Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1878/14 (K. H.)

Odluka donesena 09. 12. 2014.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izuzeće
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
  • Građanski postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1878/14

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 12. 2014.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1878/14, rješavajući apelaciju K. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 22/14 i 57/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. decembra 2014. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija K. H. podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka u predmetu Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 U 014842 14 Fp i S1 3P 014842 14 P.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K. H. podnesena u vezi s predmetom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 014842 14 Fp u odnosu na navode o povredi prava iz čl. I/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 13. i 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. K. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića podnio je 18. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što u razumnom roku nije donesena odluka u predmetima Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 014842 14 Fp i S1 3P 014842 14 P. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se zabranjuje Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (daljnjem tekstu: VSTV) da mu ubuduće kao kandidatu za pravosudne funkcije nameće neosnovana ograničenja, kao i preduzimanje bilo kakvih drugih radnji kojima nisu podlijegali nosioci pravosudnih funkcija u istoj situaciji u vrijeme imenovanja, niti svi kandidati za nosioce pravosudnih funkcija, te ograničenja koja nemaju osnov u Zakonu o zabrani diskriminacije, kao i da se, dok Ustavni sud ne donese odluku, zabrani VSTV-u preduzimanje bilo kakvih radnji kojima mu se onemogućava jednak tretman pred zakonom, nanosi šteta ili vrijeđa dostojanstvo.

2. Apelant je 22. septembra 2014. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije u kojoj je ponovio navode iz prvobitno podnesene apelacije. Osim toga, apelant je podnio zahtjev da Ustavni sud održi javnu raspravu o njegovoj apelaciji. Konačno, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti sutkinji Suda BiH Nadi Papo daljnje postupanje povodom njegove tužbe protiv VSTV-a u predmetu Suda BiH br. S1 3 U 014842 14 Fp i-ili S1 3 P 014842 14 P do odluke Ustavnog suda o apelaciji, a sve kako bi bio zaštićen od proizvoljnog postupanja suda, te da, u skladu s članom 18. Zakona o zabrani diskriminacije, Sud naloži VSTV-u da poštuje apelantovo dostojanstvo, osigura mu jednakost pred zakonom, bez obzira na to što je pokrenuo postupak za zaštitu od diskriminacije protiv VSTV-a i zabrani prouzrokovanje štete kako ne bi trpio posljedice samo zbog činjenice da je pokrenuo sudski postupak za zaštitu od diskriminacije.

3. Apelant je 7. oktobra i 10. novembra 2014. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Na osnovu člana 23. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH zatraženo je 10. novembra 2014. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

5. Sud BiH je 24. novembra 2014. godine dostavio odgovor.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 6. januara 2014. godine podnio tužbu Sudu BiH protiv VSTV-a radi utvrđenja diskriminacije. Apelant je uz tužbu podnio i zahtjev za izuzeće svih sudija Suda BiH i isključenje Suda BiH iz odlučivanja u apelantovom predmetu, kao i zahtjev za određivanje privremene mjere osiguranja, zbog povrede člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i čl. 2, 4, 6. i 12. Zakona o zabrani diskriminacije.

8. Predmet je u Sudu BiH zaveden pod br. S1 3 U 014842 14 Fp i S1 3P 014842 14 P. Postupak u predmetu broj S1 3 P 014842 14 P

9. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 014842 14 P od 23. maja 2014. godine odbačen je kao nedopušten apelantov zahtjev za izuzeće svih sudija Suda BiH i isključenje Suda BiH iz postupanja u njegovom predmetu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u članu 296.a) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/04, 84/07 i 58/13; u daljnjem tekstu: ZPPBiH) određeno da će nepravovremen, nepotpun i nedopušten zahtjev za isključenje ili izuzeće odbaciti sudija ili vijeće pred kojim se postupak vodi i da nije dopušten zahtjev za isključenje ili izuzeće kojim se uopćeno traži isključenje ili izuzeće svih sudija nekog suda ili svih sudija koji bi mogli sudjelovati u nekom postupku. S obzirom na to da je apelant tražio upravo izuzeće svih sudija Suda BiH, Sud BiH je, u skladu s navedenim odredbama, odbacio njegov zahtjev.

10. Rješenjem Suda BiH broj Su-10-207/14 od 28. augusta 2014. godine odbačen je kao nedopušten apelantov zahtjev za izuzeće sutkinje Suda BiH Nade Papo i predsjednice Suda BiH u predmetu broj S1 3 P 014842 14 P. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u članu 296.a) stav 2. tačka 2. ZPPBiH propisano da nije dopušten zahtjev za izuzeće o kojemu je već odlučeno, kao i da je u stavu 5. navedenog člana propisano da nije dopušten zahtjev za izuzeće predsjednika suda, osim kad postupa u tom predmetu. Dalje je ukazano na to da je Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 014842 14 P od 23. maja 2014. godine odlučeno o izuzeću svih sudija Suda BiH, pa time i sutkinje Nade Papo i predsjednice Suda BiH, pa proizlazi da je ponovni zahtjev za njihovo izuzeće nedopušten. Ukazano je i na to da je, prema članu 296.a) stav 5. ZPPBiH, zahtjev za izuzeće predsjednice Suda BiH i ovim osnovom nedopušten.

Postupak u predmetu broj S1 3 U 014842 14 Fp

11. Sud BiH, Upravno odjeljenje, u četiri je navrata (16. januara 2014. godine, 10. februara 2014. godine, 10. marta 2014. godine i 4. aprila 2014. godine) dostavljao apelantu dopise u kojima je upozoravao apelanta da je prethodnim ispitivanjem njegove tužbe utvrdio da tužba sadrži niz nedostataka i da ju je potrebno urediti u skladu s odredbama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 19/02–74/10; u daljnjem tekstu:

ZUSBiH).

12. Ukazano mu je da je odredbom člana 8. ZUSBiH propisano da se upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta, te da je konačni upravni akt, u smislu tog zakona, akt kojim nadležna institucija iz člana 4. ZUSBiH rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Istaknuto je i da je odredbom člana 9. ZUSBiH propisano da se upravni spor može pokrenuti samo protiv konačnih upravnih akata koje su donijele institucije iz člana 4. ZUSBiH, te kada se radi o šutnji tih institucija. Sud BiH je apelantu ukazao na to da je u prilogu tužbe od 6. januara 2014. godine dostavio samo dopis VSTV-a broj 04-02-4347-3/2013 od 2. decembra 2013. godine, kojim je odgovoreno na njegov zahtjev za omogućavanje uživanja prava na jednakost i zabranu diskriminacije od 28. novembra 2013. godine, te Rješenje VSTV-a broj 01- 50-4368-2/2013 od 9. decembra 2013. godine doneseno na osnovu njegovog zahtjeva od 28. novembra 2013. godine za pristup informacijama, pri čemu nije navedeno koji je to konačni upravni akt protiv kojega podnosi tužbu, niti je u prilogu takav akt dostavljen. Apelantu je ukazano na to da su u odredbi člana 10. ZUSBiH taksativno pobrojani konačni upravni akti protiv kojih se može pokrenuti upravni spor. Ukazano je i na to da se u upravnom sporu može tražiti da se utvrdi da je osporavani konačni upravni akt u suprotnosti sa zakonom i da se poništi, da se po potrebi tužiocu prizna pravni status i pravo na povrat u prijašnje stanje prije izvršenja konačnog upravnog akta, da se utvrdi odgovornost uprave, uključujući i obavezu plaćanja naknade za nastalu štetu, te da se odredi ispunjavanje zakonskih obaveza ako se radi o nečinjenju uprave ili javnih agencija. S obzirom na to da je apelant u izreci tužbe predložio da Sud BiH donese presudu kojom se utvrđuje da je tuženi VSTV povrijedio tužiočevo pravo na jednako postupanje i zabranu diskriminacije, vidljivo je da tako postavljen tužbeni zahtjev nije u skladu s članom 12. ZUSBiH. U pogledu apelantovog zahtjeva za određivanje privremene mjere, Sud BiH je podsjetio apelanta da je, temeljem odredbe člana 18. Zakona o upravnim sporovima BiH, propisano da je moguće jedino podnijeti zahtjev za odlaganje provođenja izvršenja konačnog upravnog akta. S obzirom na to da zbog svega navedenog Sud BiH nije bio u mogućnosti postupiti prema njegovoj tužbi, apelant je pozvan da u roku od 10 dana uredi tužbu u skladu s navedenim. Upozoren je i na to da će Sud BiH, ukoliko ne postupi u ostavljenom roku, njegovu tužbu odbaciti kao neurednu.

13. Apelant je 13. juna 2014. godine Sudu BiH dostavio podnesak kojim je preinačio tužbu na način da je, uz raniji zahtjev za utvrđenje diskriminacije, podnio i zahtjev za naknadu materijalne štete zbog umanjenja imovine kao neposredne posljedice njegovog različitog tretmana, visine razlike u plaći i doprinosima koju prima kao stručni suradnik u Osnovnom sudu i plaća sudija osnovnih, odnosno okružnih i kantonalnih sudova. U istom podnesku apelant je podnio zahtjev za naknadu nematerijalne štete, po istom osnovu, u visini od 10.000,00 KM. Konačno, apelant je podnio i zahtjev da Sud BiH obaveže VSTV da izreku presude objavi u sredstvima javnog informiranja. Apelant je istakao da je diskriminiran u postupcima javne konkurencije za upražnjena mjesta u sudovima i tužilaštvima, koje je raspisivao VSTV, jer se postupalo protivno čl. 1, 2, 4. i 6. Zakona o zabrani diskriminacije i pravu na jednake mogućnosti.

14. Apelant je 7. oktobra 2014. godine konačno opredijelio prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja povodom njegove prijave na konkurs VSTV-a broj 04-02-3056/2014, kojom je tražio da se onemogući VSTV-u kršenje prava i nanošenje daljnje štete apelantu, shodno članu 18. Zakona o zabrani diskriminacije.

15. Apelant je 8. septembra 2014. godine i 7. oktobra 2014. godine dostavio Sudu BiH podneske u kojima prezentira nove činjenice, s obzirom na koje je Sud BiH, koji je apelantovu tužbu prvobitno zaprimio u Upravnom odjeljenju, tužbu dostavio i Parničnom odjeljenju, pa je apelant pozvan da dostavi tužbu u još jednom primjerku. Prema stanju u spisu, apelant nije postupio u skladu s tim traženjem Suda BiH.

16. Sud BiH je dopisom od 23. oktobra 2014. godine pozvao apelanta da ispravi i dopuni tužbu time što će njezin sadržaj sačiniti na način propisan odredbom člana 20. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH i čl. 242–256. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH tako da precizno navede pravni osnov predložene mjere osiguranja i da se postavi mogućnost njezine izvršnosti. Uz isti dopis apelantu je vraćen njegov podnesak od 18. juna 2014. godine, budući da nije bio potpisan.

17. Prema stanju u spisu i apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije postupio prema zahtjevu Suda BiH.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je u postupku pred Sudom BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Osim toga, apelant smatra i da su mu povrijeđena i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 17. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s čl. 2. i 6. Zakona o zabrani diskriminacije, prava iz čl. 2. st. 1, 2. i 3.

a) i b), 25. c) i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te pravo iz člana 7. c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.

19. Apelant je naveo da povredu na pristup nezavisnom i nepristranom sudu vidi u činjenici da se povodom njegove tužbe ne postupa u skladu s članom 12. Zakona o zabrani diskriminacije u vezi sa Zakonom o parničnom postupku pred Sudom BiH, zatim u činjenici da povodom tužbe ne postupa sudija nego sekretar Upravnog odjeljenja Suda BiH, činjenici da iz mjeseca u mjesec (od podnošenja tužbe u januaru već četiri puta) poziva da se tužba uredi u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima, a tužba se ipak ne odbacuje, kako apelanta upozorava sekretar Upravnog odjeljenja Suda BiH, kao i u činjenici da Sud BiH nije odlučio o prijedlogu za određivanje privremene mjere u skladu sa zakonom. Osim toga, apelant je naveo da u postupanju povodom njegove tužbe vidi očitu proizvoljnosti i pristranost sudija Suda BiH prema VSTV-u i dokaz osnovanosti apelantove sumnje u nezavisnost i nepristranost sudija i Suda BiH, a sve kao neposrednu posljedicu činjenice da je u konkretnom slučaju jedna od stranaka (tuženi) VSTV čije upute predsjednici sudova i sudije imaju dužnost slijediti kako protiv njih ne bi eventualno po potrebi pokrenuo disciplinski postupak, što je činjenica koja ukazuje na jasan interes svakog sudije, uključujući i predsjednicu Suda BiH. U dopuni od 7. oktobra 2014. godine apelant je podsjetio Ustavni sud na to da je pred Sudom BiH u toku postupak povodom njegove tužbe protiv VSTV-a, te povodom zahtjeva za izuzeće sudija Suda BiH, kao i određivanje privremene mjere. Navedeno je da je Sud BiH donio odluku o njegovom zahtjevu za izuzimanje sudija Suda BiH. Osim toga, apelant je ukazao na to da je podneskom od 6. septembra 2014. godine uredio tužbu koju je podnio Sudu BiH na način da je umjesto Milorada Novkovića kao zastupnika tuženog VSTV-a označio Milana Tegeltiju. Konačno, apelant je ukazao na to da se predsjednica Suda BiH u dva navrata susrela s predsjednikom VSTV-a, koji je tuženi u predmetnom postupku, pa je apelant ponovno izrazio svoju sumnju u nezavisnost i nepristranost Suda BiH i sudija Suda BiH za postupanje u njegovom predmetu, kao i da u konkretnom postupku vidi povredu svojih prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na načelo jednakosti stranaka pred sudom. U dopuni od 10. novembra 2014. godine apelant je kratko opisao hronologiju postupka pred Sudom BiH, odnosno činjenicu da Sud BiH nije odlučio o njegovoj tužbi, te ukazao na to kako je posljedica takvog držanja Suda BiH da je ostao bez adekvatne i djelotvorne sudske zaštite i, osim apelacije, bez drugog efektivnog pravnog sredstva.

b) Odgovor na apelaciju

20. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je kratko opisao postupak u predmetu koji je u skladu s činjeničnim stanjem opisanim u ovoj odluci. Osim toga, Sud BiH je naveo da kako tužilac nije postupio prema nalogu Suda, a uz to preinačava tužbeni zahtjev povodom konkursa tuženog (VSTV) broj 04-02-2681/14 (s rokom podnošenja prijave do 9. septembra 2014. godine) i broj 04- 02-3056/14 (s rokom podnošenja prijave do 17. oktobra 2014. godine) i konačno ne uređuje istu tužbu, kao ni prijedlog za određivanje mjere osiguranja, to je očigledno da isti tužilac i ne želi postupanje ovog Suda povodom svoje tužbe, što je jasno i izraženo u postupku. Međutim, to nije razlog kojim bi postupanjem tog suda bilo povrijeđeno apelantovo pravo na koje se poziva u apelaciji, tj. pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 36/04 i 84/07; u daljnjem tekstu: ZPP) u relevantnom dijelu glasi: Član 15.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 21.

(1) Tužilac može u tužbi tražiti da Sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2) Takva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da Sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

Član 33.

Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 20. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužioca ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, Sud će, radi otklanjanja tih nedostataka, preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 239. i 276. ovog zakona.

22. Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Institucije Bosne i Hercegovine, u smislu ovog zakona, su: ministarstva Bosne i Hercegovine i njihova tijela, javne agencije, javne korporacije, institucije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine i druge organizacije utvrđene zakonom države Bosne i Hercegovine koje vrše javna ovlaštenja, koja su Ustavom Bosne i Hercegovine određena u nadležnost Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: nadležna institucija).

Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.

Konačni upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležna institucija iz člana 4. ovog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: konačni upravni akt).

Član 9.

Upravni spor može se pokrenuti samo protiv konačnih upravnih akata koje su donijele institucije iz člana 4. ovog zakona.

Član 10.

Upravni spor ne može se voditi:

1) protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana van upravnog spora;

2) protiv konačnih upravnih akata donesenih u stvarima o kojima se po izričitoj odredbi zakona ne može voditi upravni spor;

3) u stvarima o kojima neposredno na osnovu ustavnih ovlaštenja odlučuju Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine ili Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.

U stvarima iz tačke 2. stava 1. ovog člana, može se voditi upravni spor kad je nadležna institucija pri donošenju konačnog upravnog akta prekoračila granice svoje nadležnosti. Član 12.

Tužba za pokretanje upravnog spora ne odgađa izvršenje pobijanog konačnog upravnog akta, ako Sud drugačije ne odluči.

U upravnom sporu može se tražiti:

1) da se utvrdi da je pobijani konačni upravni akt u suprotnosti sa zakonom i da se poništi; 2) da se, po potrebi, tužiocu prizna pravni status i pravo na povrat u pređašnje stanje prije izvršenja pobijanog konačnog upravnog akta;

3) da se utvrdi odgovornost uprave, uključujući i obavezu plaćanja naknade za nastalu štetu;

4) da se odredi ispunjavanje zakonskih obaveza, ako se radi o nečinjenju od strane uprave ili javnih agencija.

Član 22.

U tužbi se mora navesti: ime, prezime i mjesto stanovanja, odnosno naziv i sjedište tužioca, broj i datum konačnog upravnog akta protiv koga je tužba podnesena, kratko obrazloženje zbog čega se tuži, kao i u kom pravcu i obimu se predlaže poništavanje konačnog upravnog akta i potpis podnosioca. Uz tužbu se mora podnijeti konačni upravni akt u originalu ili prepisu, odnosno fotokopiji.

Ako se tužbom traži povrat stvari ili naknada štete, mora se staviti i određen zahtjev u pogledu stvari ili visine pretrpljene štete.

Uz tužbu se podnosi i po jedan prepis tužbe i priloga za tuženu instituciju i za svako zainteresirano lice, ako takvih lica ima.

VI.Dopustivost U odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 17. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s čl. 2. i 6. Zakona o zabrani diskriminacije, prava iz čl. 2. st. 1, 2. i 3. a) i b), 25. c) i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te pravo iz člana 7.c) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima

23. Prilikom ispitivanja apelantovih navoda, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. st. (1) i (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l. apelacija je preuranjena;

24. Prema prethodno iznesenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju, postupak povodom apelantove tužbe je u toku pred Sudom BiH i, prema stanju spisa, još nije okončan.

25. Imajući u vidu navedeno, apelacija je u ovom dijelu, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1) i (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, preuranjena. Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja postupka

26. U skladu s članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

27. Iako je apelacija podnesena prije nego što je postupak pravosnažno okončan, prema članu 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.

28. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao sastavni dio prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant, u suštini, smatra da mu je zbog neodlučivanja Suda BiH o njegovoj tužbi povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

a) Period koji se uzima u obzir

33. Ustavni sud zapaža da je apelant 6. januara 2014. godine podnio tužbu Sudu BiH i da taj postupak još uvijek nije okončan. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti pri razmatranju dužine postupka je period od oko jedanaest mjeseci.

b) Analiza dužine trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da se radi o tužbi koju je apelant podnio zbog utvrđenja diskriminacije i zbog naknade štete. Apelant je uz tužbu podnio i zahtjev za izuzeće svih sudija Suda BiH i isključenje Suda BiH iz odlučivanja u apelantovom predmetu, kao i zahtjev za određivanje privremene mjere osiguranja. Imajući u vidu da je postupak povodom apelantove tužbe u početnoj fazi ispitivanja procesne dopustivosti tužbe, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu.

35. Posmatrajući ponašanje Suda BiH, Ustavni sud zapaža da je u vrlo kratkom roku preduzeo procesne radnje u odnosu na apelantovu tužbu, kao i u odnosu na zahtjev za izuzeće svih sudija Suda BiH u konkretnom predmetu.

36. Naime, nakon što je apelant 6. januara 2014. godine podnio prijedlog za izuzeće svih sudija, Sud BiH je 23. maja 2014. godine donio Rješenje broj S1 3 P 014842 14 P, kojim je taj zahtjev odbačen kao nedopušten zbog razloga propisanih u odredbi člana 296.a) Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH. Apelant je nakon toga podnio zahtjev za izuzeće postupajuće sutkinje Nade Papo i predsjednice Suda BiH, pa je Sud BiH donio Rješenje broj Su-10-207/14 od 28. augusta 2014. godine, kojim je kao nedopušten odbačen njegov zahtjev zbog razloga propisanih u odredbama člana 296.a) stav 2. tačka 2. i člana 296. stav 5. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH.

37. Dalje, u postupku koji se vodi u Upravnom odjeljenju Suda BiH, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u četiri navrata, i to 16. januara 2014. godine, 10. februara 2014. godine, 10. marta 2014. godine i 4. aprila 2014. godine, dostavljao apelantu dopise u kojima ga je upozoravao na to da je prethodnim ispitivanjem njegove tužbe utvrdio da tužba sadrži niz nedostataka i da ju je potrebno urediti u skladu s odredbama Zakona o upravnim sporovima pred Sudom BiH. Stoga, Ustavni sud zapaža da u ponašanju Suda BiH nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka. Prema stanju u spisu, Ustavni sud zapaža da je apelant 13. juna 2014. godine preinačio tužbeni zahtjev na način da je uz zahtjev za utvrđenje diskriminacije podnio i zahtjev za naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i zahtjev za određivanje privremene mjere.

38. S druge strane, kada je u pitanju apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da je sam apelant podnošenjem neuredne i nepotpune tužbe u značajnoj mjeri doprinio dužini trajanja postupka. Osim navedenog, apelant je uz tužbu dostavio i zahtjev za izuzeće svih sudija Suda BiH. S obzirom na zahtjev za izuzeće, Sud BiH je prvo morao donijeti odluku o tom zahtjevu, pa tek nakon toga rješavati o procesnoj dopustivosti apelantove tužbe. Osim toga, apelant je u četiri navrata bio pozivan da uredi tužbu. Konačno, apelant je 18. juna 2014. godine preinačio tužbeni zahtjev, a nakon toga 8. septembra 2014. godine i 7. oktobra 2014. godine dostavio Sudu BiH podneske s novim činjenicama koje su Sud BiH opredijelile da predmet iz Upravnog odjeljenja presignira u Parnično odjeljenje. Nakon toga, apelant nije postupio u skladu s traženjem Suda da dostavi tužbu u još jednom primjerku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud konstatira da je apelant svojim ponašanjem onemogućio Sud BiH da postupa povodom njegove tužbe, odnosno velikim dijelom je doprinio dužini trajanja postupka.

39. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzevši u obzir sve faktore, zaključuje da u ovom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da, uzevši u obzir sve okolnosti konkretnog predmeta, nema povrede apelantovog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i uz okolnost što postupak nije okončan, jer je evidentno da je Sud BiH postupao efikasno u okviru svojih procesnih mogućnosti, pri čemu je i sam apelant velikim dijelom doprinio dužini postupka.

41. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. S obzirom na odluku Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić