Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-86/15 (F. Z.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-86/15
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine, u predmetu broj AP-86/15, rješavajući zahtjev Frane Zovko za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Frane Zovke za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Frano Zovko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojeg zastupa Nada Dalipagić, advokatica iz Mostara, podnio je, 7. januara 2015. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 K 045661 14 Kž od 3. decembra 2014. godine i presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 53 0 K 045661 12 K od 2. juna 2014. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje kazne zatvora apelantu do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj 53 0 K 045661 12 K od 2. juna 2014. godine apelant je oglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio u stjecaju krivična djela nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. i teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 6. Krivičnog zakona FBiH ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koja djela su mu utvrđene kazne zatvora od po šest mjeseci sa rokom kušnje od dvije godine, a potom mu je za oba krivična djela primjenom odredbi o stjecaju izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci sa rokom kušnje od dvije godine. Oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Apelant je sa optuženim I.M. obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka u iznosu svaki od 240,00 KM u roku od dva mjeseca od dana pravosnažnosti presude.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da odbrana nije imala prijedloga za provođenje dokaza niti su apelant i optuženi I. M. iznijeli svoju odabranu. Istaknuto je da je sud na osnovu ocjene svih provedenih dokaza i to nakon ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima utvrdio da je Kantonalno tužilaštvo u Mostaru kako činjenično tako i pravno uspjelo dokazati da su apelant i optuženi I.M. počinili krivična djela za koja se terete optužnicom i to u vrijeme, na način i mjestu kako je opisano u presudi.
4. Prvostepeni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka i prikupljene medicinske dokumentacije proizlazi da su oštećeni A.J., D.Š. i A.A. zadobili lake tjelesne povrede od strane apelanta i optuženog I.M. i napadača na terasi kafića hotela „Sunce“, a potom je oštećeni A.J. pored navedenih povreda zadobio i tešku tjelesnu povredu na drugoj lokaciji u blizini plaže hotela „Sunce“ prilikom pada sa podzide što je evidentirano i na fotografijama Policijske stanice Neum, koju lokaciju je opisao i saslušani svjedok D.P. koji je prišao povrijeđenom A.J.
5. Istaknuto je da Općinski sud nije prihvatio tvrdnje apelantove odbrane da se pred Općinskim sudom u Čapljini vodio prekršajni postupak povodom istog događaja protiv apelanta, J.M., D.Š, I.M, S.Ć, H.Ć. i V.K., te da je u tom postupku utvrđeno da je apelant odgovoran za verbalno vrijeđanje i fizički obračun sa D.Š.. Stoga se navedeno po mišljenju apelanta smatra presuđenom stvari. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je apelant rješenjem Općinskog suda u Čapljini od 15. aprila 2009. godine, koje je postalo pravosnažno 15. juna 2009. godine, oglašen odgovornim zbog prekršaja iz čl. 4. i 5. stav 1. Zakona o javnom redu i miru HNŽ a zbog toga što je kritičnog dana narušio javni red i mir vrijeđanjem, verbalnim konfliktom, a zatim fizičkim obračunom sa D.Š. ispred hotela „Sunce“. U dispozitivu rješenja se ne spominje napad na A.A. i A.J. ispred hotela niti povrede koje su zadobili oštećeni, te trčanje za A.J. i primoravanje istog da skoči sa kamene podzide na plaži hotela „Sunce“ zbog čega je zadobio teške tjelesne povrede opisane u dispozitivu optužnice. Međutim, po ocjeni Općinskog suda ne radi se o identičnom činjeničnom opisu događaja pa se zbog toga ne može ni raditi o presuđenoj stvari.
6. Protiv prvostepene presude apelant i kantonalni tužilac su podnijeli žalbe. Kantonalni sud je presudom broj 53 0 K 045661 14 Kž od 3. decembra 2014. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu. Uvažena je žalba kantonalnog tužioca i prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni na način da se apelantu za krivična djela za koja je oglašen krivim prvostepenom presudom, nasilničko ponašanje iz člana 362. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za krivično djelo teška tjelesna ozljeda iz člana 172. stav 6. KZ FBiH kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci pa je primjenom člana 54. KZ FBiH apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je javna sjednica vijeća Kantonalnog suda održana u odsutnosti stranaka i branitelja koji nisu tražili u žalbi i u odgovoru na žalbu da budu prisutni javnoj sjednici vijeća pa o sjednici vijeća nisu bili ni obavještavani.
8. Istaknuto je da apelant u žalbi navodi da se povreda prava na odbranu sastoji u tome da je prvostepeni sud kršio odredbu člana 15. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) odnosno da stranke nije tretirao na jednak način niti je strankama dao jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu. Pri tome je istaknuto da apelant nije naveo na koji način je prvostepeni sud nejednako tretirao stranke u kojim procesnim situacijama tokom glavnog pretresa a niti je naveo kojim dokazima je bio onemogućen jednak pristup odnosno kojem izvođenju i kojih dokaza. Općinski sud je naveo da zbog paušalnosti takve žalbene primjedbe i bez konkretizacije navedenu bitnu povredu vijeće nije moglo ni ispitati.
9. Nadalje je Kantonalni sud naveo da iz izreke i obrazloženja prekršajnog rješenja je očigledno da je apelant navedenim rješenjem osuđen za prekršaj čija definicija iz čl. 4. i 5. stav 1. Zakona o javnom redu i miru HNŽ ne uključuje nasilničko ponašanje niti nanošenje teške tjelesne ozljede dok su navedeni elementi ključni za krivična djela opisana u optužnici odnosno u izreci pobijane presude. Prema tome, drugostepeni sud je zaključio da se u predmetnom krivičnom postupku ne radi o istom prekršaju odnosno krivičnom djelu jer postoji suštinska razlika u biću prekršaja odnosno krivičnog djela jer činjenice za koje je sada apelant proglašen odgovornim za počinjeni prekršaj nisu iste kao one za koje je osuđen prvostepenom presudom.
10. Stoga po mišljenju Kantonalnog suda cijeneći značaj principa ne bis in idem kao i specifičnost konkretnog slučaja prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKP FBiH u vidu povrede prava apelanta na odbranu u vezi sa primjenom člana 4. ZKP FBiH-ne bis in idem.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na nejednak tretman stranaka u postupku. Navodi da apelant i njegova braniteljica nisu bili obaviješteni o terminu održavanja sjednice vijeća drugostepenog suda zbog čega je došlo do povrede apelantovog prava na odbranu. Navodi da se dokazni postupak bez opravdanih razloga i posebne koncentracije dokaza vodio pune dvije godine. Ističe da je apelantu u okviru prekršajnog i krivičnog postupka suđeno za isto djelo.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da u Federaciji Bosne i Hercegovine postoji propis koji reguliše način, postupak i uslove izvršenja kazne – Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službeni novine FBiH» br. 44/98, 42/99, 12/09 i 42/11), kao i postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnosti koju je imao na raspolaganju prema navedenim zakonskim odredbama.
15. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere ne nudi posebno obrazloženje ili dokaze, pa proizlazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje na koje je u apelaciji ukazao, a koje pravo se tiče merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić