Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4789/11 (H. D. i A. D.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4789/11

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4789/11, rješavajući apelaciju Husejna Delića i Agana Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Husejna Delića i Agana Delića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 001023 10 Rev od 2. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-000818 od 28.

aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj P- 293/01-S od 18. marta 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Husejn Delić i Agan Delić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant, odnosno apelanti, otac i sin), obojica iz mjesta Jasenice kod Srebrenika, koje zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnijeli su 16. decembra 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 001023 10 Rev od 2. augusta 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-000818 od 28. aprila 2010. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-293/01-S od 18. marta 2008. godine. Prvoapelant je podneskom od 29. jula 2014. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od zakonskog zastupnika tužene Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 31. jula 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 25. augusta 2014. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Prvoapelant je 27. septembra 2001. godine podnio tužbu protiv tužene radi naknade štete po osnovu neosnovanog lišenja slobode, u smislu Uredbe sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku („Službeni list RBiH“ broj 2/92; u daljnjem tekstu: Uredba), koja je stupila na pravnu snagu na dan objavljivanja 15. juna 1992. godine kao Zakon o primjeni Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95; u daljnjem tekstu: Zakon o primjeni ZKP). Iz stanja spisa proizlazi da je prvoapelant u tužbi naveo da je od 8. maja do 7. jula 1996. godine (60 dana) neosnovano bio u pritvoru, budući da je rješenjem Kantonalnog suda od 24. marta 1998. godine u odnosu na prvoapelanta obustavljen krivični postupak zbog odustajanja nadležnog tužioca od optužnice i to tokom priprema za glavnu raspravu. Zbog svega navedenog, prvoapelant je tužbom tražio isplatu naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih i fizičkih bolova, za pretrpljeni strah, te naknadu na ime materijalnu štetu zbog izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 31.000,00 KM. Drugoapelant, prvoapelantov sin, koji je tokom postupka (naknadno) označen kao drugotužilac, tražio je naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih bolova, klevete i sramote, te pretrpljeni strah u ukupnom iznosu od 5.000,00 KM.

6. Presudom Općinskog suda broj P-293/01-S od 18. marta 2008. godine, koja je u cijelosti potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000818 od 28. aprila 2010. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata i istovremeno odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka, sve preciznije navedeno u izreci presude.

7. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza, između ostalog, naveo da nije sporno da je prvoapelant bio lišen slobode u relevantnom periodu tokom 1996. godine, te da je u tom periodu na pravnoj snazi bila odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP, koja je preuzeta kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja i stupila je na snagu danom objavljivanja 15. juna 1992. godine, pa je kao takva egzistirala do stupanja na snagu Zakona o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), odnosno 29. novembra 1998. godine. Dalje je pojašnjeno da odredbe ZKPFBiH nemaju retroaktivnu primjenu, pa tako ni član 525. stav 3. tog Zakona. Naglašeno je da se spomenuta norma primjenjuje na odnose nakon stupanja na snagu ZKPFBiH, što nije slučaj u predmetnoj pravnoj stvari. Pojašnjeno je i da, prema odredbi člana 545. stav 1. tačka 1. Zakona o primjeni ZKP, pravo na naknadu štete pripada osobi koja je bila u pritvoru, a postupak je obustavljen rješenjem, što zapravo predstavlja osnov kojim apelanti traže naknadu štete.

8. Imajući u vidu zakonski okvir u relevantnom periodu, te ocjenjujući činjenicu da je apelantima šteta nastala u vrijeme kada je zakonodavac odredbom člana 13. Zakona o primjeni ZKP derogirao iz pravnog sistema odredbu člana 545. stav 1. tačka 1. spomenutog Zakona, budući da je njom propisano da se ne primjenjuje na postupak za naknadu štete i drugih prava osoba neosnovano lišenih slobode (za to djelovanje nije propisana odgovornost države), to znači da apelanti od tužene ne mogu ostvariti naknadu štete nastale po tom osnovu. U tom smislu je dalje pojašnjeno da je, shodno ustavnom pravilu iz člana IX.5.(1) Ustava Federacije BiH o vremenskom i prostornom važenju ranijih zakona, navedeni član 13. Zakona o primjeni ZKP valjalo primijeniti na predmetni slučaj (koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete), pa je stoga i odlučeno kao u izreci presude.

9. Općinski sud nije mogao prihvatiti osnovanim navode apelanata da je tužena (Federacija BiH) pasivno legitimirana u kontekstu stajališta Ustavnog suda iz Odluke broj U 53/03 od 19. aprila 2004. godine, na koje su se apelanti pozvali. Naime, kako je istakao Općinski sud, Ustavni sud u navedenoj odluci nije decidirano izrekao stav da je u ovim postupcima naknada štete Federacija BiH kao tužena u konkretnom slučaju pravni slijednik RBiH, pa da bi bila odgovorna i pasivno legitimirana u ovom predmetu.

10. Odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 70 0 P 001023 10 Rev od 2. augusta 2011. godine, kojom je odbio reviziju.

11. Vrhovni sud je u obrazloženju pojasnio da su nižestepeni sudovi pravilno prihvatili prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene, s obzirom na to da se štetni događaj desio u vrijeme kada je na pravnoj snazi bila Uredba koja je bila u primjeni za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, koja je stupila na snagu 15. juna 1992. godine i kao takva važila je i bila na pravnoj snazi sve do stupanja na snagu ZKPFBiH (29. novembar 1998. godine). Kako tokom postupka nije bilo sporno da je prvoapelant bio u pritvoru od 8. maja do 7. juna 1996. godine, to je, prema ocjeni Vrhovnog suda, nesporno da je apelantima šteta nastala u vrijeme važenja odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP. Vrhovni sud je pojasnio da navedena odredba izričito propisuje da se ne primjenjuju odredbe spomenutog zakona koje se odnose na postupke za naknadu štete i drugih prava osoba neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode, kao što je to slučaj s prvoapelantom. Naglašeno je da je spomenuta norma u odnosu na druge zakone, kao što je Zakon o obligacionim odnosima, faktički lex specialis jer regulira prava neosnovano pritvorenih osoba, pri čemu je naglašeno da se odredbe ZKPFBiH ne primjenjuju retroaktivno.

12. U vezi s prigovorima apelanata da je Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iznad domaćeg zakonodavstva, te da je prvoapelant nesporno bio lišen slobode i to neosnovano, Vrhovni sud je naveo da apelanti pri tome gube iz vida činjenicu da su oni zaštićeni domaćim propisima, ali da se u konkretnom slučaju radi o promašenoj pasivnoj legitimaciji. Vrhovni sud je dodao da su do stupanja na snagu ZKPFBiH za naknadu traženih vidova štete zbog neosnovnog pritvaranja bile odgovorne nadležne kantonalne vlasti, shodno članu 1. glava V Ustava Federacije BiH, što u konkretnom slučaju znači da bi za naknadu štete koju su apelanti pretrpjeli bio odgovoran Tuzlanski kanton. Vrhovni sud je naglasio da su bez ikakvog osnova navodi revizije da su apelanti podnijeli tužbu protiv tužene jer je smatraju odgovornom za nastalu štetu, budući da je apelantima i tokom postupka u više navrata ukazano na to da je o tom pitanju doneseno više odluka i da je i navedeni sud već izrekao svoj jasan stav u vezi s konkretnim pravnim pitanjem.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije, te pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelanti ističu da je u konkretnom slučaju sporno da li je tužena Federacija BiH pasivno legitimirana za naknadu štete. Smatraju da su se redovni sudovi neosnovano pozvali na Zakon o primjeni ZKP jer on nije važio u vrijeme nastanka spornog događaja, budući da je odredbom člana 1. tog Zakona jasno navedeno da se on primjenjuje samo za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja, a s obzirom na to da se sporni događaj desio u periodu maj – juni 1996. godine, to u konkretnom slučaju nema osnova za njegovu primjenu. Ukazuju na to da je neosnovan stav Vrhovnog suda da je na osnovu člana 1. glava V Ustava FBiH za naknadu štete odgovoran Tuzlanski kanton jer iz relevantnih odredaba Ustava FBiH proizlazi da su za štetu odgovorni i tužena i kantoni zajedno, a ne isključivo kanton. Dalje pojašnjavaju da u vrijeme štetnog događaja nije djelovala policija Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, već policija Ministarstva unutrašnjih poslova RBiH, pa je logičan zaključak da je pravni slijednik RBiH u konkretnom slučaju tužena Federacija BiH, a ne Tuzlanski kanton. Upravo navedeni stav je naveo i Ustavni sud u Odluci broj U 53/03 od 19. aprila 2004. godine, koju su apelanti u relevantnom dijelu citirali, na osnovu čega su zaključili da se pravna situacija iz te odluke može primijeniti i na njihov slučaj, zaključivši na kraju da je tužena Federacija BiH u konkretnom slučaju pasivno legitimirana, te dužna da im naknadi štetu.

14. U dopuni apelacije prvoapelant je iznio pojedinosti u vezi sa spornim neosnovanim lišenjem slobode, te je u prilogu podneska dostavio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra od 13. decembra 2007. godine.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj odluci, pri čemu nisu povrijeđena ustavna prava apelanata, niti je primjena prava bila proizvoljna.

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u osporenoj presudi jer smatra da je ona donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, kao i uz uvažavanje prava apelanata zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i prava zaštićenih Evropskom konvencijom.

17. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju hronološki opisao tok postupka s aspekta njegove dužine trajanja, ocijenivši da su navodi apelacije neosnovani jer ne postoji kršenje prava na koja su se apelanti u apelaciji pozvali, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su redovni sudovi na jasan i prihvatljiv način obrazložili svoje odluke, tako da su navodi apelanata o kršenju prava na koja su se u apelaciji pozvali očigledno neosnovani, uz naglasak da je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio pravni stav o istom činjeničnom i pravnom pitanju u predmetu AP 1928/06.

V.Relevantni propisi

19. U Uredbi sa zakonskom snagom o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku („Službeni list RBiH“ broj 2/92) relevantna odredba glasi:

Član 1.

Ovom uredbom preuzima se Zakon o krivičnom postupku („Službeni list SFRJ“ br.

4/77, 13/85, 36/77, 26/86, 74/87, 57/89 i 3/90) kao zakon Republike Bosne i Hercegovine.

20. U Zakonu o primjeni Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet kao republički zakon za vrijeme neposredne ratne opasnosti ili za vrijeme ratnog stanja („Službeni list RBiH“ br. 6/92, 9/92, 13/94 i 33/95) relevantna odredba glasi:

Član 13.

Odredbe Zakona o krivičnom postupku, koje se odnose na postupak opozivanja uvjetne osude, postupak za donošenje odluke o brisanju osude ili prestanku mjera sigurnosti i pravnih posljedica osude, postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i postupak ostvarivanja drugih prava lica neopravdano osuđenih i neosnovano lišenih slobode, ne primjenjuju se.

21. U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine relevantne odredbe glase:

II Ljudska prava i osnovne slobode A. Opće odredbe Član 2.(1)b) (1) Sve osobe na teritoriji Federacije uživaju prava na:

b) slobodu, s tim da su hapšenje i pritvaranje dopušteni samo u skladu sa zakonom; III Podjela nadležnosti između federalne i kantonalne vlasti Član 4.a) Kantoni imaju sve nadležnosti koje nisu izričito povjerene federalnoj vlasti. Posebno su nadležni za:

a) uspostavljanje i nadziranje policijskih snaga koje će imati jedinstvene federalne uniforme sa kantonalnim oznakama, V Kantonalne vlasti

1. Opće odredbe Član 1.a) U izvršavanju svojih nadležnosti utvrđenih u članovima III.2. i 4. svaki kanton će:

a) poduzeti sve potrebne mjere zaštite ljudskih prava i sloboda utvrđenih u članovima II.A. 1. do 7. i predviđenih u instrumentima u Aneksu, i djelovat će u skladu sa ovim ustavom;

Član 5.(1) (1) Svi zakoni, drugi propisi i sudska pravila koja su na snazi u Federaciji na dan stupanja na snagu ovog ustava ostat će na snazi u mjeri u kojoj nisu u suprotnosti sa ovim ustavom, dok nadležni organi vlasti ne odluče drugačije.

IX Usvajanje i stupanje na snagu Ustava i prijelazna rješenja

22. U Zakonu o krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ broj 43/98) relevantna odredba glasi:

Član 544.

Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena propisa o krivičnom postupku o pitanjima koja su uređena ovim zakonom, a koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona.

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 70 0 P 001023 10 Rev od 2. augusta 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. oktobra 2011. godine, a apelacija je podnesena 16. decembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

27. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

30. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji kršenje navedenog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene Zakona o preuzimanju ZKP, odnosno člana 13. tog Zakona, Ustavni sud podsjeća na to da je u Odluci broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2666/06 od 28. novembra 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje s aspekta kršenja prava na slobodu i sigurnost, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, u kojoj Ustavni sud nije utvrdio kršenje navedenih prava. Naime, Ustavni sud podsjeća na to da je u toj odluci razmatrao odluku Vrhovnog suda kojom je u konačnici odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neosnovanog pritvora u periodu od 15. augusta do 7. oktobra 1994. godine, zaključivši da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se u apelaciji pozvao.

31. Ustavni sud ističe da je u spomenutoj odluci, između ostalog, konstatirano da apelant, u smislu domaćeg zakonodavstva, nije imao pravo na naknadu štete zbog toga što je u vrijeme nastanka sporne štete, odnosno pritvora kao štetnog događaja, bila na snazi odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP, koji je preuzet kao republički zakon, a koja je isključivala pravo na naknadu štete osobama neopravdano osuđenim i neosnovano lišenim slobode. Ustavni sud nije našao proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda da je odredba člana 13. Zakona o primjeni ZKP egzistirala sve do stupanja na snagu ZKPFBiH („Službene novine FBiH“ broj 43/98, stupio na snagu 29. novembra 1998. godine), te da stoga apelant, prema domaćem zakonodavstvu, nije imao pravo na naknadu štete u obimu koji prelazi okvir člana 5. Evropske konvencije. Ustavni sud je konačno zaključio da osporenom odlukom Vrhovnog suda apelantu nisu prekršeni pravo na slobodu i sigurnost, pravo na imovinu, niti pravo na nediskriminaciju. Osim toga, Ustavni sud je do sada istu pravnu situaciju razmatrao u više svojih predmeta (vidi, između ostalog, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1883/11 od 17. septembra 2014. godine, tačke od 21. do 25. i AP 442/11 od 10. aprila 2014. godine, tačke od 35. do 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

32. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da apelacija pokreće gotovo identično činjenično i pravno pitanje, te da se stavovi iz spomenute odluke u cijelosti mogu primijeniti i na konkretan slučaj u kontekstu navoda apelanata o kršenju prava na pravično suđenje. Naime, apelanti upravo ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, odnosno odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP, a Ustavni sud nije našao proizvoljnost redovnih sudova u segmentu primjene za apelante sporne odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP.

33. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen tužbeni zahtjev apelanata primjenom odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP, koja je važila sve do stupanja na snagu ZKPFBiH (29. novembra 1998. godine), na što ukazuju odredbe člana IX.5.(1) Ustava Federacije BiH, te člana 544. ZKPFBiH. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na sve tri instance dali jasna obrazloženja zašto su odbili tužbeni zahtjev, pri čemu su imali u vidu identične prigovore koje apelanti u apelaciji ponavljaju i o kojima su se argumentirano izjasnili u obrazloženjima osporenih presuda, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja imali u vidu da odredbe ZKPFBiH, kojima je regulirano sporno pitanje naknade štete zbog neosnovnog lišenja slobode, nemaju retroaktivnu primjenu, što također ne upućuje na proizvoljnost redovnih sudova. Uz to, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost redovnih sudova ni u obrazloženju da su apelanti u konkretnom slučaju imali mogućnost da, shodno relevantnim odredbama Ustava Federacije BiH, svoje pravo na naknadu štete potražuju od nadležnog Tuzlanskog kantona, pri čemu su se redovni sudovi pozvali na odredbe iz člana V.1.1.a) u vezi s odredbama iz člana II.A.2.(1)b) i člana III.4.a) na koje upućuje citirani član V.1.1.a) navedenog Ustava. Imajući u vidu sadržaj navedenih odredaba Ustava Federacije BiH, koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučivanja, Ustavni sud smatra da ni u tom dijelu, suprotno navodima apelanata, nije izostalo valjano obrazloženje redovnih sudova.

34. U vezi s pozivanjem apelanata na stav Ustavnog suda iz Odluke broj U 53/03 od 19. aprila 2004. godine, koji su redovni sudovi također imali u vidu prilikom odlučivanja, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju taj stav nije primjenjiv. Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o pitanju pravnog sljedništva FBiH prema RBiH (što nije sporno), o čemu je Ustavni sud raspravljao u spomenutom predmetu i to u okviru izvršnog postupka, već o primjeni odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP kojom je iz pravnog sistema ukinuta odredba iz preuzetog ZKPSFRJ (član 545. stav 3) kojom je bilo regulirano pitanje naknade štete zbog neosnovnog lišenja slobode, odnosno o mogućnosti da apelanti svoje pravo na naknadu štete ostvare u postupku usmjerenom prema nadležnom kantonalnom organu, u skladu s Ustavom Federacije BiH.

35. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, te podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali gotovo identično činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost redovnih sudova u segmentu primjene materijalnog prava, što su zapravo suštinski prigovori apelanata.

36. Konačno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

37. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelanti ove navode nisu obrazložili već ih suštinski dovode u kontekst kršenja prava na pravično suđenje, o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, pa stoga Ustavni sud i ove ničim obrazložene navode smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata i to primjenom odredbe člana 13. Zakona o primjeni ZKP, koja je važila u relevantnom periodu pa sve do 28. novembra 1998. godine kada je na pravnu snagu stupio ZKPFBiH, pri čemu su redovni sudovi imali u vidu da su apelanti naknadu, shodno relevantnim odredbama iz Ustava Federacije BiH, mogli potraživati od nadležnih kantonalnih organa.

39. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tih prava vezuju za proizvoljnu primjenu člana 13. Zakona o primjeni ZKP, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4789/11 (H. D. i A. D.) | Sudska praksa | Aktio