11. 2014.

  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2748/14

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić, Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. novembra 2014. godine, u predmetu broj AP-2748/14, rješavajući apelacije Dobrislava Koprivice i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 22/14 i 57/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Dobrislava Koprivice, Radoslava Ćurića, Vladislava Zurovca, Miodraga Adžića, Salahudina Omerovića, Mire Eleza, Miralema Kosovića, Mate Krešića, Damira Krešića, Gordana Krndelja, Mihajla Katića, Vlade Koraća, Milivoja Đukanovića, Nermina Latifovića, Radoslava Vukajlovića, Selvera Muratovića, Bojana Jokića, Besima Čivića, Selvera Kahrice, Danka Alpeze, Joze Kordića, Edina Volodera, Grge Bebeka, Stipana Zorića, Ivice Bobana, Spase Bošnjaka, Alema Beridana, Bumedina Bajraktarevića, Zorana Andrića, Ćamila Bečića, Gorana Berića, Adnela Đonke, Admira Čorbe, Adisa Dedovića, Vahidina Dizdarevića, Bojana Draškića, Slavka Čuljka, Zlatka Jazvina, Damira Zovke, Hilme Hasića, Dragana Ivkovića, Senada Kujovića, Milenka Kujundžića, Dragana Krvavca, Vojislava Šinikovića, Ivana Stojanovića, Marije Renovice, Vojina Šljuke, Veljka Savića, Žarka Rudinca, Dževada Abadžije, Berzada Terovića, Dinka Tvrtkovića, Sanje Kriještorac, Slobodana Dojevića, Elvira Borovića, Dražana Sesara, Gorana Kovačevića, Hame Lizda, Joze Galića, Saliha Omerike, Bojana Petrovića, Saše Jovića, Midhata Hasanovića, Rame Ibrahimovića, Željka Ćosića, Zorana Janjića, Omera Delića, Predraga Jokanovića, Zorana Jojića, Aide Kadrić, Nermina Kadrića, Eldina Jusića, Nataše Jojić-Mališ, Mirka Pavlovića, Bernarda Leventića, Jovana Okilje, Abida Mustafića, Himze Ališevića, Olivera Idžakovića, Dragutina Žarkovića, Ranka Draška, Ediba Fejzića, Milana Gagovića, Edina Džamalija, Mirele Džamalija, Armina Džanke, Nebojiše Bunjevca, Đorđeta Ćećeza, Nikole Bratića, Radenka Budalića, Nebojiše Brborića, Novice Bratića, Mire Vicana, Ervina Tulumčeta, Željka Sose, Jelene Volodera, Dragana Slipčevića, Željka Vlašića, Mare Raguž, Stjepana Jurasa, Ljiljane Buntić, Obrena Erbeza, Omera Hasića, Mirsada Gutošića, Almira Idriza, Mate Hercega, Mmehmeda Hasića, Anesa Korjenića, Damira Krše, Bore Kovačevića, Darka Lončara, Aleksandra Kulića, Nikice Knezović, Olivera Kolende, Romea Jedvaja, Suada Nuspahića, Milenka Bulića, Ivice Bobana, Josipa Jurkovića, Nermina Hebiba, Ivana Knezovića, Petra Hercega, Jasmina Huskovića, Adnana Huremovića, Zdenka Ivankovića, Merana Hajdarovića, Sabahudina Pršeša, Miroslava Bovana, Zorana Pecikoze, Miralema Gabele, Murisa Peljte, Vere Milešić, Sulje Fehrića, Dobrivoje Ujića, Miodraga Stojanovića, Ljubiše Zelenovića, Bogdana Vulića, Elvedina Sudića, Damira Markote, Marka Pavlovića, Andrije Markića, Mehmeda Mujezinovića, Željka Kužića, Envera Ljeljka Marka Rezića, Sanjina Redžića, Branka Sablje, Nikice Sabljića, Zvonka Rogića i Zorana Radića podnesene protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 009541 14 Rev od 1. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009656 14 Rev od 1. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009691 14 Rev od 1. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009538 13 Gž od 1. aprila 2014. godine;broj S1 3 P 009709 14 Rev od 1. aprila 2014. godine;

broj S1 3 P 009668 13 Gž od 11. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009561 14 Gž od 7. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009724 14 Gž od 7. aprila 2014. godine; broj S1 3P 009738 13 Gž od 11. aprila 2014.

godine; broj S1 3 P 009667 14 Gž od 21. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009716 14 Gž od 7. aprila 2014. godine; broj S1 3P 009712 14 Gž od 7. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009549 13 Gž od 11. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009945 14 Gž od 9. aprila 2014. godine;

broj S1 3 P 009671 14 Gž od 21. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009706 14 Gž od 21. aprila 2014. godine; broj S1 3 P 009602 14 Gž od 9. maja 2014. godine; broj S1 3 P 009655 14 Gž od 7. aprila 2014.

godine; broj S1 3 P 009628 14 Gž od 6. maja 2014. godine; broj S1 3P 009672 14 Gž od 12. maja 2014. godine; broj S1 3 P 009590 14 Gž od 6. maja 2014. godine; broj S 1 3 P 009554 14 Gž od 7. aprila 2014.

godine;broj S1 3 P 009736 14 Gž od 20. maja 2014. godine; broj S1 3 P 009721 14 Gž od 12. maja 2014. godine; broj S1 3 P 009654 14 Gž od 18. jula 2014. godine i broj S1 3 P 009605 14 Gž od 18. jula 2014. godine; zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Dobrislav Koprivica, Radoslav Ćurić, Vladislav Zurovac, Miodrag Adžić, Salahudin Omerović, Miro Elez, Miralem Kosović, Mato Krešić, Damir Krešić, Gordan Krndelj, Mihajlo Katić, Vlado Korać, Milivoje Đukanović, Nermin Latifović, Radoslav Vukajlović, Selver Muratović, Bojan Jokić, Besim Čivić, Selver Kahrica, Dankoa Alpez, Jozo Kordić, Edin Voloder, Grgo Bebek, Stipan Zorić, Ivica Boban, Spaso Bošnjak, Alem Beridan, Bumedin Bajraktarević, Zoran Andrić, Ćamil Bečić, Goran Berić, Adnel Đonko, Admir Čorba, Adis Dedović, Vahidin Dizdarević, Bojan Draškić, Slavko Čuljak, Zlatko Jazvin, Damir Zovko, Hilmo Hasić, Dragan Ivković, Senad Kujović, Milenko Kujundžić, Dragan Krvavac, Vojislav Šiniković, Ivan Stojanović, Marija Renovica, Vojin Šljuka, Veljko Savić, Žarko Rudinac, Dževad Abadžija, Berzad Terović, Dinko Tvrtković, Sanja Kriještorac, Slobodan Dojević, Elvir Borović, Dražan Sesar, Goran Kovačević, Hamo Lizde, Jozo Galić, Salih Omerika, Bojan Petrović, Saša Jović, Midhat Hasanović, Ramo Ibrahimović, Željko Ćosić, Zoran Janjić, Omer Delić, Predrag Jokanović, Zoran Jojić, Aida Kadrić, Nermin Kadrić, Eldin Jusić, Nataša Jojić-Mališ, Mirko Pavlović, Bernard Leventić, Jovan Okilj, Abid Mustafić, Himzo Ališević, Oliver Idžaković, Dragutin Žarković, Ranko Draško, Edib Fejzić, Milan Gagović, Edin Džamalije, Mirela Džamalija, Armin Džanko, Nebojiša Bunjevac, Đorđe Ćećez, Nikola Bratić, Radenko Budalić, Nebojiša Brborić, Novic Bratić, Miro Vican, Ervin Tulumče, Željko Sosa, Jelena Voloder, Dragan Slipčević, Željko Vlašić, Mara Raguž, Stjepan Juras, Ljiljana Buntić, Obren Erbez, Omer Hasić, Mirsad Gutošić, Almir Idriz, Mato Herceg, Mehmed Hasić, Anes Korjenić, Damir Kršo, Boro Kovačević, Darko Lončar, Aleksandar Kulićaa, Nikica Knezović, Olivera Kolenda, Romeo Jedvaj, Suad Nuspahić, Milenko Bulić, Ivica Boban, Josip Jurković, Nermin Hebib, Ivan Knezović, Petar Herceg, Jasmin Husković, Adnan Huremović, Zdenko Ivanković, Meran Hajdarović, Sabahudin Pršeš, Miroslav Bovan, Zoran Pecikoza, Miralem Gabela, Muris Peljto, Vera Milešić, Suljo Fehrić, Dobrivoja Ujić, Miodrag Stojanović, Ljubiša Zelenović, Bogdan Vulić, Elvedin Sudić, Damir Markota, Marko Pavlović, Andrija Markić, Mehmed Mujezinović, Željko Kužić, Enver Ljeljak, Marko Rezić, Sanjin Redžić, Branko Sablja, Nikica Sabljić, Zvonko Rogić i Zoran Radić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su u periodu od 10. juna do 29. septembra 2014. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP-2748/14, AP-2749/14, AP-2750/14, AP-2751/14, AP-2752/14, AP-2808/14, AP-2809/14, AP-2810/14, AP-2811/14, AP- 2812/14, AP-2813/14, AP-2814/14, AP-2815/14, AP-2816/14, AP-3032/14, AP-3034/14, AP- 3348/14, AP-3349/14, AP-3350/14, AP-3351/14, AP-3352/14, AP-3353/14, AP-3590/14, AP-

3591/14, AP-4345/14 i AP-4347/14.

3. Dakle, ukupno je podneseno 26 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2748/14.

4. Apelanti su tužbama pokrenuli parnične postupke protiv Bosne i Hercegovine ( Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine-Granična policija, u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate razlike plata za period od 1. januara 2010. godine do 31.avgust 2012. godine, razlike na ime manje plaćenog regresa za korištenje godišnjeg odmora za period 2010. do 2012. godine i naknade za prevoz, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te uplatu pripadajućih doprinosa PIO/MIO, kako je to detaljno označeno u izrekama presuda za svakog apelanta posebno. Apelanti su u tužbama, kao i u toku postupka isticali da su u radnom odnosu kod tužene, koja je u spornom periodu izvršila umanjenje plate apelantima shodno Odluci o visini osnovice za obračun plate zaposlenim u Institucijama Bosne i Hercegovine od 17. juna 2009. godine. Apelanti su u tužbi naveli da smatraju da je navedena Odluka u suprotnosti sa Zakonom o platama i naknadama u Institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o platama), te da su im na nezakonit način umanjena primanja.

5. Odlučujući o tužbenim zahtjevima apelanta Sud BiH je donio presude, koje je potvrdilo drugostepeno vijeće Suda BiH, a kojima je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata. Istim presudama je obavezao apelante da tuženoj solidarno naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana. Drugostepeno vijeće Suda BiH je istaklo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice za odlučivanje o tužbenim zahtjevima apelanata i, nakon provedenog postupka uz poštovanje procesnih odredbi, na tako utvrđeno činjenično stanje, u skladu sa odredbama materijalnog prava, donio pravilne odluke o neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata.

6. Nezadovoljni navedenim odlukama, apelanti su izjavili revizije protiv drugostepenih presuda. Odlučujući po navedenim revizijama Sud BiH je donio presude navedene u izreci ove odluke, kojima je odbio kao neosnovane revizije apelanta, dok je u nekim slučajevima Sud BiH rješenima odbacio izjavljene revizije kao nedopuštene u skladu sa članom 204. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (" Službeni glasnik BiH", br. 36/04, 84/07 i 58/13), prema kojem revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos 30.000,00 KM. Obzirom da u konkretnim slučajevima, revizija nije bila djelotvoran pravni lijek, konačne odluke u ovim predmetima su presude drugostepenog vijeća Suda BiH, navedene u izreci ove odluke.

7. Sud BiH u obrazloženjima presuda navodi da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud utvrdio, a drugostepeni ocjenio pravilnim utvrđenje da je tužiteljima (apelantima) kao zaposlenicima Granične policije u periodu od 1. januara 2010. godine do 31.avgust 2012. godine obračunate plate u skladu sa Odlukom broj 168/09, koju je Vijeće ministara Bosne i Hercegovine donijelo na 92. sjednici održanoj 17. juna 2009. godine, a kojom je smanjilo osnovicu za obračun plata sa dotadašnjih 535,50 KM na 498,10 KM. Članom 1. pomenute Odluke utvrđeno je da se visina osnovice za obračun plata zaposlenima u institucijama BiH određuje u skladu sa članom 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama, te člana 17. Zakona o Vijeću ministara Bosne i Hercegovine, kojim je propisano da Vijeće ministara Bosne i Hercegovine poštujući princip fiskalne odgovornosti, ako to zahtjeva održavanje makroekonomske stabilnosti, može odobriti promjenu osnovice za obračun plate u određenom procentu za fisklanu godinu. Odredbom člana 4. Odluke Vijeće ministara broj 168/09 propisano je da će se navedena odluka početi primjenjivati od 1. jula 2009. godine. Nadalje je navedeno da dokument Politika plata u instutucijama Bosne i Hercegovine prema odredbi člana 3. stav 1. tačka d) Zakona o platama usvaja se na četverogodišnji period. Na osnovu ovog dokumenta odobrava se promjena osnovice za obračun plata i upravo je navedena Odluka broj 168/09 od 17. juna 2009. godine zasnovana na dokumentu koji je usvojio politiku plata za četvreogodišnji period ( za period 2007-2010 i 2011-2014). Imajući u vidu navedeno, Sud BiH konstatuje da je tužena pravilno izvršila obračun visine plata za period od 1. januara 2010. godine do 31.avgust 2012. godine. Nadalje je navedeno, da je također neosnovan i zahtjev apelanta za isplatu razlike regresa primjenom odredbe člana 33. stav 1. Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH. Naime u izmjenama i dopunama Zakona o platama i naknadama u institucijama BiH ("Službeni glasnik BiH", broj 75/09) u članu 33. dodat je stav 4. kojim se daje ovlaštenje Vijeću ministara da u slučaju kada je ugrožena makroekonomska stabilnost BIH može podzakonskim aktom utvrditi visinu regresa za godišnji odmor koji je manji od iznosa utvrđenog u stavu 1. navedenog člana, a što je Vijeće ministara i utvrdilo za period 2010-2012 Odlukama br. 144/10 ("Službeni glasnik BiH", broj 55/10) i 102/11 ("Službeni glasnik BiH", broj 63/11) i 102/12 ("Službeni glasnik BiH", broj 59/12), a koje su bile na snazi i u skladu sa kojima je apelantima regres isplaćen za predmetni period. Također je navedeno da nisu osnovani tužbeni zahtjevi apelanta za ostala potraživanja iz radnog odnosa (razliku naknade za prevoz, razliku naknade po osnovu rada u vrijeme praznika, prekovremenog rada, rada subotom i nedjeljom), a koja su apelantima isplaćena u skladu sa zakonskim ili podzakonskim propisima.

8. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, iznose iste argumente koje su iznosili u postupku pred Sudom BiH, nudeći svoje tumačenje relevantnih odredbi materijalnog prava i osporavajući pravne stavove Suda BiH, koji je odbio njihove tužbene zahtjeve kao neosnovane. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, pri čemu se postavlja ključno pitanje da li je Vijeće ministara imalo ovlasti za donošenje sporne Odluke o utvrđivanju osnovice ili je to uradilo suprotno datim ovlastima, odnosno da li je Vijeće ministara imalo nadležnosti da svojom odlukom utvrđuje osnovicu i mijenja zakon. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, suština apelacionih navoda odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Suda BiH koji je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu duga na ime razlike plate. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u Odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje i zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao dovoljno jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se iz obrazloženja osporenih odluka ne može zaključiti da je primjena pomenutih zakonskih i podzakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Stoga, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutoj odluci broj AP 3146/13 od 25. juna 2014. godine.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2748/14 (D. K., R. Ć., V. Z., M. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio