Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2641/11 (Đ. B.)

Odluka donesena 18. 11. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Penzija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2641/11

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 11. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2641/11, rješavajući apelaciju Đure Benkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. studenog 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Đure Benkovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 001687 10 Gži 2 od 5. svibnja 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 001687 08 I od 3. ožujka 2010. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Đuro Benković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja podnio je 28. lipnja 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 001687 10 Gži 2 od 5. svibnja 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Mal 001687 08 I od 3. ožujka 2010. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Federalnog zavoda za PIO/MIO Mostar (u daljnjem tekstu: Zavod ili ovršenik), druge strane u postupku, zatraženo je 18. lipnja 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud, Kantonalni sud i Zavod su dostavili odgovore na apelaciju 27. i 30. lipnja, te 2. srpnja 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Privremenim Rješenjem Zavoda broj 01100322993 od 10. prosinca 1997. godine apelantu je priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 7. svibnja 1997. godine. Navedeno je da će se iznos mirovine odrediti naknadno, a do tada će se primjenjivati akontacija mirovine u iznosu od 220,00 KM mjesečno, te da isplata počinje od 1. studenog 1997. godine.

6. Privremeno rješenje je zamijenjeno trajnim Rješenjem broj 01100322993 od 4. svibnja 2000. godine, kojim je apelantu priznato pravo na starosnu mirovinu u iznosu od 123.371327250 KM mjesečno počevši od 7. svibnja 1997. godine. Odlučujući o apelantovoj žalbi, privremeni ravnatelj Zavoda je donio Rješenje broj 02/1-1100322993 od 9. travnja 2002. godine, kojim je apelantova žalba uvažena, pobijano rješenje poništeno i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

7. Rješenjem ravnatelja Zavoda (Kantonalne administrativne službe u Mostaru) matični broj 1100322993 od 22. siječnja 2003. godine apelantu je određen novi iznos starosne mirovine od 122.836589040 KM počevši od 7. svibnja 1997. godine, u iznosu od 190.30009622 KM počevši od 1. kolovoza 1998. godine i u iznosu od 219,80 KM počevši od 1. veljače 2000. godine. Navedeno je da isplata mirovine prema tom rješenju „pripada“ od 1. kolovoza 1998. godine uz obračun neisplaćene mirovine. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu kojom je pobio pravilnost rješenja jer isplaćene mirovine ne odgovaraju donesenom rješenju, pa je predložio ponovni preračun mirovine za sporno razdoblje.

8. Privremeni ravnatelj Zavoda je donio Rješenje broj 02/1-1100322993 od 21. travnja 2004. godine, kojim je apelantova žalba odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ožalbeno rješenje doneseno u izvršenju rješenja drugostupanjskog tijela od 9. travnja 2002. godine, a nakon pribavljenih podataka, odnosno M-4 obrazaca o ostvarenom osobnom dohotku za 1982. i 1996. godinu. Navedeno je da je ožalbeno rješenje doneseno sukladno odredbama članka 145. stavak 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO-

u) kao trajno rješenje, te je apelantu starosna mirovina određena u smislu odredaba članka 21. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja („Službeni list SFRJ“ br. 23/82 i 44/90). Također je navedeno da pravo na isplatu mirovine pripada od dana stupanja na snagu tog zakona (1. kolovoza 1998. godine), kako je pravilno odredilo prvostupanjsko tijelo ožalbenim rješenjem. Pri tome je napomenuto da se apelant u pogledu isplate razlike između isplaćene akontacije mirovine i mirovine određene ožalbenim rješenjem može obratiti likvidaturi isplate mirovine pri prvostupanjskom tijelu u Mostaru.

9. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovom upravnom sporu protiv tuženog, radi isplate neisplaćene mirovine, donio Rješenje broj U-712/05 od 10. listopada 2005. godine, kojim se proglasio stvarno nenadležnim i predmet ustupio Općinskom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom sudu za postupanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant tužbom koju je uputio Vrhovnom sudu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) predložio da Sud nakon provedenog postupka naloži Zavodu da mu isplati sve neisplaćene mirovine za svibanj – rujan 1997. godine, sa svim njihovim povećanjima. S obzirom na to da je u međuvremenu stupio na snagu novi Zakon o upravnim sporovima, Vrhovni sud je spis povodom apelantove tužbe ustupio Kantonalnom sudu, koji je, nakon uvida u apelantovu tužbu, zaključio da ni on nije nadležan jer iz navoda tužbe jasno proizlazi da apelant ne pobija zakonitost i pravilnost rješenja tuženog kojim mu je utvrđeno pravo na mirovinu, nego navodi da mu nisu isplaćene mirovine za prethodno navedene mjesece, što je i predmet tužbe.

10. Nakon što je apelant na nalog Općinskog suda 28. studenog 2006. godine uredio tužbu, Općinski sud je donio Rješenje broj 07 58 Mal 001687 07 Mal od 30. siječnja 2008. godine, kojim se obustavlja parnični postupak u predmetnoj pravnoj stvari, te se, nakon pravomoćnosti rješenja, postupak nastavlja prema pravilima ovršnog postupka, povodom apelantovog zahtjeva za isplatu mirovine za svibanj – rujan 1997. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da apelant u tužbi traži da sud obveže tuženog da mu ispati dospjele a neisplaćene mirovine u ukupnom iznosu od 616,85 KM s kamatama. S obzirom na to da je predmet spora bila isplata dospjelih mirovina čiji su osnova, visina i način isplate utvrđeni Rješenjem Zavoda broj 01100322993 od 4. svibnja 2000. godine, Općinski sud je, imajući to u vidu, istakao da rješenja br. 01100322993 od 10. prosinca 1997. godine i 4. svibnja 2000. godine, kojima se odlučivalo o apelantovom pravu i koja glase na novčano potraživanje, predstavljaju ovršnu ispravu, u smislu odredbe članka 23. stavak l. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP), čija se isplata, u smislu članka 273. stavak 2. Zakona o upravnom postupku, može tražiti u ovršnom postupku.

Ovršni postupak okončan pobijanim rješenjima

11. Apelant je 28. svibnja 2008. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za ovrhu na temelju rješenja br. 01100322993 od 10. prosinca 1997. godine i 4. svibnja 2000. godine, koju je taj sud odredio Rješenjem broj I-001687/08 od 8. srpnja 2008. godine.

12. Odlučujući o prigovoru Zavoda, Općinski sud je donio Rješenje broj 58 0 Mal 001687 08 I od 8. prosinca 2008. godine, kojim je prigovor odbio kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredio rješenje na temelju privremenog Rješenja Zavoda broj 0110032993 od 10. prosinca 1997. godine, koje je zamijenjeno Rješenjem od 4. svibnja 2000. godine, kojim je utvrđeno da se apelantu priznaje pravo na mirovinu u iznosima pobliže navedenim u tom rješenju. Navedeno je da rješenja na temelju kojih je određena ovrha predstavljaju ovršnu ispravu. Prema mišljenju Općinskog suda, Zavod se neutemeljeno poziva na odredbu članka 104. stavak 2. Zakona o MIO-u, što je u ovršnom postupku irelevantno.

13. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi koju je izjavio Zavod, donio Rješenje broj 58 O Mal 001687 09 Gži od 4. studenog 2009. godine, kojim je uvažio žalbu, ukinuo prvostupanjsko rješenje i vratio predmet Općinskom sudu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da u spisima predmeta nema dokumentacije iz koje bi bilo vidljivo jesu li i kada su vođeni sudski postupci, koji su eventualno mogli dovesti do prekida zastare, na što se poziva apelant, pa je stoga žalba uvažena i pobijano rješenje ukinuto, kako bi se u ponovnom postupku pravilno raspravio istaknuti prigovor, te utvrdilo je li i kada došlo do prekida zastare.

14. Nakon toga, Općinski sud je donio Rješenje broj 58 0 Mal 001687 08 I od 3. ožujka 2010. godine, kojim je usvojio prigovor, obustavio ovrhu i ukinuo sve provedene radnje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je u postupku i prema uputi Kantonalnog suda ponovno razmotrio prigovor Zavoda o zastari novčanih potraživanja, u smislu odredaba članka 104. stavak 2. Zakona o MIO-u i odredaba članka 379. stavak 2. ZOO-a. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao na odredbe članka 21. ZOP-a iz kojih proizlazi supsidijarna primjena odredaba ZOO-a, te je naveo da je odredbama članka 379. stavak 1. ZOO-a propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela ili poravnanja pred sudom ili drugim nadležnim tijelom zastarijevaju za 10 godina, pa i ona za koja zakon predviđa kraći rok zastarjelosti, a stavkom 2. toga članka je propisano da sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja. Ukazano je na to da je odredbama članka 372. stavak 1. ZOO-a propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo kao što je potraživanje na ime isplate mirovine, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Polazeći od činjenice da je prijedlog za ovrhu Općinskom sudu podnesen 28. veljače 2008. godine, na temelju Rješenja broj 01103322993 od 4. svibnja 2000. godine, kojim apelant potražuje iznose za neisplaćene mirovine za svibanj – rujan 1997. godine u ukupnom iznosu od 616,75 KM, to je prigovor Zavoda o zastarjelosti potraživanja utemeljen, s obzirom na to da su sva apelantova potraživanja po toj osnovi zastarjela do 28. veljače 2005. godine, te je sud obustavio ovrhu i ukinuo provedene radnje. Navedeno je i kako apelantova postavljena potraživanja nisu obuhvaćena zastarnim rokom, sud nije niti mogao ocjenjivati je li bilo uvjeta za prekid zastarijevanja potraživanja. Zbog toga je sud primjenom članka 49. st. 1. i 3. u vezi s člankom 47. ZOP-a donio predmetnu odluku.

15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Mal 001687 08 I od 5. svibnja 2011. godine apelantova žalba je odbijena kao neutemeljena i prvostupanjsko rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara zahtjeva za isplatu apelantovih dospjelih novčanih primanja, mada je taj sud na ovaj slučaj pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbe članka 372. stavak

1. ZOO-a. Naime, prema stavu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju se ne mogu primijeniti odredbe ZOO-a, jer su prava i obveze stranaka isključivo određeni propisima o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Stoga je, prema stavu Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju potrebno primijeniti odredbe članka 1. Uredbe sa zakonskom snagom o dopuni Uredbe o primjeni Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja i o primjeni Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodni list HRHB“ broj 31/96), odnosno članak 7a. Uredbe o primjeni Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o osnovnim pravima iz mirovinskog i invalidskog osiguranja i o primjeni Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Narodni list HRHB“ br. 4/94 i 18/95), koja se primjenjivala u vrijeme nastanka konkretnog pravnog odnosa (privremeno Rješenje o umirovljenju broj 01100322993 od 10. prosinca 1997. godine). Prema odredbama navedenog članka, kako je dalje istakao Kantonalni sud, dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti. Iste odredbe sadrži i članak 104. stavak 2. Zakona o MIO-u, koji je primijenjen prilikom donošenja trajnog Rješenja o umirovljenju pod brojem 01100322993 od 4. svibnja 2000. godine, a kojim je zamijenjeno navedeno privremeno rješenje. S obzirom na to da je apelant zahtjev za isplatu mirovina za svibanj – listopad 1997. godine podnio 28. veljače 2008. godine, odnosno 24. siječnja 2007. godine, kada je prvi put podnio tužbu prvostupanjskom sudu, tj. protekom roka od šest mjeseci propisanog člankom 1. navedene Uredbe, to je nastupila zastarjelost njegovog potraživanja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U podnesenoj apelaciji navodi da mu je 15. travnja 1997. godine prestao radni odnos po sili zakona zbog navršenih godina života i stečenog punog staža, te da je on istog dana podnio zahtjev ispostavi Zavoda u Orašju za ostvarivanje prava na mirovinu, koja je tek 7. studenog 1997. godine apelantov zahtjev (što se vidi na prijemnom pečatu) proslijedila na rješavanje, te je na temelju zahtjeva za mirovinu donijeto privremeno Rješenje broj 01100322993 od 10. prosinca 1997. godine, kojim mu se priznaje mirovina od 7. svibnja 1997. godine, a isplata „pripada“ od 1. studenog 1997. godine. Ističe da je prvu mirovinu dobio za studeni 1997. godine, ali da mu pripadajuće mirovine od travnja do studenog 1997. godine, kada je stekao pravo na mirovinu, nisu nikad isplaćene, te s tim u vezi opisuje sve postupke koje je vodio, uključujući i onaj koji je okončan pobijanim rješenjem Kantonalnog suda.

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da ostaje pri svojoj odluci i razlozima za njezino donošenje. Predložio je da se apelacija odbije kao neutemeljena.

18. Općinski sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi navodi, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

19. Zavod je naveo da su odluke redovitih sudova donesene na pravilan i zakonit način. V.Relevantni propisi

20. Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/98, 49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09 i 55/12) u relevantnom dijelu glasi: Članak 104.

Mirovina se isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje mirovine, ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad. Dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti.

21. U Zakonu o ovršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09 i 35/12) relevantna odredba glasi:

Članak 49.

Rješenje o prigovoru (1) Rješenje o prigovoru donosi sudac.

(2) Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili se odbacuje kao nepravodoban, nepotpun ili nedopušten.

(3) Ako usvoji prigovor, sud će, prema okolnostima slučaja, obustaviti ovrhu u cijelosti ili djelomice i ukinuti sprovedene radnje.

VI.Dopustivost

22. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 Mal 001687 10 Gži 2 od 5. svibnja 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelant je primio 12. svibnja 2011. godine, a apelacija je podnesena 28. lipnja 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant opovrgava pobijane odluke tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. Budući da se postupak iz kojega je proizašla pobijana odluka odnosi na apelantovo novčano potraživanje (mirovinu), dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, Ustavni sud ima nadležnost ispitati je li postupak bio sukladan standardima iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

30. Apelant nije naveo u čemu se sastoji povreda navedenog prava, ali iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su redoviti sudovi pogrešno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitati zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda jeste ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

31. U konkretnome slučaju, Ustavni sud opaža da je apelant stekao pravo na starosnu mirovinu rješenjem od 10. prosinca 1997. godine, u kojem je navedeno da mu je priznato pravo na starosnu mirovinu počevši od 7. svibnja 1997. godine, te, između ostalog, i da isplata „pripada“ od 1. studenog 1997. godine. Pri tome, Ustavni sud opaža da apelant navodi da je prvu mirovinu primio za studeni 1997. godine, ali također iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da se apelant u pogledu početka isplate mirovine žalio na to rješenje. Ustavni sud zapaža da je privremeno rješenje zamijenjeno trajnim rješenjem od 4. svibnja 2000. godine, kojim je apelantu, između ostaloga, priznato pravo na starosnu mirovinu u iznosu od 123.371327250 KM mjesečno počevši od 7. svibnja 1997. godine. Međutim, kako proizlazi iz dokumentacije, apelant se žalio protiv tog rješenja i to na način da je pobijao njegovu pravilnost jer isplaćene mirovine ne odgovaraju donesenom rješenju, pa je predložio ponovni preračun mirovine za sporno razdoblje i zaostalu razliku. Ustavni sud zapaža da je konačnim rješenjem ravnatelja Zavoda od 22. siječnja 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 21. travnja 2004. godine, apelantu određen novi iznos starosne mirovine u mjesečnom iznosu od 122.836589040 KM počevši od 7. svibnja 1997. godine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant nije postupio prema uputi iz rješenja od 21. travnja 2004. godine, da se u pogledu isplate razlike između isplaćene akontacije mirovine i mirovine određene ožalbenim rješenjem obrati likvidaturi isplate mirovina pri prvostupanjskom tijelu u Mostaru, nego je to tražio u postupku pred Vrhovnim sudom u kojem, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nije pobijao pravnu valjanost drugostupanjskog rješenja, nego je tražio isplatu mirovina, a taj postupak je na kraju rezultirao pobijanim odlukama u ovoj apelaciji.

32. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci, kao konačnoj u predmetnoj pravnoj stvari, detaljno i jasno obrazložio svoj stav kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u konkretnom slučaju proveo postupak sukladno zakonu i zaključio da iz stanja spisa proizlazi da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja, pozvavši se na relevantne odredbe ZOO-a, slijedom čega je donio odluku, sukladno odredbama članka 49. ZOP-a, da se prigovor usvaja, ovrha obustavlja i ukidaju sve provedene radnje. Međutim, Kantonalni sud je u svom rješenju istakao da je odlučivanje pravilno ali ne zbog razloga koje je istakao Općinski sud, nego zato što je odredbama Zakona o MIO-u, koji je lex specialis zakon, propisano da dospjela novčana primanja proistekla iz ostvarenog prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja zastarijevaju u roku od šest mjeseci od dana dospjelosti, a u danom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1191/08 od 25. ožujka 2011. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 65/11).

33. Imajući u vidu relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava i detaljne i jasne razloge za pobijanu odluku koji su navedeni u obrazloženju rješenja Kantonalnog suda, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovitih sudova kada su zbog zastare dospjelih novčanih primanja proisteklih iz mirovinskog i invalidskog osiguranja u konačnici obustavili ovrhu i ukinuli sve provedene radnje. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je redoviti sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2641/11 (Đ. B.) | Sudska praksa | Aktio