Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-646/12 (Z. I.)

Odluka donesena 13. 01. 2015.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
  • Član 2. P broj 7 uz EK – pravo na žalbu u krivičnim stvarima
  • Krivični postupak
  • Nadležnost suda
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Krivično djelo
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-646/12

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 01. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 646/12, rješavajući apelaciju Zorana Ikonića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 13. januara 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Ikonića, podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 003440 11 Kžž od 12. decembra 2011. godine i S1 2 K 003440 11 Kžk od 21. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zoran Ikonić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Višegrada, kojeg zastupa Dragiša Jokić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 15. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 003440 11 Kžž od 12. decembra 2011. godine i S1 2 K 003440 11 Kžk od 21. juna 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu upućivanja apelanta na izdržavanje kazne zatvora po pravosnažnoj presudi Suda BiH do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 29. maja 2012. godine podnio novi zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio obustavu izvršenja Rješenja direktora Granične policije Bosne i Hercegovine broj 17-05-2-34-11-3 od 27. februara 2012. godine o prestanku radnog odnosa apelantu do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 646/12 od 19. jula 2012. godine odbio kao neosnovane apelantove zahtjeve za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 22. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 1. juna 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Odgovor na apelaciju Sud BiH je dostavio 20. juna 2012. godine, dok gaTužilaštvo BiH nije dostavilo.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 003440 09 K (X-K-09/852) od 23. novembra 2010. godine prvooptuženi Franjo Ilić (u daljnjem tekstu: prvooptuženi) oslobođen je optužbe da je počinio krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi s članom 54. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a apelant je oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili počinitelja krivičnog djela iz člana 230. stav 2. KZBiH.

7. Odlučujući o žalbi Tužilaštva BiH protiv prvostepene presude, Vijeće Apelacionog odjeljenje Suda BiH je donijelo Rješenje broj S1 2 K 003440 09 Kž (X-Kž-09/852) od 4. aprila 2011. godine kojim je žalbu uvažilo, prvostepenu presudu ukinulo i odredilo održavanje pretresa pred tim vijećem. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud propustio da u obrazloženju pobijane odluke određeno i potpuno navede koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane ili nedokazane, te da je propustio da izvrši savjesnu analizu i ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu tako ocijenjenih dokaza izvede zaključak o tome da li su odlučne činjenice utvrđene ili nisu. Po ocjeni Suda BiH, prvostepeni sud je učinio relevantne propuste u pogledu utvrđivanja odlučnih činjenica, jer je činjenice pogrešno utvrdio ili ih nije utvrdio, što je rezultiralo pogrešnim i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem u prvostepenoj presudi, koje je u konačnici dovelo do pogrešnog zaključivanja u pogledu postojanja bitnih elemenata krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženima.

8. Sud BiH je, nakon održanog usmenog i javnog pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja, donio Presudu broj S1 2 K 003440 11 Kžk od 21. juna 2011. godine kojom je prvooptuženi proglašen krivim za krivično djelo primanja dara i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. u vezi s članom 54. KZBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a apelant je proglašen krivim za krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili počinitelja krivičnog djela iz člana 230. stav 2. KZBiH i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. U izreci presude je navedeno, između ostalog, da je apelant kriv što je 26. novembra 2006. godine kao službenik Granične policije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Granična policija BiH), prilikom vršenja kontrole šireg područja oko državne granice između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije, bio prisutan kada je prvooptuženi (kao vođa patrolnog sektora Granične policije BiH) zatražio, a nakon toga i primio od Vuleta Arsića iznos od 650,00 KM da, protivno odlukama nadležnih organa u Bosni i Hercegovini, omogući Alemu Sipoviću da van graničnog prelaza na teretnom motornom vozilu prokrijumčari 23 grla stoke iz Republike Srbije u Bosnu i Hercegovinu, a što nije prijavio nadležnim organima.

9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je na pretresu, koji je u smislu odredaba člana

217. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) održan pred Vijećem Apelacionog odjeljenja, Tužilaštvo BiH iznijelo uvodne riječi tako što se osvrnulo na žalbene navode iznesene u žalbi protiv prvostepene presude, s istaknutim prijedlogom da to vijeće Suda BiH, za razliku od prvostepenog suda, na ispravan i valjan način cijeni izvedene dokaze. Sud BiH je naveo da su odbrane optuženih ostale kod uvodnih riječi iznesenih u toku prvostepenog postupka, kao i kod pisano iznesenih navoda u odgovorima na žalbu, istakle da Tužilaštvo BiH u prvostepenom postupku nije uspjelo dokazati činjenične navode optužbe, te da je prvostepeni sud ispravno cijenio kontradiktornost iskaza svjedoka optužbe, čiju reprodukciju je predložio branilac prvooptuženog, koji prijedlog je Vijeće Apelacionog odjeljenja prihvatilo. Sud BiH je ukazao da je nakon preslušavanja audio-video zapisa iskaza svjedoka optužbe Zijada Gibanice, Branislava Lazovića, Vuleta Arsića, Branislava Novakovića i Alema Sipovića završen dokazni postupka pred tim vijećem, nakon čega su stranke i branioci optuženih pozvani da daju završne riječi, kojom prilikom su u cijelosti ostali kod završnih riječi iznesenih u toku prvostepenog postupka. Sud BiH je naveo da je polazeći od izvedenih dokaza, kako dokaza Tužilaštva BiH tako i dokaza odbrane optuženih, našao da su otklonjeni nedostaci zbog kojih je ukinuta prvostepena presuda i to na način da je na osnovu odredaba člana 217. stav 2. ZKPBiH kao dokazni materijal prihvatio izvedene dokaze pred prvostepenim sudom, te je ocjenjujući izvedene dokaze, u smislu odredaba člana 281. stav 2. ZKPBiH, odlučio kao u izreci presude. Sud BiH je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka optužbe proizlazi da su u više navrata prvooptuženom, na njegovo insistiranje i traženje, davali različite novčane iznose kako bi im omogućio preduzimanje nedopuštenih radnji tj. da, suprotno relevantnim propisima, van graničnog prelaza prokrijumčare stoku iz Republike Srbije u Bosnu i Hercegovinu. Sud BiH je naveo da je, pri tome, apelant kao službenik Granične policije BiH bio prisutan kada je prvooptuženi zatražio, a nakon toga i primio od Vuleta Arsića iznos od 650,00 KM. Sud BiH je naveo da je, dakle, apelant kao službena osoba u obavljanju svoje dužnosti saznao za krivično djelo primanje dara i drugih oblika koristi koje je počinio prvooptuženi, da su se o njegovom prisustvu izjasnili saslušani svjedoci optužbe koji su prepoznali apelanta kao policajca koji je bio prisutan spornom događaju, posebno neposredni svjedoci Vule Arsić i Alem Sipović, te svjedok Branislav Lazović (koji ga je opisao u zapisniku o saslušanju svjedoka od 9. februara 2007. godine). Sud BiH je ukazao da iz navedenih iskaza, čiju ocjenu je vijeće tog suda iznijelo u okviru utvrđenog činjeničnog stanja, nedvosmisleno proizlazi da su optuženi u potpunosti bili svjesni nedopuštenosti svojih radnji i društvene negativnosti svog ponašanja, a to posebno kada se ima u vidu da su optuženi kao nosioci službenih ovlaštenja svoju odbranu temeljili isključivo na navodnoj nepodobnosti iskaza tzv. nužnih učesnika ili saizvršilaca u predmetnom krivičnom djelu. Na osnovu izloženog, Sud BiH je zaključio da su optuženi počinili predmetna krivična djela na način kako je to opisano u izreci presude.

10. Odlučujući o žalbama prvooptuženog i apelanta protiv navedene presude, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH je donijelo Presudu broj S1 2 K 003440 11 Kžž od 12. decembra 2011. godine kojom je žalbe odbilo i navedenu presudu potvrdilo. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je drugostepeno vijeće na statusnoj konferenciji održanoj 17. maja 2011. godine, nakon ukidanja prvostepene presude, dalo mogućnost strankama i njihovim braniocima da se izjasne u pogledu prijedloga za izvođenje novih dokaza, kao i u pogledu potrebe za ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza. U vezi s tim, Sud BiH je ukazao da su Tužilaštvo BiH i apelantov branilac bili saglasni da nema potrebe za ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza, te istakli da nemaju novih dokaznih prijedloga, dok je branilac prvooptuženog predložio preslušavanja iskaza pet svjedoka optužbe, koji prijedlog je drugostepeno vijeće prihvatilo. Stoga, Sud BiH je zaključio da su neosnovani apelantovi prigovori da je drugostepeno vijeće počinilo povredu njegovog prava na odbranu jer je na pretresu pred tim vijećem izvršena reprodukcija iskaza samo pet svjedoka optužbe, čime mu je onemogućeno da iznese dokaze i činjenice koji mu idu u korist. Sud BiH je dalje naveo da odredbe člana 317. stav 2. ZKPBiH ostavljaju mogućnost drugostepenom vijeću da drugostepeni postupak vodi bez obaveznog ponovnog izvođenja svih dokaza koji su već izvedeni u toku prvostepenog postupka. Po ocjeni Suda BiH, postupanjem drugostepenog vijeća, koje nije ponovo izvelo sve dokaze, apelant ni na koji način nije uskraćen u bilo kojem pravu, niti je to na bilo koji način imalo negativnog uticaja na samu presudu. Sud BiH je ukazao da je suština u tome da je sve dokaze, koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka, prihvatilo drugostepeno vijeće i da su svi ti dokazi predstavljali osnovu za novu presudu. Sud BiH je, također, ukazao da sama činjenica da dokazi nisu neposredno izvedeni pred drugostepenim vijećem, nego samo oni koje je predložila odbrana (prvooptuženog), dok se s ostalim dokazima drugostepeno vijeće upoznalo van sudnice, u nejavnom dijelu sjednice i prilikom vijećanja, ne dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost donesene presude. Zatim, po ocjeni Suda BiH, neosnovan je apelantov prigovor da u ovom postupku nije ispunjen princip dvostepenosti, odnosno prigovor da je presudu u prvom i drugom stepenu donio isti sud. Naime, Sud BiH je naveo da je odredbama člana 292. stav 1. ZKPBiH propisano da se protiv presude donesene u prvom stepenu može podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude. Sud BiH je ukazao da je pitanje nadležnosti Suda BiH, pa tako i Apelacionog odjeljenja tog suda, regulirano Zakonom o Sudu BiH, te da je odredbama člana 9. stav 1. tačka a) tog zakona propisano da je Apelaciono odjeljenje Suda BiH nadležno da odlučuje o žalbama protiv presuda i odluka koje donese Krivično vijeće tog suda. Sud BiH je ukazao da je prvostepenu presudu donio sudija pojedinac Krivičnog odjeljenja Suda BiH, protiv koje je strankama i braniocima omogućeno pravo žalbe u zakonom propisanom roku. Budući da je o žalbi protiv prvostepene presude odlučivalo Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, Sud BiH je zaključio da je, suprotno apelantovim tvrdnjama, u cijelosti ispoštovan princip dvostepenosti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Sud BiH, pred kojim je vođen krivični postupak protiv njega, ne ispunjava standard nezavisnog suda. U vezi s tim, apelant navodi da sudije Apelacionog odjeljenja Suda BiH ne bira nezavisno tijelo (u ovom slučaju Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine), već ih godišnjim rasporedom (ili ad hoc odlukama) raspoređuje predsjednik Suda. Apelant navodi da, dakle, raspored sudija u Apelaciono odjeljenje Suda BiH zavisi jedino i isključivo od volje predsjednika Suda i njegove naklonosti i ličnih odnosa sa sudijama, te da bi sudija, koji bi se na bilo koji način suprotstavio predsjedniku suda, mogao biti izložen raznim pritiscima, pa tako i vraćanju na prvi stepen ili rasporedu u neko drugo odjeljenje, što se objektivno doživljava kao profesionalna degradacija (kažnjavanje). Apelant navodi da takav položaj sudije Apelacionog odjeljenja oduzima sudiji atribut nezavisnog sudije, te da je takvo stanovište zauzeo i Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Bryan (presuda od 22. novembra 1995. godine). Apelant navodi da se navedena struktura Suda BiH direktno odnosi i na standard nepristranog suda. Naime, apelant navodi da je u predmetnom krivičnom postupku osuđujuću presudu donijelo Krivično vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, te da je o žalbi protiv te presude odlučivalo Krivično vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, samo u drugom sastavu. Apelant navodi da sudije oba vijeća zajedno sude u drugim vijećima, te da je logično da dijele iste pravne stavove i mišljenja, tako da je teško očekivati da sudije koje svakodnevno sude u istim vijećima mogu objektivno razmatrati odluke svojih kolega. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju predsjednica Suda BiH, koja je imenovala drugostepeno vijeće, imenovala i trećestepeno vijeće kojim je predsjedavala. Apelant smatra da te činjenice izazivaju objektivnu i razumnu sumnju u nepristranost tih vijeća, a pogotovo trećestepenog vijeća.

12. Zatim, apelant navodi da je drugostepeni sud pogrešnim i proizvoljnim tumačenjem odredaba člana 317. ZKPBiH, nakon ukidanja prvostepene presude, propustio da održi glavni pretres po pravilima koja važe za prvostepeni postupak. Naime, apelant navodi da je drugostepeni sud audio reprodukcijom samo iskaza svjedoka optužbe izveo zaključak o postojanju krivice i odlučio o kazni, pravdajući to u obrazloženju presude time da je prihvatio i ostale dokaze koje je izveo prvostepeni sud. Apelant smatra da je drugostepeni sud, djelimičnim provođenjem samo dokaza optužbe, prekršio načelo neposrednosti, načelo kontradiktornosti, pravo na odbranu, pretpostavku nevinosti, te princip in dubio pro reo. Na kraju, apelant navodi da je o žalbi protiv drugostepene presude, koju je donijelo Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, u trećem stepenu odlučivalo, također, Vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH. Apelant navodi da time ne samo da nije ispoštovan standard "višeg suda" u smislu Evropske konvencije, već su povrijeđene i odredbe člana 9. stav 1. u vezi s članom 10. stav 2. Zakona o Sudu BiH, jer Apelaciono odjeljenje Suda BiH prema navedenom zakonu nema nadležnost da rješava o žalbama protiv odluka tog odjeljenja.

b) Odgovor na apelaciju

13. Sud BiH je naveo da apelantovi prigovori, koji se odnose na to da odluke u trećem stepenu rješava isti sud u kojem su sudije raspoređene isključivo odlukom predsjednika Suda BiH, ne dovode u pitanje zakonitost i ispravnost donesenih osporenih odluka. Sud BiH je naveo da je odredbama člana 317a. ZKPBiH propisano u kojim slučajevima i na koji način odlučuje trećestepeno vijeće. Sud BiH je naveo da Apelaciono odjeljenje i vijeća u okviru tog odjeljenja postupaju u drugostepenom i trećestepenom postupku u skladu sa svojim ovlaštenjima iz člana 9. stav 1. Zakona o Sudu BiH. Sud BiH je naveo da je, u skladu s odredbama člana 317a. ZKPBiH, određeno trećestepeno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, te da stoga apelantovi prigovori o izboru sudija koji postupaju u trećem stepenu ne mogu biti predmet konkretne apelacije, već eventualno predmet diskusije u pogledu sadržaja same zakonske odredbe (član 317a. ZKPBiH), te njene primjene, ne samo pred Sudom BiH već i pred svim drugim sudovima koji odlučuju u žalbenim postupcima (drugostepenim i trećestepenim postupcima). Sud BiH je, također, naveo da apelant pogrešno interpretira odredbe člana 317. ZKPBiH, budući da navedene zakonske odredbe ne spominju "glavni pretres" već pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja. Sud BiH je naveo da je, u kontekstu stava da pretres pred drugostepenim sudom nije isto što i glavni pretres pred prvostepenim sudom, tumačena i odredba člana 317. stav 2. ZKPBiH kojom je propisano: "Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze…", te da je u skladu s navedenom zakonskom odredbom donesena drugostepena odluka.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 25/04, 93/05, 32/07, 48/07 i 15/08) relevantne odredbe glase:

Član 3. stav 1.

Nezavisni i samostalni organ Vijeće kao nezavisni i samostalni organ ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrasno i profesionalno pravosuđe, kako je propisano u članu 17. ovog zakona.

Član 17. stav 1. tačka 1.

Nadležnost Vijeće ima sljedeće nadležnosti:

(1) imenuje sudije, uključujući predsjednike sudova, sudije porotnike i dodatne sudije u sve sudove na državnom, entitetskom, kantonalnom, okružnom, osnovnom i opštinskom nivou u Bosni i Hercegovini, uključujući Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, sa izuzetkom ustavnih sudova entitetâ Bosne i Hercegovine.

15. U Zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 49/09, 74/09 i 97/09) relevantne odredbe glase:

Član 9. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka b) (Apelaciona nadležnost) (1) Sud je nadležan da odlučuje po:

a) žalbama protiv presuda ili odluka koje donese Krivično odjeljenje ovog Suda; (2) Sud je takođe nadležan i za:

b) rješavanje u svim drugim predmetima kada je to predviđeno zakonom Bosne i Hercegovine.

Član 10.

(Organizacija Suda) (1) Sud ima opštu sjednicu i tri odjeljenja.

(2) Sudska odjeljenja su:

a) krivično odjeljenje;

b) upravno odjeljenje;

c) apelaciono odjeljenje (uključujući nadležnost po žalbi u postupku provođenja izbora). (3) Krivično odjeljenje i Apelaciono odjeljenje imaju po tri odjela, u skladu s odredbama ovog zakona.

(4) U skladu sa Poslovnikom Suda, predsjednik Suda je nadležan da sudije raspoređuje na opće i posebne zadatke u bilo koje odjeljenje, vijeće ili predmet, osim ako zakonom nije drugačije propisano.

16. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) relevantne odredbe glase:

Član 317.

Pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja.

(2) Ako vijeće apelacionog odjeljenja ustanovi da je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pismeni nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 261. stav (2) tačka e) ovog zakona.

Član 317a. st. 1. i 2.

Opšta odredba (1) Protiv presude vijeća apelacionog odjeljenja dozvoljena je žalba u slučaju:

a) ako je vijeće apelacionog odjeljenja preinačilo prvostepenu presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izreklo presudu kojom se optuženi oglašava krivim;

b) ako je vijeće apelacionog odjeljenja povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donijelo presudu kojom se optuženi oglašava krivim.

(2) O žalbi protiv drugostepene presude odlučuje trećestepeno vijeće sastavljeno od trojice sudija.

VI. Dopustivost

17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 003440 11 Kžž od 12. decembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 15. februara 2012. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

24. Apelant smatra da Apelaciono odjeljenje Suda BiH ne zadovoljava standarde "nezavisnog i nepristrasnog suda".

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda pri odlučivanju da li je neki sud nezavisan treba uzeti u razmatranje sljedeće: način postavljanja i trajanje mandata sudija; postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i pitanje ostavlja li to tijelo utisak nezavisnosti (vidi Evropski sud, Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 22107/93, presuda od 25. februara 1997. godine, stav 73. i Moiseyev protiv Rusije, predstavka broj 62936/00, presuda od 9. oktobra 2008. godine, stav 173). Iz ovoga slijedi da, prvo, sud mora funkcionisati nezavisno od izvršne vlasti i svoje odluke mora zasnivati na svom slobodnom mišljenju, činjenicama i odgovarajućoj pravnoj osnovi. Drugo, da nije neophodno doživotno imenovanje sudija, ali je potrebno osigurati da vlasti ne mogu sudije otpuštati svojevoljno i na neprimjerenoj osnovi. Treće, da se mora izbjeći čak i nešto što izgleda kao zavisnost.

26. Zatim, Ustavni sud podsjeća da "nepristranost" podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen ličnim predrasudama u vezi s odlukom koju donosi, niti smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno. Zaključiti da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama moguće je samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. U ovom pogledu čak i utisak može imati izvjesnu važnost. Ono što je ovdje važno jeste povjerenje koje sudovi u demokratskom društvu moraju ulijevati javnosti i najviše od svega, kada su u pitanju krivični postupci, koje moraju ulijevati samom okrivljenom. Ovo podrazumijeva da kod odlučivanja postoji li u nekom konkretnom predmetu opravdan razlog za strah da određeni sudija nije nepristran, stav okrivljenog je važan, ali ne i odlučujući. Ono što je odlučujuće je da li se takav strah može smatrati objektivno opravdanim (vidi Evropski sud, Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine, stav 47; Fey protiv Austrije, presuda od 24. februara 1993. godine, stav 30; i Moiseyev protiv Rusije, presuda od 9. oktobra 2008. godine, stav 174).

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da, u smislu odredaba člana 3. stav 1. i člana 17. stav 1. tačka 1. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine, kao nezavisni i samostalni organ koji ima zadatak da osigura nezavisno, nepristrano i profesionalno pravosuđe, imenuje, između ostalih, sudije Suda BiH. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama člana 10. stav 4. Zakona o Sudu BiH propisano da je, u skladu s Poslovnikom Suda, predsjednik Suda nadležan da sudije raspoređuje na opšte i posebne zadatke u bilo koje odjeljenje, vijeće ili predmet, osim ako zakonom nije drugačije propisano. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog proizlazi da u pogledu imenovanja sudija Suda BiH postoji zakonska procedura koja obezbjeđuje funkcionisanje Suda BiH nezavisno od izvršne vlasti i vanjskih uticaja, kao i nezavisan, nepristran i profesionalan rad sudija tog suda, što sveukupno ostavlja utisak nezavisnosti tog suda. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeno upućuje na zaključak da Sud BiH zadovoljava standarde "nezavisnog suda" u smislu kriterija koje je uspostavio Evropski sud u svojoj praksi povodom tog pitanja. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o tome da predsjednik Suda BiH raspoređuje sudije u vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, kako je to i propisano relevantnim zakonskim odredbama, ni na koji način ne dovodi u pitanje poštovanje principa nezavisnosti suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome, Ustavni sud smatra da je potpuno neosnovano apelantovo pozivanje na presudu Evropskog suda u predmetu Bryan protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi Evropski sud, Bryan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 19178/91, presuda od 22. novembra 1995. godine). Naime, u navedenom predmetu Evropski sud je ukazao da postojanje nadležnosti državnog sekretara da oduzme ovlaštenja jednom inspektoru da odlučuje o žalbi, kako je bilo predviđeno nacionalnim zakonom, predstavlja narušavanje "nezavisnosti". Međutim, u tom predmetu, za razliku od konkretnog predmeta, državni sekretar je mogao u svako vrijeme, čak i tokom samog postupka odlučivanja o žalbi, da oduzme ovlaštenje inspektoru, dok u konkretnom slučaju predsjednik Suda BiH nema ovlaštenje da u toku samog postupka pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH mijenja sastav tog vijeća. Također, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi koji se odnose na sastav vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH (drugostepenog i trećestepenog), kao i imenovanje i predsjedavanje predsjednice Suda BiH trećestepenim vijećem, u nedostatku drugih argumenata i dokaza kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje, ne dovode u pitanje poštovanje principa nepristranosti suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa nezavisnosti i nepristranosti suda iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Zatim, apelant smatra da je drugostepeni sud propustio da održi glavni pretres po pravilima koja važe za prvostepeni postupak u skladu s odredbama člana 317. ZKPBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH jasno ukazao da vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH, u smislu odredaba člana 317. stav 2. ZKPBiH, nije obavezno da ponovo izvodi sve dokaze koji su već izvedeni u toku prvostepenog postupka, te, osim toga, ukazao i na to da se apelantov branilac saglasio da nema potrebe za ponovnim izvođenjem već izvedenih dokaza. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi, koji su izneseni u tom pravcu, potpuno neosnovani. Konačno, u pogledu apelantovih navoda da Apelaciono odjeljenje Suda BiH nije nadležno da rješava o žalbama protiv odluka tog odjeljenja, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 9. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, koje regulišu apelacionu nadležnost, propisano da je Sud BiH nadležan da odlučuje o žalbama protiv presuda ili odluka koje donese Krivično odjeljenje tog suda, te da je nadležan za rješavanje u svim drugim predmetima kada je to predviđeno zakonom Bosne i Hercegovine. Također, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 317a. stav 1. ZKPBiH propisano u kojim slučajevima je dozvoljena žalba protiv presuda Vijeća Apelacionog odjeljenja Suda BiH, dok je stavom 2. tog člana propisano da o žalbi protiv drugostepene presude odlučuje trećestepeno vijeće sastavljeno od trojice sudija. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da Apelaciono odjeljenje Suda BiH nije bilo nadležno da u konkretnom slučaju odlučuje o žalbi protiv drugostepene presude, te da kao takvi ne dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka.

29. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

30. Apelant, također, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja njegovog prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kojim je garantirano pravo na žalbu u krivičnim stvarima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, tj. na navodima kojima osporava nezavisnost, te nadležnost Apelacionog odjeljenja Suda BiH da odlučuje o žalbama protiv presuda tog odjeljenja, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje principa nezavisnosti i nepristranosti suda, niti je ostalim navodima dovedena u pitanje pravičnost postupka koji je vođen protiv apelanta.

32. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada se apelantovi navodi o kršenju tog prava vezuju za pitanje nezavisnosti Apelacionog odjeljenja Suda BiH i nadležnosti da odlučuje o žalbama protiv presuda tog odjeljenja, a Ustavni sud je već zaključio da su takvi navodi neosnovani.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-646/12 (Z. I.) | Sudska praksa | Aktio