Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-929/12 (M. M.)
Odluka donesena 17. 03. 2015.
- Povreda
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Zabrana retroaktivne primjene zakona
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Opća zabrana diskriminacije
- Ratni zločin
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Krivično djelo
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Ispravka krivičnog zakona Bosne i Hercegovine na bosanskom jeziku, koji je proglasio visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu odlukom br. 101/03 od 24. januara 2003. godine, objavljenog u "Službenom glasniku BiH", broj 3/03 · čl. 173
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Bosne i Hercegovine · čl. 173
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03 i 37/03) · čl. 173
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 173
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni krivičnog zakona Bosne i Hercegovine · čl. 173
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-929/12
Apelacija
Odluka o meritumu
17. 03. 2015.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 929/12, rješavajući apelaciju Miodraga Markovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 17. marta 2015. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Miodraga Markovića.
Utvrđuje se povreda člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003426 10 Krl (X-KRŽ-07/442) od 27. septembra 2011. godine u dijelu koji se odnosi na primjenu blažeg krivičnog zakona.
Ukidanje Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003426 10 Krl (X-KRŽ-07/442) od 27. septembra 2011. godine u dijelu iz prethodnog stava ove odluke ni na koji način ne utiče na apelantovo lišavanje slobode, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u odnosu na izricanje kazne u skladu s članom II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i članom 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka.
Odbija se kao neosnovana apelacija Miodraga Markovića, podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 003426 10 Krl (X-KRŽ-07/442) od 27. septembra 2011. godine i S1 1 K 003426 10 Krl (X-KR-10/948) od 15. aprila 2011. godine, u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda te član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Miodrag Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kog zastupa Svetlana Lazić, advokat iz Doboja, podnio je 9. marta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 003426 10 Krl (X-KRŽ-07/442) od 27. septembra 2011. godine i S1 1 K 003426 10 Krl (X-KR-10/948) od 15. aprila 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 12. januara 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 19. i 20. januara 2015. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003426 10 Krl (X-KR-10/948) od 15. aprila 2011. godine apelant je proglašen krivim što je, radnjama opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tačka e) u vezi s članom 180 stav 1 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZBiH). Za učinjeno krivično djelo Sud BiH je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) godina. Istom presudom, na osnovu člana 188 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), apelant je oslobođen od obaveze da naknadi troškove postupka tako da oni padaju na teret budžetskih sredstva. Na osnovu člana 198 stav 2 ZKPBiH, oštećena Z-1 je, s eventualnim imovinskopravnim zahtjevom, upućena na parnicu.
6. Sud BiH je apelanta proglasio krivim što je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini na području opštine Doboj, kao pripadnik oružanih snaga Vojske Republike Srpske, postupao suprotno pravilima međunarodnog prava, kršeći odredbe člana 3 stav 1 tač. a. i c. Ženevske konvencije o zaštiti civilnih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine. On je 11. jula 1992. godine u večernjim satima, uniformiran i naoružan, došao na vrata porodične kuće mldb. Z-1 (u daljnjem tekstu: oštećena Z-1), te snažno lupao na vrata tražeći od ukućana da mu otvore i prijeteći da će ih u suprotnom sve pobiti, pri čemu je galamio i psovao im „.majku ustašku“, a potom u zrak ispalio jedan metak iz vatrenog oružja, nakon čega je majka oštećene Z-1 otvorila vrata, pa je tada od nje zahtijevao da mu preda „svoju lijepu kćerku“ i uperio pištolj u glavu njenom sinu prijeteći i dalje da će ih sve pobiti, nakon čega je oštećena Z-1 plačući izašla ispred kuće pa je apelant povukao za ruku prema susjednoj livadi, a kad je oštećena Z-1 doviknula majci da s braćom bježi iz kuće, udario je snažno drškom pištolja u predjelu vrata, te je odvukao do jednog plasta sijena, gdje joj je počupao majicu i naredio joj da se skine, pa se potom i sam skinuo, nakon čega ju je silovao, a zatim joj zaprijetio da nikome ne smije reći šta se desilo, jer će je u suprotnom ponovo silovati i poubijati joj članove porodice.
7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je ocjenom dokaza koji su provedeni (koji su navedeni u obrazloženju presude od 3 do 5 stranice), pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, utvrdio da je apelant počinio radnje krivičnog djela za koje ga je proglasio krivim. Naime, Sud BiH je istakao da je cijenio dokaze u skladu s odredbama ZKPBiH, primjenjujući prevashodno pretpostavku nevinosti iz člana 3 ZKPBiH, koja predstavlja opšti princip prava prema kom tužilaštvo snosi teret utvrđivanja krivice optuženog, a krivica mora da se utvrdi van razumne sumnje. Osim toga, navedeno je da shodno članu 15 ZKPBiH sud ima pravo da slobodno ocjenjuje sve prezentirane dokaze. Navedeno je da je u skladu sa članom 14 stav 2 ZKPBiH Sud BiH s jednakom pažnjom cijenio kako činjenice koje terete apelanta, tako i one koje mu idu u korist, te da je u ovom predmetu izvršio analizu svih dokaza koji su provedeni kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, cijeneći pri tome posebno njihovu vjerodostojnost, pouzdanost i dokaznu vrijednost. Slijedom toga Sud BiH je naveo da je, cijeneći sve izvedene dokaze, van razumne sumnje utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Sud BiH je naveo da je iz provedenih dokaza, pored postojanja oružanog sukoba u inkriminisano vrijeme, nesporno utvrđeno da je apelant u to vrijeme bio pripadnik Vojske Republike Srpske. Naime, Sud BiH je naveo da je odlučujući o prijedlogu Tužilaštva BiH za priznanje određenih činjenica, na osnovu člana 4 Zakona o ustupanju predmeta od strane MKSJ i korišćenju dokaza pribavljenih od MKSJ u postupcima pred sudovima u BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o ustupanju), 12. oktobra 2010. godine, prijedlog djelimično prihvatio, te su kao relevantne, prihvaćene pojedine činjenice utvrđene u pravosnažnim presudama koje su identifikovane u presudi. Navedeno je da je Sud BiH prilikom odlučivanja o podnesenom prijedlogu apelantovoj odbrani dao mogućnost da se o njemu izjasni, te da je prilikom odlučivanja, imao u vidu osam pobliže opisanih kriterijuma koje je i uzeo u obzir. Sud BiH je naveo da je odlučio da prihvati jedino činjenice utvrđene u navedenim presudama koje se odnose na postojanje oružanog sukoba na području Bosne i Hercegovine i dešavanja na području opštine Doboj u inkriminisano vrijeme, budući da one zadovoljavaju objektivne kriterijume i ne zadiru u apelantovu krivičnu odgovornost. Zatim, Sud BiH je u obrazloženju presude na str. 16 do 27 iscrpno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da postoje opšta obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništava koje propisuje član 173 stav 1 KZBiH, kao i pojam silovanja u okviru međunarodnog humanitarnog prava, te apelantov umišljaj. Dalje u obrazloženju presude je navedeno da je u konkretnom slučaju iz iskaza svih svjedoka evidentno da je žrtva silovanja djevojka hrvatske nacionalnosti, te da iz apelantovih radnji proizilazi diskriminatorna namjera koja je primjenjivana na osobu koja nije pripadnica srpske etničke grupe. Navedeno je da je Vojska Republike Srpske pod kontrolom držala selo u kom su živjeli oštećena Z-1 i članovi njene porodice.
8. Zatim, u pogledu silovanja oštećene Z-1 Sud BiH je naveo da je na osnovu dokaza koji su provedeni utvrdio da se ono desilo na način i u vremenskom periodu kako je to opisano u činjeničnom supstratu izmijenjene optužnice. Navedeno je da je način silovanja uvjerljivo opisala oštećena Z-1, a što su saglasno potvrdili u svojim iskazima i svjedoci Tužilaštva BiH, Marija K., A. K. i Marko K. Ovi navodi svjedoka Tužilaštva BiH nisu dovedeni u pitanje iskazima svjedoka odbrane Mileta B., Momira B. i K. B., kao ni izjavom koju je dao apelant u svojstvu svjedoka. S tim u vezi, Sud BiH je jako detaljno interpretirao izjave oštećene Z-1 kao i svih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, te apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka. Pri tome, Sud BiH je istakao da je vršeći ocjenu dokaza, u potpunosti povjerovao iskazu oštećene Z-1 smatrajući ga apsolutno vjerodostojnim i pouzdanim. Takvo utvrđenje zasnovano je na ocjeni da je njen iskaz uvjerljiv, konzistentan, logičan i potkrijepljen nizom pojedinosti koje pružaju dovoljno osnova da se ovoj oštećenoj u potpunosti vjeruje. Navedeno je da iskaz oštećene Z-1 saglasno potvrđuju u svojim iskazima i svjedoci Marija K., Marko K., A. K. i R. Č., a takođe i da ti navodi nisu kvalitativno opovrgnuti iskazima svjedoka odbrane Mileta B., Momira B. i K. B., kao ni izjavom koju je dao apelant u svojstvu svjedoka. Sud BiH je istakao da oštećena Z-1 zbog upotrebe sile, kao i iz straha za svoj lični i život članova svoje porodice, nije mogla da pruži bilo kakav otpor apelantu jer je u momentu silovanja bila u kući s majkom i dvojicom mldb. braće. Naglašeno je da su oštećena Z-1, kao i njena porodica, bili obični civili u svojoj kući, a apelant je bio vojnik u uniformi i naoružan.
9. Istaknuto je da su navodi oštećene Z-1 potkrijepljeni i timskim nalazom i mišljenjem vještaka Tužilaštva BiH, koji su istakli da su kod oštećene konstatovani simptomi hronoficiranog PTSP, koji se dovodi u vezu s kritičnim događajem ratnog silovanja. Ovaj nalaz i mišljenje tima vještaka Tužilaštva BiH nisu pobili ni vještaci odbrane. Naime, s tim u vezi je navedeno da su vještaci odbrane, takođe, u svom nalazu konstatovali da kod oštećene postoje simptomi PTSP-a, ali da nisu mogli konkretno da odrede koji bi događaj bio „okidač“ za traumu s obzirom da je kod oštećene bilo više takvih događaja. Sud je vjerovao timu vještaka Tužilaštva BiH, pa i u dijelu koji se odnosi na neposredni uzrok PTSP-a, obzirom da je taj tim veoma detaljno i uvjerljivo objasnio na čemu je zasnovao svoj zaključak o silovanju kao konkretnom događaju koji je bio „okidač“ za traumu kod oštećene
10. Zatim, Sud BiH je naveo da je nakon provedenih dokaza Tužilaštva BiH i apelantove odbrane apelant dostavio prijedlog za provođenje dodatnih dokaza, koji je uključivao dodatno saslušanje svjedoka Mileta B., kao i materijalne dokaze, izvod iz protokola Opšte bolnice „Sveti apostol Luka“ u Doboju za period od 10. do 17. jula 1992. godine, te podatke o angažovanju svjedoka odbrane Momira B. u policiji i vojsci tokom sedmog mjeseca 1992. godine. Sud BiH je istakao da je u vezi sa ovim prijedlogom, imao u vidu da je odredbama člana 241 stav 1 ZKPBiH propisano da je dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanja istine i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari. U konkretnom slučaju, navedeno je da Sud BiH odbio apelantov prijedlog za dodatnim saslušanjem svjedoka Mileta B., s obzirom da okolnosti na koje se predlaže saslušanje navedenog svjedoka nisu relevantne za konkretni događaj iz optužnice jer se odnose na period koji nije obuhvaćen predmetnom optužnicom. I u odnosu na prijedlog za uvođenje materijalnih dokaza, vijeće je prihvatilo stav Tužilaštva BiH koje je potvrdilo i učinilo nespornim činjenicu da u evidenciji Opšte bolnice „Sveti apostol Luka“ u Doboju ne postoji evidentiran pregled oštećene Z- 1, pa je iz tih razloga nepotrebno da se odugovlači postupak traženjem materijalne dokumentacije koja ne postoji. Takođe, kako je navedeno, Tužilaštvo BiH nije osporavalo činjenicu da je svjedok odbrane Momir B. u sedmom mjesecu 1992. godine bio pripadnik policije i vojske, pa je izvođenje i ovog konkretnog dokaza postalo irelevantno.
11. Dalje, Sud BiH je istakao da nije prihvatio ni prijedlog apelantove odbrane da se provede njegovo neuropsihijatrijsko i psihološko vještačenje „kako bi se utvrdila njegova uračunljivost tempore criminis“. Sud BiH je naveo da je prijedlog odbio zbog toga što je naveden apstraktno, bez navođenja konkretnih dokaza koji bi potkrijepili iznesene tvrdnje. Navedeno je da je Sud BiH pošao od pretpostavke da psihijatrijsko vještačenje može da se naredi ako se pojavi sumnja da je isključena ili smanjena apelantova uračunljivost. Sud BiH je istakao da je odbrana bila dužna da ponudi konkretne dokaze koji potvrđuju da postoji sumnja da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila isključena ili smanjena apelantova uračunljivost. S tim u vezi je istaknuto da ni jedna odredba ZKPBiH ne obavezuje Sud da izvede svaki predloženi dokaz.
12. Kad je u pitanju apelantov identitet, sud je van svake razumne sumnje utvrdio da je upravo apelant kritičnog perioda došao do porodične kuće oštećene Z-1 i počinio krivično djelo silovanja. Na ovu okolnost svjedočili su Marija K., Marko K. i A. K., kao i oštećena Z-1 koji su apelanta imali priliku da jasno vide, pošto je te kritične večeri bila mjesečina. Da je riječ o apelantu, saznali su od komšije Lj. L. koji je potvrdio da je upravo apelant prethodnog dana dolazio i raspitivao se za kombajn. Takođe, navedeno je da je oštećena Z-1, nakon što je njena majka prijavila silovanje, odvezena s pripadnicima policije na punkt gdje ga je prepoznala, primijetivši da pokušava da sakrije lice. Vrijeme silovanja oštećene utvrđeno je na osnovu materijalnih dokaza, tj. izvoda iz dnevnih događaja u kom stoji da je 12. jula 1992. godine apelantičina majka Marija K. prijavila silovanje svoje kćerke. Ovo je potvrdio i svjedok R. Č. koji je kao dežurni policajac evidentirao navedenu prijavu. Ovaj svjedok je potvrdio da ne može da se sjeti tačnog datuma, ali da mu je poznato da je 12. jula vjerski praznik Petrovo. Tačno vrijeme samog događaja navela je i oštećena Z-1 vezujući sami događaj za vjerski praznik Petrovo.
13. Nasuprot svjedocima optužbe, Sud BiH je naveo da nije mogao da povjeruje svjedocima odbrane, koji su u svojim izjavama pokušali da uvjere sud da apelant nije počinio krivično djelo silovanja, te da je sama prijava majke oštećene učinjena zbog toga da se pomogne oslobađanju oca i brata oštećene, koji su prethodno zatvoreni u zatvor Bare kod Doboja. Sud BiH je posebno istakao da je, cijeneći iskaze svjedoka odbrane, utvrdio da su u potpunosti usaglašeni te da su svjedoci iznosili više svoje zaključke nego što su prenosili svoja zapažanja. Neuvjerljiv je i apelantov iskaz kad tvrdi da je nakon prijavljenog dešavanja u selu Dragalovci izišao na lice mjesta i provjeravao šta se tamo dešava, te da je oštećenoj Z-1 nakon razgovora ponudio svoju pomoć oko oslobađanja njenog oca i brata. Sve ovo navodi na zaključak da su i apelant i citirani svjedoci odbrane (ovi implicitno) konstrukcijom prikaza kritičnog događaja svoje iskaze usmjerili ka pokušaju ekskulpiranja apelanta i da je takav način svjedočenja za cilj imao isključivo tu svrhu. Sud BiH je zaključio da je apelant krivično djelo, za koje je proglašen krivim, učinio s direktnim umišljajem, svjesno i voljno, s nesumnjivim znanjem o karakteru preduzetih radnji i posljedicama koje iz takvih radnji proizilaze. Shodno tome, Sud BiH je zaključio da je apelant posjedovao mens rea i actus reus koji su potrebni da bi se utvrdila krivična odgovornost direktnog počinioca zločina seksualnog nasilja.
14. U pogledu primjene materijalnog prava, Sud BiH je ukazao na dva zakonska načela. Prvo je načelo zakonitosti prema kojem nikome ne može da bude izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna (član 3 KZBiH). Drugo načelo je vremenskog važenja krivičnog zakona prema kojem se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, a ako je poslije učinjenja djela zakon promijenjen jednom ili više puta, primijeniće se zakon koji je blaži za učinioca (član 4 KZBiH). Načelo zakonitosti je propisano i odredbom člana 7 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. S tim u vezi, Sud BiH je utvrdio da krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim predstavlja krivično djelo prema međunarodnom običajnom pravu i, stoga, potpada pod opšte principe međunarodnog prava propisane članom 4a. Zakona o izmjenama i dopunama KZBiH, odnosno pod opšta pravna načela koja priznaju civilizovani narodi propisana stavom 2 člana 7 Evropske konvencije, te da KZBiH može da se primijeni u konkretnom slučaju. Navedeno je da je krivično djelo za koje je apelantu izrečena osuđujuća presuda bilo propisano i kažnjivo i u odredbi člana 142 Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Međutim, imajući u vidu navedena načela, Sud BiH je primjenu KZBiH opravdao činjenicom da je zaprijećena kazna za navedeno krivično djelo u svakom slučaju blaža nego smrtna kazna koja je bila propisana u KZSFRJ, dakle, zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Takav stav je, kako je dalje navedeno, u skladu s presudom koju je donijelo Apelaciono odjeljenje Suda BiH u predmetu protiv Abduladhima Maktoufa broj KPŽ-32/05 od 4. aprila 2006. godine i u predmetu protiv Dragana Paunovića broj KPŽ 05/16 od 27. oktobra 2006. godine.
16. Odlučujući o visini kazne, Sud BiH je naveo da je cijenio sve okolnosti, u skladu s odredbama člana 48 KZBiH, a naročito je cijenio stepen apelantove odgovornosti, pobuda iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, kao i okolnosti pod kojim je djelo učinjeno. Slijedom toga, Sud BiH je utvrdio da kod apelanta postoji više olakšavajućih okolnosti koje u svojoj ukupnosti čine osobito olakšavajuće okolnost, zbog čega je odlučio da primijeni odredbe čl. 49 i 50 KZBiH koje se odnose na ublažavanje kazne nalazeći da navedene okolnosti ukazuju da i s ublaženom kaznom može da se postigne svrha kažnjavanja. Stoga je Sud BiH, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i nastalu posljedicu, kao i uzročnu vezu između njih, apelanta proglasilo krivim i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, cijeneći da je to srazmjerna i odgovarajuća kazna.
17. Vijeće Apelacionog odjeljenja Odjela I za Ratne zločine Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) je Presudom broj S1 1 K 003426 10 Krl (X-KRŽ-07/442) od 27. septembra 2011. godine apelantovu žalbu, izjavljenu protiv Presude broj S1 1 K 003426 10 Krl (X-KR-10/948) od 15. aprila 2011. godine odbilo kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdilo u cjelosti.
18. Navedeno je da je apelant izjavio žalbu zbog svih razloga propisanih odredbama člana 296 ZPPBiH te da je, između ostalog, u pogledu primjene materijalnog zakona istakao da smatra da je u ovom predmetu trebalo da se primijeni Krivični zakon SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), a ne KZBiH jer je taj zakon važio u vrijeme navodnog počinjenja krivičnog djela i blaži je za počinioca jer „u slučaju da je prvostepeni sud proglasio [apelanta] krivim i pravilno primijenio odredbe materijalnog zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, sud bi [apelantu], izrekao kaznu zatvora ispod 5 godina“. Navedeno je i da je na javnoj sjednici Apelacionog vijeća održanoj 27. septembra 2011. godine apelant predložio saslušanje svjedoka V. J. i Ž. P. koji bi svjedočili „da [apelant] nije počinio ovo krivično djelo“, te da je navedeno da ovi svjedoci nisu bili predloženi ranije zbog „finansijske nemogućnosti“ apelanta da obezbijedi njihovo prisustvo sudu. Apelaciono vijeće je u vezi s prijedlogom napomenulo da se u vrijeme izvođenja dokaza odbrane znalo da postoje ti svjedoci, kao i da troškove dolaska svjedoka radi njihovog svjedočenja isplaćuje Sud BiH (te se ti troškovi eventualno naplaćuju od pravosnažno osuđenog lica ukoliko Sud odluči da je on dužan da ih nadoknadi). Zatim, kako je Sud BiH istakao, u konkretnom slučaju radi se o svjedocima koji bi svjedočili na iste okolnosti kao i ostali svjedoci odbrane, te bi stoga predstavljali dokaze isključivo kumulativnog karaktera.
19. Dalje, kao neosnovani su ocijenjeni apelantovi navodi da mu je tokom prvostepenog postupka povrijeđeno pravo na odbranu, jer nije prihvaćen prijedlog da se izvede dokaz vještačenjem njegove uračunljivosti i stanja duševnog zdravlja tempore criminis, jer je, i prema stavu Apelacionog vijeća, prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da je odbrana bila dužna da ponudi konkretne dokaze koji potvrđuju da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela kod apelanta bila isključena ili smanjena uračunljivost, a da opšti navod „da se radi o osobi niskih intelektualnih sposobnosti i saznanja o njegovom navodnom ponašanju pod dejstvom alkohola“ sam po sebi se ne govori o apelantovoj uračunljivosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Takođe, Apelaciono vijeće je napomenulo da je apelant na javnoj sjednici iznio svoje žalbene navode i da iz njegovog sveukupnog ponašanja, govora i prezentovanja žalbenih navoda, nije moglo da se zaključi da se radi osobi umanjenih intelektualnih sposobnosti. Štaviše, Apelaciono vijeće je istaklo da je apelant govorio na organizovan i logičan način, te rječito iznio svoje argumente. Pri tome, Apelaciono vijeće je istaklo da je u toku prvostepenog postupka dokazano da je apelant bio lice u službi vojne bezbjednosti, a opštepoznato je da pripadnost takvoj formaciji podrazumijeva naročite osposobljenosti i stručnost, te je ta činjenica u suprotnosti s karakterizacijom apelantove braniteljice da je apelant „osoba sa umanjenim intelektualnim sposobnostima“. Osim toga, navedeno je da je odbrana tražila vještačenje apelantove uračunljivosti i psihičkog stanja u vrijeme izvršenja krivičnog djela silovanja, što je okolnost koja se analizira samo u slučajevima kada počinjenje krivičnog djela od optuženog lica nije sporno (član 110 stav 3 ZKP BiH). Slijedom toga, Apelaciono vijeće je istaklo i da je ovaj prijedlog stoga kontradiktoran tezi odbrane da apelant nije ni počinio krivično djelo.
20. Zatim, kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi navodi da prvostepeno vijeće nije sa potrebnom pažnjom cijenilo njihove dokaze, a naročito da nije na odgovarajući način uzelo u obzir dokaze odbrane koji su postojanje PTSP-a kod oštećene Z-1 učinili upitnim, te doveli u pitanje uzročnu vezu kritičnog događaja sa simptomima PTSP-a, kao i navoda da prvostepeno vijeće nije omogućilo da njen tim vještaka pregleda oštećenu, zbog čega oni nisu mogli adekvatno da ospore njenu dijagnozu. Međutim, Apelaciono vijeće je istaklo da je postojanje PTSP-a kod oštećene Z-1, te njegova eventualna povezanost s počinjenjem krivičnog djela u konačnici irelevantno za zaključak o apelantovoj krivici, budući da odredbe djela iz člana 173 stav 1 tačka e) KZBiH jasno propisuju obilježja tog krivičnog djela te postojanje PTSP-a, kao uostalom i bilo kog faktora koji se odnosi na duševno stanje oštećene, ne spominje se u navedenom članu. Naglašeno je da su učinak krivičnog djela u odnosu na oštećenu Z-1 i posljedice preživljenog na njeno psihičko zdravlje, relevantni samo kod odmjeravanja kazne počiniocu. Takođe, Apelaciono vijeće je napomenulo da su se vještaci odbrane u velikom dijelu saglasili s nalazima vještaka Tužilaštva BiH o duševnom stanju oštećene Z-1, te da nisu ni smatrali da je bio neophodan neposredni uvid i s njihove strane. Tim vještaka odbrane dao je jasan i kvalitetan nalaz, ne tražeći pri tom da detaljno pregledaju oštećenu, niti se žaleći da su njihovi zaključci manjkavi iz tog razloga, a da je prijedlog za pregled oštećene podnio isključivo apelantov advokat. Navedeno je da je Apelaciono vijeće saglasno s procjenom vještaka odbrane da „pregled oštećene nije bio neophodan da bi se dalo kvalitetno i pouzdano stručno mišljenje“ u konkretnom slučaju.
21. Zatim, u pogledu žalbenih navoda da odbrana nije imala dovoljno vremena da pripremi završnu riječ u pismenoj formi, Apelaciono vijeće je istaklo da ZKPBiH ne propisuje obavezu pripreme završne riječi u pismenoj formi, niti predviđa da ukoliko završna riječ nije podnesena u pismenoj formi nastaju posljedice za sam postupak i pravo na odbranu optuženog lica. Propuštanje da se podnese završena riječ u pismenoj formi ni na koji način ne umanjuje kvalitet odbrane u krivičnom postupku niti negativno utiče na ishod postupka. Bitno je da se istakne da je prvostepeno vijeće na jednak način tretiralo obje strane u postupku i da je optužba kao i odbrana imala isti vremenski period za pripremu završne riječi. Stoga se i ovaj žalbeni navod odbija kao neosnovan.
22. Takođe, Apelaciono vijeće je istaklo da je pravilan stav prvostepenog vijeća da odbije dodatno saslušanje svjedoka Mileta B. na okolnost njegovog sukoba s apelantom u vrijeme izvršenja djela, jer je dokazivanje te činjenice irelevantno, te da nije sporno da je između ovog svjedoka i apelanta postojao sukob.
23. Dalje, u pogledu apelacionih navoda da prvostepeno vijeće nije pružilo dovoljno razloga o odlučnim činjenicama da je izvršeno silovanje nad oštećenom Z-1, budući da je ta činjenica utvrđena na osnovu iskaza oštećene Z-1 i iskaza njenih najbližih srodnika, ali ne na iskaze svjedoka odbrane Mileta B. i Momira B., te da je s tim u vezi presuda donesena suprotno odredbi člana 3 ZKP BiH (in dubio pro reo), Apelaciono vijeće je naglasilo da je prvostepeno vijeće s jednakom pažnjom ispitalo sve činjenice, ne ispustivši pri tom iz vida ni jednu koja je bila važna za presuđenje, te konstatuje da prvostepeno vijeće nije primijenilo metodološki pristup koji bi predstavljao povredu člana 14 ZKP BiH, koji se odnosi na standard jednakosti u postupanju. Stoga, žalbeni prigovor da je izostala ocjena dokaza odbrane, odnosno činjenica koje idu u korist optuženog, Apelaciono vijeće odbija kao neosnovan.
24. Zatim, kao neosnovani su ocijenjeni i apelantovi navodi da prvostepeno vijeće dokazima odbrane nije poklonilo jednaku pažnju kao dokazima Tužilaštva, jer da Tužilaštvo nije dokazalo da je silovanje uopšte izvršeno, jer o tome ne postoje materijalni dokazi, budući da „iako oštećena tvrdi da je pregledana na ginekološkom odjeljenju u bolnici Doboj, navedena bolnica nedvosmisleno opovrgava ovu tvrdnju“. Kada je u pitanju nepostojanje materijalnih dokaza o silovanju, Apelaciono vijeće je ukazalo na opšti princip da se „do pravnih utvrđenja o izvršenju djela ne dolazi primjenom konkretne formule“. Navedeno je da odredbe člana 15 ZKP BiH predstavljaju manifestaciju starog principa testimonia panneranda sunt, non numeranda (dokazi se cijene, ne broje se). Ovaj princip naglašava razmatranje vrijednosti, težine i kvaliteta dokaza, a ne kvantiteta, višestrukosti ili prirode dokaza. Navedeno je da je u konkretnom slučaju pretresno vijeće izvelo zaključak o apelantovoj krivici na osnovu iskaza oštećene Z-1, iskaza njenih srodnika, drugih raznih očevidaca, prijavi o izvršenom silovanju sačinjenoj jedan dan nakon silovanja i iskazu policajca koji je primio prijavu i potvrdio njenu autentičnost. Prvostepena presuda je prema mišljenju Apelacionog vijeća dala jasne, prihvatljive i dovoljne zaključke o tome kako je ocijenilo ove dokaze pretresno vijeće, te vrijednosti svakog pojedinačnog dokaza, kao i o vezi između tih pojedinačnih dokaza i konačnog zaključka vijeća. Dalje, neosnovan je žalbeni navod da nedostatak fizičkih dokaza o silovanju (pocijepana majica, povrede i sl.) izaziva sumnju u postojanje silovanja. Nakon silovanja, oštećena je zatražila liječničku pomoć u bolnici u Doboju, ali iz iskaza majke oštećene proizilazi da se radilo o površnom pregledu o kom nije nikada sačinjen nalaz. Iskaz majke oštećene ukazuje na to da je oštećena dovedena u neugodan položaj prilikom pregleda kada joj je ljekar rekao kako njen slučaj ne smatra silovanjem jer „nije sila kad je jedan, nego kad je pet“. Apelacionom vijeću je jasno da doktor nije pregledao oštećenu na pravilan i profesionalan način, što, prema uvjerenju Apelacionog vijeća, objašnjava zašto ne postoje materijalni dokai o posjeti oštećene bolnici u Doboju. Dalje, u pogledu navoda da je pretresno vijeće nepropisno osudilo apelanta samo na osnovu iskaza oštećene, Apelaciono vijeće je naglasilo da je pretresno vijeće moglo da osudi apelanta na osnovu iskaza oštećene i naglasilo da „dokaz koji je zakonit, autentičan i vjerodostojan može biti dovoljan da se optuženi osudi, čak i ako je riječ o iskazu samo jednog svjedoka“. Apelaciono vijeće zaključuje da je sudsko vijeće u konkretnom predmetu postupalo razložno kada je pažljivo cijenilo iskaz oštećene Z-1 o izvršenom silovanju i identitetu počinioca. Apelaciono vijeće je zaključilo da je pretresno vijeće pažljivo ocijenilo pouzdanost iskaza oštećene Z-1 u svjetlu koherentnosti njenog iskaza i podudarnosti s iskazima drugih svjedoka optužbe. Štaviše, Apelaciono vijeće je istaklo da se silovanje često vrši pred vrlo malo ili pred nijednim svjedokom, da je priroda ovog djela takva da su samo žrtve u mogućnosti da identifikuju počinioce i svjedoče o okolnostima vezanim za silovanje. Konačno, Apelaciono vijeće je naglasilo da je pretresno vijeće pravilno odbacilo manje nedosljednosti u iskazu oštećene i njenih izjava koje je dala Tužilaštvu za vrijeme istrage. Kako je naglašeno, nije razumno očekivati da se sjećaju svakog pojedinačnog elementa komplikovanog i traumatičnog redoslijeda događaja. U stvari, nedosljednosti mogu pod određenim okolnostima da ukazuju na istinitost i na činjenicu da na svjedoke nije uticano.
25. Zatim, Apelaciono vijeće je u pogledu primjene materijalnog prava istaklo da je prvostepeno vijeće pravilno primijenilo odredbe KZBiH. S tim u vezi Apelaciono vijeće je istaklo da primjena KZBiH u postupcima pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7 stav 1 Evropske konvencije, te da su žalbeni prigovori odbrane u pogledu primjene materijalnog prava u cijelosti neosnovani. Ukazano je da su u KZBiH kodificirana određena načela krivičnog prava u čl. 3, 4 i 4a), koja su u presudi i citirana. Navedeno je da ispitivanje navedenih zakona pokazuje da krivično djelo silovanja predstavlja povredu KZBiH kao i KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme kada je krivično djelo izvršeno. Ukazano je da član 173 stav 1 tačka e) KZBiH predviđa mogućnost da se izrekne kazna zatvora u trajanju od „najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora", dok član 142 stav 1 KZ SFRJ propisuje kaznu zatvora u trajanju od „najmanje pet godina ili smrtnu kaznu". Takođe da kazna „dugotrajnog zatvora“ prema KZBiH predviđa maksimalnu kaznu zatvora od 45 godina. Apelaciono vijeće je istaklo da ima u vidu da je smrtna kazna bila na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela, što predstavlja činjenicu koja ne može da se zanemari. S tim u vezi je naglašeno da KZBiH ne propisuje način analize za utvrđivanje blažeg zakona i da se Sud BiH u više predmeta bavio ovim pitanjem, te ustanovio da je poređenje maksimalnih zatvorskih kazni osnovna okolnost za odlučivanje o tom pitanju. Naime, Sud BiH je utvrdio da je KZBiH blaži zakon, jer ne postoji teža kazna od smrtne kazne koja je bila maksimalna kazna u odgovarajućem dijelu KZSFRJ. U vezi s konkretnom prvostepenom presudom i izrečenom kaznom, Apelaciono vijeće je naglasilo da je KZBiH blaži u odnosu na KZSFRJ, koji je kao maksimalnu kaznu predviđao smrtnu kaznu i pri tome se pozvao na svoje presude u predmetima protiv Mirka Pekeza, Niseta Ramića i Gorana Damjanovića, smatrajući da su te odluke suda uvjerljive i da predstavljaju stvarnu analizu za utvrđivanje najblažeg zakona. Koristeći se standardom utvrđivanja maksimalne zaprijećene kazne, kako je dalje navedeno, konstatovano je da je KZBiH blaži za apelanta od KZSFRJ.
26. Apelaciono vijeće je istaklo da je kazna izrečena pobijanom presudom pravilno odmjerena, te da su sve okolnosti koje su uticale na formiranje kazne pravilno identifikovane i razmotrene i da je izrečenu kaznu zatvora već ublažilo prvostepeno vijeće.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
27. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ukazuje i na povredu prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Apelant se, takođe, pozvao na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Prema navodima iz apelacije, povreda prava na pravično suđenje je učinjena jer, kako je eksplicitno navedeno, apelantova „odbrana nije imala mogućnost da dokazuje činjenice u postupku u istoj mjeri u kojoj je to omogućeno tužilaštvu. Dokazi koje je predlagala odbrana bez opravdanog razloga nisu prihvatani, a u drugostepenoj odluci su ocjenjivani irelevantnim ili nespornim. Dokazi odbrane nisu cijenjeni sa jednakom pažnjom kao dokazi tužilaštva. Krivično djelo silovanja koje je u osnovi krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, nije dokazano na jasan i nesumnjiv način, budući da su dokazi odbrane doveli u ozbiljnu sumnju dokaze tužilaštva. U osporavanim odlukama suda nije primijenjen član 3 ZKP BiH (in dubio pro reo), niti je pravilno primijenjen materijalni zakon.“ Apelant ukazuje da je stoga došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Predlaže da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povredu prava na slobodu i sigurnost kao i prava na pravično suđenje zbog „proizvoljne primjene materijalnog prava, povrede prava na jednakost strana u postupku, povrede prava da mu se osiguraju uslovi neophodni za pripremu odbrane, te povrede prava na presumpciju nevinosti“.
b) Odgovor na apelaciju
28. Sud BiH je istakao da apelacija ne sadrži konkretizovane prigovore u smislu navodnih povreda, kao navode o činjenicama i dokazima na kojima se zasnivaju istaknute povrede, pa stoga primarno predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom će apelaciju odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovanu. Zatim, Sud BiH je naveo da apelacija sadrži paušalne navode o povredama te se u vezi s tim, između ostalog, osvrnuo na svoje stavove iz drugostepene presude.
29. Tužilaštvo BiH je istaklo da su apelantovi navodi paušalno navedeni, da nisu obrazloženi niti argumentovani bilo kojom činjenicom koja bi išla u prilog apelantovim tvrdnjama, a koje bi odluke Suda BiH činile nezakonitim. Takođe, istaklo je da u toku postupka pred Sudom BiH nije došlo do kršenja apelantovih prava, jer Sud BiH nije proizvoljno izvodio i ocjenjivao dokaze niti je pogrešno primijenio pravo. Navedeno je da je Sud BiH pravilno zasnovao svoju odluku cijeneći iskaz oštećene Z-1 kao uvjerljiv, konzistentan, logičan, potkrijepljen nizom pojedinosti koje su pružile dovoljno osnova da mu se potpuno vjeruje, a da pri tome odbrana nije uspjela da dovede iskaz u sumnju svojim dokazima. Ukazano je da sve okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da je Sud BiH ispravno utvrdio činjenice koje se tiču krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tačka e) KZBiH i apelantove krivične odgovornosti.
V. Relevantni propisi
30. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07 i 8/10) u relevantnom dijelu glasi: Član 3 Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.
(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje nije bila zakonom propisana kazna. Član 4.
Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.
Ublažavanje kazne Član 49.
Sud može učinitelju odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili izreći blažu vrstu kazne:
kad zakon propisuje da se učinitelj može blaže kazniti;
kad sud utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i s ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 173 (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi ili učini koje od ovih djela:
e) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), […] kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
31. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:
Član 37. stav 2.
Smrtna kazna može se izreći samo za najteže slučajeve teških krivičnih djela za koje je zakonom propisana.
Član 38. st. 1, 2. i 3 (1) Zatvor ne može biti kraći od petnaest dana ni duži od petnaest godina. (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od dvadeset godina.
(3) Ako je za krivično djelo učinjeno sa umišljajem propisan zatvor u trajanju od petnaest godina, može se za teške oblike tog djela propisati i zatvor od dvadeset godina.
Ublažavanje kazne Član 42.
Sud može učiniocu odmjeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primijeniti blažu vrstu kazne:
1)kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti;
2)kad utvrdi da postoje osobite olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; […], prisiljavanje na prostituciju ili silovanja, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.
32. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3 Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 239. stav 2 Obaveze sudije, odnosno predsjednika vijeća (2) Dužnost sudije, odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.
Član 295.
Sadržaj žalbe i otklanjanje nedostataka žalbe [ ] (4) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi koji i pored dužne pažnje i opreza nisu mogli biti predstavljeni na glavnom pretresu. Žalitelj je dužan navesti razloge zašto ih ranije nije iznio. Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice imale dokazati, a pozivajući se na nove dokaze – dužan je navesti činjenice koje pomoću tih dokaza želi dokazati.
Član 298.
Povrede krivičnog zakona Povreda krivičnog zakona postoji ako je krivični zakon povrijeđen u pitanju: a)da li je djelo za koje se optuženi goni krivično djelo, b)postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost, c)postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a naročito da li je nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usljed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravomoćno presuđena, d)da li je u pogledu krivičnog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti, e)da li je odlukom o kazni ili uslovnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje Sud ima po zakonu,
f) da li su pravilno primijenjene odredbe o uračunavanju pritvora i izdržane kazne.
VI. Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003426 10 Krl (X-KRŽ-07/442) od 27. septembra 2011. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. marta 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
37. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, te pravo iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naveo je da je Sud BiH pogrešno primijenio materijalno pravo, te iako to u apelaciji nije direktno navedeno, budući da je u prilogu apelacije dostavljena i žalba na prvostepenu presudu u kojoj je apelant ukazivao da se u ovom postupku pogrešno primjenjuje KZBiH umjesto KZSFRJ, te da je ukazivao da je KZSFRJ blaži zakon, implicitno je ukazao na povredu prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da sam ispituje ili zahtjeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe;
40. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kom je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba da ispita da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
41. Apelant kršenje svojih prava navedenih u apelaciji vidi u tome što Sud BiH nije dopustio odbrani da u toku krivičnog postupka dokazuje činjenice u istoj mjeri kako je to omogućeno Tužilaštvu, te da dokaze koje je izvodila odbrana nije prihvatao bez opravdanog razloga, dok su u drugostepenoj odluci cijenjeni irelevantnim ili nespornim, a pri tome dokazi odbrane nisu cijenjeni s jednakom pažnjom kao dokazi tužilaštva. Dalje, napominje da su dokazi odbrane doveli u sumnju dokaze tužilaštva, te da na taj način Sud BiH nije pravilno primijenio član 3 ZKP BiH (in dubio pro reo).
42. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
43. Ustavni sud zapaža da je apelant konačnom odlukom Apelacionog vijeća proglašen krivim što je radnjama pobliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173 stav 1 tačka e) u vezi s članom 180 stav 1 KZBiH, koje je počinio 11. jula 1992. godine. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Sud BiH na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelant, u vrijeme i na način kako je opisano u izreci prvostepene presude, preduzeo krivično-pravne radnje koje predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, to jest da je za vrijeme rata u BiH, kršeći pravila međunarodnog humanitarnog prava, prisilio drugu osobu na seksualni odnos upotrebom prijetnje direktnim napadom na njeno tijelo. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH pojasnio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da postoje opšti elementi krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, zatim da je utvrđeno da je apelant u to vrijeme bio pripadnik oružanih snaga Vojske Republike Srpske, kao i da je oštećena Z-1 bila pripadnica hrvatskog naroda te da iz apelantovih radnji proizilazi diskriminatorna namjera koja je primjenjivana na osobu koja nije pripadnica srpske etničke grupr. Za ovakvo utvrđenje Sud BiH je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu koje je apelantu stavljeno na teret. U tom kontekstu, a budući da apelant posebno problematizuje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije imao ravnopravan status s Tužilaštvom BiH, budući da apelant smatra da su dokazi odbrane doveli u ozbiljnu sumnju dokaze Tužilaštva slijedom čega u osporenim odlukama nije primijenjen princip in dubio pro reo, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH u prvostepenoj presudi iscrpno obrazložio da je na osnovu iskaza svjedoka u ovom predmetu, kao i uloženih materijalnih dokaza, utvrdio da je pored postojanja oružanog sukoba u inkriminisano vrijeme, nesporno utvrđeno da je apelant u to vrijeme bio pripadnik oružanih snaga Vojske Republike Srpske.
44. Zatim, u pogledu silovanja oštećene Z-1, Sud BiH je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da se ono desilo na način i u vremenskom periodu kako je to opisano u činjeničnom supstratu izmijenjene optužnice. Navedeno je da je način silovanja uvjerljivo opisala oštećena Z-1, a to su saglasno potvrdili u svojim iskazima i svjedoci Tužilaštva, Marija K., A. K. i Marko K., te da ovi navodi nisu dovedeni u pitanje iskazima svjedoka odbrane Mileta B., Momira B. i K. B., kao ni izjavom koju je dao apelant u svojstvu svjedoka. S tim u vezi Sud BiH je jako detaljno interpretirao izjave oštećene Z-1 kao i svih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane, te iskaz apelanta dat u svojstvu svjedoka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH naročitu pažnju posvetio analizi iskaza koji je dao apelant u svojstvu svjedoka, te da je detaljno pojasnio zašto smatra da apelantov iskaz nije vjerodostojan i da ne dovodi u sumnju njegovu krivicu, a čijom ocjenom su redovni sudovi utvrdili da je apelant na opisani način počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Stoga se pokazuju kao neosnovani apelantovi navodi da je u njegovom slučaju prekršen princip in dubio pro reo. Naime, shodno mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može da bude dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U prethodnom dijelu ove odluke Ustavni sud je već zaključio da analiza provedenih dokaza niti u jednom segmentu nije izostala, tj. obrazloženje osporenih presuda ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak redovnih sudova da je apelant, na način opisan u izreci presude, počinio to krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o povredi principa in dubio pro reo takođe neosnovani.
45. Zatim, u pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost strana u postupku zbog odbijanja provođenja predloženih dokaza Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni. Takođe, pravo na pravično suđenje ne zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza pred krivičnim sudovima. Domaći sudovi treba da ocijene prijedloge koji su izneseni njima, kao i značaj dokaza na koje optuženi žele da se pozove (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, tačka 68). Institucije Evropske konvencije su usvojile stav da domaći sudovi uživaju diskreciono ovlašćenje da sami odluče da saslušaju svjedoke za koje smatraju da će im pomoći u utvrđivanju istine, odnosno da ocijene da li je nužno da se pozovu predloženi svjedoci ili provedu drugi predloženi dokazi, pazeći da se ne naruše smisao i cilj prava na pravično suđenje koji obavezuju da se suđenje odvija «pod jednakim uslovima» i uz «jednakost oružja». Član 6 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao (vidi Evropski sud za ljudska prava, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A broj 235, tačka 34).
46. Dovodeći principe iz prethodne tačke u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, kako to proizilazi iz prvostepene presude, proveo sve dokaze koje je, nakon provedenih dokaza Tužilaštva BiH, predložila apelantova odbrana. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon toga Sud BiH odbio apelantov prijedlog za provođenje dodatnih dokaza, zatim apelantov prijedlog za vještačenje njegove uračunljivosti tempore criminis kao i da je Apelaciono vijeće odbilo apelantov prijedlog za saslušanje dva „nova svjedoka“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, u skladu s odredbama člana 239 ZKPBiH, detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio ni jedan od naprijed navedenih apelantovih prijedloga i da je pri tome istakao zašto navedeni prijedlozi ne doprinose razjašnjenju stvari, te s tim u vezi zašto je iz provedenih dokaza zaključeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Time je, dakle, Apelacioni sud ispoštovao svoju obavezu garantovanu članom 6 stav 3d Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva samo da sud navede razloge zbog kojih je odlučio da ne provede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao.
47. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza, na osnovu kojih je utvrđeno van svake razumne sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Činjenica da je sud odbio da provede i neke od dokaza koje je apelant predlagao predstavlja diskreciono pravo suda da odluči koje dokaze smatra relevantnim za raspravljanje konkretne stvari, a što ima uporište i u stavu da se optuženom ne garantuje neograničeno pravo da se osigura pojavljivanje svjedoka na sudu. Najzad, Ustavni sud ukazuje da su u obrazloženju osporene prvostepene presude iscrpno pobrojani i dokazi optužbe i dokazi odbrane koji su provedeni na glavnom pretresu, a čijom ocjenom su redovni sudovi utvrdili da je apelant na opisani način počinio krivično djelo. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da nije imao dovoljno vremena za pripremu završne riječi u pismenoj formi, Ustavni sud ukazuje da ZKPBiH ne propisuje obavezu pripreme završne riječi u pismenoj formi, niti predviđa da, ukoliko završna riječ nije podnesena u pismenoj formi, nastaju posljedice za sam postupak i pravo na odbranu optuženog lica, te da propuštanje podnošenja završne riječi u pismenoj formi ni na koji način ne umanjuje kvalitet odbrane u krivičnom postupku niti negativno utiče na ishod postupka. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantu zbog toga nije bila uskraćena razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj, uključujući i dokaze, pod uslovima koji ga ne stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na suprotnu stranu, a na način koji bi doveo u pitanje ravnopravnost stranaka u postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu.
48. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije u kontekstu apelacionih navoda koje je razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke..
b) Kažnjavanje samo na osnovu zakona
49. Član 7 Evropske konvencije glasi:
1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
2. Ovaj član ne utiče na suđene ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema opštim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.
50. S druge strane, u pogledu apelantovih navoda da je u ovom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud zapaža da iz presude Apelacionog vijeća, kao i žalbe koju je apelant dostavio u prilogu apelacije, proizilazi da je apelant u žalbi istakao da je trebalo da se u njegovom slučaju primijeni KZSFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela koji je za njega blaži i povoljniji, a ne KZBiH, koji je za njega nepovoljniji i stroži. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi razmatrao više gotovo identično činjeničnih i pravnih pitanja s aspekta kršenja člana 7 Evropske konvencije.
51. Ustavni sud prije svega ukazuje da se radi o krivičnom djelu koje je u odredbama KZBiH propisano u članu 173 stav 1 tačka e) - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom (Glava XVII), odnosno koje je u odredbama KZSFRJ propisano u članu 142 - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Glava XVI). Dakle, radi se o krivičnom djelu iz grupe tzv. ratnih zločina. Takođe, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu, u pogledu kršenja člana 7 Evropske konvencije, pokrenuto pitanje koje je neophodno sagledati s više aspekata i odgovoriti na osnovni apelacioni navod u pogledu primjene „blažeg“ zakona.
52. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je pitanje primjene blažeg zakona, u kontekstu Odluke Evropskog suda u predmetu Abduladhima Maktoufa i Gorana Damjanovića (vidi Evropski sud, Maktouf i Damjanović protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 2312/08 i 34179/08, presuda od 18. jula 2013 godine; u daljnjem tekstu: Maktouf i Damjanović), razmatrao čitavom nizu svojih odluka koje je donio nakon navedene odluke Evropskog suda, te se s obzirom na navedeno u tom kontekstu, u pogledu uopštenih razmatranja o primjeni blažeg zakona, u cijelosti poziva na obrazloženje tih odluka (vidi npr., Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 325/07 od 27. septembra 2013. godine, tačka 35. do 45), i AP 556/12 od 4. jula 2014. godine, tačka 44. do 50. dostupna na www.ustavnisud.ba), s obzirom da se navedena obrazloženja u tom dijelu u cijelosti odnose i na ovu odluku.
53. Dovodeći prethodno iznesene principe u vezu s konkretnim predmetom Ustavni sud ukazuje da pitanje primjene materijalnog prava zavisi od okolnosti svakog predmeta pojedinačno. Ustavni sud naglašava da te okolnosti zavise od visine izrečene kazne i zaprijećene kazne, odnosno od raspona propisanih kazni prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela i u zakonu na osnovu kog je izrečena kazna (KZSFRJ odnosno KZBiH). U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva bilo definisano u oba zakona (KZSFRJ i KZBiH) na identičan način, ali da je raspon zaprijećene kazne različit. Budući da je apelantu u konkretnom slučaju za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, koja prema KZBiH predstavlja manju kaznu od zakonskog minimuma zaprijećene kazne za to krivično djelo (prema članu 173 KZBiH to je kazna zatvora od najmaje 10 godina), Ustavni sud smatra da je i u ovom slučaju od posebne važnosti bilo da se utvrdi koji je zakon (KZSFRJ ili KZBiH) blaži, odnosno povoljniji u pogledu propisane minimalne kazne, što je Apelaciono vijeće u konkretnom slučaju propustilo da učini.
54. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Apelaciono vijeće ispitalo i dalo obrazloženje zbog čega je u konkretnom slučaju primijenilo relevantne odredbe KZBiH u odnosu na krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Apelaciono vijeće u tom pravcu pojasnilo da preuzeti KZSFRJ propisuje smrtnu kaznu, a da KZBiH za isto krivično djelo propisuje kaznu dugotrajnog zatvora, te se u tom smislu pozvalo na više svojih odluka u kojima je, isključivo zbog mogućnosti izricanja smrtne kazne, zaključilo da je KZBiH blaži za počinioca. Naime, Apelaciono vijeće je, s aspekta propisanih kazni, ustanovilo da je poređenje maksimalnih zatvorskih kazni osnovna okolnost za odlučivanje o tom pitanju i da je, stoga, KZBiH blaži zakon, jer ne postoji teža kazna od smrtne kazne koja je bila maksimalna kazna prema KZSFRJ. Takođe je istaknuto da je smrtna kazna bila na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela i da se ne može jednostavno zanemariti. Nakon kompariranja kazni, Apelaciono vijeće je zaključilo da je zaprijećena kazna prema KZBiH u svakom slučaju povoljnija, jer ne propisuje smrtnu kaznu koja je prema međunarodnom običajnom pravu svakako stroža od kazne dugotrajnog zatvora.
55. Ustavni sud, u vezi s obrazloženjem osporene presude Apelacionog vijeća u pogledu primjene KZBiH kao „blažeg“ zakona, primjećuje da apelantu nije izrečena kazna dugotrajnog zatvora, već mu je, zbog postojanja posebno olakšavajućih okolnosti, izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, dakle kazna koja je ispod propisanog minimuma. To, dalje, znači da apelantu nije izrečena kazna za teži oblik krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što bi daljnjim kompariranjem s odredbama KZSFRJ, kojim je za takav oblik krivičnog djela zaprijećena kazna zatvora u trajanju od pet do 15 godina, značilo da je postojala mogućnost da se apelantu izrekne kazna u kraćem trajanju, u okviru propisanog raspona. S obzirom na navedeno, imajući u vidu zaprijećeni raspon kazni prema KZSFRJ i KZBiH, nedvosmisleno proizilazi da je u okolnostima konkretnog slučaja blaži KZSFRJ s tim da ta okolnost sama po sebi ne znači da bi apelant i dobio manju kaznu da je u njegovom slučaju primijenjen KZSFRJ. Stoga, Ustavni sud smatra da su, u okolnostima konkretnog slučaja, osporenim presudama povrijeđena apelantova prava iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije te da je u tom smislu, s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, dovoljno da se ukine osporena Presuda Apelacionog vijeća broj S1 1 K 003426 10 Krl (X- KRŽ-07/442) od 27. septembra 2011. godine i vrati predmet tom sudu da donese novu odluku u skladu s članom 7 stav 1 Evropske konvencije, u odnosu na izricanje kazne.
56. Na kraju, Ustavni sud ukazuje da ni u ovom slučaju, kao ni u nizu predmeta iz novije prakse u kojima je utvrdio povredu člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 stav 1 Evropske konvencije i ukinuo presude Suda BiH s nalogom da se donese nova odluka kojom će biti otklonjena utvrđena povreda, nije odlučivao o prekidu izdržavanja kazne zatvora i apelantovom eventualnom puštanju na slobodu, niti o proceduri prema kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku. Takođe, Ustavni sud naglašava da je osporena drugostepena presuda ukinuta ovom odlukom Ustavnog suda samo u odnosu na primjenu člana 7 Evropske konvencije, te da će o eventualnom lišavanju slobode apelanta odlučivati Tužilaštvo BiH i Sud BiH, u skladu sa svojim nadležnostima.
c) Ostali navodi c1) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
57. Apelant takođe navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, ali nije posebno obrazložio te navode. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz uvodnog dijela osporenih presuda proizilazi da se apelant branio sa slobode, te da do pravosnažnosti odluke kojom je proglašen krivim nije došlo do njegovog lišenja slobode. Stoga, budući da apelant osim paušalnih navoda nije ponudio bilo kakve argumente niti je dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli da ukažu na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
c2) Opšta zabrana diskriminacije
58. Apelant je ukazao i na povredu prav iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
59. Član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:
Opšta zabrana diskriminacije
1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
2. Nikoga ne smiju diskriminirati javna tijela na bilo kojoj osnovi, kako je i navedeno u stavu 1.
60. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant pozvao i na pravo na zabranu diskriminacije prema članu 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.
61. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant osim navođenja citirane odredaba nije ponudio dokaze i argumente koji bi ukazivali da je on drugačije tretiran u odnosu na druge osobe koje su optužene za ista ili slična krivična djela, niti iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije to proizilazi. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantove generalne tvrdnje o diskriminaciji bez preciziranja u odnosu na koje lice ili grupu lica je diskriminisan i bez dostave relevantne dokumentacije vezane za te okolnosti, onemogućava Ustavni sud da ispituje apelantove navode o diskriminaciji.
62. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da je Sud BiH prekršio apelatnovo pravo iz člana II/2 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 7 stav 1 Evropske konvencije jer je u konkretnom slučaju retroaktivna primjena KZ bila na apelantovu štetu u pogledu izricanja kazne.
64. S druge strane Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da je u ostalom dijelu osporenih odluka bilo proizvoljnosti Suda BiH u odnosu na ostale apelantove prigovore na koje je neosnovano ukazao.
65. Takođe, Ustavni sud smatra da nema povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije kada apelant, osim paušalnih navoda, ne ponudi bilo kakve argumente niti dostavi bilo kakve dokaze koji bi mogli da ukazuju na kršenje tog prava.
66. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, neosnovani jer apelant nije ponudio bilo kakve dokaze da je u ovom postupku bio podvrgnut različitom tretmanu u analognoj situaciji.
67. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjedica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić