Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3091/13 (Ž. S.)

Odluka donesena 17. 03. 2015.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Krivični postupak
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • Pretpostavka nevinosti
  • Ratni zločin
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3091/13

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 03. 2015.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3091/13, rješavajući apelaciju Željka Stojnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Stojnića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Željko Stojnić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Kreho, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. jula 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo puštanje na slobodu do donošenja odluke o apelaciji. Posredstvom advokata iz Prijedora Siniše Dakića 23. jula 2013. godine apelant je podnio i drugu apelaciju u kojoj je, također, osporio istu presudu. I u ovoj apelaciji apelant je istakao da Ustavni sud „donese odluku kojom se odobrava donošenje privremene mjere“.

2. Apelant je 10. oktobra 2013. godine posredstvom advokata Senada Krehe ponovo zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo puštanje na slobodu do donošenja odluke o apelaciji.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), koja su važila u vrijeme preduzimanja navedenih radnji, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 6. septembra 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su 18, odnosno 20. septembra 2013. godine dostavili odgovore na apelaciju.

5. Na osnovu člana 91. stav (1) tačka b) Pravila Ustavnog suda, sudija Zlatko M. Knežević je na svoj zahtjev izuzet iz učestvovanja u radu i odlučivanju o apelaciji.

6. Odlukom broj AP 3091/13 Ustavni sud je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 3091/13 od 9. oktobra 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Presudom Suda BiH broj S 1 1 K 003472 09 Krl od 21. decembra 2010. godine apelant i dr. optuženi proglašeni su krivim, zato što su, u vrijeme i na način navedeni u izreci presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tač. a)- ubijanjem, d)-prisilnim preseljenjem stanovništva, h)-pljačka Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) u vezi sa članom 180. stav 1. istog zakona. Sud BiH osudio je apelanta na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počev od 29. maja 2008. godine do 11. novembra 2009. godine.

9. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003472 11 Krž 2 od 4. oktobra 2011. godine ukinuta je, zbog utvrđenih bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, prvostepena presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na apelanta i druge optužene i određeno održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

10. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine apelant i drugi optuženi proglašeni su krivim, zato što su, u vrijeme i na način navedeni u izreci presude, počinili krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH. Sud BiH osudio je apelanta na kaznu zatvora u trajanju od petnaest godina u koju se uračunava vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru od 29. maja 2008. godine do 11. novembra 2009. godine, od 21. decembra 2010. godine do 25. oktobra 2011. godine, te od 15. februara 2013. godine do upućivanja na izdržavanje kazne dugotrajnog zatvora.

11. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je odbrana apelanta, kao i odbrana drugih optuženih osporavala primjenu KZBiH u konkretnom predmetu, ističući da jedini zakon čija primjena u konkretnom slučaju ima mjesta jeste KZSFRJ kao zakona koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela. Rukovodeći se članom 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te odredbama čl. 3, 3a, 4. i 4a) KZBiH, Sud BiH je zaključio da se u konkretnom slučaju treba primijeniti KZBiH. Istaknuto je da ratni zločini, uključujući i zločine protiv čovječnosti kao djelo koje je stavljeno na teret apelantu, bez sumnje predstavljaju zločine i u skladu sa odredbama međunarodnog prava, te se u navedenom smislu imaju podvesti pod „opća načela međunarodnog prava“ iz člana 4a. KZBiH, odnosno „opća pravna načela koja priznaju civilizirani narodi“, kako to propisuje član 7. stav 2. Evropske konvencije, a uslijed čega je opravdana primjena KZBiH u konkretnom slučaju. Sud BiH se, također, pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Boban Šimšić protiv BiH.

12. U obrazloženju je dalje navedeno da su bitna obilježja krivičnog djela – zločini protiv čovječnosti koje je apelantu i drugim optuženim stavljeno na teret: a) da su radnje apelanta i drugih optuženih bile dio širokog i/ili sistematičnog napada, b) da je napad usmjeren protiv civilnog stanovništva, c) da su apelant i drugi optuženi znali za napad i da su njihove radnje dio tog napada (nexus). Navedeno je da je na temelju brojnih dokaza kako objektivnih, tako i subjektivnih, te utvrđenih činjenica prihvaćenih iz presuda Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) na temelju Zakona o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju) Sud BiH utvrdio postojanje širokog i sistematičnog napada koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu. Detaljna obrazloženja za zaključak o postojanju širokog i sistematičnog napada koji je bio usmjeren prema civilnom stanovništvu, te da su radnje apelanta i drugih optuženih bile dio napada i da su oni znali za napad Sud BiH je dao na str. 35-45. osporene presude. Sud BiH je zaključio da, uzevši u obzir utvrđeno činjenično stanje (iskazi brojnih svjedoka) i standarde ustanovljene praksom MKSJ, nema sumnje da su apelant i drugi optuženi znali za postojanje niza rasprostranjenih i sistematskih zločina usmjerenih protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva općine Prijedor, te da nema sumnje da su znali i htjeli da i njihova djela (pljačka civila u konvoju 21. augusta 1992. godine i ubijanje civila na Korićanskim stijenama) budu dio napada i doprinesu takvom napadu protiv civilnog stanovništva. Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja za utvrđivanje potrebnog nexusa sa napadom na civilno stanovništvo, po ocjeni Suda BiH, potpuno je irelevantna činjenica što ubijanje najmanje 150 civila muškaraca Bošnjaka nije izvršeno na samom području općine Prijedor, odnosno da je zločin, kako to tvrdi odbrana apelanta i drugih optuženih, „prostorno udaljen“ od područja na kojem je u toku širok i rasprostranjen napad na civilno stanovništvo.

13. Sud BiH je utvrdio da iz provedenih dokaza (u presudi na str. 107-110. navedeni sadržaj, ocjena i međusobna veza) slijedi da je apelant u svojstvu rezervnog milicionera SJB Prijedor i pripadnik Interventnog voda policije Prijedor učestvovao kako u odvajanju vojno sposobnih muškaraca na mjestu posljednjeg zaustavljanja konvoja od 21. augusta 1992. godine, tako i u njihovom sprovođenju do mjesta egzekucije, ali i samom strijeljanju na Korićanskim stijenama. Istaknuto je da apelant tokom dokaznog postupka nije osporio svoje učešće u pratnji konvoja od polazne tačke, mjesta Tukovi, ali je tvrdio i svoju odbranu zasnivao na tome da je sa konvojem, nakon zaustavljanja na proširenju kraj rijeke Ugar, produžio dalje i došao do krajnjeg odredišta Smetova na planini Vlašić. Međutim, takva apelantova odbrana, po ocjeni Suda BiH, nije našla uporište u izvedenim dokazima koji dokazuju drugačije činjenično stanje a to je da je apelant učestvovao u izdvajanju, sprovođenju i strijeljanju muškaraca na lokalitetu Korićanskih stijena. U odnosu na svjedokinju B., koja je ključni svjedok apelantove odbrane, Sud BiH je naveo da je, analizirajući iskaze navedene svjedokinje u različitim fazama predmetnog postupka, ali i u drugom predmetu tog suda, te dovodeći ih u vezu sa drugim izvedenim dokazima, zaključio da navedeni dokaz, suprotno tvrdnjama apelantove odbrane, ne potvrđuje da je apelant sa konvojem došao do posljednjeg odredišta Smetovi na planini Vlašić. Zaključak da je apelant neposredno učestvovao u ubistvu muškaraca iz prvog autobusa proizlazi i iz reakcije samog apelanta neposredno nakon događaja a što je u svom iskazu opisao svjedok K-3, koji je u povratku sa Smetova kamionom kojim se vraćao prvo susreo apelanta, te ga je vozač kamiona, kako je istakao, i povezao. Naime, navedeni svjedok u svom iskazu navodi da su on i vozač kamiona sreli apelanta na otprilike 200-300 metara prije mjesta gdje je izvršeno strijeljanje, kako svjedok ističe: „A prvi susret sa njim, znači kad je ušao u kabinu, to neću nikad zaboraviti, prva mu je izjava bila, odnosno tad je on i rekao: 'Šta uradismo, svi ćemo zaglavit na Tunjici.'“ Sud BiH je zaključio da je apelant van svake razumne sumnje, zajedno sa drugim optuženim, dao svoj odlučujući doprinos u razdvajanju muškaraca na mjestu posljednjeg zaustavljanja konvoja, njihovom sprovođenju na Korićanske stijene i, u konačnici, pucanju na muškarce iz prvog autobusa da bi na taj način, znajući da su muškarci izdvojeni radi ubijanja i dijeleći tu namjeru, na odlučujući način doprinio počinjenju navedenog zločina iz kojih razloga je i odgovoran kao saizvršilac u skladu sa članom 29. KZBiH.

14. Sud BiH je također, istakao da, imajući u vidu sve okolnosti izvršenja krivičnog djela, prvobitno razdvajanje muškaraca radi ubijanja, njihovo „ukrcavanje“ u prepune autobuse na način da su morali ležati jedni na drugima, odabir mjesta pogodnog za takav vid egzekucije i sprovođenje do tog mjesta, te samo prisustvo na tom mjestu dok se muškarci izvedu iz autobusa gdje su apelant i ostali pratioci konvoja naoružani i raspoređeni na tom prostoru očigledno predstavljali vid straže da odabrani muškarci ne mogu pobjeći, a što potvrđuje i činjenica da niko nije pokušao da pobjegne, nego je jedini pokušaj spašavanja žrtava bio skok niz litice, što s obzirom na konfiguraciju terena odgovara skoku u smrt, čak i slučaju da neki od pratilaca konvoja nije ispalio niti jedan metak na muškarce sprovedene na lokalitet Korićanskih stijena, ne dovodi u pitanje njihovu ulogu kao saizvršilaca u predmetnom zločinu. Naime, sve prethodno opisane radnje, a u kojima je apelant na nesumnjiv način učestvovao, predstavljaju odlučujući doprinos izvršenju krivičnog djela ubistva najmanje 150 muškaraca od 15-ak pripadnika Interventnog voda u kratkom vremenskom periodu, za nepunih sat vremena, te ih čine odgovornim u svojstvu saizvršilaca, kako je to propisano odredbom člana 29. KZBiH.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Iz apelacije, koju je u apelantovo ime podnio advokat Senad Kreho, proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na temelju zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Sud BiH osporenu presudu bazirao na dokaznim sredstvima koja je ocijenio na takav način da je poklonio punu vjeru dokazima Tužilaštva BiH, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na jednakost strana u postupku. Dalje, ukazuje da su sudovi, u skladu sa članom 4. stav 2. KZBiH, bili obavezni primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja. Apelant navodi da je diskriminacija očita, jer da je on bio procesuiran pred lokalnim sudovima, bio bi primijenjen KZSFRJ, a to bi se značajno odrazilo na visinu kazne.

16. U apelaciji koju je u apelantovo ime podnio advokat Siniša Dakić apelant je naveo da su mu, također, povrijeđena prava iz čl. 6, 7. i 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ističe da je Sud BiH odluku o postojanju širokog i sistematičnog napada kao osnovnog elementa bića djela za koje je apelant osuđen donio na osnovu činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ, a što predstavlja kršenje presumpcije nevinosti, kao i principa ravnopravnosti strana u postupku. Također, ističe da tokom postupka nisu dokazane apelantove svijest i volja da izvrši radnje koje su mu stavljene na teret. Dalje je navedeno da su pogrešno ocijenjeni dokazi - iskazi svjedoka K-3, svjedoka B, svjedokinje B., kao i svjedoka E.H. U pogledu primjene krivičnog zakona, apelant smatra da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti KZSFRJ i da u tom smislu Ustavni sud treba imati u vidu presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Maktouf i Damjanović protiv BiH.

b) Odgovor na apelaciju

17. Sud BiH je naglasio da ostaje pri svim stavovima i mišljenju, te datim razlozima i iznesenim zaključcima sadržanim u presudi koju apelant osporava. Dalje je istaknuto da je osporena presuda pravilna i zakonita, a navodi iz apelacija neosnovani.

18. Tužilaštvo BiH je navelo, između ostalog, da je Sud BiH pravilno zaključio da krivično djelo zločini protiv čovječnosti predstavlja imperativnu normu međunarodnog prava zbog čega je nesporno da su krivičnopravne radnje koje je apelant preduzeo 1992. godine predstavljale krivična djela po međunarodnom pravu. Dalje je navedeno da osporenom presudom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

19. Krivični zakon Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH” br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna.

Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 4.a.

Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Čl. 3. i 4. ovog zakona ne sprječavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.

Član 172. stav 1. tačka h) Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine;

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.

20. Zakon o krivičnom postupku BiH («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 2.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 16.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu Tužitelja.

21. Zakon o ustupanju predmeta od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i korištenju dokaza pribavljenih od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u postupcima pred sudovima u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH” broj 61/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 4.

Činjenice ustanovljene pravosnažnim odlukama MKSJ Nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazani materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 K 003472 12 Kžk od 15. februara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. juna 2013. godine, a apelacija je podnesena 11. jula 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopuštena, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant je osporio navedenu presudu, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) i člana 7. Evropske konvencije, člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.

a) Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica ne dokaže.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe; […]

29. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

30. U odnosu na navode apelacije koji se tiču prigovora na utvrđeno činjenično stanje i primjenu prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

31. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

32. Ispitujući postupak pred redovnim sudom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Apelaciono vijeće ukinulo prvostepenu presudu zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i da je provelo glavni pretres pred Apelacionim vijećem. Nakon provedenog dokaznog postupka apelant je proglašen krivim, zato što je radnjama, bliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, Sud BiH u osporenoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju proveden veoma opsežan dokazni postupak, te da je na osnovu svih provedenih dokaza Sud BiH utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci osporene presude, preduzeo krivičnopravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1.h) KZBiH. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. Dalje, Sud BiH je jasno obrazložio da je na nesumnjiv način utvrđeno da postoji saglasnost iskaza svih svjedoka kada su u pitanju apelantove radnje i njegovo učešće u izvršenju krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Isto tako, Sud BiH je dovoljno jasno obrazložio presudu u dijelu koji se odnosi na ocjenu svih provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode odbrane. U tom kontekstu, a budući da apelant naročito problematizira iskaze određenih svjedoka, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dao detaljne zaključke u pogledu ocjene iskaza svjedoka K-3, svjedoka B., svjedokinje B., kao i svjedoka E.H., kao i drugih svjedoka, te svih drugih provedenih dokaza, koji se Ustavnom sudu ne čine proizvoljnim, niti nelogičnim, niti suprotnim standardima prava na pravično suđenje.

33. Apelant tvrdi da je povrijeđen princip jednakosti stranaka u postupku, jer sa istom pažnjom nisu ocijenjeni dokazi Tužilaštva BiH i dokazi apelantove odbrane. Ustavni sud podsjeća da, prema stanovištu Evropskog suda, princip jednakosti oružja zahtijeva da svakoj strani bude data razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj pod uvjetima koji ga ne stavljaju u značajno nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu (vidi, Evropski sud, pored ostalih, G.B. protiv Francuske, aplikacija broj 44069/98, stav 58, ECHR 2001-X). Dalje, princip jednakosti oružja je samo jedna karakteristika prava na pravično suđenje, kao šireg koncepta, koje, također, uključuje i fundamentalno pravo da krivični postupak treba biti adversarni. Pravo na adversarni postupak u krivičnom postupku znači da i tužiocu i optuženom mora biti data mogućnsot da se upoznaju i da komentiraju zapažanja i dokaze suprotne strane (vidi, Evropski sud, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1991. godine, st. 66. i 67, Serija A broj 211). Dalje, član 6. stav 1. zahtijeva od tužioca da otkrije sve materijalne dokaze koje posjeduje u korist ili protiv optuženog (vidi, mutatis mutandis, Rowe i Davis, presuda od 16. februara 2000. godine, stav 60). Najzad, pravo optuženog da unakrsno ispituje svjedoka protiv njega je ključni element prava sadržanog u članu 6. stav 3.d) Evropske konvencije i prava na adversarni postupak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. U prilog tvrdnji da su narušeni principi jednakosti oružja, apelant je najprije istakao da je redovni sud favorizirao dokaze Tužilaštva BiH koji su bili na apelantovu štetu i da im je poklanjao vjeru. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da je njemu bila uskraćena mogućnost da dokazima Tužilaštva suprotstavlja svoje dokaze, kao i da dokaze koje je provodilo Tužilaštvo BiH osporava na glavnom pretresu. Najzad, Ustavni sud primjećuje da u obrazloženju osporenih presuda nisu izostali iscrpni razlozi i obrazloženja kojim dokazima je poklonjena vjera, te da su zaključci suda zasnovani na brižljivoj i savjesnoj ocjeni dokaza pojedinačno i u vezi sa drugim provedenim dokazima. Stoga, Ustavni sud nije mogao prihvatiti kao osnovane apelantove navode u ovom dijelu.

35. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku, kao i princip presumpcije nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer je Sud BiH odluku o postojanju širokog i sistematičnog napada kao osnovnog elementa bića djela za koje je apelant osuđen donio na osnovu činjenica utvrđenih pravosnažnim presudama MKSJ, Ustavni sud zapaža da se Sud BiH pozvao na stavove izražene u presudama MKSJ a vezano za kriterije koji opredjeljuju odgovor na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o širokom i/ili sistematičnom napadu (predmet MKSJ Tužilac protiv Kunarca i dr., broj IT-96-23/1-A, presuda od 12. juna 2002. godine). Ustavni sud zapaža da je Sud BiH odluku o prihvatanju činjenica koje su utvrđene pravosnažnom presudom MKSJ, koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zasnovao na odredbi člana 4. Zakona o ustupanju. Ustavni sud ukazuje da navedeni zakon kao lex specialis daje mogućnost za takvo postupanje suda. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u obrazloženju presude jasno naveo da je u toku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantu i njegovoj odbrani da osporavaju zaključak o prihvatanju navedenih činjenica dokazanim, te da su ti prigovori odbrane odbijeni kao neosnovani. Pri tome Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je zaključak o dokazanosti tih činjenica potkrijepljen i ostalim provedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su, prema mišljenju suda, opisujući način na koji su i gdje protjerani iz svojih domova, dodatno potvrdili istinitost presude MKSJ. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Sud BiH proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove individualne krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane u smislu člana 4. Zakona o ustupanju, već je Sud BiH, kako je već rečeno, ocijenio i druge provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza u vezi sa ovim spornim pitanjem ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pa se time čini neosnovanim apelantovo pozivanje na kršenje principa iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi, suprotno apelantovim shvatanjima, nisu izostali razlozi u vezi sa istaknutim spornim pitanjem, te da je u tom smislu Sud BiH dao jasna i argumentirana obrazloženja, koja je, između ostalog, zasnovao i na dokazima i činjenicama utvrđenim u predmetima MKSJ, pa u takvim okolnostima Ustavni sud u tom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost Suda BiH. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da je bilo koja činjenica ostala nerazjašnjena i nedokazana, što bi u suprotnom obavezivalo redovne sudove da primijene princip in dubio pro reo, te stoga što je apelant upravo na podlozi tako utvrđenog činjeničnog stanja proglašen krivim. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu, ili da je apelantu onemogućeno da ravnopravno učestvuje u raspravi u konkretnom predmetu. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.

b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona

38. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo iz člana 7. Evropske konvencije, jer je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH, a ne KZSFRJ koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

39. U vezi sa apelacionim prigovorima na retroaktivnu primjenu KZBiH u pogledu krivičnog djela zločini protiv čovječnosti, sud podsjeća na to da je slično činjenično i pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava razmatrao u predmetu broj AP 2789/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2789/08 od 28. marta 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojem Ustavni sud nije našao proizvoljnost Suda BiH u primjeni KZBiH u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti ni sa aspekta garancija člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti sa aspekta člana

7. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci prilikom odlučivanja imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, apelacije br. 2312/08 i 34179/08, 18. juli 2013. godine, kao i Šimšić protiv Bosne i Hercegovine (dec.), broj 51552/10, 10. april 2012. godine (koju je Sud BiH u konkretnom slučaju, također, imao u vidu prilikom odlučivanja). U citiranoj odluci je, između ostalog, naglašeno da je Evropski sud u odluci Šimšić protiv Bosne i Hercegovine smatrao irelevantnom činjenicu da zločini protiv čovječnosti nisu predstavljali krivično djelo prema domaćem zakonu tokom rata 1992˗1995. s obzirom na to da su ta djela u vrijeme njihovog počinjenja predstavljala krivično djelo prema međunarodnom pravu.

40. Dovodeći navedene principe u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant za radnje opisane u izreci osporene presude, na osnovu detaljne analize provedenih dokaza, proglašen krivim da je u relevantnom periodu počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) KZBiH. Naime, Sud BiH je zaključio da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i da potpada pod opće principe međunarodnog prava koje ima u vidu odredba člana 4a. KZBiH, pri čemu je Sud BiH imao u vidu praksu Evropskog suda iz predmeta Šimšić protiv BiH u kojem je Evropski sud raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju. Sud BiH je na osnovu svega iznesenog zaključio da je krivično djelo zločini protiv čovječnosti 1992. godine predstavljalo dio međunarodnog običajnog prava, te da njegova zakonska formalizacija u okviru domaćeg zakonodavstva kroz KZBiH i primjena navedenog zakona u okolnostima konkretnog slučaja ne predstavlja kršenje prava zagarantiranih Evropskom konvencijom. Dakle, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da krivično djelo ratni zločin protiv čovječnosti predstavlja inkriminaciju koja uključuje kršenje pravila međunarodnog prava za šta su data detaljna i jasna obrazloženja, koja u konačnici u cijelosti korespondiraju s praksom Evropskog suda i Ustavnog suda iz predmeta koja su pokretala identično pravno pitanje. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne vidi razlog da u predmetnom slučaju izrazi drugačiji stav, pa, shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je primjena materijalnog prava, konkretno KZBiH, u odnosu na krivično djelo zločini protiv čovječnosti, bila u skladu s garancijama koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud 18. jula 2013. godine donio presudu u predmetu Maktouf i Damjanović u kojoj je, između ostalog, konstatirao da su neki zločini, konkretno zločini protiv čovječnosti, u domaći zakon uvedeni tek 2003. godine, pa da sudovi nemaju nikakvu drugu mogućnost nego da u takvim predmetima primjenjuju KZBiH iz 2003. godine.

42. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne postoji realna mogućnost da je retroaktivna primjena KZBiH iz 2003. godine bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne, pa se ne može reći ni da apelantu nije osigurana djelotvorna zaštita od nametanja više kazne, zbog čega Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nema povrede člana 7. Evropske konvencije.

c) Pravo na nediskriminaciju

43. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

45. Član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

Opća zabrana diskriminacije

1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.

46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno apelant je naveo da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje. Apelant svoje navode o povredi ovog prava temelji isključivo na tvrdnji da je vođenjem postupka pred Sudom BiH stavljen u znatno nepovoljniji položaj u odnosu na položaj koji bi imao da mu je suđeno pred bilo kojim drugim sudom u Bosni i Hercegovini pred kojim bi se, po apelantovom mišljenju, primjenjivao KZSFRJ. S tim u vezi, u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključka Ustavnog suda da nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava iz člana 7. Evropske konvencije, te budući da iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminiran po bilo kojem osnovu, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su dovedeni u pitanje jednakost stranaka u postupku, da je sud svoju odluku zasnovao na dokazima na kojim je nije mogao zasnovati, kao i da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza na način koji bi doveo u pitanje utvrđeno činjenično stanje, kao i da je povrijeđen princip in dubio pro reo.

48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, ali je krivično djelo kao takvo bilo propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom.

49. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava iz člana 7. Evropske konvencije, a iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminiran po bilo kojem osnovu.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

51. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3091/13 (Ž. S.) | Sudska praksa | Aktio