Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-379/12 („Vinarija Ljubuški“ d.d.)

Odluka donesena 10. 02. 2015.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Izvršenje
  • Izvršni postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-379/12

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 02. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 379/12, rješavajući apelaciju „Vinarije Čitluk“ d.d. Čitluk, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, dopredsjednik Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Mirsad Ćeman, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 10. veljače 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija „Vinarije Čitluk“ d.d. Čitluk.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 097325 11 Gži od 17.

studenog 2011. godine.

Odbija se kao neutemeljena apelacija „Vinarije Čitluk“ d.d.

Čitluk podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 097325 11 Gži od 17. studenog 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj I-88/98-I od 5. svibnja 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Vinarija Ljubuški“ d.d. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Ljubuškog podnijela je 24. siječnja 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 097325 11 Gži od 17. studenog 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-88/98-I od 5. svibnja 2011. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, suovršenika „Agroherc“ d.o.o. Čapljina (u daljnjem tekstu: suovršenik), te tužitelja Suzane Kopilaš, Pere Čuljka i Snježane Planinić (u daljnjem tekstu: tužitelji ili tražitelji ovrhe) zatraženo je 1. siječnja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Suovršenik je dostavio odgovor 21. siječnja 2015. godine, a tužitelji 23. siječnja 2015. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor u roku koji je istekao 26. siječnja 2015. godine, niti je Općinski sud dostavio odgovor u roku koji je istekao 22. siječnja 2015. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužitelji su u siječnju 1995. godine podnijeli Osnovnom sudu u Mostaru tužbu protiv apelantičinog prednika „Hepok“ Mostar (u daljnjem tekstu: apelantičin prednik), kojom su tražili da im isplati neisplaćene plaće za razdoblja i u iznosima preciziranim u tužbi.

6. Osnovni sud u Mostaru je Presudom broj P.252/95 od 8. svibnja 1996. godine usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obvezao apelantičinog prednika da im na ime neisplaćenih plaća za sporno razdoblje isplati iznose precizirane u presudi i da im naknadi troškove parničnog postupka, također precizirane u presudi. Navedena presuda je postala pravomoćna 20. lipnja 1996. godine. Ovršni postupak okončan pobijanim rješenjima

7. Tužitelji su kao tražitelji ovrhe protiv prednika apelantice kao ovršenika 10. siječnja 1998. godine podnijeli prijedlog za izvršenje Presude Osnovnog suda u Mostaru broj P.252/95 od 8. svibnja 1996. godine pljenidbom novčanih sredstava s računa apelantičinog prednika. Ovrha je dopuštena Rješenjem tog suda broj I:21/98 od 15. siječnja 1998. godine.

8. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela prigovor 2. veljače 1998. godine. Rješenjem Osnovnog suda u Mostaru broj I:21/98 od 16. ožujka 1998. godine prigovor je usvojen, ovrha obustavljena u cijelosti i ukinute sve provedene radnje. U obrazloženju je navedeno da su točni apelantičini prigovori da ovršenik naznačen u prijedlogu za ovrhu i žiroračun naznačen u prijedlogu više ne postoje.

9. Protiv navedenog rješenja tražitelji ovrhe podnijeli su 25. ožujka 1998. godine žalbu Višem sudu u Mostaru, u kojoj su naznačili ovršenike-pravne sljednike apelantičinog prednika. Viši sud u Mostaru je, rješavajući povodom navedene žalbe, donio Rješenje broj GŽ-65/98 od 25. lipnja 1998. godine, kojim je žalbu uvažio, pobijano rješenje ukinuo i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz obvezivanje tog suda da u ponovljenom postupku pozove tražitelje ovrhe da urede ovršni prijedlog na način da točno naznače ovršenike.

10. Tražitelji ovrhe su 5. ožujka 1999. godine dostavili Osnovnom sudu uređen prijedlog za ovrhu, u kojem su kao ovršenike označili Holding „Hepok“ d.d. Mostar i to apelanticu i još četiri poduzeća. Protiv navedenog prijedloga apelantica je izjavila prigovor, zbog čega je Osnovni sud u Mostaru predmet zaveo pod novim brojem I-88/98 i zakazao ročište, nakon kojeg su održana još tri ročišta i to 1. lipnja 1999. godine, 12. studenog 2000. godine i 12. prosinca 2000. godine.

11. Nakon toga u predmetu nije bilo nikakvih aktivnosti sve do 11. prosinca 2010. godine kada je Općinski sud donio zaključak kojim se ponovno pozivaju tražitelji ovrhe da urede ovršni prijedlog na način da pravilno označe ovršenike, što su tražitelji ovrhe i učinili, označivši apelanticu i suovršenika kao ovršenike u konkretnom predmetu.

12. Općinski sud je dopunskim Rješenjem o ovrsi broj I-88/98-I od 10. siječnja 2011. godine dopustio ovrhu na preciziranim transakcijskim računima apelantice i suovršenika.

13. Protiv navedenog rješenja apelantica je podnijela prigovor Općinskom sudu, koji je Rješenjem broj I-88/98-I od 5. svibnja 2011. godine prigovor odbio kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja je ponovljena kronologija predmeta, te istaknuto da su tražitelji ovrhe uredili prijedlog za ovrhu na način da su kao ovršenike označili pravne sljednike apelantičinog prednika i to suizvršenika i apelanticu, te kao dokaz pravnog sljedništva dostavili uvjerenje Općinskog suda o pravnom sljedništvu broj Tt-O-1-1902/10 od 17. prosinca 2010. godine. Dalje je navedeno da je taj sud utvrdio da iz Rješenja Višeg suda u Mostaru broj U/I-74/95 od 27. siječnja 1995. godine proizlazi da je došlo do promjene u organiziranju i obliku društvenog poduzeća apelantičinog prednika, da od tada poduzeće posluje pod nazivom Holding „Hepok“ d.d. Mostar, da se u sastavu poduzeća nalaze dionička društva: apelantica, „Vinarija Ljubuški“ d.d. Ljubuški, „Vinarija Stolac“ d.d. Stolac, „Plantaže Čapljina“ d.d. Čapljina i „Plantaže Mostar“ d.d. Mostar, te da je imovina bivšeg poduzeća apelantičinog prednika podijeljena između novih dioničarskih društava, sukladno odredbi članka 2. Odluke o statusnoj promjeni-podjeli apelantičinog prednika broj 11/94 od 31. listopada 1994. godine. Općinski sud je naveo da iz uvjerenja o pravnom sljedništvu broj Tt-O-1- 1902/10 od 17. prosinca 2010. godine slijedi da je rješenjem Višeg suda u Mostaru upisano osnivanje novih poduzeća nastalih podjelom apelantičinog prednika, između ostalih, pod nazivom Holding „Hepok“ d.d. Mostar „Vinarija Čitluk“ d.d. Čitluk, da je rješenjem Kantonalnog suda u Mostaru broj Tt-556/02 od 22. listopada 2002. godine upisano usklađivanje sa Zakonom o gospodarskim društvima, te izvršen upis privatizacije dijela državnog kapitala-upis temeljnog dioničkog kapitala, te da je izmijenjena tvrtka društva i upis uprave na način da društvo, koje je do tada poslovalo pod nazivom Holding „Hepok“ d.d. Mostar „Vinarija Čitluk“ od 22. listopada 2002. godine posluje pod apelantičinom tvrtkom.

14. Općinski sud je obrazložio da iz navedenog uvjerenja o pravnom sljedništvu proizlazi da je u jednoj od holding-jedinica koja je poslovala pod nazivom Holding „Hepok“ d.d. Mostar „Plantaže Čapljina“ Rješenjem Kantonalnog suda broj Tt-544/04 od 19. srpnja 2004. godine upisano usklađivanje sa Zakonom o gospodarskim društvima u smislu izmjene tvrtke, adrese sjedišta, upis privatizacije dijela državnog kapitala, upis temeljnog dioničkog kapitala, upis uprave i brisanje ograničenja kod člana uprave-ravnatelja društva. Navedeno je da je Rješenjem Općinskog suda broj Tt-O-305/10 od 8. listopada 2010. godine izvršen upis nove tvrtke umjesto Holding „Hepok“ d.d. Mostar „Plantaže Čapljina“ i to pod nazivom suovršenika.

15. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da je odredbama članka 62. stavak 3. Zakona o gospodarskim društvima propisano da se društvo može podijeliti na više društava čime prestaje postojati, a nova društva postaju njegovi pravni sljednici sa solidarnom odgovornošću, što znači da preuzimaju njegova prava i obveze. Dalje je navedeno da je odredbama članka 414. stavak 1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da svaki dužnik solidarne obveze odgovara povjeritelju za cijelu obvezu i povjeritelj može zahtijevati njezino ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kada jedan dužnik ispuni obvezu ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju. Navedeno je i da je člankom 423. stavak 1. ZOO-a propisano da ovršenik koji ispuni obvezu ima pravo zahtijevati od ostalih solidarnih ovršenika da mu naknade dio obveze koji pada na njih. Općinski sud je naveo da, s tim u vezi, nesporno proizlazi da je „Hepok“ d.d. Mostar brisan iz sudskog registra zbog podjele na šest novih d.d. koja su, sukladno članku 62. stavak 3. Zakona o gospodarskim društvima, preuzela sva njegova prava i obveze i za njegove obveze solidarno odgovaraju. Prema obrazloženju Općinskog suda, tražitelji ovrhe su, sukladno članku 414. stavak 1. ZOO-a, mogli označiti bilo koje društvo od njih šest kao pravnog sljednika i tražiti isplatu potraživanja iz ovršne isprave, a to su, u konkretnom slučaju, kako je naveo taj sud, apelantica i suovršenik.

16. Općinski sud je naveo i da je u vezi s navedenim neutemeljen prigovor apelantice i suovršenika u kojem su naveli da su članice Holdinga sklopile ugovor o utvrđivanju međusobnih obveza kojima je regulirano da će sva prava iz radnog odnosa radnici ostvarivati u onoj jedinici u kojoj su se zatekli 20. prosinca 1994. godine. Navedeno je da se ova odredba ne može primijeniti na tražitelje ovrhe jer su njihovi radni odnosi prestali prije navedenog datuma. Također je obrazloženo da je neutemeljen i prigovor zastare koji su istakli apelantica i suovršenik, jer, kako je naveo Općinski sud, nesporno je da su tražitelji ovrhe prijedlog za izvršenje presude od 8. svibnja 1996. godine podnijeli 10. siječnja 1998. godine. Kako je obrazložio taj sud, odredbama članka 379. stavak 1. ZOO-a propisano je da sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog tijela ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim tijelima zastarijevaju za 10 godina, a da je u konkretnom slučaju nesporno da taj rok nije protekao. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio odluku kao u dispozitivu.

17. Protiv navedenog rješenja apelantica i suovršenik su 13. svibnja 2011. godine podnijeli žalbu Kantonalnom sudu, koji je Rješenjem broj 58 0 I 097325 11 Gži od 17. studenog 2011. godine žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ponovio činjenice prezentirane u prethodnim točkama ove odluke, te istakao da se, prema odredbama članka 30. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku, ovrha određuje na prijedlog tražitelja ovrhe protiv treće osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao ovršenik ako tražitelj ovrhe javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje preneseno ili na drugi način prešlo na tu osobu, odnosno u konkretnom slučaju na pravnu osobu koja je pravni sljednik (sukcesor dužnika) iz ovršne isprave. Kantonalni sud je istakao da se ovrha može dopustiti i protiv drugih osoba, a ne protiv one osobe na koju glasi ovršni naslov u slučaju ako se izvodom iz registra dokaže pravni kontinuitet ovršenika, te da u konkretnom slučaju prijedlog za ovrhu sadrži valjanu oznaku ovršenika usklađenu s ovršnom ispravom. Kantonalni sud je naveo i da je pravilno prvostupanjki sud u pobijanom rješenju tumačio odredbu članka 9. ugovora o uređenju odnosa između Holdinga „Hepok“ i jedinica društva, kojom je regulirano da će se sva prava iz radnog odnosa ostvarivati u onoj jedinici u kojoj su se radnici zatekli 20. prosinca 1994. godine. Navedeno je da se, kako je zaključio i prvostupanjski sud, ta odredba ne može primijeniti na tražitelje ovrhe, jer oni 20. prosinca 1994. godine nisu bili u radnom odnosu niti u jednoj od jedinica. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odbio žalbu apelantice i suovršenika kao neutemeljenu. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelantica smatra da su joj pobijanim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nerazumnoj dužini trajanja postupka. Apelantica navodi da sudovi nisu uzeli u obzir njezine dokaze iz kojih proizlazi da je Holding „Hepok“ Mostar jedini pravni sljednik „Hepok“ d.d. Mostar, te da su nepravilno uzeli kao dokaz izvod iz registra poduzeća, a ne stvarno stanje. Apelantica smatra i da se na nju ne može primijeniti niti članak 149. Zakona o poduzećima, jer nije pravni sljednik bivšeg poduzeća koje je prvobitno bilo naznačeno kao ovršenik, kao ni da se na nju ne mogu primijeniti odredbe čl. 22, 23, 27. i 30. Zakona o ovršnom postupku, jer ona nije solidarni dužnik, budući da protiv nje ne postoji valjana ovršna isprava. Apelantica smatra da je ovršni postupak trajao neopravdano dugo, posebno jer u predmetu nije bilo nikakvih aktivnosti punih 10 godina.

b) Odgovor na apelaciju

19. Tužitelji su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na koja se apelantica u apelaciji poziva i da su zbog dužine trajanja postupka jedino tužitelji trpjeli posljedice, a ne apelantica.

20. Suovršenik je naveo da sporna pravomoćna presuda nije donesena u vrijeme kada su uređivani međusobni odnosi dijelova bivšeg poduzeća, te da je zbog toga apelacija utemeljena. V.Relevantni propisi

21. U Zakonu o gospodarskim društvima („Službene novine FBiH“ br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02 i 29/03), u tekstu koji je bio na snazi u vrijeme kada je vođen postupak, relevantne odredbe glase:

Članak 62.

Dva ili više društava mogu se spojiti tako da prijenosom imovine i obveza bez provođenja likvidacije osnuju novo društvo, koje postaje njihov pravni sljednik. Društvo se može pripojiti prijenosom imovine i obveza bez provođenja likvidacije drugom društvu, koje postaje njegov pravni sljednik.

Društvo se može podijeliti prijenosom imovine i obveza bez provođenja likvidacije na dva ili više društava, koja postaju njegovi pravni sljednici, solidarno odgovorni za njegove obveze na jedan od sljedećih načina: pripajanjem, kada društvo koje se dijeli prenese na dva ili više postojećih društava ukupnu imovinu i obveze, ili, osnivanjem novih društava, kada društvo koje se dijeli prenese na dva ili više novih društava ukupnu imovinu i obveze.

U slučajevima spajanja, pripajanja ili podjele društva, u smislu odredaba st. 1. do 3. ovog članka, dioničari ili vlasnici udjela spojenog, pripojenog ili podijeljenog društva dobijaju dionice (udjele) društva sljednika, uz mogućnost isplate u novcu do 10% ukupne nominalne vrijednosti dionica (udjela) koje društva sljednici emituju po tom osnovu. Svako društvo, isključujući društvo sa neograničenom solidarnom odgovornošću, može promijeniti oblik.

22. U Zakonu o preduzećima („Službene novine FBiH“ br. 2/95 i 8/96), koji je bio na snazi u vrijeme reorganizacije DD „Hepok“ Mostar, relevantne odredbe glase:

Član 149.

Za obaveze prema trećim licima preduzeće koje se dijeli solidarno odgovaraju preduzeća nastala podjelom.

23. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službene novine RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 414. stav 1.

Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.

Član 423. stav 1.

Dužnik koji je ispunio obavezu ima pravo zahtijevati od svakog dužnika da mu naknadi dio obaveze koji pada na njega.

24. U Zakonu o ovršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06, 39/09, 74/11 i 35/12) relevantne odredbe glase:

Članak 5. stavak 1.

(1)U postupku ovrhe sud je dužan postupati žurno.

Članak 30. stavak 2.

(2) Ovrha se određuje i protiv treće osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao ovršenik ako tražitelj ovrhe javnom ili po zakonu ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz ovršne isprave ili je taj dug po zakonu obvezno izmiriti. Ako se obveza treće osobe na ispunjenje duga ospori, stranke prije ovrhe to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

VI.Dopustivost

25. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju, predmet pobijanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 58 0 I 097325 11 Gži od 17. studenog 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijano rješenje apelantica je primila 24. studenog 2011. godine, a apelacija je podnesena 21. siječnja 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

28. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelantica pobija navedene odluke tvrdeći da su joj tim odlukama prekršena prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

30. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

31. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

A) U odnosu na primjenu materijalnog prava

32. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na izvršenje pravomoćne sudske presude, dakle, ticao se građanskih prava i obveza, te se stoga na postupak primjenjuju garancije članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

33. Apelantica tvrdi da joj je pobijanim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, s obzirom na to da su redoviti sudovi zaključili da je apelantica pravni sljednik „Hepok“ d.d. Mostar, iako apelantica to nije, niti je označena kao ovršenik na ovršnoj ispravi. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu. Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redoviti sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenoga, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li pobijana presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su tražitelji ovrhe na traženje Općinskog suda uredili ovršni prijedlog na način da su umjesto ranije naznačenog ovršenika, apelantičinog prednika, koji je u međuvremenu prestao postojati, označili apelanticu i suovršenika kao njegove pravne sljednike. Ustavni sud zapaža da su tužitelji tom prilikom kao dokaz o pravnom sljedništvu apelantice i suovršenika dostavili rješenje Višeg suda u Mostaru i uvjerenje Općinskog suda o pravnom sljedništvu, koji su precizirani u prethodnim točkama ove odluke. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi utvrdili da iz navedenih dokumenata proizlazi da je izvršena reorganizacija apelantičinog prednika na temelju koje je nastala nova tvrtka, Holding „Hepok“ d.d. Mostar, koja se sastojala od šest članica, holding-poduzeća među kojima su i apelantica i suovršenik. Dalje, Ustavni sud podsjeća na odredbe članka 149. Zakona o poduzećima i članka 62. stavak 3. Zakona o gospodarskim društvima, prema kojima se društvo/poduzeće može podijeliti na više novih društava/poduzeća, a svako do novonastalih društava/poduzeća solidarno odgovara za obveze podijeljenog društva/poduzeća. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na odredbe članka 414. ZOO-a i članka 30. Zakona o ovršnom postupku, prema kojima, između ostaloga, povjeritelj može od svakog od solidarnih dužnika tražiti ispunjenje obveze (članak 414. stavak 1. ZOO-a), te da se ovrha može odrediti i protiv treće osobe koja nije naznačena na ovršnoj ispravi ako tražitelj ovrhe valjanom ovjerenom javnom ili privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz ovršne isprave ili ako je prema zakonu obvezna izmiriti dug (članak 30. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku).

36. Dakle, dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta s navedenim zakonskim odredbama, s obzirom na to da tužitelji posjeduju valjanu ovršnu ispravu, odnosno pravomoćnu sudsku presudu i da su ovjerenom javnom ispravom, rješenjem i uvjerenjem redovitih sudova iz registra poduzeća, dokazali da su apelantica i suovršenik pravni sljednici poduzeća „Hepok“ d.d. Mostar, koje je reorganizirano u šest holding-društava (među kojima su apelantica i suovršenik), koja međusobno preuzimaju obveze reorganiziranog poduzeća, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazivalo na to da su redoviti sudovi proizvoljno primijenili zakonske odredbe, budući da su, suprotno apelacijskim navodima, eksplicitno i detaljno objasnili svoj zaključak da je apelantica pravni sljednik bivšeg poduzeća koje je prvobitno bilo naznačeno kao ovršenik. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neutemeljenim apelantičine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na apelacijske navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. B) U odnosu na suđenje u razumnom roku

a) Relevantna načela

38. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

b) Razdoblje koje se uzima u obzir

39. Ustavni sud zapaža da je ovršni postupak započeo 10. siječnja 1998. godine podnošenjem prijedloga tražitelja ovrhe da se dopusti izvršenje pravomoćne sudske presude od 8. svibnja 1996. godine, te da je okončan Rješenjem Kantonalnog suda 58 0 I 097325 11 Gži od 17. studenog 2011. godine. Dakle, ovršni postupak je ukupno trajao 13 godina i 10 mjeseci i to je razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom analize trajanja postupka.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

40. U konkretnom slučaju radi se o ovršnom postupku čiji je predmet bilo izvršenje pravomoćne sudske presude kojom su apelantičin prednik i suovršenik obvezani tražiteljima ovrhe naknaditi neisplaćene plaće. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redoviti sudovi trebali razmotriti.

41. Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja rješenja kojim je dopuštena ovrha, povodom prigovora apelantice i suovršenika, predmetno rješenje poništeno i ukinute sve provedene radnje jer tražitelji ovrhe nisu pravilno označili ovršenike, budući da je u međuvremenu došlo do reorganizacije ranije naznačenog ovršenika. Nakon što su tužitelji dostavili uređen prijedlog za ovrhu, apelantica i suovršenik su ponovno podnijeli prigovor, zbog čega je Općinski sud odlučio održati ročište pred tim sudom, što je i učinjeno i održana su tri ročišta. Ustavni sud zapaža da se sve navedeno dešavalo od 15. siječnja 1998. godine kao dana podnošenja prijedloga za donošenje rješenja o ovrsi, pa do 12. prosinca 2000. godine kada je okončano posljednje ročište, što se može smatrati relativno kratkim razdobljem. Međutim, Ustavni sud zapaža da nakon okončanja navedenog ročišta u konkretnom predmetu nije bilo nikakvih aktivnosti punih 10 godina, sve do 11. prosinca 2010. godine kada je Općinski sud donio zaključak da se od tužitelja ponovno zatraži da urede ovršni prijedlog. Nakon što su tužitelji ponovno uredili ovršni prijedlog, 10. siječnja 2011. godine doneseno je rješenje kojim je sporna ovrha dopuštena, nakon čega je, povodom apelantičinog prigovora protiv navedenog rješenja i povodom žalbe podnesene Kantonalnom sudu nakon tog prigovora, odlučeno u roku od 10 mjeseci i čime je postupak okončan. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema nikakvih objektivnih okolnosti koje bi opravdale potpunu desetogodišnju neaktivnost Općinskog suda u ovršnom postupku koji nije bio naročito složen i koji je prema zakonskoj odredbi hitne prirode. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, iako je evidentna primjerena ažurnost Općinskog suda u početnoj i završnoj fazi postupka, upravo taj sud snosi isključivu odgovornost za dužinu trajanja postupka, budući da je evidentno da u razdoblju od 10 godina (od prosinca 2001. godine do prosinca 2011. godine) taj sud nije poduzimao nikakve procesne radnje.

42. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su navedeni u prethodnim točkama ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta i zakonom propisanu hitnost u rješavanju predmeta u ovršnom postupku, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

43. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni i apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

44. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na primjenu materijalnog prava kada su redoviti sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na utvrđeno činjenično stanje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

45. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je ovršni postupak, koji nije bio naročito složen i koji je prema zakonu hitne prirode, trajao 13 godina i 10 mjeseci, od kojih u razdoblju od 10 godina u postupku nije bilo nikakvih aktivnosti Općinskog suda.

46. Nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava temelji na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-379/12 („Vinarija Ljubuški“ d.d.) | Sudska praksa | Aktio