Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1354/12 (M. Đ. i H. Č.)
Odluka donesena 10. 02. 2015.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03)
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 22
Predmeti (1)
AP-1354/12
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 02. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1354/12, rješavajući apelaciju Mustafe Đelilovića i Halida Čovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica
Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica
Mirsad Ćeman, sudija
Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 10. februara 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Đelilovića i Halida Čovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine i S1 1 K007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Đelilovića i Halida Čovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine i br. S1 1 K007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mustafa Đelilović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Sarajeva, koga zastupaju Vasvija Vidović i Edina Rešidović, advokati iz Sarajeva, te Halid Čović (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koga zastupaju Vasvija Vidović i Lejla Čović, advokati iz Sarajeva, podnijeli su 12. aprila 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine i br. S1 1 K007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09) koja su važila u to vrijeme, od Suda BiH, kao i od Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. aprila 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 9. maja 2012. godine, a Tužilaštvo BiH 4. maja 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda (ranije važeća), odgovor na apelaciju dostavljen je opunomoćenicima apelanata 8. novembra 2012. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
6. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 007914 11 Krn od 23. novembra 2011. godine, koje je donio sudija za prethodni postupak, u krivičnom predmetu protiv osumnjičenih apelanata i drugih, zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c), e) i f i krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tač. a), b) i c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) apelantima i ostalim osumnjičenim je određen pritvor zbog postojanja posebnih pritvorskih osnova iz člana 132. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) koji po ovome rješenju može trajati najduže jedan mjesec, odnosno do 22. decembra 2011. godine ili do nove odluke suda.
7. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K007914 11 Kv2 od 21. decembra 2011. godine produžen je pritvor apelantima za jedan mjesec iz osnova propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH i po ovom rješenju može trajati do 21. januara 2012. godine ili do nove odluke suda.
Osporena rješenja
8. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine, koje je doneseno nakon održanog javnog ročišta kojem su prisustvovali optuženi, te njihovi branioci i tužilac Tužilaštva BiH, produžen je pritvor apelantima i ostalim optuženim (još šest optuženih) iz osnova propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH i po navedenom rješenju može trajati najduže tri godine, odnosno do 17. januara 2015. godine, ili do drugačije odluke suda. Sud BiH je u obrazloženju rješenja prvenstveno naveo da je u okviru optužnice od 29. decembra 2011. godine, koja je potvrđena 10. januara 2012. godine, stavljen i prijedlog za produženje pritvora svim tada osumnjičenim licima zbog razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH. Tužilaštvo je svoj prijedlog temeljilo na činjenici o postojanju većeg broja osumnjičenih i načinima njihovog učestvovanja u izvršenju krivičnih djela, odnosima koje su ta lica imala u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te njihove uloge pri formiranju i funkcioniranju zatočeničkih objekata „Silos“, „9. maj“ i „Krupa“. Istaknuto je da je kroz te objekte prošlo više od 500 lica srpske i hrvatske nacionalnosti od kojih je 150 lica u zatočeništvu ostalo cijeli period rata, te da ovi svjedoci predstavljaju jedan od najvažnijih izvora saznanja o stvarnim dešavanjima u zatočeničkim objektima. Istaknuto je da mnogi od tih svjedoka i danas imaju fizičke i psihičke posljedice zbog načina postupanja prema njima iz kojih razloga, po navodima Tužilaštva, predstavljaju veoma osjetljivu kategoriju svjedoka. S druge strane, navedeno je da drugu kategoriju svjedoka predstavljaju pojedinci iz civilnih struktura vlasti-policajci, pripadnici SJB Hadžići, pripadnici 9. brdske brigade i drugih jedinica ARBiH, te stražari u zatočeničkim objektima koji su pripadali istim civilnim ili vojnim strukturama kao optuženi i da je između njih postojao odnos podređenosti. Osim toga, istaknuto je da najveći broj svjedoka i danas živi na području Hadžića, te je, po mišljenju Tužilaštva, opasnost od utjecaja na svjedoke konkretna, realna i lako ostvariva. Istaknuto je da su branioci apelanata osporavali postojanje osnovane sumnje i postojanje posebnog pritvorskog razloga za produženje pritvora, ističući da se utjecaj na svjedoka A. ne može dovesti u vezu sa njima, odnosno ističući da ne postoje konkretizacija i individualizacija utjecaja na tok krivičnog postupka.
9. Kako je naveo Sud BiH, u situaciji kada postoji osnovana sumnja da je lice (optuženi) počinilo krivično djelo, pritvor se može odrediti ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače (član 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH). Navedeno je da Sud BiH smatra da je za ispunjenje razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja bez obzira na to da li su optuženi pokušali da to učine ili ne. Stoga, nije neophodno dokazivati da su optuženi pokušali da ostvare naročit i konkretan utjecaj na svjedoke ili saučesnike. Sam ozbiljan rizikili opravdana naznaka takvog utjecaja, zasnovana na konkretnim okolnostima kao što je to ovdje slučaj, dovoljni su da se izvede zaključak da će optuženi, ukoliko se nađu na slobodi, vjerovatno utjecati na svjedoke ili saučesnike. Ocjenjujući sve okolnosti na strani apelanata, Sud BiH je prvenstveno krenuo od činjenice da se u konkretnom slučaju radi o veoma teškom krivičnom djelu, čije posljedice se još osjećaju kod oštećenih i efekt tih posljedica, slijedom izjava koje su svjedoci dali u istrazi, protok vremena nije izbrisao niti umanjio. Naime, apelanti se terete za izvršenje krivičnog djela čiji su zaštitni objekt vrijednost međunarodnog prava za koje je predviđena kazna zatvora u rasponu od deset godina do dugotrajnog zatvora. Budući da su potvrđivanjem optužnice u ovom postupku apelanti suočeni sa mogućnošću izricanja kazne dugotrajnog zatvora, može se pretpostaviti da, po mišljenju Suda BiH, na njihovoj strani postoji jak motiv da izbjegavaju ili umanjuju vlastitu odgovornost utjecajem na svjedoke ili saučesnike koji imaju relevantna saznanja o događajima koji su predmet optužnice. Navedeni zaključak Sud BiH prvenstveno zasniva na činjenici da se u konkretnom slučaju postupak vodi protiv 11 lica od kojih je osam lišeno slobode. Sud BiH navodi da se radi o svjedocima koji su važan i relevantan izvor informacija o stvarnim dešavanjima u zatočeničkim objektima, a određeni broj njih je i lično poznat apelantima. Po ocjeni Suda BiH, sve navedeno se ima posmatrati i u kontekstu činjenica da predmetni krivični postupak još nije u fazi glavnog pretresa, odnosno da nije ni započelo izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, zbog čega je, prema ocjeni Suda BiH, neophodno osigurati da svjedoci svoje iskaze daju u atmosferi lišenoj straha za svoju i sigurnost svoje porodice. Slijedeći navedeno, Sud BiH zaključuje da ocijenjene okolnosti zadovoljavaju standard „ozbiljnog rizika“ da će optuženi utjecati na tok postupka ukoliko bi pritvor bio ukinut, što čini ispunjenim zakonske uvjete iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, a time i opravdanim dalje održavanje mjere pritvora na snazi. Slijedeći analize svih relevantnih činjenica, ocijenivši ih u njihovoj sveukupnosti i međusobnom sadjejstvu, Sud BiH je zaključio da sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju da u ovom trenutku niti jedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila adekvatna da se osigura prisustvo optuženih, što je, ujedno, apsolutno bitna pretpostavaka za uspješno vođenje krivičnog postupka.
10. Rješenjem vanraspravnog vijeća Suda BiH broj S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata izjavljene posredstvom njihovih branilaca protiv Rješenja Suda BiH broj S1 1 K 007914 11 Kro od 17. januara 2012. godine. Kako se navodi u rješenju, Sud BiH je u cijelosti ispravno ocijenio postojanje osnovane sumnje o učešću apelanata u inkriminiranim radnjama i u dovoljnoj mjeri obrazložio svoje zaključke. Sama činjenica da je potvrđena optužnica kojom se optuženi terete za počinjenje krivičnih djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c), e) i f) i krivičnog djela ratni zločin protiv ratnih zarobljenika iz člana 175. stav 1. tač. a), b) i c) KZBiH, po mišljenju vanraspravnog vijeća, dovoljan je pokazatelj da postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili inkriminirane radnje. Pošto je 10. januara 2012. godine nesporno potvrđena optužnica protiv apelanata u ovom predmetu, jednako tako je utvrđeno i postojanje osnovane sumnje o njihovom učešću u izvršenju predmetnih krivičnih djela. Naime, suprotno navodima odbrane, zaključak o postojanju osnovane sumnje ne temelji se samo i isključivo na činjenici da je u konkretnom slučaju već potvrđena optužnica, budući da je evidentno da je Sud BiH u ovom predmetu, prilikom određivanja i produženja pritvora, već više puta ocijenio i obrazlagao razloge za postojanje osnovane sumnje u odnosu na apelante i u svim dosadašnjim pravosnažnim rješenjima detaljno elaborirao činjenice i dokaze u prilog postojanju osnovane sumnje. U pogledu žalbenih navoda da osnovana sumnja nije konkretizirana u odnosu na svakog pojedinačno optuženog, niti u pobijanom rješenju, a niti ranije, vanraspravno vijeće smatra da se optuženim apelantima potvrđenom optužnicom stavlja na teret saizvršilaštvo u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP), kao obliku učešća u izvršenju djela, to nije bilo ni nužno niti moguće, osobito u ovoj fazi postupka kada se odlučuje o pritvoru, a ne krivici apelanata, opisati precizno pojedinačne radnje svih njih. Neosnovani su, po ocjeni vanraspravnog vijeća, i prigovori branilaca optuženih kojima se osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga propisanih u odredbi člana 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH na strani apelanata. Suprotno istaknutim prigovorima branilaca da ne postoji „procesna zajednica“, u pobijanom rješenju je, po ocjeni vanraspravnog vijeća Suda BiH, pravilno ocijenjena činjenica da se predmetna istraga vodi protiv većeg broja lica (11 lica od kojih je osam trenutno u pritvoru), koji su predmetna krivična djela, kako se osnovano sumnja, počinili kao saizvršioci u UZP. Stoga, po ocjeni vanraspravnog vijeća Suda BiH, sudija za prethodno saslušanje je pravilno zaključio da apelanti, koji se međusobno poznaju i koji poznaju druge potencijalne saizvršioce u predmetnim zločinima, kao i svjedoke oštećene čija neposredna saznanja mogu biti od ključnog značaja za utvrđivanje odlučnih činjenica u vezi sa predmetnim inkriminacijama, te da bi u slučaju puštanja na slobodu stupili u međusobne kontakte i kontakte sa trećim, njima poznatim licima i da bi boravak na slobodi iskoristili za ometanje krivičnog postupka, međusobnim dogovorima i utjecajima na svjedoke u predmetu. Navedene okolnosti vanraspravno vijeće je dovelo u vezu sa činjenicama da su apelanti u inkriminiranom periodu obavljali najviše funkcije civilne i vojne vlasti, te su, slijedom navedenih okolnosti, nesumnjivo bili jake i utjecajne ličnosti u inkriminiranom periodu, a čiji utjecaji su zasigurno ostavili određeni trag i do danas. Stoga se, i po ocjeni vanraspravnog vijeća, može osnovano pretpostaviti da puštanje apelanata na slobodu u ovoj fazi krivičnog postupka nosi suviše veliki rizik od ometanja krivičnog postupka uništavanjem ili sakrivanjem tragova i dokaza, odnosno utjecajem na svjedoke i saučesnike.
11. Osim toga, i po ocjeni vanraspravnog vijeća, nezanemariva je činjenica da se kao ključni svjedoci u ovom krivičnom postupku pojavljuju upravo ona lica koja su određeni vremenski period provela u zatočeničkim objektima koji su predmet istrage koju Tužilaštvo vodi. Njihova saznanja zasigurno imaju karakter odlučnih za rasvjetljavanje okolnosti i stanja kakvo je postojalo u navedenim zatočeničkim objektima u inkriminiranom periodu. Veći broj svjedoka je, kako primjećuje vanraspravno vijeće, već izrazio strah za svoju i sigurnost svojih porodica, a da nije riječ o neosnovanim strahovima, govori činjenica, također ocijenjena u pobijanom rješenju, da je nakon što je jedan od svjedoka (oštećeno lice A.) u ovom predmetu dao iskaz u vezi sa njemu poznatim dešavanjima, na njega ostvaren izvjesni utjecaj lica koja su u inkriminiranom periodu bili pripadnici SJB „Hadžići", među kojim je mogao identificirati lice S.G. Navedeno, očigledno, i po ocjeni vanraspravnog vijeća, predstavlja konkretizaciju utjecaja na svjedoka, kako bi odstupio od iskaza koji je već dao u fazi istrage, te čini neosnovanim prigovore branilaca da se ovaj poseban pritvorski razlog temelji na apstraktnim konstrukcijama. Vanraspravno vijeće smatra da, s obzirom na to da se apelanti nalaze u istoj procesnoj zajednici, a utjecaj su, kako proizlazi iz službene zabilješke, učinili pripadnici struktura kojima su pojedini optuženi u inkriminiranom periodu pripadali SJB „Hadžići“, dok se iz sadržaja upućene „opomene“ svjedoku i vremena njenog upućivanja nesumnjivo može zaključiti da je ona vezana za njegovo davanje iskaza u konkretnom predmetu, to su, po ocjeni vanraspravnog vijeća, i istaknuti prigovori branilaca neosnovani.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelanti navode da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, član 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i član 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima.
13. Apelanti prvenstveno osporavaju navode pobijanih rješenja kojima se utvrđuje postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih osnova iz tačke b) stav 1. član 132. ZKPBiH, naročito osporavajući značaj postojanja „procesne zajednice“ optuženih lica, smatrajući da se radi o nedozvoljenoj konstrukciji i osnovu za održavanje mjere pritvora. Također, apelanti smatraju da za zadržavanje lica u pritvoru po navedenom zakonskom osnovu nije dovoljno samo postojanje opasnosti od utjecaja na svjedoke, već takav utjecaj mora biti konkretiziran. Također, razlog za zadržavanje apelanata u pritvoru ne mogu biti ni funkcije koje su obavljali tokom inkriminiranog perioda. Apelanti smatraju da za određivanje mjere pritvora licu osumnjičenom/optuženom da je počinilo krivično djelo mora postojati osnovana sumnja da je upravo to lice počinilo predmetno krivično djelo, kao i da moraju postojati „valjani razlozi" za određivanje pritvora koje nadležni organ mora prezentirati, a ne samo paušalno obrazložiti ili se generalno pozvati na zakonske odredbe. Prilikom donošenja zaključka o opravdanosti produženja mjere pritvora Sud BiH se nije mogao voditi činjenicom da se svim optuženima u ovom predmetu sudi zajedno, te da zbog toga prema svim optuženima može primijeniti iste razloge za produženje pritvora. Apelanti smatraju da Sud BiH potpuno pogrešno tumači standard postojanja ozbiljnog rizika, ne dajući bilo kakav konkretan ili pravno valjan argument u korist postojanja ozbiljnog rizika u odnosu na svakog apelanta pojedinačno. Imajući u vidu izneseno, jasno je da je u postupku određivanja pritvora protiv apelanata došlo do kršenja prava iz člana 5. Evropske konvencije s obzirom na to da bojazan koju Sud BiH navodi kao opravdanje za produženje pritvora nije opravdana konkretnim činjenicama i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali da su apelanti pokušali utjecati na svjedoke, odnosno da postoji ozbiljan rizik da će utjecati na svjedoke, ili da će na bilo koji drugi način ometati sam tok postupka. Apelanti smatraju da je ovakvo postupanje Suda BiH apsolutno suprotno standardima utvrđenim sudskom praksom Evropske konvencije i Ustavnog suda na koje su apelanti ukazivali u toku postupka, a koje je Sud BiH očigledno pogrešno tumačio. Po mišljenju apelanata, Sud BiH potpuno proizvoljno zaključuje da službena zabilješka o razgovoru oštećenog A.Đ. i jednog saučesnika može poslužiti kao osnov u korist postojanja „ozbiljnog rizika“ da bi bilo koji od apelanata boravkom na slobodi utjecao na svjedoke. Štaviše, čini se da je Sud BiH bezuvjetno prihvatio argument tužioca u ovom pravcu a da nije uopće prethodno pročitao sadržaj predmetne zabilješke.
14. Apelanti su naveli izvode iz većeg broja odluka Evropskog suda, smatrajući da iz prakse tog suda proizlazi da nadležni organ mora prezentirati, a ne samo paušalno obrazložiti ili se generalno pozvati na zakonske odredbe da, osim osnovane sumnje, postoji i poseban razlog za lišavanje slobode predviđen zakonom (npr., presuda ESLJP u predmetu Letellier protiv Francuske od 26. juna 1991. godine, st. 35-52). Pozivajući se na tu praksu, apelanti navode postojanje osnovane sumnje da je uhapšeno lice počinilo krivično djelo za koje se tereti, što je sine qua non uvjet za određivanje/produženje pritvora, koji nije dovoljan nakon proteka određenog vremenskog perioda. Sud tada mora utvrditi da li drugi razlozi koje su odredili sudski organi opravdavaju nastavak lišavanja slobode. Kada su takvi razlozi „relevantni" i ,,dovoljni“, Sud, također, mora biti uvjeren da su domaći organi posvetili „posebnu pažnju“ tokom postupka (presuda ESLJP u predmetu Klamecki protiv Poljske od 3. aprila 2003. godine, stav 119). Apelanti smatraju da koluzijska opasnost utjecaja na svjedoka u njihovom slučaju nije dokazana, niti postojanje „procesne zajednice“ kao razlog za produženje pritvora apelantima. Apelanti posebno apostrofiraju postojanje ozbiljnog rizika kao razloga za produženje pritvora, ocjenjujući da Sud BiH pogrešno tumači standard postojanja „ozbiljnog rizika“, ne dajući nikakav konkretan ili pravno valjan argument u tom smislu. Apelanti smatraju i da se „ozbiljnost i težina optužbi“, kao i „bojazan svjedoka“ koji je Sud BiH uzeo kao argumente za određivanje i produženje pritvora ne mogu nikako prihvatiti kao valjani i opravdani razlozi za mjeru pritvora. Sud BiH je morao u konkretnom slučaju jasno precizirati na koji način težina optužbi koje se apelantima stavljaju na teret može utjecati na tok krivičnog postupka, odnosno zbog čega sud smatra da bi apelanti boravkom na slobodi utjecali na svjedoke, odnosno ometali krivični postupak, imajući u vidu težine optužbi koje im se stavljaju na teret. Sud BiH to nije učinio, već je samo paušalno zaključio da težina optužbi predstavlja valjan pravni osnov za produženje pritvora apelantima.
15. Apelanti predlažu da se apelacija po hitnom postupku usvoji, utvrdi povreda prava na slobodu i sigurnost i prava na pravičan postupak, ukinu osporena rješenja, te isplate troškovi nastali zbog utvrđivanja povrede navedenih ustavnih prava i dodijeli odšteta u pravičnom iznosu.
b) Odgovori na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je prilikom preispitivanja općih i posebnih razloga za pritvor imao u vidu sve relevantne i objektivne činjenice vezane za apelante, a one su ocijenjene u kontekstu svih ostalih okolnosti predmetnog slučaja, te nisu tačni navodi apelacije da je pritvorski osnov temeljen samo na objektivnim činjenicama, poput funkcije koju su optuženi obavljali tokom inkriminiranog perioda. U tom pravcu Sud BiH ne može prihvatiti ni navode kojima se ukazuje na nedostatke u pogledu konkretizacije utjecaja na svjedoke ili saučesnike, jer smatra da je pobijano rješenje već dalo adekvatno obrazloženje o ovom pitanju, naročito u dijelu obrazloženja u kojem se navodi da se pritvorski razlog iz tačke b) stav 1. člana 132. ZKPBiH može zasnivati ne samo na konkretiziranim činjenicama već i na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do zabranjenog utjecaja doći.
17. U odgovoru na apelaciju Tužilaštva BiH se navodi da su u odnosu na apelante u dosadašnjem toku postupka ispoštovane odredbe čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH u osporenim odlukama, a na temelju odredaba ZKPBiH, pravilno ispitao opravdanost produženja mjere pritvora apelantima s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i detaljno obrazložio razloge zbog kojih smatra da postoje legitimni ciljevi koji opravdavaju produženje mjere pritvora. Konačno, Tužilaštvo BiH smatra da je Sud BiH u navedenoj odluci, a ispitujući zakonitost produženja pritvora, dao ocjenu o neophodnosti ove mjere i razloge u pogledu žalbenih navoda apelanata u odnosu na produženje pritvora, pa u ovom konkretnom predmetu ne postoji povreda ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju.
V.Relevantni propisi
18. U Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) relevantne odredbe glase:
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
Član 173. (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, naredi ili počini koje od ovih djela:
c) ubijanja, namjerno nanošenje osobi snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenje), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;
e) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protupravno odvođenje u koncentracione logore i druga protuzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrano suđenje, prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateljskoj obavještajnoj službi ili upravi;
f) prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskaciju imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protupravno, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaće novčane jedinice ili protuzakonito izdavanje novca,kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika Član 175.
Ko kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim zarobljenicima naredi ili učini koje od ovih djela:
a) lišenja drugih osoba života (ubistva), namjerna nanošenja osobama snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje (mučenja), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge znanstvene eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije;
b) nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povreda zdravlja;
c) prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili lišavanje prava na pravično i nepristrano suđenje, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
19. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 131.
Određivanje pritvora (1)Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom. (2)Pritvor određuje ili produžava rješenjem Sud na prijedlog tužioca a nakon što Sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 132. stav (1) tačka a) ovog zakona. (3)Tužilac je dužan podnijeti obrazložen prijedlog za produženje pritvora Sudu najkasnije pet dana prije isteka roka iz rješenja o pritvoru. Sud odmah dostavlja prijedlog osumnjičenom, odnosno optuženom i njegovom braniocu. (4)Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.[….]
Član 132.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače; [...] (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 134.
Nadležnost za određivanje pritvora (1)Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužitelja. (2) Rješenje o pritvoru sadrži ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje, pouku o pravu na žalbu službeni pečat i potpis sudije koji određuje pritvor. VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 007914 11 Kv5 od 3. februara 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanti su primili 13. februara 2012. godine, a apelacija je podnesena 12. aprila 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3). i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na navode o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
5. Evropske konvencije.
b) Dopustivost u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije
24. Apelanti smatraju da im je rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno i pravo na pravično suđenje.
25. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelanti imaju, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
26. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanata još nije okončan, već su, u trenutku podnošenja apelacije, donesena samo procesna rješenja kojim je apelantima određen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju «utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe» protiv apelanata u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. U skladu s navedenim, imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena. VII.Meritum
28. Apelanti pobijaju navedena rješenja, tvrdeći da su im tim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...]c. Zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo, ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i, ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.
29. U konkretnom slučaju apelanti su lica koja su lišena slobode i koja se nalaze u pritvoru na osnovu odluke redovnog suda o određivanju pritvora, pa se pozivaju na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da im je pravo na slobodu i sigurnost ličnosti prekršeno, zato što u postupku određivanja pritvora nije utvrđeno da postoji osnovana sumnja da su počinili krivična djela koja su im stavljena na teret i zbog kojih im je određen pritvor. S tim u vezi, apelanti osporavaju značaj postojanja „procesne zajednice“ optuženih lica, smatrajući da se radi o nedozvoljenoj konstrukciji i osnovu za održavanje mjere pritvora. Zatim, apelanti navode da razlozi koje je Sud BiH naveo za određivanje pritvora, a koji se tiču „koluzijske opasnosti“, postojanje ozbiljnog rizika da će apelanti uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze važne za krivični postupak, odnosno da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, zatim, „težina optužbe“ kao razlog za produženje pritvora, te bojazan svjedoka nisu validni, niti dokazani da bi na temelju njih odredio i produžio pritvor. Oni zaključuju da razlozi za produženje pritvora nisu opravdana konkretnim činjenicama i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali da su apelanti pokušali utjecati na svjedoke, odnosno da postoji ozbiljan rizik da će utjecati na svjedoke, ili da će na bilo koji drugi način ometati sam tok postupka.
30. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istakao da standardi koje nameće član 5. stav 1.c. Evropske konvencije predviđaju da je postojanje osnovane sumnje kada je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca. Također je navedeno da ovi standardi ne pretpostavljaju da policija u vrijeme hapšenja ima dovoljno dokaza koji su potrebni da bi se mogla podići optužnica. Upravo je cilj ispitivanja osumnjičenog lica koje je pritvoreno po osnovu navedenog člana da se unaprijedi daljnja istraga tako da potvrde ili odbace konkretne sumnje na kojima se zasnivalo hapšenje. Stoga, kako je ukazao Evropski sud, činjenice koje izazivaju sumnju i koje mogu biti dovoljne u vrijeme lišavanja slobode ne treba da budu istog nivoa kao one koje su neophodne za odluku u narednim fazama postupka, npr., za podizanje optužnice (vidi, Evropski sud, O'Harra protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, aplikacija broj 37555/97, tačka 36). Međutim, što se tiče pritvora, Evropski sud je istakao da član 5. stav 1.c. zahtijeva da postoji „osnovana“, a ne „iskrena“ ili bona fide sumnja (ibid. , Fox, Campbell i Hartley, tačka 31). Ustavni sud podsjeća i da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
31. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenog rješenja kojim je apelantima određen pritvor proizlazi da je Sud BiH o određivanju pritvora apelantima odlučio nakon održanog ročišta na kojem su saslušani apelanti i drugi optuženi, kao i njihovi branitelji. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno apelacionim navodima, ispitao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje pritvora prilikom donošenja osporenih rješenja, te je jasno prezentirao dokaze koje je dostavilo Tužiteljstvo uz prijedlog za određivanje pritvora na osnovu kojih je Sud BiH utvrdio postojanje osnovane sumnje. Ustavni sud smatra, suprotno apelacionim navodima, da je u osporenim rješenjima Sud BiH dao vrlo jasno obrazloženje na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili inkriminirane radnje koje su im stavljene na teret kao općeg uvjeta iz člana 132. stav 1. ZKPBiH za određivanje pritvora, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da rješenje Suda BiH nije u suprotnosti sa odredbama ZKPBiH i Evropske konvencije i da sadrži razloge u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH.
32. Ustavni sud dalje podsjeća da, u skladu sa zakonom, mjera pritvora može biti određena samo kada je, uz postojanje osnovane sumnje da je krivično djelo počinjeno, ispunjen i jedan od posebnih razloga za određivanje pritvora propisan zakonom.
33. Što se tiče posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 132. stav 1. tačka b) ZKPBiH, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je Sud BiH utvrdio da je za ispunjenje razloga iz ovog člana dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na samu mogućnost takvog utjecaja bez obzira na to da li su optuženi pokušali da to učine ili ne. Dalje, Ustavni sud zapaža da je produženje pritvora u smislu navedene zakonske odredbe opravdano samo ako je činjenično verificiran neposredan ili posredan pokušaj apelanata da utječu na svjedoke ili saučesnike, a ne da se može samo pretpostaviti da je preduzimanje takvih radnji moguće. Ustavni sud podsjeća da se kao ključni svjedoci u ovom krivičnom postupku pojavljuju upravo ona lica koja su određeni vremenski period provela u zatočeničkim objektima koji su predmet istrage koju Tužilaštvo vodi. Ustavni sud zapaža da ova okolnost nesumnjivo predstavlja konkretizaciju utjecaja na svjedoka kako bi odustao od iskaza koji je već dao u fazi istrage, te čini neosnovanim prigovore branilaca da se ovaj poseban pritvorski razlog temelji na apstraktnim konstrukcijama. Stoga, Ustavni sud smatra da, s obzirom na to da se apelanti nalaze u istoj procesnoj situaciji, a utjecaj su izvršili pripadnici struktura kojima su pojedini optuženi u inkriminiranom periodu pripadali SJB „Hadžići“, dovoljno opravdava primjenu navedenih zakonskih odredaba, pa se prigovori apelanata da utjecaj na svjedoke nije konkretiziran pokazuje kao neosnovan.
34. Konačno, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja koluzione opasnosti, odnosno da je detaljno obrazložio zašto smatra da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelanti mogli ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i saosumnjičene. Ustavni sud ocjenjuje da je Sud BiH u konkretnom slučaju jasno precizirao na koji način „težina optužbi“ koje se apelantima stavljaju na teret može utjecati na tok krivičnog postupka, odnosno zbog čega Sud smatra da bi apelanti boravkom na slobodi utjecali na svjedoke, odnosno ometali krivični postupak imajući u vidu težinu optužbi koje im se stavljaju na teret.
35. U tom smislu apelanti su navodili određen broj odluka Evropskog suda, smatrajući da se one mogu odnositi i na pravnu situaciju u kojoj se oni nalaze. Međutim, navođenje većeg broja odluka Evropskog suda o određivanju i produženju pritvora može, po ocjeni Ustavnog suda, imati utjecaja na sagledavanje konkretne prakse, ali ti stavovi iz navedenih odluka nisu relevantni u konkretnom predmetu.
36. Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te smatra da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanti i ostali osumnjičeni u konkretnom slučaju lišeni slobode u postupku propisanom zakonom kada postoji opravdana sumnja da su izvršili krivično djelo, u okviru značenja člana 5. stav 1.c. i stav 3. Evropske konvencije, te da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava apelanata na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Ostali navodi
37. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo iz člana 3. Opće deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud neće posebno razmatrati pozivanje na navedene članove kojim se, također, garantira pravo na ličnu slobodu i sigurnost, jer je povreda ovog prava prethodno obrazložena.
VIII. Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije u situaciji kad odluka o određivanju pritvora sadrži vrlo iscrpne i jasne razloge kako u pogledu postojanja općeg uvjeta za određivanje pritvora iz člana 132. stav 1. ZKPBiH, tako i u pogledu postojanja posebnog uvjeta propisanog u tački b) iste odredbe, jer, prema utvrđenju suda, osim osnova sumnje, postojala je i opravdana bojazan da bi apelanti puštanjem na slobodu utjecali na svjedoke i suoptužene, a okolnosti konkretnog slučaja upućivale su na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca.
39. Na osnovu člana 18. stav 3. tačka l) i člana 59. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić