Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3324/11 (Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara, Ministarstvo inostranih poslova BiH)
Odluka donesena 09. 12. 2014.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Naknada
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravke pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3324/11
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 12. 2014.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3324/11, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara, Ministarstvo inostranih poslova BiH, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Bosne i Hercegovine, Vijeće ministara, Ministarstvo inostranih poslova BiH, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj SI 3 P 005714 11 Rev od 15. juna 2011. godine, broj Gž-82/10 od 2. marta 2011. godine, broj P-431/08 od 9. aprila 2010. godine i broj P-431/08 od 12. maja 2010. godine (dopunska presuda).
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Bosna i Hercegovina, Vijeće ministara, Ministarstvo inostranih poslova BiH (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Enis Jusufović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. augusta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj SI 3 P 005714 11 Rev od 15. juna 2011. godine, broj Gž-82/10 od 2. marta 2011. godine, broj P-431/08 od 9. aprila 2010. godine i broj P-431/08 od 12. maja 2010. godine (dopunska presuda).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Darka Trifunovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 6. juna 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i tužitelj su odgovore dostavili 17. odnosno 23. juna 2014. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanticinim Rješenjem broj 10921-02-4896/02 od 11. marta 2002. godine tužitelju, koji je bio raspoređen na radno mjesto I sekretara u Stalnoj misiji BiH pri UN-u u New Yorku, prestao je radni odnos kod apelantice danom donošenja rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica utvrdila da je tužitelju poništen upis u knjigu državljana za mjesto Brčko za 1999. godinu, pa slijedi da je tužitelj zasnovao radni odnos suprotno zakonu.
6. Apelanticinim Rješenjem broj 10921-02-17878/02 od 10. jula 2002. godine odbijen je kao neosnovan tužiteljev prigovor protiv rješenja od 11. marta 2002. godine.
7. Presudom Suda BiH (u daljnjem tekstu: Prvostepeno vijeće) broj P-431/08 od 9. aprila 2010. godine, u ponovnom postupku, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev i poništeni su apelanticino rješenje od 11. marta 2002. godine i rješenje od 10. jula 2002. godine, te je naloženo apelantici da tužitelja vrati na posao i rasporedi ga na odgovarajuće radno mjesto prema njegovoj stručnoj spremi i isplati mu precizirane iznose na ime izgubljene zarade, zakonske zatezne kamate i troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana od dana donošenja odluke. Navedenom presudom odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio da se rasporedi na svoje ranije radno mjesto (I sekretara u Stalnoj misiji BiH pri UN-u u New Yorku), kao i dio potraživanja preko dosuđenog iznosa na ime izgubljene zarade, zakonskih zateznih kamata i troškova parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Prvostepeno vijeće je navelo da je u vrijeme donošenja spornih odluka na snazi bio Zakon o osnovnim pravima iz radnih odnosa (u daljnjem tekstu: Zakon), koji je uredbama sa zakonskom snagom preuzet iz propisa bivše SFRJ. Stoga se blagovremenost tužbe, kako je zaključeno, u konkretnom slučaju mora ocijeniti prema tada važećim propisima i prema apelanticinom konačnom aktu, to jeste u odnosu na drugostepenu odluku od 10. jula 2002. godine. Dalje je utvrđeno da je apelanticina odluka o prestanku radnog odnosa tužitelju donesena 11. marta 2002. godine i da je tužitelj u zakonskom roku (14. marta 2002. godine) izjavio prigovor na tu odluku. Također je utvrđeno da je apelanticina odluka o prigovoru donesena 10. jula 2002. godine i istaknuta na apelanticinoj oglasnoj tabli u Sarajevu 4. septembra 2002. godine uz napomenu da se dostavljanje smatra izvršenim u roku od 15 dana od dana isticanja na oglasnoj tabli. Dalje je utvrđeno da uručenje drugostepene odluke nije pokušano lično na tužiteljevu adresu, a putem Stalne misije BiH pri UN-u gdje je tužitelj bio na dužnosti I sekretara Misije, mada je između tužitelja i apelantice postojala relacija u periodu do donošenja odluke o prigovoru. Prvostepeno vijeće je utvrdilo da je apelantica propustila da tužitelju dostavi odluku o prigovoru na zakonom propisan način i na poznatu adresu. Utvrđeno je da je tužitelju zabranjen pristup u Misiju odmah nakon uručenja apelanticinog prvostepenog rješenja, što, prema shvatanju Prvostepenog vijeća, predstavlja postupanje suprotno odredbama člana 35. Zakona o radnim odnosima SRBiH („Službeni glasnik RBiH“ broj 2/92), koji je preuzet kao bivši republički propis. U smislu navedene odredbe, podnošenje prigovora odlaže izvršenje odluke o prestanku radnog odnosa, te kako je zaštita radnika osigurana do donošenja konačne odluke, Prvostepeno vijeće je zaključilo da faktički rad ne može prestati do donošenja i uručenja odluke o prigovoru zbog prestanka radnog odnosa. Prvostepeno vijeće je utvrdilo da nije bilo zakonskih uvjeta da se dostavljanje odluke o prigovoru od 10. jula 2002. godine izvrši isticanjem na oglasnoj tabli u apelanticinom sjedištu. Stoga je Prvostepeno vijeće dalje utvrdilo da je odluka o prigovoru od 10. jula 2002. godine dostavljena tek na ročištu pred Općinskim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu koji je vođen pod brojem Pr-1154/02 i to 30. septembra 2003. godine.
9. U odnosu na apelanticin prigovor neblagovremenosti tužbe, Prvostepeno vijeće je navelo da je tužitelj proširio tužbu i na poništenje rješenja od 10. jula 2002. godine podneskom na kojem je sudskim prezentatom naznačeno da je primljen poštom, a kao datum prijema označen je 20. oktobar 2002. godine. Dalje je utvrđeno da uz podnesak nije priložena koverta, nije označeno da se radi o preporučenoj pošiljci, dok je na samom aktu otkucan datum izrade podneska 14. oktobar 2003. godine. Prvostepeno vijeće je istaklo da je tužitelj uz žalbu od 18. decembra 2006. godine (u postupku koji je prethodio ponovnom postupku pred Sudom BiH) dostavio originalnu potvrdu o prijemu pošiljke označenu prijemnim pečatom pošte Banja Luka 15. oktobra 2003. godine poslate Općinskom sudu. Na potvrdi nema oznake broja spisa za koji se pošiljka šalje, ali Prvostepeno vijeće je smatralo da se ne može tužitelju staviti na teret okolnost da sudska administracija nije sačuvala kovertu iz koje bi se mogao vidjeti datum predaje pošiljke u poštu i da li se radi o preporučenoj pošiljci. Prvostepeno vijeće je zaključilo da je tužba blagovremeno proširena i na apelanticino rješenje od 10. jula 2002. godine, da je predata preporučenom pošiljkom pošti 15. oktobra 2003. godine, a time i sudu, u zakonskom roku od 15 dana od dana prijema odluke, shodno odredbi člana 83. stav 1. Zakona. Prvostepeno vijeće je na osnovu navedenog zaključilo da je neosnovan prigovor neblagovremenosti tužbe koji je istakla apelantica.
10. Prvostepeno vijeće je utvrdilo da tužitelj ima pravo na naknadu punog iznosa plaća koje bi primio da apelantica nije donijela osporena rješenja. Istaknuto je da je pravilna apelanticina sugestija da bi tužitelju mandat na radnom mjestu I sekretara u Misiji BiH pri UN-u i zbog proteka mandata po redovnom toku stvari istekao 2. aprila 2003. godine, ali je isto tako evidentno da je tužitelj apelanticinim nezakonitim rješenjima onemogućen da mandat ostvari do kraja, odnosno da eventualno nastavi karijeru diplomate na nekom drugom radnom mjestu, možda i s većim primanjima. U nedostatku dokaza o visini plaće na navedenom radnom mjestu u periodu od 2002. godine do dana zaključenja glavnog pretresa, koje apelantica na zahtjev sudskog vještaka nije dostavila, Prvostepeno vijeće je ocijenilo da razlozi pravičnosti nalažu da se tužitelju naknade plaće u iznosu koji je ostvarivao u vrijeme nezakonitog prestanka radnog odnosa, jer je tužitelj prestankom isplate plaća pretrpio štetu koju je dužna nadoknaditi apelantica kao poslodavac, shodno odredbi člana 73. Zakona. Prvostepeno vijeće je iznos tužiteljeve izgubljene zarade utvrdilo na osnovu nalaza sudskog vještaka finansijske struke za kojeg je utvrdilo da je obračunski jasan i potpun. Također je navedeno da je tužitelj nakon nezakonitog prestanka radnog odnosa radio kod drugih poslodavaca i ostvario primanja u iznosu od 78.093,34 KM, te je za navedeni iznos umanjena pretrpljena šteta. Prvostepeno vijeće je istaklo da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena primjenom člana 323. stav 1. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP). Troškovi su obračunati prema Tarifi o nagradama i naknadi advokata u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 67/02), koja se primjenjuje pred Sudom BiH prema Odluci o primjeni tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata pred Sudom BiH broj Su:69/04 od 22. jula 2004. godine. Prvostepeno vijeće je istaklo da je obračun troškova obuhvatio sve radnje preduzete pred Općinskim sudom u predmetu koji se vodio pod brojem Pr-1154/02, radnje preduzete u postupku pred Sudom BiH vođenim pod brojem P-43/05 i u postupku povodom žalbe i radnje preduzete u predmetnom postupku. Prvostepeno vijeće je preciziralo procesne radnje za koje je dosudilo naknadu i iznose, kao i one radnje za koje nije prihvatilo potraživane troškove (str. 11. i 12. obrazloženja presude).
11. Dopunskom presudom Prvostepenog vijeća broj P-431/08 od 12. maja 2010. godine precizirana je isplata zakonskih zateznih kamata na iznos izgubljene zarade i parničnih troškova koje je apelantica dužna naknaditi tužitelju.
12. Apelantica se žalila protiv prvostepene i dopunske presude. Sud BiH je u Drugostepenom vijeću (u daljnjem tekstu: Drugostepeno vijeće) odbio apelanticine žalbe i potvrdio prvostepene presude. U obrazloženju presude Drugostepeno vijeće je navelo da je izvedeni zaključak prvostepenog suda o tome da je tužba blagovremena u saglasnosti, kako je smatralo Drugostepeno vijeće, a provedenim dokazima koji su ocijenjeni shodno odredbi člana 13. ZPP pojedinačno i u međusobnoj vezi, te uz pravilnu primjenu odredbi člana 265. stav 2. ZPP, koji propisuje da se dan predaje preporučene pošiljke pošti smatra danom predaje podneska sudu. U odnosu na apelanticine žalbene navode kojim osporava vjerodostojnost potvrde o prijemu pošiljke dovodeći u sumnju da se preporučena pošiljka predana pod brojem recepisa R0119019015 odnosi i na konkretni spor, Drugostepeno vijeće je utvrdilo da navedenu činjenicu apelantica nije isticala tokom prvostepenog postupka, niti je na te okolnosti provodila bilo kakve dokaze. Isticanjem novih činjenica u žalbi apelantica ne samo da nije dostavila dokaze za navode žalbe nego, kako je zaključilo Drugostepeno vijeće, nije postupila prema odredbama člana 174. stav 1. ZPP i pružila dokaze da bez svoje krivice činjenice istaknute u žalbi nije mogla iznijeti do zaključenja glavnog pretresa. Drugostepeno vijeće zbog navedenog razloga nije uzelo u obzir nove činjenice iznesene u žalbi, pa one nisu utjecale na pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom sudu.
13. Apelantica je protiv drugostepene presude podnijela reviziju o kojoj je odlučio Sud BiH u Revizijskom vijeću (u daljnjem tekstu: Revizijsko vijeće) Presudom broj SI 3 P-005714 11 Rev od 15. juna 2011. godine. Navedenom presudom apelanticina revizija je odbijena kao neosnovana. U odnosu na apelanticine revizijske navode o neblagovremenosti tužbe, Revizijsko vijeće je zaključilo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je tužba podnesena u prekluzivnom roku, odnosno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili član 83. Zakona, kao i član 265. stav 2. ZPP. Također, Revizijsko vijeće je odbilo kao neosnovan apelanticin prigovor o pogrešnoj primjeni odredaba parničnog postupka iz člana 176. ZPP u postupku pred drugostepenim sudom, zaključivši da Drugostepeno građansko vijeće nije nepravilno primijenilo navedene odredbe da bi to utjecalo na donošenje zakonite i pravilne odluke. Navedeno je i da je apelantica u reviziji prigovarala visini određenih troškova postupka jer su tužitelju neosnovano dosuđeni troškovi parničnog postupka, te da je neprihvatljivo da troškove parničnog postupka snosi apelantica u situaciji kada je tužitelj prouzrokovao troškove tako što je predlagao novi dokaz u žalbenom postupku (žalba od 18. decembra 2006. godine), zbog čega je predmet upućen Sudu BiH na ponovno suđenje. U odnosu na istaknute revizijske navode, Revizijsko vijeće je navelo da je Drugostepeno vijeće pravilno primijenilo odredbu člana 334. ZPP i tužitelju pravilno dosudilo parnične troškove jer apelantica ničim ne osporava, osim paušalno, visinu utvrđenih troškova. Navedeno je da Revizijsko vijeće ne može ispitivati osporavanu presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, u smislu primjene odredbe člana 207. stav 2. ZPP, izuzev pod uvjetima iz člana 209. ZPP, što apelantica revizijom nije ni tražila.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica prigovara utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa. Smatra da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjen član 83. stav 1. Zakona. Dalje je naveo da je tužitelj 14. marta 2002. godine izjavio prigovor protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, a da je apelantica o prigovoru odlučila 10. jula 2002. godine. Prema njenom mišljenju, a imajući u vidu član 83. stav 1. Zakona, tužitelj je propustio da u roku od 30 dana od dana izjavljivanja prigovora, a zatim u naknadnom prekluzivnom roku od 15 dana, podnese nadležnom sudu zahtjev za zaštitu svojih prava, nego je to učinio 20. oktobra 2003. godine. Apelantica smatra da je tužitelj tužbu trebao podnijeti do 29. aprila 2002. godine (računajući od 14. marta 2002. godine), pa bi ona u tom slučaju bila blagovremena. Osim toga, smatra da je Sud BiH proizvoljno utvrdio odlučne činjenice u vezi s visinom izgubljene zarade, pri čemu nije pravilno ocijenio činjenicu da je tužitelju isticao mandat, a niti da je radio kod drugog poslodavca i ostvario dobit. Dalje, apelantica smatra da su troškovi parničnog postupka previsoko određeni. Navela je da je Sud zanemario član 31. st. 5, 6. i 7. Zakona o advokaturi FBiH, kojim je propisano da nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć u toku jedne preduzete parnične radnje ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak ostvaren u FBiH, kao i odredbu člana 324. ZPP.
b) Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je u odgovoru naveo da je apelantica paušalno istakla navodne povrede odredaba Ustava BiH i Evropske konvencije, jer su, prema mišljenju Suda BiH, apelacioni navodi potpuno proizvoljni i neargumentirani i ne korespondiraju sa stvarnim stanjem u spisu predmeta. Prema mišljenju Suda BiH, pravo na pravično suđenje nijednom se riječju ne osporava u apelaciji, niti se na to ukazuje. Također, ničim nije ukazano na navodnu povredu prava na imovinu jer se pravosnažna sudska odluka kojom se odlučuje o imovinskim pravima nesumnjivo odnosi na nadoknadu štete koju je tužitelj pretrpio, a to se ne može smatrati povredom prava na imovinu apelantice koja je kao tužena strana sudskom odlukom obavezana da strani koja je uspjela u sporu naknadi štetu i troškove spora. Osim toga, prema mišljenju Suda BiH, navodi u apelaciji ničim nisu potkrijepljeni. Kako je naveo Sud BiH, proizlazi da apelantica nastoji iskoristiti apelaciju kao pravno sredstvo, a zapravo joj je pravi cilj da ponovno uloži pravni lijek i isprovocira Ustavni sud da postupa kao redovni sud i upusti se u rješavanje spornog odnosa in meritum, što je nedopušteno prema stavu iz Odluke Ustavnog suda broj U 8/02. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. U odgovoru na apelaciju tužitelj je naveo da je Sud BiH u konkretnom predmetu pravilno utvrdio činjenično stanje i u svemu pravilno primijenio pozitivne propise. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
17. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 73. stav 1.
Ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, organizacija, odnosno poslodavac dužni su da radniku naknade štetu po opštim načelima o odgovornosti za štetu.
Član 83. st. 1. i 2.
Radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, odnosno prigovora, ima pravo da u narednom roku od 15 dana traži zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom.
Zaštitu prava pred nadležnim sudom ne može tražiti ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom u organizaciji, osim prava na novčano potraživanje.
18. U Zakonu o parničnom postupku pred Sudom Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 36/04 i 84/07) relevantne odredbe glase:
Član 265. stav 2.
(2) Ako je podnesak upućen preko pošte preporučenom pošiljkom ili telegramski, dan predaje pošti smatra se danom predaje Sudu, a ako je podnesak upućen telefaksom, danom predaje smatra se dan prijema telefaksa u Sudu.
Član 323. stav 1.
(1) Stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove.
Član 324.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, Sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje Sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
(2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.
Član 334. stav 3.
(3) Kad se ukine odluka protiv koje je podnesen pravni lijek i predmet vrati na ponovno suđenje, ostavit će da se o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka odluči u konačnoj odluci.
VI.Dopustivost
19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj SI 3 P 005714 11 Rev od 15. juna 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 20. juna 2011. godine, a apelacija je podnesena 17. augusta 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
23. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđeni pravo iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Apelantica smatra da je Sud BiH pri odlučivanju o konkretnoj pravnoj stvari pogrešno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
27. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući u predmetnom parničnom postupku na tri sudske instance, dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se niti u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje je Sud BiH ispitao u osporenim presudama i obrazložio zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je Sud BiH proizvoljno primijenio član 83. stav 1. Zakona kada je odbio njen prigovor neblagovremenosti tužbe. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelanticinom tumačenju relevantne zakonske odredbe, utvrdio da je tužitelj prvi put saznao za apelanticinu odluku od 10. jula 2002. godine (kojom je apelantica odlučila o tužiteljevom prigovoru na odluku o prestanku radnog odnosa) na ročištu pred Općinskim sudom 30. septembra 2003. godine, u radnom sporu tužitelja protiv apelantice, te da je nakon toga tužitelj u zakonskom roku od 15 dana putem pošte podnio tužbu i u odnosu na apelanticino navedeno rješenje. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH za svoj zaključak o blagovremenosti tužbe dao detaljna i jasna obrazloženja u kojima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti. Također, Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja prigovore koje je isticala pred Sudom BiH u pogledu utvrđivanja tužiteljeve izgubljene zarade, da je Sud BiH ispitao navedene prigovore u žalbenom i revizijskom postupku i za svoju odluku dao dovoljna i jasna obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelanticine prigovore u vezi s obračunatim troškovima parničnog postupka, Ustavni sud uočava da je Revizijsko vijeće razmotrilo apelanticine prigovore i navelo razloge zašto ih je smatralo neosnovanim. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, odlučujući o troškovima postupka, primijenio relevantne odredbe člana 324. ZPP i troškove obračunao prema Tarifi o nagradama i naknadama advokata u FBiH, koja se primjenjuje pred Sudom BiH prema odluci Suda od 22. jula 2004. godine, te dao iscrpno obrazloženje o dosuđenim troškovima postupka tužitelju, imajući u vidu i odredbe člana 323. ZPP. Ustavni sud zaključuje da je Sud BiH u osporenim odlukama detaljno obrazložio na kojim su sve relevantnim propisima zasnovane osporene odluke, te da je o tome dao detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta ne proizlazi proizvoljnost u načinu na koji je redovni sud primijenio materijalne propise, niti je apelantica svojim navodima dovela u pitanje njegovo postupanje. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Ostali navodi
31. U pogledu apelanticinih navoda da mu je povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava u suštini vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati navodne povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada je redovni sud na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, a koje ničim nisu dovedene u pitanje, odluke kojim je djelimično usvojen tužbeni zahtjev suprotne strane za utvrđenje ništavnosti odluke o prestanku radnog odnosa i isplatu izgubljene zarade donio u skladu s relevantnim odredbama zakona.
33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić