Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4726/11 (M. M.)
Odluka donesena 18. 11. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Dostava
- Pristup sudu
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prekršajima
- Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 113
- Ispravka Zakona o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine (bosanski jezik) · čl. 113
- Ukaz o proglašenju Zakona o prekršajima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4726/11
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 11. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4726/11, rješavajući apelaciju Muamera Muftića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. novembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muamera Muftića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 192693 11 Pžp od 11. oktobra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 192693 11 Pr od 20. septembra 2011.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Muamer Muftić iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Feđad Začiragić, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 192693 11 Pžp od 11. oktobra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Pr 192693 11 Pr od 20. septembra 2011. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 26. juna 2014. godine apelant je 27. juna 2014. godine dopunio apelaciju, dostavljanjem punomoći.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Općinskog suda, te Uprave za indirektno oporezivanje – Regionalni centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: UIO RC Sarajevo), zatraženo je 25. juna i 9. oktobra 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i UIO RC Sarajevo su dostavili odgovor na apelaciju 4. jula, 26. augusta i 15. oktobra 2014. godine, a Općinski sud je dostavio i cjelokupan spis broj 65 0 Pr 192693 11 Pr 25. septembra 2014. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. UIO RC Sarajevo je 5. augusta 2010. godine izdala Prekršajni nalog broj 200.122.827.2 protiv pravne osobe „ZAMM MEDIA CONSULTING“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravna osoba) i Prekršajni nalog broj 200.122.828.0 protiv apelanta, kao odgovorne osobe - direktora u pravnoj osobi, zbog povrede odredaba člana 38. stav 1. tačka 2. i člana 39. u vezi s članom 67. stav
12. Zakona o porezu na dodanu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV), te im je izrečena novčana kazna od po 2.700,00 KM.
6. UIO RC Sarajevo je izdate prekršajne naloge 28. septembra 2010. godine uputio pravnoj osobi i apelantu kao preporučene pošiljke na adrese označene u zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka, i to pravnoj osobi na adresi njenog sjedišta u ul. Hasana Kikića broj 13, a apelantu na adresu njegovog prebivališta u ulici Zije Dizdarevića broj 84. U spis je vraćena neuručena pošiljka za apelanta, s naznakom dostavljača da je dostavljanje pokušano 29. septembra 2010. godine i da je apelant odselio s date adrese.
7. Općinski sud je, odlučujući o zahtjevu za sudsko odlučivanje pravne osobe, koju je u ovom postupku zastupao apelant, Rješenjem broj 65 0 Pr 163173 10 Pr od 6. aprila 2011. godine pravnu osobu proglasio odgovornom za prekršaj iz člana 38. Zakona o PDV što je kažnjivo po članu 67. tog Zakona, te joj je primjenom člana 14. Zakona o prekršajima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) izrekao uslovnu osudu kojom je pravnoj osobi utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 2.700,00 KM, te istovremeno odredio da se izrečena novčana kazna neće izvršiti ako pravna osoba u vremenskom periodu od šest mjeseci ne izvrši novi prekršaj.
8. Apelant je 8. aprila 2011. godine podnio Općinskom sudu zahtjev za sudsko odlučivanje po Prekršajnom nalogu broj 200.122.828.0 od 5. augusta 2010. godine.
9. Ustavni sud konstatuje da iz spisa Općinskog suda broj 65 0 Pr 163173 10 Pr proizlazi da je taj sud 12. aprila 2012. godine, od UIO RC Sarajevo zatražio informaciju na koji način je izvršena dostava prekršajnog naloga apelantu te od Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo - Uprave za administraciju i podršku, podatke o apelantovom prebivalištu i boravištu. Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo - Uprava za administraciju i podršku je dopisom od 20. aprila 2011. godine obavijestilo Općinski sud da prema podacima civilnog registra CIPS baze podataka apelant ima prijavljeno prebivalište u Sarajevu, na adresi ul. Zije Dizdarevića broj 84, općina Centar. UIO RC Sarajevo je Općinskom sudu dostavilo obavijest da je apelantov prekršajni nalog koji je otpremljen preporučenom pošiljkom vraćen, te da ga je apelant preuzeo 31. marta 2011. godine o čemu je sudu dostavio kopiju dostavnice.
10. Nakon toga Općinski sud je, 20. septembra 2011. godine, donio Rješenje broj 65 0 Pr 192693 11 Pr kojim se apelantov zahtjev odbacuje, jer je neblagovremen. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je radi utvrđivanja blagovremenosti podnesenog zahtjeva za sudsko odlučivanje izvršio uvid u Registar novčanih kazni, te utvrdio da je prekršajni nalog konačan 8. oktobra 2010. godine. Dalje, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 38. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima propisano da okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora zatražiti sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajuće mjesto potpisati kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu kao što je određeno u prekršajnom nalogu, prije isteka roka koji je određen prekršajnim nalogom. S obzirom da je apelant zahtjev za sudsko odlučivanje podnio 8. aprila 2011. godine i da je rok za podnošenje zahtjeva istekao 8. oktobra 2010. godine, to je Općinski sud zaključio da je zahtjev podnesen po proteku roka od osam dana od dana uručenja, odnosno da je neblagovremen, pa je iz tih razloga, primjenom člana 44. stav 2. Zakona o prekršajima odbacio apelantov zahtjev.
11. Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Pr 192693 11 Pr od 19. septembra 2011. godine je dostavljeno apelantu 22. septembra 2011. godine na adresu iz CIPS-a, ul. Zije Dizdarevića broj 84 u Sarajevu.
12. Apelant je potom, 29. septembra 2011. godine, podnio žalbu protiv rješenja Općinskog suda u kojoj je, između ostalog, naveo da mu „vjerovatno zbog greške“ UIO RC Sarajevo njegov prekršajni nalog nije uručen istovremeno s prekršajnim nalogom za pravnu osobu pošto se radi o istom prekršaju. Osim toga, istakao je da osporeno rješenje ne sadrži pravilnu ocjenu činjeničnog stanja a pogotovo činjenice da li je i kada prekršajni nalog od 5. augusta 2010. godine predat preporučenom pošiljkom na poštu radi njegovog dostavljanja apelantu, imajući u vidu da je taj nalog apelant primio tek 31. marta 2011. godine. Istakao je da je sud i na osnovu samog prijemnog poštanskog pečata na koverti u kojoj je dostavljen prekršajni nalog apelantu mogao utvrditi da je apelantov zahtjev da odlučuje sud blagovremen, računajući od dana prijema prekršajnog naloga. Skrenuo je pažnju da je sud bez uvida u dokazni materijal i provjere prihvatio mogućnost da prekršajni nalog od 5. augusta 2010. godine „u istom gradu, od pošte pa do žalitelja putuje čak sedam mjeseci“.
13. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 65 0 Pr 19269311 Pžp od 11. oktobra 2011. godine kojim je odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja Općinskog suda proizlazi da je taj sud izvršio uvid u Registar novčanih kazni i utvrdio da je Prekršajni nalog broj 200.122.828.0 protiv apelanta konačan 8. oktobra 2010. godine. Ukazano je na odredbe člana 38. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima kojima je propisano da okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora zatražiti sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajuće mjesto potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu prije isteka roka koji je određen prekršajnim nalogom. Budući da je rok za podnošenje zahtjeva u konkretnom slučaju istekao 8. oktobra 2010. godine, a apelant zahtjev podnio 8. aprila 2011. godine, Općinski sud je pravilno zaključio da je podnesen izvan roka od osam dana od dana uručenja pa je stoga, na osnovu odredbi člana 44. Zakona o prekršajima, odbacio kao neblagovremen apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, ape1ant navodi da je Prekršajni nalog broj 200.122.828.0 od 5. augusta 2010. godine, „predat na poštu 28. septembra 2010. godine, a da je on taj nalog zaprimio 31. marta 2011. godine“, iako u navedenom periodu niti nakon toga nije mijenjao adresu prebivališta i bio je uvijek dostupan na adresi u ul. Zije Dizdarevića broj 84. Pored toga, apelant je naveo da je 8. aprila 2011. godine, u roku od osam dana od dana prijema prekršajnog naloga, dakle šest mjeseci nakon njegovog izdavanja, što mu se ne može pripisati u odgovornost, uredno podnio zahtjev za sudsko odlučivanje ali da je njegov zahtjev odbačen kao neblagovremen. Naglašava da nije postojala nikakva mogućnost da izjavi bilo kakav zahtjev u vezi s Prekršajnim nalogom broj 200 1228280 od 5. augusta 2010. godine, prije nego „što je isti zaista zaprimio i upoznao se sa njegovim sadržajem“ te da mu je spornim rješenjima Općinskog i Kantonalnog suda u Sarajevu uskraćena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom zagarantirana mogućnost da učestvuje i bude saslušan u prekršajnom postupku u kojem mu je izrečena novčana kazna. Slijedom toga, ističe da je pretrpio materijalnu štetu u visini novčanog iznosa naznačenog u prekršajnom nalogu, te da mu je uskraćeno i pravo na djelotvoran pravni lijek i pravo učešća u postupku u kojem se odlučuje o njegovim pravima. Također, apelant je zatražio da Ustavni sud, „ukoliko je potrebno, ocijeni i da li je član 35. stav 2. Zakona o prekršajima“ u skladu s članom 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
16. Općinski sud je naveo da je donio zakonitu odluku, što je potvrđeno i odlukom Kantonalnog suda. Također je, prema stavu Općinskog suda, član 35. stav 2. Zakona o prekršajima u skladu s članom 6. Evropske konvencije.
17. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani. Zatim, Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 38. stav 1. tačka 1. Zakona o prekršajima propisano da okrivljeni, koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom, mora zatražiti sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajuće mjesto potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu prije isteka roka određenog prekršajnim nalogom. Budući da je rok za podnošenje zahtjeva u slučaju istekao 8. oktobra 2010. godine, to Kantonalni sud smatra da je zahtjev za sudsko odlučivanje podnesen po proteku roka od osam dana od dana uručenja, te da je shodno odredbi člana 44. stav 2. Zakona o prekršajima valjalo odbaciti zahtjev za sudsko odlučivanje koji je podnio apelantov branitelj.
18. UIO RC Sarajevo je istakla da je izdala Prekršajni nalog broj 200.122.828.0 od 5. augusta 2010. godine protiv apelanta s adresom u Sarajevu, ul. Zije Dizdarevića broj 84 zbog prekršaja iz člana 38. stav 1. tačka 2. Zakona o PDV-u, koji mu je poslat poštom 28. septembra 2010. godine i vraćen zbog toga što je, kako je u dostavnici navedeno. „odselio 29. 9. 2010. god.“. Dakle, uručenje je izvršeno u skladu s članom 29. Zakona o prekršajima, koji kaže da „kada je prekršajni nalog uručen poštom, smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po proteku pet radnih dana nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu“. S tim u vezi, navedeni prekršajni nalog je postao konačan 8. oktobra 2010. godine što je utvrđeno i uvidom u Registar novčanih kazni. U svojoj apelaciji apelant navodi da je „od pošte do adrese apelanta, prekršajni nalog, iz nekog razloga putovao duže od šest mjeseci“ te ga je zaprimio, kako navodi, 31. marta 2011. godine. Navedeno je u potpunosti netačno jer je na dostavnici, koja je u prilogu ovog odgovora, dostavljač napisao „odselio 29. 9. 2010. god.“ što znači da je pošiljka putovala samo jedan dan. Navedeno je da je 31. mart 2011. godine, koji apelant navodi kao datum uručenja prekršajnog naloga, datum kada je apelant, nakon što nije uspio ostvariti određena prava uslovljena izmirenjem novčanih kazni po prekršajnom nalogu (po njegovoj izjavi), došao u UIO RC Sarajevo da se ponovo upozna s njegovim sadržajem što mu je i omogućeno. U prilogu odgovora, UIO RC Sarajevo je dostavila kopiju prijemne knjige – lista pošte Sarajevo od 28. septembra 2010. godine i kopiju dostavnice.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 31/06 i 37/10) u tekstu koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja osporenih odluka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 3. stav 1. tačka 8.
Značenje izraza (1) Posebni izrazi u smislu ovog Zakona imaju sljedeće značenje:
8) Uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte na adresu fizičkog lica koje je određeno u Registru prebivališta i boravišta, a koju vodi Glavni centar za obradu podataka u Bosni i Hercegovini, ili na registriranu adresu sjedišta pravnog lica.
Član 34. stav 1 .tač. 1.,2.,5.,7. i 12.
Sadržaj prekršajnog naloga (1) Prekršajni nalog donosi se u pisanoj formi i mora sadržavati sljedeće podatke: 1) naziv: prekršajni nalog;
2) naziv ovlaštenog organa koji ga je izdao;
5) datum izdavanja i datum uručenja kao što je određeno u članu 35. stav 3. ovog Zakona;
7) u slučajevima gdje je okrivljeni fizičko lice - njegovo ime i prezime, i ukoliko je poznata, njegova stalna adresa, jedinstveni matični broj, a za strance broj pasoša i mjesto zaposlenja okrivljenog;
12) uputstvo da se novčana kazna, šteta i troškovi trebaju platiti, ili da okrivljeni mora zatražiti sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu u roku od osam dana od dana uručenja;
Član 35.
Uručenje prekršajnog naloga (1) Prekršajni nalog sastoji se od originala i najmanje dvije kopije. Original zadržava ovlašteni organ u svojoj evidenciji. Dvije kopije uručuju se okrivljenom.
(2) Prekršajni nalog može se uručiti okrivljenom na bilo koji od sljedećih načina: 1) osobnim uručenjem, 2) uručenjem putem pošte ili 3) pričvršćivanjem, ili ostavljanjem prekršajnog naloga na sigurnom i vidljivom mjestu na motornom vozilu, ako je prekršaj koji je počinjen vezan za nepropisno parkiranje motornog vozila.
(3) Kada je prekršajni nalog uručen osobno, datum uručenja je datum kada ga je okrivljeni primio. Kada je prekršajni nalog uručen putem pošte smatrat će se da je dostavljanje izvršeno po isteku pet radnih dana nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu. [ ] Član 38. stav 1. tačka 1.
Postupak po zahtjevu za odlučivanje od suda (1) Okrivljeni koji primi prekršajni nalog i želi da se o predmetu odluči pred sudom mora:
1) zatražiti sudsko odlučivanje tako što će na odgovarajućem mjestu potpisati jednu kopiju prekršajnog naloga i vratiti je sudu kao što je određeno u prekršajnom nalogu prije isteka roka određenog prekršajnim nalogom i
20. Zakon o prekršajima („Službene novine Federacije BiH“ broj 63/14 od 6. augusta 2014. godine) u relevantnom dijelu glasi:
Član 113 stav 1.
Prestanak važenja Zakona (1) Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 31/06 i 37/10). Član 114.
Stupanje na snagu i primjena Zakona Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 192693 11 Pžp od 11. oktobra 2011. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 21. oktobra 2011. godine a apelacija je podnesena 14. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
28. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, odnosno pitanje radi li se o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana
6. Evropske konvencije. Ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja, te priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije, radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22).
29. Iz apelantovih navoda u suštini proizlazi kako smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer mu je onemogućeno raspravljanje pred sudom, dakle pravo na pristup sudu, mada je, kako navodi, on blagovremeno, u roku od osam dana od dana prijema podnio zahtjev za sudsko odlučivanje.
30. Ustavni sud podsjeća da prema stanovištu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu može biti ograničeno propisivanjem rokova za poduzimanje određenih radnji u postupku, kao uvjeta za korištenje pravnog lijeka. Međutim, ova ograničenja ne smiju ograničiti ostvarivanje prava na takav način ili u toj mjeri da je sama suština prava smanjena. Oni moraju težiti legitimnom cilju i mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Evropski sud, Guerin protiv Francuske od 29. jula 1998. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1998 - V, str . 1867, § 37). Nadalje, prema stavu Evropskog suda pravila o rokovima za korištenje pravnog lijeka su nesumnjivo dizajnirana da osiguraju pravilno sprovođenje pravde i poštivanje principa pravne sigurnosti. Stoga, oni kojih se ta pravila tiču treba da očekuju njihovu primjenu. Međutim, pravila koja su u pitanju ili njihova primjena ne bi trebalo da spriječe zainteresovanu stranu u korištenju dostupnih pravnih lijekova (vidi Evropski sud, Pérez de Rada Cavanilles protiv Španije, presuda od 28. oktobra 1998. godine, Izvještaji 1998-VIII, p. 3255, stav 45).
31. Zatim, pravo na pristup sudu može biti ograničeno i u krivičnim predmetima. Tako je, prema stanovištu Evropskog suda, dozvoljeno izdavanje krivičnog naloga kojim se lice koje je u pitanju osuđuje za prekršaj i izriče mu se kazna bez rasprave pred sudom, ali pod uslovom da lice koje je u pitanju ima odgovarajuću mogućnost da zahtijeva raspravu (vidi Evropski sud, Hennings protiv Njemačke, A 251-A (1992), 16 EHRR 83. Cf, X protiv Francuske, broj 4260/69, 35 CD 155 (1970).
32. Po mišljenju Ustavnog suda, prema pozitivnim zakonskim rješenjima u BiH prekršajni nalog, koji izdaje ovlašteni organ u okviru svojih zakonskih ovlaštenja, ima karakter osude za prekršaj i izricanja kazne bez rasprave pred sudom, te kao takav predstavlja ograničenje prava na pristup sudu. Protiv takvog prekršajnog naloga okrivljeni može zatražiti sudsko odlučivanje u zakonom određenom roku od osam dana od dana prijema prekršajnog naloga, u skladu s odredbama člana 34. stav 1. tačka 12. Zakona o prekršajima. Stoga, postojeći sistem u smislu relevantnih odredbi Zakona o prekršajima osigurava i mogućnost da se, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, zahtijeva rasprava pred sudom u kojem slučaju su osigurane sve garancije prava na pravično suđenje. Učinak ulaganja zahtjeva za sudsko odlučivanje je ništavost sankcije izrečene prekršajnim nalogom. Međutim, ako je okrivljeni propustio da u zakonom određenom roku od osam dana zatraži odlučivanje pred sudom to će za učinak imati konačnost i izvršnost prekršajnog naloga. Rok od osam dana računa se od dana uručenja prekršajnog naloga okrivljenom, koje može biti obavljeno ličnim uručenjem i uručenjem putem pošte. Ukoliko je uručenje naloga izvršeno lično, datumom uručenja smatra se dan kada je okrivljeni primio prekršajni nalog. U slučaju uručenja putem pošte, smatra se da je dostavljanje izvršeno po proteku pet radnih dana (član 35. stav 3. Zakona o prekršajima) nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu prekršajni nalog. Najzad, prema postojećim zakonskim rješenjima u prekršajnom postupku postoji mogućnost ulaganja prijedloga za povrat u pređašnje stanje. Ovakav prijedlog sud će usvojiti ukoliko okrivljeni dokaže da mu nije uručen prekršajni nalog i da je propuštanje blagovremenog postupanja nastalo uslijed opravdanih razloga, te odrediti održavanje usmenog pretresa. Rok za podnošenje ovog prijedloga je tri mjeseca od konačnosti ili izvršnosti prekršajnog naloga.
33. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da je apelantov prekršajni nalog postao konačan 8. oktobra 2010. godine, a da je zahtjev za sudsko odlučivanje podnijet 8. aprila 2011. godine, tj. po proteku zakonom određenog roka od osam dana. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je prekršajni nalog poštom putovao šest mjeseci i da ga je primio tek 31. marta 2011. godine, te da nije mijenjao adresu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz odgovora UIO RC Sarajevo i uvida u spis Općinskog suda, te dostavljene dokumentacije, proizlazi da je prekršajni nalog koji je apelantu 28. septembra 2010. godine upućen poštom (član 35. stav 3. Zakona o prekršajima) na adresu ul. Zije Dizdarevića broj 84, 29. septembra vraćen sa napomenom dostavljača da je apelant odselio, pa slijedi da je u smislu te odredbe dostavljanje izvršeno po isteku pet radnih dana nakon što ga je ovlašteni organ predao na poštu.
34. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ne navodi da u relevantnom periodu nije bio direktor, odnosno ovlašteno lice u pravnom licu kojem je izdat prekršajni nalog. Također apelant ne tvrdi, i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz, da mu kao odgovornom licu i direktoru nije bilo poznato da je nakon obavljene kontrole UIO RC Sarajevo protiv pravnog lica izdat prekršajni nalog. Zatim, apelant ne tvrdi da mu nije bilo poznato da je po ovom prekršajnom nalogu pravno lice zatražilo sudsko odlučivanje, te da je pravosnažnim rješenjima nadležnog suda utvrđeno da je pravno lice prekršajno odgovorno. Također, apelant ne tvrdi da mu, kao direktoru i odgovornom licu kod pravnog lica, nije bilo poznato da shodno članu 67. Zakona o PDV podliježe novčanom kažnjavanju kao i pravno lice za počinjeni prekršaj. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi i da je pravno lice u prekršajnom postupku zastupao apelant lično.
35. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da je apelant, s obzirom na položaj direktora odnosno odgovornog lica kod pravnog lica, razumno mogao predvidjeti da će i protiv njega biti izdat prekršajni nalog. Ovo tim prije što je pravno lice kod kojeg je on direktor protiv prekršajnog naloga, u kojem je navedeno o kojem se prekršaju radi, blagovremeno zatražio zahtjev za sudsko odlučivanje. Shodno navedenom, a u nedostatku bilo kakvih dokaza koji bi uputili na suprotan zaključak, proizlazi da je apelant od prijema Prekršajnog naloga za pravno lice, razumno mogao predvidjeti da će i protiv njega biti izdat prekršajni nalog koji mu, kao i pravnom licu, može biti dostavljen poštom. Stoga, imajući u vidu navedene činjenice vezane za dostavu prekršajnog naloga apelantu u postupku koji je nakon toga uslijedio Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, u takvim okolnostima ne nalazi proizvoljnost u datim obrazloženjima i odlučenju redovnih sudova koji su odbacili apelantov zahtjev za sudsko odlučivanje kao neblagovremen, te smatra neosnovanim apelantove navode da mu je onemogućeno da raspravlja pred sudom.
36. U vezi s tim Ustavni sud također smatra da neophodno ukazati da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1560/10 od 12. juna 2013. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba). Naime, u toj odluci apelant je također problematizirao pitanje povrede prava na usmeno saslušanje, prava na odbranu i prava na obrazloženu presudu u prekršajnom postupku pokrenutom izdavanjem prekršajnog naloga, u kojem je odlukama redovnih sudova FBiH proglašen odgovornim za prekršaj uslijed propuštanja dolaska na usmeni pretres na koji je, po mišljenju tih sudova, bio uredno pozvan, i zbog čega se smatralo da je prihvatio odgovornost za prekršaj. Ustavni sud podsjeća da je u tački 36. citirane odluke, između ostalog, navedeno: Članom 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima je, pored ostalog, propisano: „uručenje poziva poštom je uručenje putem preporučene pošte na registriranu adresu sjedišta pravnog lica“. U konkretnom slučaju nesporno je da je Općinski sud poziv za usmeni pretres uputio na registrovanu adresu apelantovog sjedišta, za koju apelant i tvrdi da jeste njegova adresa i da je nije mijenjao. Međutim, apelantu poziv nije i uručen jer je dostavljač konstatovao da je apelant s navedene adrese odselio, zbog čega nije postojala ni mogućnost da mu eventualno bude ostavljena ni obavijest na navedenoj adresi o prispijeću pismena.
Zatim, Ustavni sud primjećuje da je u tački 38. citirane odluke, između ostalog, navedeno: Apelant ni u postupku pred redovnim sudovima kao ni u apelaciji nije ponudio niti jedan razlog ili obrazloženja zašto na dan dostavljanja poziva za usmeni pretres nije bio dostupan na adresi sjedišta za koju tvrdi da jeste njegova adresa i da je nije mijenjao. Ovo tim prije što mu je osporeno prvostepeno i drugostepeno rješenje uručeno na navedenoj adresi. Također, apelant ničim nije učinio mogućim i vjerovatnim da dostavljanje poziva na adresu sjedišta nije pokušano, odnosno da je dostavljač konstatovao da je apelant odselio iako nije ni pokušao da mu poziv i uruči na navedenoj adresi. U tom smislu, ne može se prihvatiti apelantova tvrdnja da je dokazao da je „bio dostupan sudu“ s obzirom da adresa sjedišta nije promijenjena, pa da su sudovi neosnovano vjerovali konstataciji dostavljača da je s navedene adrese odselio. Ustavni sud je u toj odluci zaključio da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
37. Dovodeći činjenice konkretnog predmeta u vezu sa stavovima iznesenim u Odluci AP 1560/10, Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci AP 1560/10 odnose i na ovu odluku, te se umjesto posebnog obrazloženja u pogledu apelantovog navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje i da je Zakon o prekršajima koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja apelacije prestao važiti 15. augusta 2014. godine, te je stoga bespredmetan apelantov zahtjev za ocjenu da li je član 35. stav 2. Zakona o prekršajima u skladu s članom 6. Evropske konvencije.
38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima kao i navodi o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran prani lijek
40. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da se radi o pravu koje ima supsidijarni karakter u smislu da uživa zaštitu samo u odnosu na neko od prava zaštićenih Evropskom konvencijom. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu imao mogućnost da izjavi žalbu protiv prvostepenog rješenja, koju je apelant i koristio. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je Kantonalni sud ispitao apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, okolnost da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku da ne postoji ili da nisu djelotvorni pravni lijekovi. Stoga, uzimajući u obzir i činjenicu da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već obrazložio zašto smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, Ustavni sud i navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek smatra neosnovanim.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pristup sudu u situaciji kada apelant nije poduzeo potrebne mjere kako bi osigurao prijem pismena na svojoj adresi, pa je zbog tog propusta odbačen njegov zahtjev za sudsko odlučivanje o prekršajnom nalogu, u skladu sa zakonom.
42. Također, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu relevantnih odredbi Zakona o prekršajima vezanim za dostavu poziva, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelantu na raspolaganju bila mogućnost izjavljivanja žalbe protiv prvostepenog rješenja, koju je apelant i koristio.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić